Stvarnaboja oblaka na Veneri. Površina Venere se ne vidi zbog gustog sloja oblaka.Radarski snimak Venerine površine u lažnim bojama
Venera (simbol:) je drugiplanet po udaljenosti odSunca, bezsatelita, nešto manji odZemlje (promjer 12 104kilometara). Nanebu je najsjajniji planet i pokazujeVenerine mijene. Od Sunca se najviše udalji 47° pa se vidi ili uvečer kaoVečernja zvijezda ili ujutro kaoJutarnja zvijezda, odnosnoDanica. Os vrtnje gotovo je okomita na ravninu staze. Okreće seretrogradno (smjer dnevnoga prividnog gibanja Sunca suprotan je onomu na Zemlji) i najsporije od svih planeta; siderički period vrtnje (siderički period) traje 243,0dana i dulji je od godine, koja traje 224,7 dana, dokSunčev dan na Veneri traje 116,7 dana, što je sumjerljivo s njezinom sinodičkom godinom (zvjezdana godina) od 583,9 dana.
Venerinuatmosferu otkrio jeMihail Vasiljevič Lomonosov 1761. prilikom njezinatranzita (Venerin prijelaz), kada je pri dodiru Sunčeva kruga ugledao prosvijetljenu atmosferu.Teleskopskim motrenjima nije se na Veneri, zbog guste atmosfere, moglo vidjetitlo. Većina spoznaja o Veneri postignuta je s pomoćusvemirskih letjelica, pa tako i točna vrijednost njezinemase (0,815 Zemljine mase). Prva se na njezino tlo spustila 1970.sovjetska letjelicaVenera 7.Američka letjelica u orbiti(Magellan) snimila je od 1990. do 1992. Venerin reljef s pomoćuradara.
Venerina atmosfera 50 je puta gušća odZemljine, sadrži 96,5%ugljikova dioksida i 3,5%dušika; manjinski su sastojciugljikov monoksid,argon,voda,sumporov dioksid,kisik,klorovodik,fluorovodik.Tlak pri tlu iznosi 90 · 105Pa, atemperatura 733K (460°C), što je posljedicastakleničkog učinka. Bez tog učinka, zbog velikoga faktora odraza (albeda) atmosfere (0,65), temperatura bi na površini bila oko –20 °C, iako je Suncu bliže nego Zemlja. Sloj oblaka od kapljica razrijeđenesumporne kiseline nalazi se na visini od 50 do 65kilometara i neproziran je;oblaci naglo nestaju s donje strane, gdje temperatura dostiže vrijednost pri kojoj se kapljice isparavaju. Tlak i temperatura Venerine atmosfere tek na visini od približno 50 kilometara podudaraju se s uvjetima na površini Zemlje. Brzina jevjetra na tlu oko 1m/s. Na vrhu oblakabrzina je vjetra do 300km/h, pa oblačni sloj obiđe planet za približno 4 do 5 dana.
Venerinreljef sastoji se pretežno od blagihnizina, iz kojih se do visine od 3 do 4 kilometara uzdižu visoravni kontinentskih razmjera i mnogivulkani, zasigurno ugasli. Velik je broj vulkana plitkihkratera. Posebni vulkanski oblici svojstveni Veneri krune su i arahnoidi, vulkani isprepleteni finom mrežom pukotina. Krune su brda s urušenim središtem i dubokim kružnim opkopom, promjera do 2 500 kilometara. Eruptivnim stijenama pokriveno je 85% površine. Tokovilave pružaju se stotinama i tisućama kilometara. Venera ima oko 800 udarnihkratera, u pravilu većih od 3 kilometra. Najveći je Meade, promjera 240 kilometara. Istaknute su visoravni Afroditina zemlja i Astartina zemlja, te vulkanski masivi Područje Alfa i Beta (lat.Alpha Regio iBeta Regio). Najviši je vrh u Maxwellovu gorju (lat.Maxwell Montes), s 10,8 kilometara visine nad srednjom razinom.Topografija se uglavnom služi ženskim imenima. Glavne sastojke tla, određene rendgenskim i gamaspektrometrima, činibazalt igranit. Mineralni sastav tla nije poznat.Erozija je vrlo izražena: gravitacijska erozija (urušavanje), kemijska (utjecaj jetkih sastavnica atmosfere), toplinska,eolska, te erozija geološkim procesima. Unutrašnjost Venere vjerojatno je slična Zemljinoj, s tom razlikom što nematektonike ploča nimagnetskog polja.[1]Venera je treće tijelo po sjajnosti na nebu, poslijeSunca iMjeseca.
