NazivBizant se nije koristio u vrijeme postojanja države nego ga je tek u 18. vijeku uveo francuski povjesničar Montesquieu. Kao i drugi povjesničari tog vremena on je smatrao da Bizantsko carstvo nakon 5. vijeka nije vrijedno imenaRimsko iako su vizantinci sebe smatrali rimljanima, a vizantijski car je sebe smatrao jedinim pravim vladarom Rima "rođenim u purpuru". Zato je Montesquieu uzeo latinizirano ime glavnog gradaByzantium (od grčkogByzántion, današnjiIstanbul), za cijelo carstvo. Prvi naziv ovog grada je bioConstantinopolis po caruKonstantinu koji ga gradi i koji iz Rima prenosi ovde prestonicu. Ovo čini zbog tadašnje velike ekonomske krize i neuspeha ranijih reformi vojske i državne uprave. Konstantin najzad priznaje hrišćanstvo kao zvaničnu religiju carstva i vrši ostale potrebne reforme, te Rim polako počinje sa oporavkom.
Građani Bizantskog carstva su sebe smatrali Rimljanima, a službeni jezik je bio isprva latinski, kao i u zapadnom dijelu Carstva, a od 7. vijeka, odlukom caraIraklija (vladao od 610. - 641.), grčki.
Vizantijski car je do 800. godine i krunisanjaKarla Velikog bio jedini car u hrišćanskom svetu. Posle 800. godine institucija vizantijskog cara biva poljuljana, ali on i dalje sebe naziva "vasilevs - car Rimski" što ni jedan drugi vladar tog vremena nije mogao reći za sebe.
Vizantija je bila država jako vezana za hrišćanstvo koje je bilo jedina zvanična religija carstva vekovima. Viševekovno rivalstvo dva hrišćanska poglavara i pokušaj prevlasti nad carevinom kulminira 1054. godine kada rimskiPapa odbijajući da prizna samoizabranog arhiepiskopa CarigradskoigFotija, demonstrativno baca anatemu na istočnu hrišćansku crkvu u velelepnoj crkvi Sveta Marija (današnjaAja Sofija). Od tog doba dve hrišćanske crkve se samostalno razvijaju i grade sve veće razlike među sobom, pokušavajući da se nametnu u hrišćanskom svetu. Česti su, u prošlosti, bili pokušaji falsifikovanja istorijskih činjenica, pa čak sukoba i otvorenih ratova prouzrokovanih ovim neslaganjima.
Termin „Vizantijsko Carstvo“ je moderan naziv i bio bi stran njegovim savremenicima. Domaći, vizantijski, naziv je bioῬωμανία –Romania iliΒασιλεία Ῥωμαίων –Basileia Romaion, što predstavlja direktan prevodlatinskog naziva zaRimsko Carstvo,Imperium Romanorum, a svi postojeći zapisi govore o Vizantijcima kao "Romejima", dakle zemlji koja je naslednik Rimskog Carstva i njenim podanicima.
Sam naziv prvi put se koristi1557. od strane nemačkog istoričaraHeronima Volfa u njegovom delu „Corpus Historiae Bizantinae“. Potiče od starog grčkog naziva Vizantion, grčke kolonije naBosforu, na čijem je mestu kasnije podignuta prestonica Istočnog Carstva,Konstantinopolj. Prema predanju, grad su osnovali grčki kolonisti, koje je predvodio neki Viza (Biza) iliVizas (Bizas) i po njenu je i naselje dobilo imeVizantion (Bizantion). Zbog povoljnog geografskog položaja Vizantion je brzo postao važan primorski i trgovački grad, ali pak u antičkom periodu nije zauzeo neku značajniju ulogu.
