Zapaljivost je sposobnost nekog materijala da počne sasagorevanjem i da se održava u stanju sagorevanja kada je izložen delovanju izvoratoplote. Zapaljivost se kvantifikuje sprovođenjem testova zapaljivosti. Rangiranje materijala prema zapaljivosti se koristi kod ugradnje materijala u građevine, prilikom definisanja zahteva koje materijali trebaju ispuniti da bi se ugrađivali, za definisanje načina na koji se zapaljivi materijali prevoze, itd.[1]
Premaevropskoj klasifikaciji, materijali koji se ugrađuju u objekte se dele u sedam klasa. Klasifikacija se daje na osnovu rezultata odgovarajućih testova. Klase materijala prema zapaljivosti su: A1, A2, B, C, D, E i F. Materijali koji spadaju u klase A1, A2 i B ne doprinose razbuktavanju, materijali klase C doprinose razbuktavanju nakon 10 minuta, materijali klase D doprinose nakon 2 - 10minuta, materijali klase E za manje od 2 minute. Materijali klase F su oni koji se ne mogu svrstati u prethodne kategorije.
Otpornost materijala na požar se kvantifikuje kaovreme za koje materijal ili proizvod zadovoljava zadane kriterije (npr. dostizanje dozvoljenog povećanjatemperature na strani koja nije izložena požaru, gubitak integriteta - prodorplamena, itd.). Otpornost na požar se određuje laboratorijskim testovima ili računskim metodama.