Venera je dobila ime premaVeneri,rimskoj božici ljepote.Stari Grci su je zvaliAfrodita, te Eosphorus za jutarnju pojavu i Hesperus za večernju. U našim krajevima poznata je i pod imenomzvijezda Danica ilijutarnja zvijezda, jer je vidljiva prije izlaska Sunca na istočnom nebu i odmah nakon zalaska Sunca na zapadnom nebu, a kad je u najsjajnijoj mijeni može se vidjeti i preko dana.
Oblaci u Venerinoj atmosferi.Udarnikrater na površini Venere (slika je dobivena odradarskih snimaka).Maat Mons je najvećivulkan na Veneri i visok je oko 8 kilometara.Usporedba veličinaMerkura, Venere,Zemlje iMarsa.
Atmosfera Venere sastoji se najvećim dijelom odugljikovog dioksida (96%) idušika (3%). Ostalih 1% činesumporov dioksid,vodena para,ugljikov monoksid,argon,helij,neon,ugljikov sulfid,klorovodik ifluorovodik.Oblaci se sastoje odaerosolasulfatne kiseline. Aerosoli se pri višoj temperaturi isparavaju, podižu uzlaznim strujanjima i na nižoj temperaturi opetukapljuju. Kemijski sastojci atmosfere veoma su pogubni i otrovni, i u njoj se mogu javljatioborine od najkorozivnijihkiselina: sulfatne, klorovodične, fluorovodične. Vode ne može biti u obilju zboghigroskopičnosti sulfatne kiseline; atmosfera je veoma "suha". Ako jevode nekada bilo, vodena se para u višim slojevima pod djelovanjemSunčeve svjetlosti rastavljala na sastavne dijelove, avodik se oslobađao usvemir. Homosfera se diže do 150km. Miješanje atmosfere podržavano je danju grijanjem odozdo, a noću hlađenjem odozgo. Najviši dijelovi atmosfere sastoje se gotovo isključivo od vodika; vodikov ovoj zapažen je oko planeta do visine od 20 000 km.
Atmosferski tlak na površini Venere iznosi 9,32 MPa, što je 90 puta više od tlaka na površiniZemlje. Velika količina ugljikovog dioksida stvarastaklenički učinak, zbog čega temperatura na površini dostiže i 500 °C, što je 400 °C više od očekivanog. Srednja vrijednost temperature na površini iznosi 464°C. Tako je površina Venere toplija od površineMerkura, iako je u usporedbi s njim udaljena od Sunca otprilike dvostruko i prima četiri puta manje svjetlosti. Zahvaljujući učinku staklenika, Venerina atmosfera je veliktoplinski spremnik. Gibanje atmosfere veoma učinkovito smanjuje temperaturne razlike nastale na jednakim razinama. Blizu tla,ekvatorska područja imaju svega nekoliko stupnjeva višu temperaturu nago polarna područja. U oblacima, razlike temperatura dostižu desetak stupnjeva. Dnevne promjene temperature iznose dvadesetak stupnjeva. Najvišu temperaturu ima točka bliža večernjojsumračnici, a najnižu točka na noćnoj strani bliža jutarnjoj sumračnici. Godišnjih razlika, zbog malog priklona osi i gotovo kružne staze, uopće nema.
