Zbog položaja države na dva kontinenta, turska kultura je jedinstven spoj istočnjačkih i zapadnjačkih običaja i tradicija. Položaj zemlje izmeđuEurope na zapadu,središnje Azije na istoku,Rusije na sjeveru iBliskog istoka na jugu, dao je Turskoj i veliku stratešku važnost.
Turska jedemokratska,sekularna, unitarna, ustavna republika čiji je politički sustav1923. utemeljioMustafa Kemal Atatürk, nakon propastiOsmanskog Carstva poslijePrvog svjetskog rata. Od tada se politika države počela okretati zapadu, tako da je Turska danas članica mnogih zapadnih organizacija kao što suVijeće Europe,NATO,OECD iOSCE. Turska je 2005. počela pregovore za članstvo uEuropskoj uniji. Istovremeno država održava i pojačava svoje političke i gospodarske odnose s istočnjačkim zemljama.
PoluotokMala Azija koji čini veći dio teritorija današnje Turske je jedno od najstarijih stalno naseljenih područja svijeta. Ovdje pronađena naselja iz razdobljamlađeg kamenog doba (Çatalhöyük, Çayönü, Nevali Cori, Hacilar, Göbekli Tepe i Mersin) smatraju se jednim od najranijih ljudskih naselja na svijetu.[1]
Celsiusova knjižnica uEfezu iz 135. godineDalyan,Turska
Hetitsko carstvo bilo je prvo veliko carstvo na ovom području, a trajalo je od 18. do 13. veka pr. ne. Kasnije utjecaj su stekliFrigijci koji su bili indoeuropski narod i čije carstvo su u 7. veku pr. nr. uništiliKimerijci. Najznačajnije države nasljednice Frigije bileLidija,Karija iLikija. Jezici kojima su govorili Lidijci i Likijci bili su u osnovi indoeuropski, ali s mnogo neindoeuropskih elemenata koje su pokupili tijekom hetitskog i helenskog razdoblja.
Negdje oko 1200. pr.ne. na zapadnoj obali Anatolije naselila su se grčka plemena. Ovo cijelo područje je u 6. i 5. pr.ne. osvojilo perzijskoAhemenidsko Carstvo. Kasnije je 334. pr. ne. ovo područje osvojioAleksandar Veliki. Anatolija je zatim podijeljena u veliki broj manjihgrčkih država, kao što su Bitinija, Kapadokija, Pergam i Pont. Sva ova carstva pokorio jeRim do sredine prvog stoljeća pr. ne. Godine 324., rimski car Konstantin I. Veliki izabrao jeBizantion za novi glavni grad Rimskog Carstva (kasnijiCarigrad). Nakon padaZapadnog rimskog carstva Carigrad je postao glavni gradBizantskog carstva.
Osmansko Carstvo na vrhuncu moći (oko 1680.)Plava džamija je jedan od najpoznatijih primjera osmanske arhitekture
U 10. stoljeću TurciSeldžuci koji su živjeli sjeverno odKaspijskog iAralskog jezera počeli su se seliti u istočna područja Anatolije. Seldžuci su bili ogranak Turaka Ouza, a Anatolija je postala njihova domovina nakonBitke kod Mancikerta1071. godine. Tom pobjedom počinje uspon anatolijskog seldžuskog sultanata (Sultanat Rum) koji je bio zasebni dio velikog Seldžuskog carstva koje je pokrivalo područje središnje Azije, Irana, Anatolije i jugozapadne Azije.[2]
Godine1243.Mongoli pobijeđuju Seldžuke, a njihovo carstvo se počinje raspadati. Turska Anatolija tada biva podijeljena u više manjih nezavisnih država zvanih gazi emirati. Do 1300. gazi emirati osvajaju većinu anatolijskih područja tada već oslabljenogBizantskog Carstva. U to vrijeme počinje se izdizati gazi emirat kojeg je vodioOsman I. (po njemu je nazvanoOsmansko Carstvo) koji proširuje svoju državu sve do granica s Bizantom.
Osmansko je Carstvo tijekom svoje 623 godine duge povijesti imalo doticaja i sa zapadnim i s istočnim kulturama. U 16. i 17. veku carstvo je bila najjača politička sila na svijetu koja se brzo širila prema centralnoj Evropi prekoBalkana. Uz vrlo jak utjecaj koji je carstvo imalo na promjene kopnenih granica u Europi, veliki značaj imalo je i na moru. Carstvo je bilo jedno od nekoliko sila koje se borilo za kontrolu nad Sredozemljem, a uz to često se sukobljavalo i s portugalskom flotom uIndijskom oceanu, pokušavajući obraniti svoju dominaciju nad trgovačkim pravcima između istočne Azije i zapadne Europe. Važnost ovih pravaca opada otkrivanjemRta dobre nade 1488. godine.
U prvoj polovici 19. veka počinje opadati utjecaj carstva, a konačan udarac dobiva porazom uPrvom svjetskom ratu u koji je ušla u savezu s Njemačkom.Francuska iVelika Britanija prije su obećale stvaranje armenske države u istočnom dijelu Anatolije, što je osmanska vlast vidjela kao udar na teritorijalni integritet zemlje. Pod izgovorom preseljenja, veliki broj Armenaca je ubijen ili je umro od iscrpljenosti u sirijskoj pustinji. Sveukupno je između 1915. i 1917. ubijeno 1,5 milijun Armenaca. Turska vlada i danas službeno poričegenocid nad Armencima.