Bizantsko Carstvo555 godine je prikazano crvenom i zelenom bojom
Osnovni današnji problem Bizanta je da se niti danas svi povjesničari ne mogu složiti kada je ovo Carstvo nastalo i nestalo. Godine njegovog nastanka se pomiču zavisno od izvora između283. godine kada umire carKar i kada se carstvo prvi put dijeli ( što će potvrditiDioklecijan ) i640. godine kadaMediteran prestaje biti Rimsko jezero. Iako je323. godine samo 10 - 15 posto stanovnika Carstva bilo kršćanske vjere to će se tijekom sljedećih 100 godina promjeniti u potpuno obratnu situaciju. Tijekom V. stoljeća dok Zapadne prefekture (Zapadno Rimsko Carstvo ) propadaju pod navalom barbara Istok se osjetio pozvanim sudjelovati u pokušaju spasa. Sve od410. godine ti pokušaji bez uspješnih rezultata će dovesti praktičkiBizant do bankrota nakon čega on financijski iscrpljen pušta ostatak Carstva svojoj sudbini. Koristeći gotovo potpuni mir koji traje 40 godina tijekom vladavinaAnastazija iJustina Carstvo je bilo financijski spremno za povratak izgubljenih provincija. Tijekom vladavineJustinijana I. doći će do oslobađanjaAfrike,Italije,Dalmacije, južne obaleHispanije i svih sredozemnih otoka. Da li je njegov san o obnovi cjelokupnog Carstva bio moguć ili ne nikada nećemo doznati pošto je Carstvo (iPerzija ) bilo potreseno velikom epidemijom po broju žrtava prilično sličnom kugi. Ostatak ovog razdoblja nalazi državu u defanzivi pod napadimaAvara iSlavena naBalkanu,Langobarda u Italiji, Perzije na Bliskom Istoku iVizigota koji početkom VII. stoljeća uspjevaju osloboditiHispaniju. Veliki, četvrt stoljeća dugi, rat s Perzijom će napokon završiti627. godine pobjedom carHeraklija koja je trebala donesti pobjedu. Ta pobjeda na kraju postaje pirova kadaArapi ujedinjeni muslimanskom vjerom čiji nastanak je Carstvo potpomoglo (točnijeMuhameda) pobjeđuju Rimsku vojsku, osvajajuBliski Istok, a ubrzo potom640. godine iEgipat. Gubitkom žitnih polja ove provincije kao iSirije koja se specijalizirala za proizvodnju ulja dolazimo do granice koja označava zbog općih životnih promjena stanovništva krajAntike.
Gubitak više od pola Carstva u samo jednom desetljeću je rezultiralo borbom na život i smrt protiv fanatično nastrojenih Arapa u njihovom širenju vjere. Tijekom tih bitaka bivše multietnička Carstvo će padomKartage695. godine postati gotovo jednonacionalna, grčka država. U bitkama tijekom kojih će doći čak i do dvije opsadeCarigradaBizant će preživjeti samo zbog otkrićaGrčke vatre koja će spaliti protivničku flotu. Do stabiliziranja ostataka države koja je spala s carstva gradova na carstvo tvrđava dolazi stupanjem na vlastLeona III. Izurijanca u VIII. stoljeću. To vrijeme mira neće zadovoljiti stanovništvo koje sada bez vanjskih neprijatelja počinje njih tražiti među sobom putem unutrašnjih nemira kojima se odlučuje da li će biti dopušteno ili ne pravljenjeikona. Ova polemika će trajati gotovo do polovice IX. stoljeća kada ćeregent Teodora donesti odluku u korist ikona.
Kraj tih nemira daruje državi sada vjersko kao što je prije imalo i nacionalno jedinstvo. Takav razvoj situacije će dati snagu Carstvu za ponovno vođenje aktivne vanjske politike čemu će malo poslužiti i sreća. Politika pobjeda i poraza u ratu sa susjedima caraBazilija I. će biti nastavljena sve do961. godine kada vlast preuzimaju najprije vojni zapovjednici, a potom sposobniBazilije II. Bugaroubojica. Tijekom njegove vladavine biti će anektiranoBugarsko Carstvo, a nakon toga careva riječ će se slušati od rijekeKupe pa sve doKaspijskog mora. Njegova smrt dovodi do povratka vlasti iz glavnog zapovjedništva vojske ponovno u dekadentnu palaču čijim vladarima je sve teško raditi ( čak i imati djecu ) osim pojavljivama na svakodnevnim zabavama. To je dovelo do smanjivanja stajaće vojske kako bi car više novca mogao trošiti na svoje "gluposti". Rezultat te politike će biti poraz caraRomana IV. odTuraka1071. godine i gubitak u ratu 50 posto stanovništva.
