|
VINODOLSKI ZAKON (1288)
Godine 1288. u Vinodolu je povjerenstvo od predstavnika devet vinodolskih opæina (Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Griane, Bribir, Novi, Ledenice) sastavilo popis obièajnoga prava (zakona) koje se primjenjivalo u tom kraju u drugoj polovini XIII. stoljeæa. Danas taj srednjovjekovni pravni spomenik nazivamo Vinodolskim zakonom. Njegovi sastavljaèi su "stare prokuane zakone" zapisali u 75 èlanaka, "od kih bi se mogli spomenuti ili sliati od svojih otac i ded".
Vinodolski zakon ubrajamo meðu najstarije europske pravne dokumente koji su pisani narodnim jezikom. U slavenskim okvirima od njega je starija samo Ruska pravda iz istoga stoljeæa, a na junoslavenskom i hrvatskom prostoru to je najstariji zakonski tekst. Iz mnogih se njegovih odredaba zrcali èovjeènost i demokratiènost (npr. ogranièen je utjecaj vlasti, svi su stanovnici ravnopravni pred zakonom). Premda je moæ feudalne vlasti i kneza ogranièena, u nekim je èlancima Zakona razvidan utjecaj vlasti i osiguranje toga utjecaja (npr. Zakonom su predviðene situacije u kojima mora biti nazoèan kneev èovjek). Demokratskim zasadama Zakona proturjeèe njegove zavrne odredbe (knez ima punu ovlast nad imovinom i ivotom ljudi).
Izvornik Vinodolskoga zakona iz XIII. stoljeæa ne poznajemo, a tekst je saèuvan samo u mlaðim prijepisima. Najvaniji je i najstariji prijepis koji potjeèe iz XVI. stoljeæa: od 14 listova (ili 28 stranica) pergamentnoga sveska (243 x 165 mm) kurzivnom glagoljicom ispisano je 17 stranica (nekoliko uvodnih redaka knjinom glagoljicom), a ostale su stranice prazne. Rukopis sadri nekoliko inicijala, crtea i kasnijih pripisa. Èuva se danas u Nacionalnoj i sveuèilinoj knjinici u Zagrebu (signatura R 4080).
Prvi ga je izdao Antun Mauraniæ 1843. u èasopisu "Kolo" latinièkom transliteracijom ("kako je u rukopisu") i transkripcijom ("kako se èita"). U tom je izdanju A. Mauraniæ komentirao glavne znaèajke vinodolskoga govora kao jednoga od govora èakavskoga narjeèja. Njegove komentare danas smatramo poèecima èakavske dijalektologije. Do danas je Vinodolski zakon izdan nekoliko puta (V. Jagiæ, H. Jirièek, F. Raèki, R. Strohal, M. Kostrenèiæ, M. Barada, Margetiæ, J. Bratuliæ) i preveden na nekoliko svjetskih jezika.
Zakon je napisan èakavskim knjievnim jezikom. U uvodnim reèenicama prijepisa nekoliko je potvrda starih grafema (jat i poluglas) na mjestima na kojima su se ostvarivali fonem jat i poluglas, ali oni su samo obiljeja tradicionalne grafije. Poslije uvoda jasno se oèituje ikavsko-ekavski refleks jata, to nije bila znaèajka samo vremena prijepisa (XVI. st.) nego vjerojatno i vremena nepoznatoga izvornika s konca XIII. stoljeæa. To se moe zakljuèiti iz usporedbe refleksa jata u Zakonu i u dvjema ispravama iz 1309. godine (Pravda izmeðu Novogradaca i Ledenièana i Pravda izmeðu Novogradaca i Bribirana), koje pokazuju da je zavren proces defonemizacije jata, a mjestimièno zapisivanje grafema jat na njegovu starom mjestu moe se tumaèiti pisarskom tradicijom (Lukeiæ, 1988). S jedne strane ne moe se tvrditi da mlaði prijepis odraava ba sve jeziène znaèajke izvornika (izmjena je i prilagodbi vjerojatno bilo), ali s druge strane i mlaði prijepis odraava starohrvatsko pravno nazivlje (npr. pra, parac, rota, rotnik, lièba, zagovor, naprava, osud, svar, pritèa, odvetnik, svedok) i nazive za slubenike u drutvenom ustrojstvu (npr. satnik, graæik, busoviæ, perman). Pritom je zanimljivo istaknuti da satnik u Vinodolskom zakonu nije dio vojne terminologije kao danas, nego ima znaèenje 'opæinski èelnik'. Osim toga, usporedbom nekih pravnih naziva i formula iz prijepisa Vinodolskoga zakona s adekvatnima u Ruskoj pravdi, u Zakonu se mogu naæi i rudimenti praslavenskih pravnih naziva i formula (Katièiæ, 1993).