Nakon rata sileAntante podijelile su teritorij carstvasporazumom u Sèvresu 1920. godine. Osmansko Carstvo izgubilo je sve teritorije izuzevAnatolije iTračke. Teritorij današnje Turske podijeljen je u više dijelova.Grčkoj je obećana Smirna (današnjiİzmir) i dio zapadne Anatolije,Italija je trebala dobiti područjeAdane, aFrancuskoj je uzSiriju trebala pripasti iKilikija. U istočnom dijelu današnje Turske gdje se nalaze gradoviKars,Ardahan iErzurum trebala je biti osnovana armenska država. Južno i istočno od Eufrata trebala je biti stvorena autonomnakurdska regija. Svi ovi planovi na kraju nisu ostvareni.
Mustafa Kemal-paša organizira19. svibnja1919. politički i vojniustanak protiv ovih planova. Posebno su 1920. vođene žestoke borbe s Grčkom. Rat je završen9. rujna1922. zauzimanjem Smirne koja je tada većinski bila naseljena Grcima. Turska pobjeda rezultirala jemaloazijskom katastrofom, u kojoj su mnogi Grci i Turci ostali bez svojih domova.
Nakon pobjede Turaka,24.7.1923.sporazumom iz Lausanne promijenjen je prijašnjisporazum iz Sèvresa. Ovim ugovorom uspostavljene su današnje granice Turske. U isto vrijeme izvršena je i izmjena stanovništva s Grčkom. Nakon što su sve strane snage napustile Anatoliju, Mustafa Kemal je29. listopada1923. proglasio republiku.
Za vrijeme svoga mandata Mustafa Kemal je pokrenuo niz političkih i društvenih reformi diljem zemlje, koje su pretvorili Tursku u modernu, sekularnu i europski orijentiranu državu. Smjernice njegove politike danas se nazivajukemalizmom. Između ostalog1922. ukinut jesultanat, a3. 3.1924. ikalifat. Iste godine ukinut ješerijatski zakon, a1925. provedena je odjevna reforma kojom je zabranjenfes (tradicionalno tursko muško pokrivalo za glavu), teveo za žene, a uvedeno je skupno obrazovanje za oba spola. Godine1926.islamski kalendar zamijenjen jegregorijanskim, a uveden je imetrički sistem.
Idućih godina cijeli pravosudni sustav promijenjen je po uzoru na europske zemlje. Uvedena jemonogamija, a 1928. provodi sesekularizacija i reforma pisma u kojoj jearapsko pismo zamijenjenolatinicom. Ovim reformama je1930. uvedeno pravo glasa ženama, a od1934. daje im se i pravo sudjelovanja na izborima. Provedena je i reforma imena građana u kojoj su svima dodijeljena prezimena. Turski parlament je Mustafi Kemalu dodijelio prezime „Atatürk“ (otac Turaka) koje je proglašeno posebnim prezimenom kojeg je nosio samo on. Manji broj Atatürkovih reformi je nakon njegove smrti ukinut, kao npr. reforma kojom je u džamijama umjesto naarapskom molitva uvedena naturskom.
Nakon Atatürkove smrti1938., predsjednik Turske je postao njegov bliski suradnikİsmet İnönü. Inönü je nastavio modernizaciju Turske, a na vanjskopolitičkom planu pokušao je održati neutralnost. Godine1939., Turskoj je pripojenaRepublika Hataj koja je postala turskaprovincija.
Za vrijemeDrugog svjetskog rata Turska je očuvala svoju vanjskopolitičku neutralnost. U rat na stranisaveznika ulazi tek simbolički23. veljače1945. Iste godine potpisujepovelju UN-a. Godine 1946. u Turskoj je uvedeno višestranačje. Demokratska stranka (DP) je pod vodstvomAdnana Menderesa na izborima 1950. osvojila većinu u parlamentu. Time je završena vladavina Republikanske narodne stranke (CHP) koja je trajala od osnivanja republike.
Izbijanjem sukoba između istoka i zapada, te pokušajem utjecajaSSSR-a na Tursku, završeno je razdoblje politike neutralnosti za Tursku. Godine 1950. Turska sudjeluje kao dio UN-ovog kontingenta uKorejskom ratu, a 1952. ulazi uNATO.
Godine 1960. premijer Menderes donosi zakon koji mu omogućuje ukidanje opozicije. Vojska tada organizira državni udar i uhićuje premijera i druge političare, koji su nakon suđenja obješeni u rujnu1961. na otokuİmralı. Nakon što je vojska iste godine uvela novi ustav, vratila je vlast narodu. Inönü je postao premijer i vladao je od 1961. do 1965. godine. U to vrijeme Turska postaje pridružena članicaEEZ-a. To razdoblje obilježava i neefikasnost vlade i jačanje ljevičarskih i desničarskih terorističkih aktivnosti, što je dovelo do gospodarskog pada. Godine1971. vlast ponovo uzima vojska koja uvodi represivne mjere za stanovništvo.
