Rendgenske zrake se dijele na tvrde i meke, s obzirom na mogućnost prodiranja kroz razne materijale.Meke imajuvalnu duljinu od 0,1nm do 10 nm (0,12 to 12keV).Tvrde imaju valnu duljinu od 0,01 nm do 0,1 nm (12 to 120 keV). Osnovna razlika između rendgenskih igama zraka je u načinu njihovog nastajanja. Rendgenske zrake nastaju u vanjskomelektronskom omotačuatoma, dok gama zrake nastaju ujezgri atoma.[1]
Wilhelm Conrad Röntgen objavljuje1895. da je u modificiranojCrookesovoj cijevi otkrio nevidljive zrake koje izazivajufluorescenciju, prolaze krozmateriju, te se ne otklanjaju umagnetskom polju. Röntgen je te zrake nazvaoX-zrake zbog njihove nepoznate prirode. Iako se poslije pokazalo da su takve zrake već bile uočene u nekim pokusima, npr.Nikola Tesla proizveo ih je djelovanjemelektričnog polja visoke frekvencije, Röntgen ih je istražio, primijenio i shvatio njihovu prirodu.
Röntgen je odmah uočio mnoge sličnosti svidljivom svjetlošću. Rendgenske zrake se šire u pravcima, bacaju oštre sjene, djeluju nafotografsku ploču i u nekim tvarima izazivajufluorescenciju. Ali po nekim svojstvima činilo se da se razlikuju od vidljive svjetlosti. Zapazio je njihovu izvanrednu prodornost, i nije ih mogao sabiti slećom užarište, a pokusi s lomom svjetlosti (refleksija) irefrakcijom novih zraka nisu mu uspjeli. Tek kada je 1912.Max von Laue dokazao da rendgenske zrake mogu ogibati (difrakcija), postalo je jasno da su one transverzalnielektromagnetski valovi, kao i vidljiva svjetlost, od koje se razlikuju po mnogo kraćim valnim duljinama.[2]
Rendgensko zračenje nastaje kadaelektroni velikom brzinom udaraju umetal, pri čemu dolazi do njihovog naglog usporavanja i izbijanja elektrona iz unutarnjih ljuskiatoma metala. Pri bombardiranjumetala brzimelektronima nastaju dvije različite komponente rendgenskog zračenja. Naglim kočenjem brzih elektrona u metalu nastajezakočno zračenje (njem.bremsstrahlung), s kontinuiranim spektrom intenziteta po različitim valnim duljinama. Izbacivanjem elektrona iz atomskih ljuski nižih energetskih razina brzim elektronima koji udaraju u metal, te popunjavanjem tih praznih mjesta elektronima iz viših energetskih razina, nastaje rendgensko zračenje sa samo nekoliko valnih duljina, karakterističnih zakemijski element (metal) od kojeg jeanoda. To jekarakteristično zračenje s linijskim spektrom.
Uobičajeni način dobivanja je u rendgenskoj cijevi. To jevakuumska cijev u kojoj se s jedne strane nalazianoda, a s drugekatoda uz koju se nalazi žarna nit. Katoda je na visokomnaponu u odnosu na anodu. Kada žarnom niti tečeelektrična struja ona se užari (volfram se užari na oko 2 600K),pa katoda izbacuje elektrone koji se ubrzavaju uelektričnom polju između katode i anode. Elektroni udaraju u u anodu koja je načinjena od materijala koji su otporni na visokutemperaturu, poputmolibdena ivolframa, a ujedno se i vrti kako bi imala što bolje hlađenje. Pri tome se 99 % energije elektrona pretvara utoplinu, a samo 1 % odlazi u obliku ionizirajućeg zračenja koje pod pravim kutem izlazi kroz mali otvor na rendgenskoj cijevi.[3]
U prirodi rendgensko značenje može nastati kod plinskog kovitlaca okocrne jame. Rendgenske zrake nastaju kad se sudare brzielektroni i mikrovalnifotoni. Pri tome nastaju mlazevi rendgenskog zračenja dugi i po 10 svjetlosnih godina. Takokvazari svemirskim teleskopima daju dodatne informacije, jer osim što se na snimkama vidi kvazar, rendgensko zračenje koje prođe kroz objekte na putu napravi jednu drukčiju, rendgensku sliku tih objekata, koji neke pute nisu dijelom ljudskom oku vidljiva spektra.[4]
Prolaskomelektrona u neposrednoj bliziniatomske jezgre, on se naglo usporava ibrzina mu se smanjuje. Posljedica toga je i veliko smanjenje početne energije, a razlika energije se pretvara u foton elektromagnetskog zračenja:
gdje je:λ –valna duljina ic –brzina svjetlosti uvakuumu. Intenzitet zračenja ovisi i o materijalu anode, i što je većiatomski brojZ metala od kojeg je anoda, to je veći i intenzitet zračenja. Intenzitet zračenja ovisi još i o anodnomnaponu i o anodnojjačini električne struje (jer je ona pokazatelj broja elektrona koji bombardiraju anodu). Mjerenja su pokazala da je intenzitet zračenja proporcionalan kvadratu anodnog napona.