Venera se među planetima Zemljine skupine (terestrički planeti) odlikuje gustom i prostranom atmosferom. Sjajnijezvijezde gube se iz vida u vodoravnom promatranju na visini od 120 km.Ionosfera se prostire od 100 do 200 km. Niže od 100 km temperatura raste jednoliko, za nekih 8 - 10 °C/km, i pri tlu dostiže 480 °C. Tlak se pri tlu penje na velikih 9 MPa (na Zemlji oko 0,1 MPa). U takvim se fizičkim uvjetima život ne može održavati.Meteorološki uvjeti slični uvjetima na Zemlji, s temperaturom oko 0 °C i tlakom 0,1 MPa, vladaju na visinama od 50 km.Oblaci se prostiru od 50 do 65 km. Od 65 do 70 km uočava se sloj sumaglice. Gornji sloj oblaka dobro odbijaultraljubičasto zračenje ("ultraljubičasti oblaci"). Jedan se oblačni sloj prostire naniže do 15 km. Zbog izvanredne debljine i jednolikosti oblačnog vela, sa Zemlje se ne može ukazati pogled na Venerino tlo. Oblačni je sloj sredstvo sredstvo sličnosmogu na Zemlji, a nije sastavljen od pojedinih oblaka. Zato i govorimo o sloju. Unutar njega vidljivost seže do 3 km. Vrh oblačnog sloja odražava tri četvrtine upadne Sunčeve svjetlosti, a preostala se svjetlost mnogostruko raspršuje te do tla pristiže vrlo oslabljena, svega par postotaka. No rasvjeta se pri tlu ne razlikuje mnogo od rasvjete u nas jednoga oblačnog dana. Pošto jegustoća 50 puta veća nego u našoj atmosferi, ili samo 15 puta manja nego što je voda, putsvjetlosti primjetno selomi. Stojeći na Venerinoj površini, činilo bi nam se da se uvijek nalazimo u kupastom udubljenju s uokolo podignutimobzorom.
Pošto nema razlikovanjamora ikopna kao u nas, zagrijavanje ovisi jedino o položaju na kugli relativno prema Suncu. Ekvatorski se krajevi zagrijavaju jače od polarnih, dnevni od noćnih, a najjače se zagrijava subsolarna točka. Cjelokupno kruženje odvija se spiralno od ekvatorskih krajeva prema polovima s uzdizanjem atmosferske mase u ekvatorskom pojasu i spuštanjem u području polova, da bi se od pola prema ekvatoru mase nastavile gibati uz tlo. Brzina vjetra raste s visinom od 100 do 150 m/s na vrhu oblaka, a smjer gibanja podudara se sa smjerom vrtnje planeta. Jedna mala komponenta brzine usmjerena je meridionalno.[2]
Srednji nivo Venere, a time i njegovpolumjer od 6 051,4 km, određen je velikimnizinama koje zauzimaju gotovo 2/3površine. Nizine se blago talasaju, s visinskim razlikama od 1km. Ispod srednjeg nivoa, ne dublje od 3 km, leži 1/6 površine planeta. Preostala četvrtina površine leži iznad srednje razine. Pravabrda dižu se samo na jednoj desetini površine. Zemljopisne pojave dobile su prvenstveno imenabožica i heroina. Najveća su dva planinska masiva kontinentalnih razmjera, Zemlja Ištar (lat.Ishtar Terra) i Zemlja Afrodite (lat.Aphrodite Terra). Zemlja Afrodite velika je kao polaAfrike, a Zemlja Ištar nešto je manja, kaoAustralija. Dio Zemlje Ištar zauzima Visoran Lakšmi (lat.Lakshmi Planum), 3.3 km iznad srednje razine, a 2 km nad neposrednom okolinom. Visoravan je nalikTibetu, a dva je puta veća. Na jugu je odrezana strminom. U Zemlji Ištar nalazi se najviši vrh planeta, a pripada Gorju Maxwella (lat.Maxwell Montes); izdiže se 10,8 km nad srednjom razinom. Zemlja Afrodita sastoji se od dvamasiva. Smještena uekvatorskom području, u smjeru istok - zapad, prostire se u dužini od 10 000 km. Njeni najviši vrhovi su 9 km. Zapadno od Zemlje nalaze se pukotine duboke 2 km, a duge na stotine kilometara.