Nakon dugog niza godina međuetničkog nasilja na Cipru, Grci organiziraju vojni udar u srpnju1974. u kojem je svrgnut predsjednikMakarios III. i postavljen grčki nacionalistNikos Sampson kao diktator. Turska se tada odlučuje za vojnu intervenciju na Cipru kojom zauzima sjeverni dio otoka. Devet godina kasnije na tom području uspostavljena jeTurska Republika Sjeverni Cipar koju je dosad priznala jedino Turska.
Vojska12.9.1980. treći put oduzima moć civilno izabranoj vladi. Uzrok je bila politička i gospodarska nestabilnost zemlje u 1970-ima, kao i teroristički napadi ekstremne ljevice i desnice. Vojska je pod generalomKenanom Evrenom uvela ratno pravo u zemlji i zabranila sve političke stranke. Hunta se prije snažno protivila kurdskim separatistima i lijevoj opoziciji. Dana7.11.1982. vojska je predstavila noviustav koji je prihvaćen referendumom.
Od sredine 1980-ih najvažnijim unutarnjim problemom zemlje smatra se sukob s Kurdima. Turska je dotad vodila politiku asimilacije koja je rezultirala potiskivanjem kurdske kulture i identiteta. Kao reakcija na ovu politiku1978. je osnovanaKurdska radnička partija (PKK) sAbdullahom Ocalanom na čelu. Stranka je 1984. počela oružani sukob na jugoistoku Turske s ciljem osnivanja socijalističke državeKurdistan. Do 2007. godine u sukobima između turske vojske i PKK-a poginulo je oko 40.000 osoba.
U veljači 1998. turska tajna služba (MIT) uhvatila je Abdullaha Öcalana uKeniji i dovela ga u Tursku gdje je osuđen na smrtnu kaznu (koja je ukinućem smrtne kazne promijenjena u doživotni zatvor). Tada je PKK proglasio prekid vatre koji je prekršen 2004. godine.
Za vrijeme mandata premijeraEcevita (1999.–2002.) uvedene su nove reforme građanskog prava sa sveukupnim povećanjem ljudskih prava (kao što su npr. pravo na okupljanja i prosvjede). Ove reforme su kasnije nastavljene, a dovele su između ostalog i do ukinuća smrtne kazne, zabrane mučenja i uvođenja kulturnih sloboda kurdskom stanovništvu. Danas je dopuštena i upotreba kurdskih dijalekata u školstvu, kao i prijenos radijskih i televizijskih kanala na kurdskom. Turska državna televizija danas osim na turskom emitira i nakurdskom,arapskom,bošnjačkom i drugim jezicima.
U studenom2003.Al-Kaida je izvela više bombaških napada u Istanbulu, čiji ciljevi su bile sinagoge, britanski konzulat i britanska banka HSBC. U napadima je poginulo 60 osoba. Od 2004. ponovo su izbili sukobi između turskih oružanih snaga i PKK-a.
Turska je, nakon 40 godina pokušavanja približavanja,3.10.2005. započela pregovore o članstvu uEuropskoj uniji.
Turska se zemljopisno proteže na dva kontinenta.Anatolija, azijski dio države, zauzima oko 97% površine Turske. Europski dio koji se nalazi u istočnojTračkoj zauzima oko 3% površine države (23.623 km²).
Sveukupne granice Turske dugačke su 9.850 km, od čega 7.200 km zauzimaju morske granice. Na zapadu Turska izlazi naEgejsko more, na jugu ima izlaz naSredozemno more, te na sjeveru naCrno more. Na kopnu Turska graniči s osam zemalja sa sveukupnom dužinom kopnenih granica od 2.648 km. Na sjeverozapadu graniči sGrčkom (206 km granice) iBugarskom (240 km), na sjeveroistoku sGruzijom (252 km),Armenijom (268 km),Azerbajdžanom (eksklavom i autonomnom republikomNahičevan, 9 km), na istoku sIranom (499 km) te na jugu sIrakom (352 km) iSirijom (822 km). Nedaleko od obale Turske nalazi se iCipar koji je politički podijeljen na međunarodno priznatu Republiku Cipar i samo od Turske priznatuTursku Republiku Sjeverni Cipar.
Sjever Turske je jedno od sezmički najaktivnijih područja na svijetu s vrlo čestim potresima. Od većih gradova posebno je potresima ugroženIstanbul.
Tračka se nalazi zapadno odBospora na europskoj strani zemlje. Na tračkoj strani rijekaMarica (Meriç) tvori granicu s Grčkom. Istočno od Bospora nalazi se Mramorna regija.Mramorno more dijeli Europu od Azije, te Egejsko more od Crnog mora. Na izlazu na Sredozemno more nalazi se tjesnacDardaneli dugačak 60 km. Na Bosporu se nalazi Istanbul koji je najveći turski grad. Ova brežuljkasta regija koja je gospodarsko središte Turske prekrivena je šumama i grmovitim biljem. Poljoprivreda u tom području je naročito razvijena. Nedaleko od gradaBursa nalazi se planinaUludağ koja je popularno turističko odredište.