Spektralne valne duljine K-serija rendgenskih zraka (nm) za neke metale anoda.[5]
Tek uz visok anodni napon (oko 400 000V) i velik atomski brojZ metala na anodi, može se postići visokstupanj iskorištenja, a on je oko 3 % rendgenskog zračenja, a 97 % odlazi na zagrijavanje anode.
Neki odelektrona koji bombardiraju anodu izbacuju elektrone iz atomskih ljuski najnižih energetskih razina. Popunjavanjem tih praznih mjesta elektronima s viših energetskih razina, zrači se razlika energije viših i nižih razina u oblikufotona ili karakterističnog rendgenskog zračenja. Na taj način nastaje zračenje točno određene frekvencije ili valne duljine (linijskispektar), karakteristično za kemijski element od kojeg je anoda. Uz karakteristično rendgensko zračenje uvijek nastaje i zakočno rendgensko zračenje.
Kod rendgenskih cijevi, kojih se anoda može smatrati približno točkastim izvorom, intenzitet zračenja opada s kvadratom udaljenosti od izvora. Prolaskom rendgenskog zračenja kroz neku tvar, zračenje se guši (njegov intenzitet pada), ovisno o debljini sloja i koeficijentu gušenja zračenja u toj tvari. Koeficijent gušenja zračenja ovisi o upijanju (apsorpciji) i raspršenju rendgenskog zračenja.
Pri apsorpciji sekvant rendgenskog zračenja dijelom troši na udaljavanje elektrona iz njegove ljuske. Na taj se način rendgensko zračenje pretvara u druge oblikeenergije, kao što susvjetlosna ilitoplinska energija. Koeficijent apsorpcije proporcionalan jegustoći tvari kroz koju zračenje prolazi,atomskom broju elementa ivalnoj duljini. Prema tome, rendgenskog zračenja kraćih valnih duljina ili tvrdo rendgensko zračenje, bit će manje apsorbirano, dakle je prodornije od onoga duljih valnih duljina. Prolaskom kroz nehomogeno tijelo rendgensko zračenje se više apsorbira na mjestima veće gustoće i na mjestima koja su od elemenata većeg atomskog broja. Upravo ta pojava se koristi u medicinskojdijagnostičkoj radiografiji, kod snimanjakostiju.
Vršni napon rendgenskog zračenja
Minimalna debljina olova
75 kV
1,0 mm
100 kV
1,5 mm
125 kV
2,0 mm
150 kV
2,5 mm
175 kV
3,0 mm
200 kV
4,0 mm
225 kV
5,0 mm
300 kV
9,0 mm
400 kV
15,0 mm
500 kV
22,0 mm
600 kV
34,0 mm
900 kV
51,0 mm
Kodklasičnog raspršenjafoton mijenja smjer, pa dio zračenja napušta osnovni snop. Pri takvom raspršenju ne mijenja sefrekvencija raspršenog zračenja. I taj je koeficijent klasičnog raspršenja proporcionalan atomskom broju i valnoj duljini. Za valne duljine kraće od 0,03 nm koeficijent klasičnog raspršenja ne ovisi o valnoj duljini.
KodComptonova raspršenja primarni foton velike energije oslobađa elektron iz vanjske ljuske (Comptonov elektron), koji će imati frekvenciju nižu od primarnog elektrona.
Olovo je najčešći materijal za zaštitu od rendgenskog zračenja, zbog svoje velike gustoće, jednostavne ugradnje, velikog atomskog broja i relativno niske cijene. U tablici imamo preporuke za zaštitu s olovom, u ovisnosti od anodnog napona rendgenske cijevi.