Manja planinska područja nazvana su regijama. Među njima,Beta Regio je nalik štitastim (havajskim) vulkanima, aAlfa Regio je nalik starijoj, razrušenoj prstenastoj planini.Beta Regio pruža se u smjeru sjever - jug u dužini od 2 000 km. U blizini su se spustilesvemirske letjeliceVenera 9 iVenera 10, našavši tla sa svojstvimagranita ibazalta. Sjeverni vrh zove seTheia Mons, a južniRhea Mons; gore su visoke 4 km.Alfa Regio leži oko 1.8 km iznad Venerinih nizina. U reljefu Venere nema znakova globalnih gibanja kore. Kora na Veneri mora da je deblja nego naZemlji. Površina sadrži dosta udarnihmeteorskih kratera s promjerom većim od 75 km. Veliki krateri s promjerom od 400 do 600 km i s centralnim uzvišenjima duboki su samo od 200 do 700m. Njihova pojava svjedoči o velikoj starosti površine. Neke velike kružne dubodoline nalikujuMjesečevim morima. Manjak dubokihkratera i glatkoća reljefa svjedoče o učinkovitosti globalne erozije:erozija gravitacijom (urušavanjem), eolska erozija (erozija vjetrom), toplinska i kemijska, a možda i geološka. Dublji krateri nalaze se jedino u brdskim područjima, ali oni nisu veći od 160 km, što se oboje dade protumačiti time da su planinski masivi geološki relativno mladi. Manjak malih kratera svjedoči da je Veneru dobro štitila njezina gusta atmosfera, od davnih vremena.
Zbog guste atmosfere većina meteorita jako uspore pad ili potpuno izgore, zbog čega na površini nemakratera manjih od 3 km u promjeru. Vrlo malen broj kratera i površina pokrivena bazaltom (oko 90% površine) dokaz su čestih izlijevanja lave. Snimci sa svemirske letjeliceMagellan otkrivaju velik broj manjihvulkana (oko 100 000), te stotinjak velikih.
Prikaz Venerine (eng.Venus) i Zemljine (eng.Earth) putanje ono Sunca (eng.Sun).Ne događa se svaki putVenerin prijelaz, kad se Venera nađe izmeđuZemlje i Sunca, jer se ravnine gibanja Venere i Zemlje oko Sunca razlikuju za 3.4°, pa je Venera najčešće iznad ili ispod Sunčeva diska.Venerin prijelaz ilitranzit Venere prekoSunčevog diska.Venerine mijene i promjena njenog prividnogpromjera.
Pretpostavlja se da je građa Venera slična Zemlji.Željezna jezgra zauzima središte planeta i promjera je oko 3 000 km. Iznad jezgre nalazi se otopljeni kameni omotač koji zauzima većinu volumena planeta. Prema novijim podacima dobivenim sasvemirske letjeliceMagellan, Venerina kora je deblja i čvršća nego što se ranije pretpostavljalo. Smatra se da Venera nema pokretnetektonske ploče poput Zemlje, nego da naprezanja u omotaču u pravilnim razmacima izbacujulavu na površinu. Zbog toga je većina površine nastala nedavno (prije nekoliko stotina milijuna godina), dok su najstariji dijelovi stari oko 800 milijuna godina. Novija istraživanja pokazuju da je Veneravulkanski aktivna u izoliranim područjima.
Venera nemamagnetsko polje, vjerojatno zbog spore rotacije, nedovoljne da bi rastopljeno željezo u jezgri planeta proizvelo odgovarajući učinak. Budući da nema magnetskog polja,Sunčev vjetar djeluje izravno na gornje slojeve Venerine atmosfere. Smatra se da je Venera imala velike količine vode, poput Zemlje, ali se vodena para pod utjecajem sunčeva vjetra raspala navodik ikisik. Dok se kisik vezao s drugim atomima u spojeve, vodik je, zbog male molekularne mase, lako napustio atmosferu. Pronađeni udjel vodikova izotopadeuterija podupire ovu teoriju (ima veću masu i teže napušta atmosferu).