U Egejskoj regiji je također vrlo razvijena poljoprivreda. Iznimno brdoviti krajolik proteže se uzduž zapadne obale odÇanakkalea doBodruma. Obalno područje je jedno od turistički najrazvijenijih u Turskoj. Uzčemprese imasline ovdje se uzgaja ivinova loza. U ovoj regiji nalaze se mnogi gradovi iz starogrčkog razdoblja, kao npr.Troja,Asos,Pergamon,Efez,Priena,Milet,Didima iEuromos.
Crnomorska regija zauzima sjeverno obalno područje Turske. Ovu regiju karakterizira blaga i vlažna klima. Planinsko područje ove regije prekriveno je šumama. Na ovom vrlo plodnom tlu uzgajaju sečaj,duhan,kukuruz ilješnjaci.
Regija Središnje Anatolije obuhvaća visoravan u unutrašnjoj Anatoliji. Ovdje se nalazislano jezeroTuz Gölü, te planine koje dosežu do 3.900 metara. Na istoku se nalaziKapadokija koja je poznata po zadivljujućim crkvama i nastambama u visokim planinskim predjelima. Unutrašnjom Anatolijom dominirajustepe, a to područje se smatra jednim od najsuših predjela Anatolije. Zbog toga poljoprivreda u tom dijelu zemlje nije toliko razvijena. Klimu ove regije karakteriziraju vruća i suha ljeta s hladnim noćima. Zimi temperatura zna pasti i ispod −20 °C.
Jugoistočna Anatolija je najstarija kulturna regija Turske. Proteže se od planina Taurus. Ovdje se nalaze rijekeEufrat (Fırat) iTigris (Dicle). Najzastupljenije poljoprivredne kulture supšenica,ječam,vinova loza,masline ipistacija.
Politički je teritorij Turske podijeljen na 81pokrajinu. Iako su ove pokrajine radi potreba popisa stanovništva grupirane u već navedene regije, te regije nemaju nikakvu upravnu funkciju. Na čelu svake pokrajine (il) nalazi se namjesnik tj. valija (vali). U prošlosti su se pokrajine nazivalevilajetima (vilayet).
Pokrajine su podijeljene uokruge (ilçeler). Broj okruga je različit u svakoj pokrajini. U središnjem okrugu (merkez ilçe) nalazi se upravno središte pokrajine (il merkezi). Pokrajine većinom nose imena svojih glavnih gradova, a iznimke suHatay (glavni grad jeAntakya),Kocaeli (İzmit) iSakarya (Adapazarı).
Sveukupno 18 provincija imaju više od milijun stanovnika, a 21 provincija ima između pola milijuna i milijun stanovnika. Samo u dvije provincije živi ispod 100.000 stanovnika.
Pet najmnogoljudnijih provincija u Turskoj su:Istanbul (12.573.836 st.),Ankara (4.466.756 st.),İzmir (3.739.353 st.),Bursa (2.439.876 st.) iAdana (2.006.650 st.).
Prema popisu stanovništva iz2000. godine Turska je imala 67.844.903 stanovnika, ili 87 stanovnika/km². Od toga je 10 milijuna živjelo na europskom, a 58 milijuna na azijskom dijelu države.
Zbog toga što se u Turskoj ne izvodi etnički popis stanovništva nego samo opredijeljenje po jeziku, teško je odrediti njen etnički sastav, jer nekemanjine govore uglavnomturskim jezikom.
Posebno je teško odrediti ukupan broj pripadnikakurdske iZaza etničke skupine, budući da su one najsnažnije bile pogođene politikom asimilacije. Podaci o broju pripadnika pojidine etničke skupine snažno variraju od izvora do izvora. Stanovništvo Turske danas čine slijedeće etničke skupine: od 77%[3] do 81%[4]Turci, od 15% do 20%Kurdi, od 2% do 3%Zaza, 2%Arapi, 1%Albanci, 0,5%Čerkezi, 0,5 %Gruzi, te pripadnici ostalih etničkih skupina kao što suAbhazi,Aramejci,Armenci,Bošnjaci,Bugari,Grci,Lazi,Čečeni i drugi.
Pripadnici ostalihturkijskih naroda se također prema popisu stanovništva smatraju Turcima. Procjenjuje se da danas u Turskoj uz osmanske Turke živi i oko 2 do 5 milijunaKrimskih Tatara iTatara, od 0,5 do 2 milijunaAzera, oko 200.000 Mesketinskih Turaka, oko 100.000 Tahtacıja, oko 60.000 Karapapaka, između 14.000 i 20.000 Gagauza, oko 2.000 Uzbeka, te oko 1.000 Kazaha, Kirgiza, Kumica, Turkmena i 500 Ujgura.
Nacionalni i jedini službeni jezik Turske jeturski jezik, koji je materinski jezik za preko 80% stanovništva zemlje, a kao drugi jezik govori ga od 10 do 15% stanovništva. Time je ovo najgovoreniji jezik u državi.