Koristeći praktički raspad države na prijestolje će se popeti plemićAleksije I. Komnen koji ne vidjevši druge mogućnosti traži od pape pomoć za oslobađanje kršćanskih zemalja što će dovesti doKrižarskih ratova. Carstvo će tijekom njegove vladavine povratiti dio izgubljenog teritorija ali unutrašnjo-politički gledano to više neće biti država kao prije. Sada se ona pretvara u feudalno društvo što je točno ono protiv čega se velikiBazilije II. borio. Pored toga nova negativnost ovog uređenja postaje ukidanje stalne vojske i sve veća ovisnost o plaćenicima ili feudalnim gospodarima koji trebaju dati vojsku za potrebu države. Sljedeći Komneni će nastaviti ovu politiku koja će rezultirati klasičnom feudalnom borbom za vlast i padomCarigrada u ruke križara1204. godine.
Stanje na Balkanu i u Maloj aziji1265. godine.Narančasta boja prikazujeBizant, žuta Turke pod vrhovnom vlašću Mongola, crvenaVeneciju koja vladaDubrovnikom, a sivkasta na sjeveruSrbiju dok jeBugarska zelene boje
Pad Carigrada će rezultirati stvaranjem kvislinškogLatinskog carstva, dok će lojalna grčka područja proglasiti svoje nezavisne države. One će bitiTrapezuntsko Carstvo stvoreno od Komnena još u ožujku1204.,Nikejsko Carstvo osnovano u travnju1204. ( u trenutku padaCarigrada ), ali službeno proglašeno tek1206. i posljednje osnovanoSolunsko Carstvo koje će veći dio postojanja provesti pod imenomEpirska despotovina. U bitkama za obnovu Carstva koje će trajati sve do1261. godine pobjednik će postati Nicejsko Carstvo sa svojim carem uzurpatoromMihajlom Paleologom koji će osnovati posljednju vladajuću dinastiju. Nakon njegove smrti1282. godine državom će vladati s kratkim prekidima nesposobni, neaktivni carevi koji ništa ne poduzimaju protiv Tursko-Srpskih osvajanja.Bizantsko-osmanski ratovi pokazali su se kao smrtni udarac carstvu. Rezultat toga postaje padCarigrada1453. godine, a ubrzo potom iMoreje 1460/61 godine. Posljednje Carstvo koje preuzima direktno nasljedstvo od starogRimskog Carstva će umrijeti kadaDavid, car Trapezunta potpisuje bezuvjetnu kapitulaciju svoje države1461. godineOsmanskom sultanuMehmedu II.
Choniates, Nicetas (1912). „The Sack of Constantinople (1204)”. Translations and Reprints from the Original Sources of European History by D.C. Munro (Series 1, Vol 3:1). Philadelphia: University of Pennsylvania Press. str. 15–16.
Geoffrey of Villehardouin (1963). „The Conquest of Constantinople”. Chronicles of the Crusades (translated by Margaret R. Shaw). Penguin Classics. ISBN0-14-044124-7.
Komnene, Anna (1928). „Books X-XIII”. The Alexiad (translated by Elizabeth A. S. Dawes). Internet Medieval Sourcebook. Arhivirano izoriginala na datum 2020-04-13. Pristupljeno 2015-04-14.
Alemany, Agustí (2000). Sources on the Alans: A Critical Compilation. Leiden: Brill. str. 170–243. ISBN90-04-11442-4.
Ahrweiler, Hélène; Laiou, Angeliki E. (1998). „Preface”. Studies on the Internal Diaspora of the Byzantine Empire. Washington, DC: Dumbarton Oaks. ISBN0-88402-247-1.