Fotomaterijal koji je poglavito osjetljiv na rendgensko zračenje zove se rendgenski fotomaterijal. Danas je to rendgenski film. Rendgenski film može biti jednoslojan ili dvoslojan ovisno o tome ima li jedan ili dva fotosloja. Rendgenski film je fotografski materijal koji na jednoj ili na objema stranama podloge sadrži fotonanos osjetljiv na djelovanje rendgenskih zraka. Rendgenski film je najčešći i najjednostavniji medij za pohranjivanje dijagnostičkih informacija, koje dobivamo nakon izlaganja nekog dijela tijela rendgenskim zrakama.
Radiografija pluća žene, prikazujehijatalnu kiluFluoroskopFluoroskop je velika pomoć u kirurgiji
Za rendgenski fotomaterijal se uglavnom upotrebljava fotosloj sasrebrnimbromidom (AgBr), jer je spoj srebra s bromom postojaniji i za oko 20 do 30 % osjetljiviji na rendgensko zračenje od ostalih srebrnih halogenida. Kristali srebrnog bromida su kuboidne forme. Ukoliko sekristalizacija odvija u idealnim uvjetima, kristalna je rešetka pravilna, ali je pri tome fotosenzibilnost kristala manja. Stoga se tehnološki kontroliranim poremećajem procesa kristalizacije proizvode defektni kristali (substrukture), što omogućava ulazak nečistoća u kristalnu rešetku. Kristale srebrnog bromida se kontaminira atomimasumpora. Ove nečistoće se nazivajuklice osjetljivosti ili centri onečišćenja kristala (engl.sensitivity specks). Nastanak latentne slike na rendgenskom filmu se temelji na nakupljanje elementarnog srebra upravo u ovim centrima onečišćenja, budući da se u njimakationi srebra reduciraju u elektroneutralno metalno srebro.
Drugi važan sastavni dio fotosloja ježelatina u kojoj su raspršeni srebrni halogenidi. Želatina je polipeptid životinjskog podrijetla koji služi kao nosač fotosenzibilnih kristala zrnaemulzije. Želatina ima nekoliko jedinstvenih svojstava koja ju i danas, u doba velikog napretka sintetičke kemije, čine dragocjenom u fotoindustriji.
Fotografske i radiografske podloge su različite debljine: 0,21mm za planfilm, 0,08 – 0,13 mm za rol – film. Uradiologiji je u početku kao podloga fotonanosu upotrebljavano prozirnostaklo, dok danas upotrebljavaju poliesterske podloge.
Obično svjetlo, zbog slabije prodornosti, djeluje samo na najpovršniji sloj fotonanosa filma. Rendgenske zrake, kao daleko prodornije zračenje od običnog svjetla, djeluju na cjelokupnu dubinu fotosloja jednakomjerno. Pri tome fotosloj apsorbira samo 1 % sveukupne količine rendgenskih zraka koje su emitirane kod snimanja. Poznato je da samo apsorbirano zračenje djeluje na fotosloj, prema tome gotovo 99 % rendgenskog zračenja prolazi kroz filmbez ikakvog fotografskog učinka.
Sdvoslojni rendgenskim filmovima se postigla bolja iskoristivost djelovanje rendgenskog zračenja. Na takvim filmovima jednom ekspozicijom dobijemo rendgensku snimku na oba sloja fotonanosa, čime se postiže isti stupanj zacrnjenja kao da je takav film bio izložen djelovanju dvostruko veće količine zračenja. Stoga, dvostruki fotonanos rendgenskog filma omogućuje dvostruko kraću ekspoziciju. Kod upola kraće ekspozicije oba fotosloja samo posive no kad ih zajedno promatramo na negatoskopu, sivilo jednog fotosloja se točno poklapa sa sivilom drugog fotosloja, pa dobivamo dojam većeg zacrnjenja. Na taj način se i smanjuje doza rendgenskog zračenja kojoj je izložen bolesnik kod snimanja.
Dvoslojni rendgenski film ima ukupno sedam slojeva. Fotosloj debljine 0,013 do 0,020 mm vezan je na podlogu vezivnim ili ljepljivim slojem. Vezivni ili ljepljivi sloj filma veže fotosenzibilni sloj ili emulziju za podlogu. Građen je odalkoholom omekšane želatine i vrlo je tanak. Zaštitni sloj prekriva fotosloj i štiti ga od mehaničkog oštećenja. Građen je od tvrde želatine i vrlo je tanak.[6]
Fluorescentni zastor se upotrebljava za direktno promatranje rendgenskog zračenja. Fluorescentni materijal apsorbira zračenje koje na njega pada i jedan dio pretvara u sekundarno zračenje druge valne duljine. Stokesovo pravilo kaže da je valna duljina sekundarnog emitiranog fluorescentnog zračenja uvijek veća od valne duljine primarnog zračenja. Na taj se način kod izbora odgovarajućih fluorescentnih materijala rendgenskog zračenje pretvara u zračenje u vidljivom dijelu spektra.