Uz turski u zemlji se govori i oko 20-ak drugih jezika iz pet različitihjezičnih porodica. Manjinski jezici s najvećim brojem govornika su:
Atatürk predstavlja novu tursku abecedu 1928. godine
Oko 40.000 građana Turske govoriarmenski, a oko 4.000grčki kao materinski jezik. Ova dva jezika bila su u prošlosti snažno rasprostranjena u Turskoj, budući da je početkom 20. stoljeća na području današnje Turske živjelo oko dva milijunaArmenaca i 1,5 milijunaGrka. Također u prošlosti su se na području Turske govorili i neki jezici koji danas praktički i nemaju govornika.
Od manjinskih indoeuropskih jezika značajan broj govornika imajualbanski (oko 15.000),romski (25.000) i domarski (30.000) jezik. Odkartvelskih jezika značajan broj govornika imaju gruzijski (40.000) i lazijski (30.000) jezik. Uz kabardinski i adigejski jezik, od zapadnokavkaskih jezika u Turskoj se govori iabhaski (5.000) teabaski (10.000) jezik.
Danas u Turskoj žive i male zajednice govornika raznihturkijskih jezika kao što su turkmenski, kazaški, kirgijski, uzbečki, ujgurski, kumički i krimski tatarski, te nekoliko stotina govornika kavkaskih jezika, kao što su čečenski, lakski i lezgijski, kao i određeni broj govornika osetskog i perzijskog koji spadaju pod iranske jezike.
Standardni jezik zemlje je istanbulski turski, koji se koristi u medijima i u školstvu. Također postoje mnoge dijalektalne razlike u jeziku diljem zemlje i izvan nje. Istraživanje turskih dijalekata provodi nekoliko sveučilišta i institucija, a najznačajnija je Turska jezična udruga (Türk Dil Kurumu) koja je službeno regulatorno tijelo zaduženo za turski jezik od 1932. godine. Službeni jezikOsmanskog Carstva bio jeosmanski turski koji se bitno razlikovao od govornog turskog jezika. Tijekom Atatürkove jezične reforme uklonjene su mnoge perzijske i arapske posuđenice koje su se koristile u službenom jeziku, a arabicu je zamijenila latinica. U tom razdoblju znatno je porasla i pismenost, koja je dotad među običnim stanovništvom bila rijetka.
Selimija uOdrinu je jedna od najistaknutijih povijesnih džamija u Turskoj
Islam je religija s najviše sljedbenika u Turskoj, u kojoj se oko 99% stanovništva izjašnjava kaomuslimani.[5] Između 80 i 85% muslimana susuniti, a ostalih 15 do 20% čine većinomšijitskiAleviti[6]. Danas u Turskoj živi i oko 125.000kršćana (0,2%)[7] i 23.000židova (0,04%). Početkom 20. stoljeća kršćani su činili oko 20% stanovništva u zemlji (većinom su to biliArmenci iGrci), a broj židova 1923. bio je 100.000. U Turskoj živi i malena zajednicaJazida, koji su etnički većinom Kurdi.
Diljem Turske postoje mnoga judaistička i kršćanska svetišta i povijesno važna mjesta za ove religije, tako da su diljem zemlje još aktivne mnoge povijesnedžamije,crkve isinagoge.Hanefijsko učenje sunitskog islama većinom organizira država kroz Direktorat vjerskih poslova (Diyanet İşleri Başkanlığı) koji kontrolira sve džamije i vjerske službenike (imame).
Turska je prema ustavusekularna država bez državne religije. Od osnivanja republike u Turskoj postoji snažna tradicija sekularizma koji je izgrađen prema francuskom modelu laicizma. Ustav zemlje osigurava vjerske slobode svima, a vjerske zajednice su stavljene pod zaštitu države. Zakonom je zabranjeno nošenje bilo kakve odjeće povezane s vjerom (kaohidžab) u javnim ustanovama, školama ili fakultetima.
Predsjednik je šef države i izabire se najmanje dvotrećinskom većinom Velike turske narodne skupštine, poznatije kaomedžlis, na jednokratni, sedmogodišnji mandat. Da bi bio podoban za ovu funkciju, kandidat mora biti turski državljanin stariji od 40 godina, mora biti podoban za izbor u VTNS, te mora imati visoku stručnu spremu. Predsjednik predsjedava Nacionalnim vijećem za sigurnost i predstavlja ured Vrhovnog zapovjednika. U vrijeme rata, šef glavnog stožera vrši funkciju vrhovnog zapovjednika u ime predsjednika. Predsjednik je ovlašten proglašavati zakone ili ih slati natrag uparlament na ponovno razmatranje, raspisivati javne referendume, raspisivati parlamentarne izbore, imenovati premijera ili prihvatiti njegovu ostavku; ratificirati i objavljivati međunarodne sporazume itd.