Putanja Venere je gotovo kružna saekscentricitetom manjim od 0,007. Druga osobitost je u sprezi gibanja Venere iZemlje. Sinodička godina (tropska godina) VenereSg sumjerljiva je s njezinim Sunčevim danom (sinodički dan): Sg = 5∙Sd. To znači da će svake donje (ili svake gornje)konjukcije Venera pokazivati Suncu jednu stranu, a Zemlji onu drugu. No pokazuje se da Venera prilikom svake konjukcije, i donje i gornje, pokazuje Zemlji uvijek istu stranu. Da bi se dobio točniji uvid u mehanizam tog složenog gibanja, određuje se uvjetno "Zemljin dan" VenereZd. To bi bioperiod između dva uzastopna prolaza Zemlje odabranimmeridijanom na Veneri, kada bi Venera stajala umjesto Sunca, a Zemlja obilazila oko nje. Zato što se Venera vrti oko svoje osi suprotno odokretanja Zemlje oko Sunca (revolucije),kutna brzina prividnog prolaska Zemlje Venerinim meridijanom zbroj je kutne brzine Zemljine revolucije (ω = 2∙π/A) i sideričke kutne brzine Venerine vrtnje (ωd= 2∙π/Pd):
Izlazi da jeZd = 146 dana. Međutim, Venera nije na mjestu Sunca već se giba, pa se putanjom giba i njena os vrtnje. Stoga određeni meridijan na Veneri ne mora svakih 146 dana pokazivati u smjeru Zemlje; pokazivat će samo ako se Venera vidi sa Zemlje u smjeru sa Suncem, a to se događa u trenucima konjukcija. I zaista, vremensko razdoblje od polovice ili cijele Venerine sinodičke godine, cijeli je umnožak "Zemljinog dana":Sg = 4∙Zd. Venera i Zemlja nađu se na istom pravcu sa Suncem svakih 2∙Zd (u donjoj i gornjoj konjukciji).
Razlog sinhronizacije gibanja je u međusobnomplimnom djelovanju Zemlje i Venere. Zemlja izaziva plime na Veneri i mijenja joj brzinu vrtnje sve do trenutka sinhronizacije, kada plima gubi kočeći učinak, odnosno kada je učinak kočenja vrtnje najmanji. Tom pojavom tumači se neobično dug siderički period vrtnje Venere. Ulazeći u najveću blizinu ili daljinu od Zemlje, Venera u istom taktu okreće Zemlji i svoje lice; Venerina vrtnja je sinhronizirana saZemljinom putanjom oko Sunca.
Venera se spororetrogradno vrti, to jest okreće se u smjeru od istoka prema zapadu, za razliku od većine ostalih planeta (retrogradnu rotaciju ima jošUran). To znači da je smjer vrtnje (rotacije) suprotan smjeru okretanja oko Sunca (revolucija). Nije sasvim siguran razlog ove pojave, a pretpostavlja se da je uzrok sudar s većim tijelom (mogućeasteroidom) u vrijeme stvaranja planeta. Osim ove pojave, periodi rotacije Venere i njenog kretanja oko Sunca sinkronizirani su tako da je Venera uvijek okrenuta prema Zemlji istom stranom u vrijeme kada su dva planeta najbliži jedan drugome. To je rezultat djelovanjaplimnih sila među planetima.
Dužina Sunčeva dana (sinodički dan) nalazi se pomoću donjeg izraza (Nikola Kopernik), s time što je u slučaju Venere za zvjezdani dan (siderički dan) potrebno uvrstiti negativnu vrijednost.
Tada zaSunčev dan Venere izlazi - 116,8dana, a smisao dobivenog negativnog predznaka je u tome što je smjer dnevnog gibanja Sunca na Venerinu obzoru suprotan smjeru na Zemlji. Kada bi promatrač na Veneri gledao u smjeru juga, vidio bi kako Sunce izlazi na desnoj strani obzora (koja je na Zemlji zapad), a zalazi na lijevoj strani obzora (koje je nama istok). Dan na Veneri je oko 2 puta kraći od njezine godine.
Venerin prijelaz ili Venerintranzit je prijelaz Venere ispredSunca i zakrivanje dijela njegova kruga. Ne događa se svaki put kad se Venera nađe izmeđuZemlje i Sunca jer se ravnine gibanja Venere i Zemlje oko Sunca razlikuju za 3.4°, pa je Venera najčešće iznad ili ispod Sunčeva diska. Pojavljuje se 4 puta u 243godine i obično traje po nekolikosati (prijelaz 2012. trajao je 6 sati i 40minuta): između prve i druge pojave razmak je 8 godina (s nekoliko dana razlike) između druge i treće pojave razmak je 105,5 godina, između treće i četvrte opet 8 godina, a do novoga ciklusa treba čekati 121,5 godina.