Kao fluorescentni materijal upotrebljava secinkov sulfid,kadmijev sulfid ili cinkovsilikat. Da bi došlo do fluorescencije, potrebno je u kristalnu strukturu tih fluorescentnih materijala ubaciti mjesta s izvjesnim defektom strukture ili centre fluorescencije, koji se dodaju kao 0,1 % primjesa srebra ili bakra.
Fluorescentni zastor sastoji se od podloge koja vrlo slabo apsorbira rendgensko zračenje, reflektirajućeg sloja i fluorescentnog sloja. Usmjeravajuća rešetka onemogućuje pristup zračenja iz drugih smjerova. Kao posljednji sloj upotrebljavaju se prozračno staklo ili plastična folija s primjesomolova koje zastićuje promatrača.[7]
Aktivni sloj je nanesen na krutu ili fleksibilnu podlogu. U aktivnom se sloju apsorbira rendgenske zrake, stvara i pohranjuje latentna slika i odvija stimulirana emisija svjetlosti, dok podloga (aluminij,staklo, polietilen tereftalat=PET) osigurava glatku površinu za osjetljivifosforescentni sloj, pridonosi optičkim performansama i omogućava rukovanje, primjerice prijenos zaslona od radiografskog uređaja do skenera. Debljina aktivnog sloja se prilagođava kliničkoj aplikaciji. Sloj sadrži nepravilne granule fosforescentnog materijala promjera 3-10 μm suspendirane u vezivnoj tvari. Zaslon mora biti neosjetljiv za rendgensko zračenje koje prođe naokolo i povratno se raspršuje od objekata iza njega. To je dovelo do primjene tankih slojeva olova u kazeti ili na samom zaslonu (samo kod krute podloge). Iako mnogi fosforescentni materijali imaju svojstva pohranjivanja, najčešće se komercijalno upotrebljavaju za izradu zaslonabarijevi fluorohalidi (bromidi, kloridi, jodidi) uz primjesueuropija, prema formuli BaFX:Eu2+ (kod toga X označuje halogenide, primjericeklor,brom ilijod).
Geigerov brojač je instrument koji se koristi za otkrivanje i mjerenjeradioaktivnog zračenja, te se rutinski primjenjuje za mjerenje stupnja ozračenosti iz bilo kojeg izvora:nuklearnih elektrana, istraživačkih laboratorija ili atmosfere. Budući da jako nuklearno zračenje predstavlja opasnost po život, neobično su važne pouzdane i brze detekcije nuklearnog zračenja. Tome služi Geigerov brojač koji je ostao uglavnom nepromijenjen otkako je prvi puta izumljen.
Scintilatorski kristal okružen s različitim scintilatorskim detektorima
Scintilator koristigadolinijev oksisulfid ilicezijevjodid kao pretvorbeni sloj koji apsorbira rendgensko zračenje. Taj se sustav naziva neizravnim (engl.indirect digital) jer koristi intermedijarni korak stvaranja vidljive svjetlosti. Ravni detektor predstavlja kombinaciju detektorskog niza amorfnogsilicija i medija osjetljivog na rendgensko zračenje. Detektorski niz je povezan s vanjskomelektronikom koja pojačava (multiplicira) signal, sinkronizira uključivanje/isključivanje linija očitavanja i digitalizira signal. U konačnici se mjerielektrična struja. Nakon završetka ekspozicije, elektronika usmjerava tu struju prema pojačalima i analogno-digitalnim pretvaračima koji stvaraju sirovu digitalnu sliku.
Poluvodičkidetektor koristi amorfniselen kao pretvorbeni sloj koji apsorbira rendgensko zračenje. Taj se sustav naziva izravnim (engl.direct digital) sustavom.
Suvremenaradiologija sve više koristi digitalne sustave za dobivanje slike ljudskog tijela koji postupno zamjenjuju analogne uređaje u kliničkoj praksi. Digitalna tehnologija se odavno primjenjuje kod slojevnog snimanja, a početak takvog slikovnog zapisa se može pripisatiračunalnoj tomografiji. Danas je većinaultrazvučnih skenera također digitalizirana. Oslikavanje ljudskog tijela pomoćumagnetske rezonance je nezamislivo bez digitalne konverzije analognog signala.