Izvršna vlast je u rukama predsjednika i Vijeća ministara, kojim predsjedava premijer. Premijera imenuje predsjednik odabirom između članova Velike turske narodne skupštine, te kandidira ministre, čije imenovanje mora odobriti Velika turska narodna skupština. Na premijerov prijedlog predsjednik razrješava ministre dužnosti i imenuje nove. U roku od tjedan dana od formiranja novog Vijeća ministara, premijer ili jedan od ministara predstavlja Vladin program pred Velikom turskom narodnom skupštinom, nakon čega se izglasava povjerenje. Prije općih izbora, ministri pravosuđa, unutarnjih poslova i komunikacija moraju se povući iz kabineta, a imenuju se neovisni i neutralni (bez političkih veza) ministri. Vijeće ministara izdaje pravila o primjeni zakona i ostalim pitanjima, uz uvjet da se ne kose s postojećim zakonima, koje tada provjerava Državno vijeće. Velika turska narodna skupština može raspustiti parlament izglasavanjem nepovjerenja.
Prema ustavu iz1982., zakonodavna vlast pripada Velikoj turskoj narodnoj skupštini, koja zasjeda uAnkari. To je jednodomno tijelo s 550 mjesta koje se bira po sustavu proporcionalne zastupljenosti općim pravom glasa odraslih, na petogodišnji mandat. U Skupštini su zastupljene samo stranke koje su sakupile više od 10 posto glasova u zemlji. Velika turska nacionalna skupština donosi, mijenja, dopunjava i opoziva zakone; nadgleda rad Vijeća ministara i ovlašćuje ga da izdaje odluke o posebnim pitanjima koje imaju snagu zakona; ratificira međunarodne sporazume i odluke vezane uz tiskanje novca, objave ratnog stanja, te sudjelovanje državnih oružanih snaga u operacijama u inozemstvu; odlučuje o pitanjima vezanim uz odobravanje amnestija i pomilovanja itd.
Ustavom iz1982. proglašena je neovisnost državnih sudova i sudaca. Turska ima jedinstveni pravni sustav građanskih i vojnih sudova, od kojih svaki ima prizivni sud sa sjedištem uAnkari. Ustavni sud preispituje ustavnost zakona i odluka sa snagom zakona, kao i pravila procedure Velike turske nacionalne skupštine. Njegove se odluke odmah objavljuju u Službenom listu, te su obvezujuće za sve, uključujući zakonodavnu i izvršnu vlast. Suce imenuje predsjednik. Visoki prizivni sud je posljednji stupanj preispitivanja odluka i presuda koje su donijeli sudovi. Suce bira Vrhovno vijeće sudaca i tužitelja. Državno vijeće je najviši upravni tribunal. Tri četvrtine sudaca imenuje Vrhovno vijeće sudaca i tužitelja, a jednu četvrtinu predsjednik. Ustavom iz 1982. propisano je uspostavljanje sudova za sigurnost koji se bave napadima na nacionalni i teritorijalni integritet Turske, demokratski poredak, napade na unutarnju i vanjsku sigurnost države itd. Tu je još i mnogo manjih građanskih i vojnih sudova.
Od osnivanja turske republike, glavna tema turske vanjske politike su odnosi s Europom i zapadom općenito. Turska je bila jedna od osnivačicaVijeća Europe 1949., a 1963. postala je pridružena članicaEuropske ekonomske zajednice. Nakon višegodišnjih pregovora, Turska se 1987. prijavila za stalno članstvo u EEZ-u. Godine 1992., postala je pridruženi članZapadnoeuropske unije, a 3.10. 2005. počela jeslužbene pregovore o članstvu uEuropskoj uniji. Smatra se da će ovi pregovori biti problematični i dugotrajni zbog brojnih nesuglasica u određenim pitanjima. Prvenstveno se to odnosi na odnos Turske saCiprom koji je član EU-a i s kojim Turska nema službene odnose, nego samo sTurskom Republikom Sjeverni Cipar koju ne priznaje nitko osim Turske.
Drugi važan faktor vanjske politike Turske je odnos saSAD-om. Zbog moguće prijetnjeSSSR-a, Turska 1952. ulazi u NATO čime se počinju razvijati bliski bilateralni odnosi s Washingtonom. Čak i nakonHladnog rata ovi odnosi su zadržani zbog blizine Turske nestabilnom Arapskom svijetu. Turska je važan saveznik SAD-a zbog dobrih odnosa sIzraelom, te zbog blizine NATO-vih baza u Turskoj sasirijskom iiračkom granicom. U zamjenu za potporu vanjskoj politici SAD-a, Turska je primila značajnu političku, gospodarsku i diplomatsku pomoć.
Nakon stjecanja nezavisnosti turkijskih država koje su bile članice SSSR-a, Turska je proširila svoj politički i gospodarski utjecaj i na te zemlje s kojima dijeli kulturno i jezično naslijeđe.[8] Jedan od važnijih rezultata ovih odnosa je završetak vrijednog plinovoda koji vodi iz Bakua uAzerbejdžanu do turske luke Ceyhan.
Od zemalja s kojima graniči Turska ima najlošije odnose sArmenijom. Granica s tom državom zatvorena je otkad je Armenija okupiralaGorski Karabah u Azerbajdžanu. Odnosi s tom državom su napeti i zbog povijesnih nesuglasica oarmenskom genocidu koji se dogodio tijekom Prvog Svjetskog rata.