Vrijeme Venerinog prijelaza 1631. predvidio jeJohannes Kepler; njegove je proračune usavršioJeremiah Horrocks, koji je prijelaz motrio 1639. metodom projekcije, što i danas prakticirajuamateri. Prijelazi nisu potpuno vidljivi s cijele Zemlje, tj. prijelaz Venere ne mogu vidjeti promatrači iz onih dijelova Zemlje na kojima je u vrijeme prijelaza noć. Venerin je prijelaz kroz povijest bio popraćen velikom mobilizacijomznanstvenika i opreme i organiziranjem ekspedicija i međunarodnih suradnji kako bi se promatrao iz različitih dijelova svijeta.Ruđer Bošković je za britanskiRoyal Society sudjelovao u organiziranju dviju takvih ekspedicija (Istanbul 1761. iKalifornija 1769.). Venerini prijelazi poslužili su za određivanje Sunčeveparalakse, odnosno udaljenosti Zemlje od Sunca (prema metodiEdmonda Halleyja), zatim za procjenu Venerinapromjera, a pri prijelazu 1761.Mihail Vasiljevič Lomonosov zapazio je Venerinuatmosferu.
Prije prvih preciznihkronometara, Venerin prijelaz promatrao se i radi određivanja mjesnoga meridijana (zemljopisne dužine). Tako je i ekspedicijaJamesa Cooka s pomoću promatranja Venerina prijelaza 1769. precizno odredila položajTahitija.[3]
Venera je najsjajnijenebesko tijelo na nebu izaSunca iMjeseca. Iz tog je razloga Venera čovjeku poznata od kada je prvi put uperio pogled u noćno nebo. Venera je prema svojim osnovnim obilježjima Zemljina sestra blizanka po dimenzijama i masi. Zbog toga su ljudi dugo vremena vjerovali da se ta sličnost odnosi i na druge pojave. Zamišljena je kao Zemlja u mladim, prethistorijskim danima. Suncu je bliža od Zemlje pa zbog toga prima oko dva puta više njegove energije. Ali sjajni oblaci reflektiraju oko tri četvrtine Sunčevog zračenja natrag u svemir, pa se očekivalo datemperatura na površini Venere nije previše visoka. Vjerovalo se da je sastav atmosfere i površinski pritisak sličan Zemljinom. Zamišljali su je kao mladi svijet pokriven oceanom u kojem buja prethistorijski život. Sve su se te pretpostavke pokazale potpuno krivima. Dugo vremena Venera je ostala tajnovita zbog gustih oblaka koji je prekrivaju. Sve što se na njoj može opaziti je sjajni, potpuno jednolični oblačni pokrov koji skriva površinu planeta od naših pogleda. Tek su prije dvadesetak godina fotografske tehnike snimanja u ultraljubičastom dijelu spektra uspjele pokazati da taj oblačni sloj nije potpuno jednoličan. Prva mjerenja površinske temperature izvedena pomoću velikihradio teleskopa sa Zemlje dala su toliko velike iznose, oko 400 °C, da su znanstvenici pomislili kako se radi o nekom nepoznatom učinku u Venerinojionosferi. Jednostavno nisu mogli vjerovati da je površinska temperatura na Veneri tako visoka.
Drevni Babilonci su bili prvi koji su shvatili da su astronomske pojave periodične i koji su primijenili matematiku za njihovo predviđanje. Tablice iz ovog razdoblja dokazuju korištenje matematike na promjene u dužiniravnodnevice tokomSunčeve godine. Stoljeća promatranja nebeskih pojava su zabilježena u nizovima glinenih tablica sklinastim pismom, poznatih kaoEnûma Anu Enlil. Najstariji sačuvani značajni astronomski tekst je tablica 63, Amisadukina Venerina tablica, koja popisuje prve i poslednje vidljive izlaske Venere u razdoblju od oko 21 godine. To je najstariji dokaz da su planetarne pojave prepoznate kao ponavljajuće.
Venera pokazujeVenerine mijene. Godine 1790. ustanovio jeJohann Hieronymus Schröter da se trenutak kadasumračnica (terminator) dijeli Venerin krug popola, ne podudara s trenutkom prolaza kroz najvećuelongaciju, i to čak za više od dana. Kada je mijena manja od polovice, vidi se većom nego što jest, a kada je veća od polovice, vidi se manjom. Čini se da tom učinki pridonose psihofizičke osobinevida.