Èlanci 27. i 28. Vinodolskoga zakona govore o kanjavanju za nasilno skidanje enskoga pokrivala za glavu i kanjavanju za uvredu (psovku), a u èlancima 61. i 62. odreðuje se pred kim se moe izvriti prijava te koja je kazna za pale:
Oæe: ako bi mu eni zvergal hoverlicu ili pokrivaèu z glave va zli voli, ter bi se moglo prikazati trimi dobrimi mui vola enami, plati libar 50 ako je tuba s toga, od kih gospodin knez imi soldini 40, ona koj je vaæina uèiñena 40 i 8 libar. Da ako ena eni svere pokrivaèu vie reèenu, plaæa 2 libre dvoru, a onoj 2 ovci; ako ubo onde nisu svedoci dobri prisezi, ki taji da ni to uèinil, budi prost.
I oæe: ako ki mu ili ena nepodobno reèe ili stvar bude govoriti nikomu muu vola nikoj eni ter se more pokazati jednim svidokom podobnim ili muem ili enom, ako ni onde veæe svedoki, plati dvoru libre 2, a strani koj je rekal libri 2. (...)
I oæe: lièba jest verovana i more biti pred gospodinom knezom i pred vsakim ñega oficijalom i pred satnikom i takoje pred ñega enu, ako bi satnik onde ne bil.
I oæe: ako bi ki poloil v kuæu ogañ ili v hram vola v nièji osik, za poganje za prvo ostani v osud dvoru 100 libar ter kodu platiti onomu komu ju uèini vola budi osujen na ivot ako nima odkud platiti. I ako to veæe uèini, osudi se na ivot i na smert. Ako bude ondeje pogano od nikoga è[lovi]ka vola od nikih ludi, a on zlotvorac ne bi se mogal jeti, plati se vraba za vsako ono poganje kako zgora od vrabi je izreèeno.
NAPOMENA:
Ulomci transkribirani prema transliteraciji L. Margetiæa, objavljenoj u knjizi: Vinodolski zakon, Adamiæ - Vitagraf, Rijeka, 1998, str. 20, 22, 36, 38.
Literaturu o Vinodolskom zakonu v. u navedenoj knjizi L. Margetiæa i J. Bratuliæa (Vinodolski zakon 1288, Globus - Nacionalna i sveuèilina biblioteka - JAZU - Pravni fakultet, Zagreb, 1988). Osim toga, v. priloge: Iva Lukeiæ: Refleks jata u tekstu Vinodolskoga zakona, Zbornik Pedagokog fakulteta u Rijeci, br. 9-10, Rijeka, 1988, str. 151-170; Radoslav Katièiæ: Praslavenski pravni termini i formule u Vinodolskom zakonu, Uz poèetke hrvatskih poèetaka, Knjievni krug, Split, 1993, str. 161-170.
Dio teksta Vinodolskog zakona moete pogledati ovdje:
| |
| |  Copyright © Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2004. - 2006. |
|
[8]ページ先頭
|