Anastos, Milton V. (1962). „The History of Byzantine Science. Report on the Dumbarton Oaks Symposium of 1961”. Dumbarton Oaks Papers16: 409–411. DOI:10.2307/1291170. ISSN0070-7546. JSTOR1291170.
Bury, John Bagnall; Philotheus (1911). The Imperial Administrative System of the Ninth Century: With a Revised Text of the Kletorologion of Philotheos. London: Oxford University Press.
Cameron, Averil (1979). „Images of Authority: Elites and Icons in Late Sixth-century Byzantium”. Past and Present84 (1): 3. DOI:10.1093/past/84.1.3. ISSN0031-2746.
Cameron, Averil (2000). „Vandal and Byzantine Africa”. u: Averil Cameron, Bryan Ward-Perkins and Michael Whitby. The Cambridge Ancient History. Vol. 14: Late antiquity. Cambridge: Cambridge University Press. str. 552–569. ISBN0-521-32591-9.
Cameron, Averil (1992). „New Themes and Styles in Greek Literature, 7th and 8th centuries”. u: Averil Cameron and Lawrence I. Conrad. The Byzantine and Islamic Early Near East I: Problems in the Literary Source Material. Darwin. ISBN0-87850-080-4.
Chrysos, Evangelos (1992). „Byzantine Diplomacy, CE 300–800: Means and End”. u: Jonathan Shepard, Simon Franklin. Byzantine Diplomacy: Papers from the Twenty-Fourth Spring Symposium of Byzantine Studies, Cambridge, March 1990 (Society for the Promotion of Byzant). Variorum. ISBN0-86078-338-3.
Cohen, H. Floris (1994). The Scientific Revolution: A Historiographical Inquiry. Chicago: University of Chicago Press. ISBN0-226-11280-2.
Comrie, Bernard (1987). „Russian”. u: Shopen, Timothy. Languages and Their Status. Philadelphia: University of Pennsylvania Press. str. 91–152. ISBN0-8122-1249-5.
Diehl, Charles (1948). „Byzantine Art”. u: Baynes, Norman Hepburn; Moss, Henry St. Lawrence Beaufort. Byzantium: An Introduction to East Roman Civilization. Oxford: Clarendon. OCLC1058121.
Fossier, Robert; Sondheimer, Janet (1997). The Cambridge Illustrated History of the Middle Ages. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN0-521-26644-0.
Fouracre, Paul; Gerberding, Richard A. (1996). Late Merovingian France: History and Hagiography, 640–720. Manchester: Manchester University Press. ISBN0-7190-4791-9.
Freeman, Charles (1999). The Greek Achievement – The Foundation of the Western World. New York: Penguin. ISBN0-670-88515-0.
Gabriel, Richard A. (2002). The Great Armies of Antiquity. Westport: Greenwood. ISBN0-275-97809-5.
Gibbon, Edward (1906). J. B. Bury (with an Introduction by W. E. H. Lecky). ur. The Decline and Fall of the Roman Empire (Volumes II, III, and IX). New York: Fred de Fau.
Greatrex, Geoffrey B. (2005). „Byzantium and the East in the Sixth Century”. u: Maas, Michael. The Cambridge Companion to the Age of Justinian. Cambridge: Cambridge University Press. str. 477–509. ISBN0-521-81746-3.
Greatrex, Geoffrey; Lieu, Samuel N. C. (2002). The Roman Eastern Frontier and the Persian Wars (Part II, 363–630 AD). New York and London: Routledge. ISBN0-415-14687-9.
Hacikyan, Agop Jack; Basmajian, Gabriel; Franchuk, Edward S.; Ouzounian, Nourhan (2002). The Heritage of Armenian Literature: From the Sixth to the Eighteenth Century. Detroit: Wayne State University Press. ISBN0-8143-3023-1.
Haldon, John (2002). Byzantium: A History. Stroud, Gloucestershire: Tempus Publishing. ISBN1-4051-3240-X.
Haldon, John (1990). Byzantium in the Seventh Century: The Transformation of a Culture. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN0-521-31917-X.