Atmosferu Venere otkrio jeMihail Vasiljevič Lomonosov 1761. prilikom njezinatranzita (Venerin prijelaz), kada je pri dodiru Sunčeva kruga ugledao prosvijetljenu atmosferu, kada je taj događaj trebao da posluži određivanju Sunčeveparalakse. Nedugo prije potpunog prelaska Venere na Sunčev krug, malo prije drugog dodira ili kontakta, između Sunčeva ruba i njezina tamna lika zaostao je svijetao most. Lomonosov je to svijetljenje rastumačio svjetlošću Sunca, raspršenim u Venerinoj atmosferi. Venerini prijelazi ne javljaju se često. Posljednja tri su bila 1882., 2004., 2012. a zatim će biti 2117. i 2125.
Teleskopskim motrenjima nisu se na Venerinom krugu mogle otkriti nikakve stalne oznake, iako je o njima bilo izvještavano. Vidljivi su oblačni slojevi koji plove visoko u atmosferi. Temperatura u tim slojevima od 235 do 240K (od - 38 °C do - 33°C) uspjela se odrediti 1923., mjerenjemtoplinskog zračenja noćne strane. Već prije 1960. izmjereno je kratkovalnoradiovalno zračenje (0.3 do 10cm), koje je ukazivalo na temperature od 300 do 600 K (od + 27 °C do + 327 °C); danas znamo da su to temperature koje zaista vladaju, ali na raznim visinama atmosfere. Godine 1932. snimljen je apsorpcijski molekularnispektarugljikovog dioksida; Venerin spektar te molekule natječe se i danas s labaratorijskim spektrom. Usprkos tom nalazu, vladalo je uvjerenje da jedušik glavni sastojak atmosfere.
Nakon neuspjeha i različitih nalaza u prošlim stoljećima polako se raspliće zagonetka Venerine vrtnje. Mjerenjavalne duljine apsorpcijskih linija (Dopplerov učinak) ukazuju na vrlo sporu i retrogradnu vrtnju. To je bilo 1960.Radarski dodiri, započeti 1958. pokazuju najprije da je Venerino tlo neravno, a 1961. postaje jasno da se Venera obrće sporije od svih planeta. Radarom je ustanovljena i brzina vrtnje, i veličina čvrstog tijela, inagibekvatora prema ravnini staze.
Pothvatiastronautičkog doba imaju od vremena do vremena velike poteškoće. Venera se pokazuje nepristupačnom i odbojnom.Svemirske letjelice koje se na nju upućuju moraju najprije da izdrže svemirske uvjete (vakuum i struje energetskih čestica kao što jeSunčev vjetar), da bi se zatim pretvorile ubatiskafe, jer je najvišitlak jednak tlaku koji vlada u Zemljinimmorima na dubini od 900metara. Na Veneru je u početku upućeno 18sovjetskih i 5američkih letjelica. Prva je lansiranaVenera 1 (1961.) i ona je kraj planeta prošla 100 000km daleko. Prvi je uspješno okončan letMarinera 2, koji je kraj Venere prošao 14. decembra 1962. na najmanjoj udaljenosti od 35 000 km (mjerni instrumenti potvrdili su visoku površinsku temperaturu). Za vrijeme leta ustanovljena je temperatura tla 400 °C, pa je trasiranjem staze letjelice određena jakostgravitacijskog polja i mase Venere. To je bio prvi prolazumjetnog tijela kraj nekog planeta. Prva svemirska letjelica koja je za cilj imala Veneru je bila ruskiSputnik 7 (1961.), ali je završila neuspjehom, kao i nekoliko misija nakon nje (1961.:Venera 1, 1962.:Mariner 1 iSputnik 23).
