Nagrada Albert Lasker za baznomedicinsko istraživanje (1946) Nobelova nagrada za fiziologiju i medicinu (1947) Nagrada Vilard Gibs (1948) Član Kraljevskog društva (1950)[2]
Karl Ferdinand Kori sa svojom suprugom i nobelovkom,Gerti Kori, 1947.
Karl je sinKarla Isidora Korija (1865–1954), zoologa i Mari Lipić (1870.–1922).[16] Odrastao je uTrstu, gdje je njegov otac radio kao direktor pomorske biološke stanice. U kasnoj 1914. familija Kori se seli uPrag i Karl se upisuje na medicinski fakultetKarlovog univerziteta u Pragu. Za vreme studija upoznajeGerti Terezu Radnic. Bio je ušao uAustrougarsku vojsku i služio u skijaškim odredima, ali kasnije je prebačen u sanitet, za što je osnovao i laboratoriju u Trstu. Krajem rata Karl završava studije, i diplomira medicinu zajedno s Gerti 1920 godine. Karl i Gerti venčaju se iste godine i rade zajedno u klinici uBeču.
Karl je pozvan uGrac kako bi radio sOtom Levijem na izučavanju efekatavagusnog živca na radsrca (Levi će za ovaj rad dobiti Nobelovu nagradu za fiziologiju i medicinu 1936). Dok je Karl radio u Gracu, Gerti je ostala u Beču. Godinu dana kasnije Karlu je ponuđeno mjesto u Državnom institutu za studije malignih bolesti (danasRozvel Park kancer institut) uBufalu, te se cila porodica Korijevih seli u Bufalo. Godine 1928. postaju državljaniSjedinjenih Američkih Država.
U Institutu u Bufalu, istraživanja Korijevih su imala fokus nametabolizmu ugljenih hidrata što je rezultiralo konačnim otkrivanjemKorijevog ciklusa 1929. Godine 1931. Karl prihvata mesto na medicinskom fakultetuUniverziteta Vašington uSent Luisu. Započinje kao profesor farmakologije, a 1942. postaje profesorbiohemije. U St. Luisu, Korijevi nastavljaju sa svojim istraživanjima naglikogenu iglukozi i opisuju procesglikogenolize, te identifikuju i sintetišu važan enzimglikogen fosforilazu. Za svoja istraživanja dobijaju Nobelovu nagradu za fiziologiju i medicinu 1947. godine.
Gerti umire 1957. Karl se ponovo venčava s Anom Ficdžerald Džons 1960. Ostaje u Univerzitetu Vašington do 1966, kad se povlači s katedre u institutu za biohemiju. Postavljen je za gostujućeg profesora biološke hemije naUniverzitetu Harvard, ali je zadržao laboratoriju uOpštoj bolnici Masačusetsa, gde je nastavio svoja istraživanja na područjugenetike. Od 1968. do 1983. surađivao je s poznatom genetičarkomSalome Glikson-Velčom izAlbert Ajnštajnovog koledža za medicinu u Njujorku, do 1980-ih kad ga je bolest sprečila u daljem radu.[17] Godine 1976. Karl je nagrađen slaurea honoris causa u medicini naUniverzitetu u Trstu. Karl deli zvezdu s Gerti našetalištu poznatih u Sent Luisu.[18]
Osim što je osvojio Nobelovu nagradu, Kori je 1946. osvojio Nagradu Alberta Laskera za temeljna medicinska istraživanja, a 1959. Austrijski znak časti za nauku i umetnost.[19] Godine 1950. izabran je za stranog člana Kraljevskog društva (ForMemRS),.[2] a u njegovu čast nazvana je počasna profesura Karla Korija na Vašingtonovom univerzitetu, koju trenutno držiKolin Nilols.[20]
^Cohn, M. (1992). „Carl Ferdinand Cori: December 5, 1896-October 19, 1984”.Biographical memoirs. National Academy of Sciences (U.S.).61: 79—109.PMID11616228.
^Cech, P. (2008). „Nobel Prize laureates”.Casopis lekaru ceskych.147 (7): 410—412.PMID18678102.
^Cech, P. (2001). „The Coris, a married couple native to Prague and Nobel laureates”.Casopis lekaru ceskych.140 (1): 26—30.PMID11242981.
^Shampo, M. A.; Kyle, R. A. (2000). „Carl Cori—Nobel Laureate in Medicine or Physiology”.Mayo Clinic Proceedings.75 (12): 1274.PMID11126836.doi:10.4065/75.12.1274.
^Raju, T. N. (1999). „The Nobel Chronicles. 1947: Carl Ferdinand Cori (1896-1984); Gerty Theresa Radnitz Cori (1896-1957); and Bernardo Alberto Houssay (1887-1971)”.Lancet.353 (9158): 1108.PMID10199387.
^Sulek, K. (1968). „Nobel prize for Carl Ferdinand Cori and Gerta Theresa Cori in 1947 for discovery of the course of catalytic metabolism of glycogen. Prize for Alberto Bernardo Houssay for discovery on the role of the hypophysis in carbohydrate metabolism”.Wiadomosci lekarskie (Warsaw, Poland : 1960).21 (17): 1609—1610.PMID4882480.