Turske oružane snage sastoje se odkopnene vojske,mornarice izrakoplovstva. U mirnodopsko vrijemežandarmerija iobalna straža funkcioniraju kao dio Ministarstva unutarnjih poslova, dok su u ratno vrijeme podređeni vojsci i funkcioniraju kao dio oružanih snaga.[9]
Po broju su turske oružane snage druge uNATO-u, nakonsnaga SAD-a. Sveukupno oružano osoblje turske vojske čini 1.043.550 pripadnika.[10] Svaki sposobanheteroseksualni muškarac s turskim državljanstvom obvezan je služiti vojni rok u razdoblju od tri tjedna pa do petnaest mjeseci. Dužina vojnog roka ovisi o obrazovanju i mjestu rada.Homoseksualci mogu biti izuzeti od služenja vojnog roka na vlastiti zahtjev.[11]
Na čelu vojnih snaga nalazi se general kojeg imenuje predsjednik, a koji je odgovoran premijeru. Vijeće ministara odgovorno je parlamentu za nacionalnu sigurnost i pripremu oružanih snaga za obranu zemlje. Odluku o slanju vojske u druge zemlje donosi parlament.
Tradicionalno turska vojska ima snažan utjecaj na politiku zemlje, te smatra sebe čuvarom sekularne demokracije u zemlji. Tijekom povijesti vojska je nekoliko puta srušila izabranu vlast zbog vjerovanja da vlast odstupa od Atatürkovih načela koja su sadržana u ustavu zemlje.
Veći dio republikanskog razdoblja u povijest Turske, država je imala snažan utjecaj na gospodarstvo. U 1980-ima premijer Özal je započeo reforme kojima je gospodarstvo postalo više tržišno orijentirano. Reforme su omogućile ubrzani rast gospodarstva, ali taj rast su često remetile financijske krize od kojih su najznačajnije one 1994., 1999.[12] i 2001.[13] godine. Između 1981. i 2003. prosječni godišnji rast BDP-a bio je 4%.[14] Veliki i rastući deficit javnog sektora, te neadekvatne reforme rezultirale su visokom inflacijom, korupcijom u svim sferama gospodarstva i slabljenjem bankarskog sektora.[15]
Nakon krize 2001., tadašnji ministar financijaKemal Derviš pokrenuo je reforme zbog kojih je inflacija pala na jednoznamenkaste brojeve, a investicije su porasle i nezaposlenost je pala. PrognozeMMF-a za 2008. govore o očekivanoj inflaciji od 6%[16] u Turskoj. Prema časopisuForbes Istanbul je s 35 milijardera (stanje 2008.) četvrti grad u svijetu, nakonMoskve,New Yorka iLondona.
Od 1970-ih uloženi su mnogi napori u jačanju i diverzificiranju gospodarstva. U tome je vrlo važan bio Jugoistočno anatolijski projekt (Güneydoğu Anadolu Projesi ili GAP) čiji je cilj bio iskorištavanje vodeEufrata iTigrisa za navodnjavanje i proizvodnju hidroelektrične energije. Iako su se projektu snažno protivili Sirija i Irak, te kurdski separatisti, danas projekt ima devet brana i osam hidroelektričnih centrala. Cilj ovog projekta je pretvaranje suhog tla u jugoistočnoj Turskoj u plodno zemljište.
Prosječna stopa rasta BDP-a između 2002. i 2007. bila je 7,4%[17] što čini Tursku jednom od najbrže rastućih gospodarstava u svijetu. Dok su u prošlosti gospodarstvom dominirale poljoprivredne aktivnosti, danas najveći značaj imaju razvijeni industrijski kompleksi i razvijeni sektor usluga. Godine 2007.,poljoprivreda je činila 8,9% BDP-a, dok jeindustrija činila 30,8%, a sektor usluga 59,3% BDP-a[18].Turizam čini vrlo važan dio turskog gospodarstva. Godine 2007. u Turskoj je bilo 27.214.988 posjetitelja koji su turskom gospodarstvu ostvarili 18,5 milijardi USD prihoda.[19]
Turska ima veliku i rastuću automobilsku industriju. Godine 2006. u Turskoj je proizvedeno 1.024.987[20] motornih vozila što je čini šestim europskim proizvođačem motornih vozila. Nakon što je kronična inflacija stavljena pod kontrolu, uvedena je nova valuta kako bi se izbrisali podsjetnici na nestabilno gospodarstvo.1.1.2005. staraturska lira zamijenjena jenovom turskom lirom na čijim novčanicama je maknuto šest nula (1 YTL= 1.000.000 TL).[21] Nezaposlenost je 2005. iznosila 10,3%.[22]
Zbog važnog zemljopisnog položaja koji Tursku stavlja na križanje putova između Europe i Azije,promet je važan izvor prihoda za državu. Uz cestovne, pomorske, zračne i željezničke prijevozne usluge, važan dio prometa čine i razni cijevovodi. U međunarodnom prijevozu roba i putnika, Turska je 1999. zaradila 1,2 milijarde eura.
Tuzemni prijevoz roba i putnika vrši se gotovo isključivo cestovnim prometom. Sa stranim zemljama robni prijevoz obavlja se obično pomorskim putem, dok se putnički prijevoz velikim dijelom vrši zračnim putem.
