hinduizam (prema novoperz.hindu: Indijac), indijski religijski, filozofski i društveni sustav; drugo ime zabrahmanizam. Hinduizam se razlikuje od većine velikih religijskih sustava po tome što nema osnivača ni proroka, a nijedna se doktrina, dogma ili vjerska praksa ne smatra njegovom odlučujućom odrednicom; ne posjeduje jedinstven teološki sustav ni moralni kodeks; koncepcija boga nije u njemu središnja; nijedan sveti spis na kojem se temelji nema za sljedbenike jedinstven autoritet. Nastao je u drugoj polovici II. tisućljeća pr. Kr. na temeljima vedske brahmanske religije arijskih doseljenika što je obilježeno korpusom svetih tekstova,Veda,koje se smatraju objavom. Na tragovima duhovnostiupanišadi, tekstova s kraja vedskoga razdoblja, ponikli su pojmovi o duši, sopstvu(ātman), o riječi kao iskonu(brahman), o ponovnom rađanju(samsāra), o zakonitosti koja određuje oblike rođenja i sudbine(karman), ili o oslobođenju(mokša) iz vezanosti u svijetu. Ljudskom je životu svojstvena aksiološka ljestvica četiriju svrha(purušārtha):žudnja ili užitak(kāma), korist ili vlast(artha), pravda ili dužnost(dharma) i oslobođenje ili izbavljenje(mokša). Dharma ustrojava ljudski život i društvo, propisuje različite dužnosti za različite staleže(varṇa): svećenike(brahmane), vladare i ratnike(kšatriye), seljake, obrtnike, trgovce(vaiśye) i sluge(śūdre). Indijsko se društvo, teorijski raspoređeno u četiri staleža, u stvarnosti dijeli na tisuće endogamnih ili profesionalnih zajednica, kasta(jāti). Postizanju oslobođenja, kao najvažnije svrhe, služe mnogi putovi(marga): obredi askeze(tapas), znanje(jñāna), sustavna meditacija(yoga) ili predana pobožnost(bhakti). Vedsko su znanje nosili brahmani, a potonje, tantričko, duhovni učitelji(gurui). Meditacija dopunjuje razumsko znanje, razvija se u sustavu yoge, a utječe i na gotovo sve druge filozofske i vjerske sustave.
Pobožnost, kakva je dobila klasičan teistički izraz uBhagavadgīti (dijelu epaMahābhārata), naznake ima već uVedama (gdje su važni bogovi Indra, Agni, Soma, Varuṇa, Sūrya i dr.), u enciklopedijskim priručnicimapurānama ponajviše se usredotočuje na bogove Višṇua i Śivu, a u obrednim, ezoteričnim djelimatantrama na kult božice (Devī) kao moći(śakti) boga. U kasnosrednjovjekovnom hinduizmu (ili mlađem brahmanizmu), koji je nastao kao rezultat izravnih dodira s islamom, osobito od XII. st., njeguje se predanost, ljubav prema bogu(bhakti).To razdoblje snažno obilježavaju različito izražena štovanja glavnih bogova, Višṇua u utjelovljenjima Kṛšṇe (Kṛšnabhakti, kršnizam) i Rāme (Rāmabhakti, ramizam) te Śive i božicâ (Lakšmī, Durgā, Kālī). Tvorci su tih oblika štovanja mnogobrojni pjesnici te učitelji i propovjednici koji su zadobili velik broj sljedbenika, a nerijetko su i sami bili smatrani svetim ljudima.
Uz glavne bogove Višṇua i Śivu, koji u troliku(trimūrti) obuhvaćaju i Brahmana (ili Brahmu) koji je ostao apstraktan, potisnut bog sa samo jednim hramom u Indiji, postoje i mnogobrojni bogovi koji pripadaju mjesnim kultovima.
Hinduizam je po broju vjernika treća svjetska religija, raširena poglavito u Indiji (oko 85% hinduista). Hinduista ima i u Nepalu, Šri Lanki, Indoneziji, u zemljama Afrike i Amerike, gdje nastaju neohinduistički kultovi, sljedbe i pokreti.