Haldon, John (2003). Byzantium at War 600–1453. New York and London: Routledge. ISBN0-415-96861-5.
Haldon, John (2004). „The Fate of the Late Roman Senatorial Elite: Extinction or Transformation?”. u: John Haldon and Lawrence I. Conrad. The Byzantine and Early Islamic Near East VI: Elites Old and New in the Byzantine and Early Islamic Near East. Darwin. ISBN0-87850-144-4.
Heisenberg, August; Kromayer, Johannes; von Wilamowitz-Moellendorff, Ulrich (1923). Staat und Gesellschaft der Griechen und Römer, Volume 2, Part 4. Leipzig and Berlin: Teubner.
Herrin, Judith (2008). Byzantium: The Surprising Life of a Medieval Empire. Princeton: Princeton University Press. ISBN0-691-13151-1.
King, David A. (March 1991). „Reviews:The Astronomical Works of Gregory Chioniades, Volume I: The Zij al- Ala'i by Gregory Chioniades, David Pingree;An Eleventh-Century Manual of Arabo-Byzantine Astronomy by Alexander Jones”. Isis82 (1): 116–118. DOI:10.1086/355661.
Kitzinger, Ernst (1976). „Byzantine Art in the Period between Justinian and Iconoclasm”. u: W. E. Kleinbauer. The Art of Byzantium and the Medieval West: Selected Studies by Ernst Kitzinger. Bloomington: Indiana University Press. str. 157–232. ISBN0-253-31055-5.
Klein, Holgen A. (2004). „Eastern Objects and Western Desires: Relics and Reliquaries between Byzantium and the West”. Dumbarton Oaks Papers58: 283–314. JSTOR3591389.
Kountoura-Galake, Eleonora (1996) (Greek). Ο βυζαντινός κλήρος και η κοινωνία των "Σκοτεινών Αἰώνων ["The Byzantine Clergy and the Society of the 'Dark Ages'"]. Athens: Ethniko Idryma Erevnon. ISBN978-960-7094-46-9.
Kuhoff, Wolfgang (2002). „Die diokletianische Tetrarchie als Epoche einer historischen Wende in antiker und moderner Sicht”. International Journal of the Classical Tradition9 (2): 177–194. DOI:10.1007/BF02898434. JSTOR30224306.
Laiou, Angeliki E. (2002). „Exchange and Trade, Seventh-Twelfth Centuries”. u: Angeliki E. Laiou. The Economic History of Byzantium (Volume 2). Washington, DC: Dumbarton Oaks. str. 697–708. Arhivirano izoriginala na datum 2013-09-30. Pristupljeno 2015-04-14.
Laiou, Angeliki E. (2002). „Writing the Economic History of Byzantium”. u: Angeliki E. Laiou. The Economic History of Byzantium (Volume 1). Washington, DC: Dumbarton Oaks. str. 3–8. Arhivirano izoriginala na datum 2013-09-30. Pristupljeno 2015-04-14.
Lapidge, Michael; Blair, John; Keynes, Simon (1998). The Blackwell Encyclopaedia of Anglo-Saxon England. Malden: Blackwell. ISBN0-631-22492-0.
Lenski, Noel (1999). „Assimilation and Revolt in the Territory of Isauria, From the 1st Century BC to the 6th Century AD”. Journal of the Economic and Social History of the Orient42: 413–465. DOI:10.1163/1568520991201687. ISSN0022-4995. JSTOR3632602.
Louth, Andrew (2005). „The Byzantine Empire in the Seventh Century”. u: Paul Fouracre and Rosamond McKitterick. The New Cambridge Medieval History (Volume I). Cambridge: Cambridge University Press. ISBN0-521-36291-1.
Lowe, Steven; Baker, Martin. „The Seljuqs of Rum”. Arhivirano izoriginala na datum 2007-07-22. Pristupljeno 9 July 2007.
Madden, Thomas F. (2005). Crusades: The Illustrated History. Ann Arbor: University of Michigan Press. ISBN0-472-03127-9.