Prva uspješna misija tadašnjeg Sovjetskog Saveza bila jeVenera 4 (1967.). Ova je letjelica ispustila u atmosferu sonde s mjernim instrumentima. Ona je 18. listopada 1967., kočenapadobranom, u toku 94-minutnog pada na tamnu stranu planeta bilježila temperaturu, tlak i sastav okoline. Kako je mogla izdržati tlak do 2 MPa, prestala je djelovati na visini od 27 km. Prošavši 19. listopada 1967. na samo 4 000 km kraj Venere,Mariner 5 ispitivao je slojeve visoke atmosfere. Serija letjelica Venera sve se bolje prilagođavala uvjetima Venerine prirode.Venera 5 iVenera 6 spuštale su se 1969.,Venera 7 spustila se 15. prosinca 1970. na noćnu stranu planeta i tamo djelovala 23 minute, a postala je prva svemirska letjelica koja se meko spustila na drugi planet.Venera 8 djelovala je 22. srpnja 1972. na tlu Venere 50minuta. Ispitivala je rasvjetu atmosfere iradioaktivnost tla. Sljedeći je pohvat učinjenMarinerom 10, koji je 5. veljače 1974. prošao kraj Venere na udaljenosti 5 800 km i snimao je u ultraljubičastoj svjetlosti. Kao kruna istraživanja Venere javljaju se snimke koje su učinileVenera 9 iVenera 10 u neposrednom dodiru s tlom 23. i 25. listopada 1975. 4. prosinca 1978. u putanju oko Venere stigao jePioneer - Venus koji je pomoću radara izradio mapureljefa, isključujući pritom područja oko polova. Jednostavnipokusi koje su sonde napravile pokazali su da su stijene na Veneri vrlo slične onima na Zemlji, da je površinska temperatura 455 °C, a atmosferski pritisak odgovaratlaku koji na Zemlji vlada u morima na dubini od 900 m. Slike su pokazale da i na Veneri postoje erozijski procesi, što je dosta iznenadilo znanstvenike. Voda, koja je glavni krivac za eroziju na Zemlji, na Veneri praktički ne postoji, pogotovo ne u tekućem stanju. Ako pretpostavimo da bi to mogla biti erozija vjetra, i to moramo isključiti jer je najveća brzina vjetra izmjerena na površini Venere bila svega oko 15 km/h, što odgovara laganom povjetarcu. LetjeliceVenera 15 iVenera 16 su 1983. do 1985. izradile mapu upravo područja oko sjevernog pola, s vodoravnim razlučivanjem od 1 do 2 km, a okomitim od 50 m. Posljednja ispitivanja izvedena su pomoću letjelicaVega 1 iVega 2, 1985. (nazivi ovih letjelica jesu kovanice Venera - Galej; Galej je na ruskom Halley, jer su letjelice nosile mjerne instrumente koji su ispitivali Veneru, a zatim se uputile ususretHalleyjevu kometu).
Američka misijaPioneer Venus sastojala se od dvije komponente, orbitera i multisonde, koje su lansirane odvojeno u svibnju i kolovozu 1978. godine. Misija orbitera je, među ostalim, imala za cilj i radarsko snimanje reljefa, a trajala sve do kolovoza 1992. Multisonda je na Veneru izbacila 4 atmosferske sonde. Njihov pad kroz atmosferu trajao je oko jedan sat, ali su u tom kratkom vremenu sakupljeni mnogi dragocjeni podaci. Jedna od sondi je čak preživjela pad do površine odakle je slala podatke još jedan sat prije nego što se praktički rastopila. Od četiri sonde, dvije su ušle u atmosferu na noćnoj strani i otkrile jednu vrlo interesantnu pojavu. Na visini od oko 11 km nebo tinja crvenkastim sjajem koji potječe od bezbrojnih munja koje neprestano bljeskaju. Instrumenti su zabilježili i do 25 bljeskova u sekundi. Način na koji nastaju sve te silne munje ostao je neobjašnjen. Njihovi odbljesci mogli bi biti tajanstveno pepeljasto svjetlo koje je više puta opaženo teleskopima sa Zemlje na noćnoj Venerinoj strani. Prve fotografije Venerine površine u boji snimio je landerVenera 13. Sovjetske letjeliceVega 1 iVega 2 ispustile su 1984. godine u Venerinu atmosferu landere i atmosferske balone, te produžili u susret Halleyjevom kometu. Američka letjelicaGalileo je također, na svom putu prema Jupiteru, posjetila Veneru. Američka misijaMagellan (1989. - 1994.) imala je za primarni cilj mapiranje Venerine površine uz pomoć radara. Mapirano je 99% površine uz 300 m/piksel rezoluciju. Trenutno oko Venere kruži letjelicaVenus Expreess koja istražuje njenu atmosferu.
.jpg)
.svg)