Primjer analogne slike je standardni radiografski zapis na rendgenskom filmu. Ukoliko ga se želi digitalizirati, sliku treba podijeliti u mrežu kvadratnih elemenata (pikseli) i svakom kvadratiću pridijeliti jednu nijansu sive skale izraženu numeričkom vrijednošću. Tek tada je slika spremna za kompjutorsku obradu, distribuciju ili reprodukciju.
Projekcijska radiografija i dijaskopija prikazuju snimani dio tijela kao sumaciju sjena nastalu projekcijom iz jedne točke, žarišta rendgenske cijevi. Nejednakim slabljenjem rendgenskog snopa u različitim organima i tkivima nastaje virtualna slika snimanog dijela tijela koju receptor slike pretvara u vidljivi radiogram. Receptor slike može biti analogni, primjerice film-folijski sustav, odnosno luminiscentno pojačalo na dijaskopskim uređajima ili digitalni.
Računalna tomografija ili skraćeno CT (engl.Computed tomography) računalna je rekonstrukcija tomografirane ravnine tijela. Slikovna je radiološka metoda koja nam daje slojevni prikaz pregledavanog dijela tijela, a za nastanak slike rabi se ionizirajuće rengensko zračenje.
Pretrage barijem, pri kojima bolesnik gutabarij, često se izvode najednjaku. Za takvo ispitivanje (zvano gutanje barijeve kaše), doktori nastoje koristiti fluoroskopiju, trajnu rendgensku tehniku koja omogućuje promatranje ili slikanje kako barij prolazi kroz jednjak. Fluoroskopija omogućuje doktoru da vidi stezanja jednjaka i bilo koju anatomsku manu kao što su suženja ili rane. Često se ti prikazi zabilježe na filmu ili video traci.
Uzkirurške metode ikemoterapiju, radioterapija već dugi niz godina zauzima važnu ulogu u liječenjuraka. Prvi poznati prirodni izvor radioaktivnog zračenja bio jeradij, čija svojstva su otkrili i opisali još 1898.Maria iPierre Curie. Radij se u liječenju počinje primjenjivati 1902. i primjenjivan je skoro 100 godina. Oko 1990. radij se prestao primjenjivati na preporuku Svjetske agencije za kontrolu atomske energije, prvenstveno zbog rizika ozračenja za osoblje koje ga je koristilo i zbog mogućnosti dugotrajne kontaminacije u slučaju nepažljivog rukovanja i oštećenja ili gubljenja izvora. Kroz godine nakon otkrića radioaktivnosti radija, slijedilo je otkriće svojstva zračenja niza drugih prirodnih izvora. Kroz iskustvo i praksu, od njih se u radioterapiji danas najčešće primjenjuju radioaktivnikobalt,cezij,tehnecij,iridij,jod i, rjeđe,zlato.
Spoznaja o štetnosti rendgenskog zračenja kasni za ogromnim entuzijazmom zbog novih dijagnostičkih mogućnosti i prvi liječnici koji primjenjuju rendgensko zračenje obolijevaju od njega, odnosno od njegovih posljedica. Danas radiološka dijagnostika predstavlja najveći umjetni izvor zračenja prosječne populacije u medicini. Mjera zaštite odionizirajućeg zračenja mora se pridržavati profesionalno osoblje koje to zračenje primjenjuje. Najbolja je zaštita za bolesnika smanjivanje rendgenskih pretraga na razumnu mjeru.
Uradiološkoj dijagnostici zrače uređaji za rendgensko snimanje (primjerice, za snimanjekostiju ilipluća), uređaji za dijaskopiju (primjerice za pregledželuca, irigografija) i uređaji zaračunalna tomografiju (CT).Magnetska rezonanca iultrazvuk ne koriste štetno ionizirajuće zračenje za oslikavanje ljudskoga tijela. Ipak, magnetska rezonanca može biti opasna kod metalnih stranih tijela ili ugrađenog pace-makera. Nažalost, niti jedna od metoda ne pokriva sve dijagnostičke potrebe. Odabir dijagnostičke pretrage treba prepustiti liječniku koji će odrediti najkraći put do točne dijagnoze, uz najmanju štetu za zdravlje bolesnika.
Logičan nastavak na konvencionalnu radiografiju i dijaskopiju su složeniji uređaji koji koriste rendgensko zračenje: uređaj za angiografiju i računalnu tomografiju. Slijede magnetska rezonanca i ultrazvuk, kao najčešće korištena slikovna dijagnostička metoda u suvremenoj medicinskoj praksi.[8]