Magdalino, Paul (2002). The Empire of Manuel I Komnenos, 1143–1180. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN0-521-52653-1.
Mango, Cyril A. (2007) (Greek [translated from the original by Dimitris Tsoungarakis]). Η Αυτοκρατορία της Νέας Ρώμης ["Byzantium: The Empire of the New Rome"]. Athens: Educational Institution of the National Bank of Greece.
Mango, Cyril A. (2002). The Oxford History of Byzantium. Oxford: Oxford University Press. ISBN0-19-814098-3.
Meier, William N. (2003). „Die Inszenierung einer Katastrophe: Justinian und der Nika-Aufstand”. Zeitschrift für Papyrologie und Epigraphik (142): 273–300. JSTOR20191600.
Neumann, Iver B. (2006). „Sublime Diplomacy: Byzantine, Early Modern, Contemporary”. Millennium: Journal of International Studies34 (3): 865–888. DOI:10.1177/03058298060340030201. ISSN1569-2981.
Neubecker, Ottfried; Brooke-Little, John Philip (1997). Heraldry: Sources, Symbols and Meaning. Time Warner. ISBN0-316-64141-3.
Ostrogorsky, George (1969). History of the Byzantine State. New Brunswick: Rutgers University Press. ISBN0-8135-1198-4.
Ostrogorsky, George (1959). „The Byzantine Empire in the World of the Seventh Century”. Dumbarton Oaks Papers13: 1–21. DOI:10.2307/1291127. JSTOR1291126.
Paparrigopoulos, Constantine; Karolidis, Pavlos (1925) (Greek). Ιστορία του Ελληνικού Έθνους ["History of the Greek Nation"], vol. 4. Eleftheroudakis.
Parry, Kenneth (1996). Depicting the Word: Byzantine Iconophile Thought of the Eighth and Ninth Centuries. Leiden and New York: Brill. ISBN90-04-10502-6.
Postan, Michael Moïssey; Miller, Edward; Postan, Cynthia (1987). The Cambridge Economic History of Europe (Volume 2). Cambridge: Cambridge University Press. ISBN0-521-08709-0.
Reinert, Stephen W. (2002). „Fragmentation (1204–1453)”. u: Cyril Mango. The Oxford History of Byzantium. Oxford: Oxford University Press. str. 248–283. ISBN0-19-814098-3.
Rice, David Talbot (1968). Byzantine Art (3rd Edition). Harmondsworth: Penguin Books Limited.
Ryan, Herbert J. (1993). „The Church in History”. u: Christopher Key Chapple and Thomas P. Rausch. The College Student's Introduction to Theology. Liturgical Press. ISBN0-8146-5841-5.
Sarantis, Alexander (2009). „War and Diplomacy in Pannonia and the Northwest Balkans during the Reign of Justinian: The Gepid Threat and Imperial Responses”. Dumbarton Oaks Papers63: 15–40. JSTOR41219761.
Shahid, Irfan (1972). „The Iranian Factor in Byzantium during the Reign of Heraclius”. Dumbarton Oaks Papers26: 293–320. DOI:10.2307/1291324. JSTOR1291324.
Šišić, Ferdo (1990). Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara: sa 280 slika i 3 karte u bojama. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. ISBN86-401-0080-2.
Sotinel, Claire (2005). „Emperors and Popes in the Sixth Century: The Western View”. u: Maas, Michael. The Cambridge Companion to the Age of Justinian. Cambridge: Cambridge University Press. str. 267–290. ISBN0-521-81746-3.
Speck, Paul (1984). „Ikonoklasmus und die Anfänge der Makedonischen Renaissance”. Poikila Byzantina4: 175–210.
Stephenson, Paul (2000). Byzantium's Balkan Frontier: A Political Study of the Northern Balkans, 900–1204. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN0-521-77017-3.
Troianos, Spyros; Velissaropoulou-Karakosta, Julia (1997). Ιστορία δικαίου από την αρχαία στην νεώτερη Ελλάδα ["History of law from ancient to modern Greece"]. Athens: Sakkoulas. ISBN960-232-594-1.
