Ureja ilikarbamid je organski spoj hemijske formule (NH2)2CO. Ureju je otkrio1773. godine francuski hemičarHilaire Rouelle, uurinu. Urea je prvi organski spoj sintetiziran iz anorganskih spojeva, što je uspjelo 1828. godineFriedrich Wöhleru:[7]
Urea igra glavnu ulogu u metabolizmuazotnih spojeva kod životinja i ljudi i glavna je supstanca koja sadrži azot u mokraći.
Urea nastaje u procesu razgradnjeproteina ujetri u ciklusu ureje. Organizam sintetizira ureju izamonijaka, produkta razgradnje proteina.[8][9]
Urea se za komercijalnu primjenu sintetizira iz amonijaka iugljen dioksida. Više od 90% svjetske proizvodnje se koristi u poljoprivredi kao umjetnognojivo.
Prije razvoja tehničkih metoda sinteze i njene upotrebe, koji je uslijedio u novije vrijeme, urea je bila zanimljiva prvenstveno zbog toga što je ona glavni konačni produkt metabolizma dušika u sisavaca i izlučuje se u urinu.
Ureu je1773.g.francuska kemičarkaHilaire Rouelle izolirala izurina, premda nije bila sve do 1799. potpuno karakterizirana niti imenovana ureom, kada je pobliže ispitana i određena su joj fizikalna svojstva. Prvi ju je vjerojatno sintezirao John Davy, brat Sir Humphrey Davya. On je 1811.g. načinio fozgen djelovanjem sunčanog svjetla na smjesu klora i ugljikova monoksida, a 1812.g. objavio da dobiveni produkt reakcijom sa suhim amonijakom daje krutu tvar, koja ne razvija ugljikov dioksid kad se na nju djeluje octenom kiselinom, pa prema tome nije amonijev karbonat. Svoj produkt Davy nije identificirao kao ureu, pa je zasluga za sintezu uree pripalaFriedrich Wöhleru, koji je 1828.g. opazio da je produkt dobiven kuhanjem otopine amonijeva cijanata s vodom identičan s ureom izoliranom iz urina.
Urea je prva organska tvar (prvi sintetizirani organski spoj) dobivena sintezom od anorganskih tvari/spoja (amonijeva cijanata); tom je sintezom njemački kemičar F. Wohler1828.g. pobio dotadašnje mišljenje i vitalističku teoriju da organski spojevi mogu nastati samo od organizama (i u živim stanicama organizama) pod utjecajem i djelovanjem „životne sile“ i time utro put razvoju organske kemije.
Urea se za komercijalnu primjenu sintetizira zagrijavanjem smjese amonijaka iugljikovog dioksida pod tlakom. Godišnje se proizvede nekoliko 100,000,000 tona ureje.
Industrijski se proizvodi u velikim količinama, a rabi se ponajprije kao koncentrirano umjetno dušično gnojivo (najčešće 46% vezanog dušika), koje biljke lako asimiliraju. Više od 90% svjetske proizvodnje se koristi upoljoprivredi kaoumjetno gnojivo.
Osim toga, služi kao jeftin izvor dušika u hranidbenim podlogama za industrijske mikrobne procese, za proizvodnju melamina, umjetnih smola (ureaformaldehidne smole), polimernih materijala (aminoplasti), ljepila, u manjoj mjeri lijekova i eksploziva te u kozmetici.
↑Evan E. Bolton, Yanli Wang, Paul A. Thiessen, Stephen H. Bryant (2008). „Chapter 12 PubChem: Integrated Platform of Small Molecules and Biological Activities”. Annual Reports in Computational Chemistry4: 217-241. DOI:10.1016/S1574-1400(08)00012-1.
↑Gaulton A, Bellis LJ, Bento AP, Chambers J, Davies M, Hersey A, Light Y, McGlinchey S, Michalovich D, Al-Lazikani B, Overington JP. (2012). „ChEMBL: a large-scale bioactivity database for drug discovery”. Nucleic Acids Res40 (Database issue): D1100-7. DOI:10.1093/nar/gkr777. PMID21948594.edit
↑Williams, R. (24. 10. 2001.). „pKa Data”. Arhivirano izoriginala na datum 2003-08-24. Pristupljeno 27. 11. 2009.
↑Tehnički leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža; glavni urednik: Zvonimir Jakobović. Tiskanje dovršeno 21. prosinca 2007.g., Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 653717.ISBN978-953-268-004-1, str. 931.
↑Clayden Jonathan, Nick Greeves, Stuart Warren, Peter Wothers (2001). Organic chemistry. Oxford, Oxfordshire: Oxford University Press. ISBN0-19-850346-6.