Godine2000., sektor komunikacija i prometa činio je oko 14% ukuonog BDP-a države. 27,3% svih javnih investicija ide u ovaj sektor.
Ukupna dužina cestovne mreže u Turskoj je 413.724 km. Od ovoga 62.000 km čine ruralne ceste, 350.000 km čine seoske ceste, a 1.800 km su autoceste. Mreža autocesta je trenutno pod izgradnjom. Najvažniji prometni pravci su autocesta odIstanbula doAnkare (O-4), te O-52 od Adane do Gaziantepa. Druge važne autoceste su oko Izmira (O-31 i O-32), te u južnom dijelu zemlje (Mersin, İskenderun, Pozantı). Trenutno su u izgradnji autoceste odİzmira do Manise, te pravci Adana-Ankara i Gaziantep-Şanlıurfa.
Kao što je spomenuto, najveći dio prijevoza roba (89,2%) i putnika (95%) odvija se cestovnim putem. Za putovanja po zemlji najpopularniji su autobusi. Sigurnost u prometu još nije dosegla razinu većine europskih zemalje, tako da godišnje postoji veliki broj poginulh na cestama.
U gradovima je javni prijevoz organiziran obično autobusima. Zbog nedovoljno razvijenog javnog prijevoza razvili su se zajednički taksiji (dolmuş). Ovi mali autobusi kreću samo ako su popunjena sva putnička mjesta, a kreću se obično već zacrtanim pravcima. Uz dolmuşe u mnogim gradovima je organizirana redovna taksi služba.
Željeznička mreža u Turskoj nije dovoljno razvijena, jer se više pozornosti posvećivalo cestovnoj mreži. Veći dio tračnica datira iz 19. i početka 20. stoljeća. Od ukupne dužine od 10.500 km tračnica, samo je 20% elektificirano.Željeznica čini oko 10% ukupnog prometa u zemlji (stanje 1999.). Vlakovi su česti samo na ruti između Istanbula i Ankare, dok drugdje putnički vlakovi voze jedanput ili dvaput na dan. Iako su putovanja vlakom sporija u usporedbi s razvijenom autobusnom mrežom, komfor je daleko veći u vlakovima.
Trenutno je pri završetku izgradnja visokobrzinske tračnice između Istanbula i Ankare na kojoj bi vlakovi mogli postizati brzinu do 250 km/h. U fazi izgradnje je i visokobrzinska tračnica između Ankare i Konye. Do 2010. trebala bi biti izgrađena i visokobrzinska veza željeznicom s Bugarskom. Ovim modelom pruge planira se povezati iAnkara iIzmir, te Ankara iSivas, pa Sivas iKars. U Istanbulu je u fazi izgradnje projektMarmaray kojim će se željezničkim putem Azija i Europa povezati tunelom. Završetkom tog projekta teoretski će se moći putovati od Londona do Ankare vlakom.
Državna avio kompanija jeTurkish Airlines (Türk Hava Yolları THY) koji je osnovan 1933. i koji je do 1990-ih imamonopol u turskom zračnom prijevozu. Danas privatne avio kompanije (kao Atlasjet, Fly Air, MNG Air, Onur Air, SunExpress) drže oko 33% tržišnog udjela u zračnom prijevozu.
Sveukupno Turska ima preko 117[24] aerodroma, od čega 15 međunarodnih. Najvažnijiaerodrom jeMeđunarodni aerodrom Atatürk koja se nalazi u evropskom dijelu Istanbula i koja ima promet od 23 milijuna putnika (stanje 2007.). Na azijskoj strani grada nalazi se manji aerodrom Sabiha Gökçen koja također ima veliki promet. Za potrebe turizma važan je i aerodrom u Antalyi s prometom od oko 17 milijuna putnika (stanje 2007.). Druge veći aerodromi nalaze se u Izmiru i Ankari.
S dužinom obale od 8.333 km i s 156 luka, Turska ima veliki potencijal u brodskom prijevozu. Ukupna tonaža turske trgovačke flote je 10.444.163 DWT. Lokalni pomorski promet posebno je razvijen u Istanbulu, gdje vožnja od europske do azijske strane grada traje između 20 i 40 minuta.
Prvi cjevovod za transport sirove nafte i naftnih derivata pušten je u promet1966. izmeđuBatmana iDörtyola. Godine1977. pušten je u promet važan naftovod izmeđuIraka i Turske ukupne dužine od 981 km (od čega 641 km na teritoriju Turske). Ovaj naftovod nije bio funkcionalan od 1990. do 1997. zbograta i embarga.
Od 2002. u funkciji je plinovodBlue Stream koji ide kroz Crno more, odNovorosijska doSamsuna, te onda do Ankare.
Naftovod Baku-Tiflis-Ceyhan dostavlja naftu iz središnje Azije i Kavkaza preko Turske do zapadne Europe. Ovaj naftovod dugačak 1760 km ima kapacitet od milijun barela godišnje. Paralelno uz ovaj naftovod ide i Južnokavkaski plinovod koji vodi odBakua prekoTiflisa doErzuruma. Ovaj plinovod dugačak je 690 km i ima kapacitet od sedam milijardi kubičnih metara plina.
Trenutno se izmeđuCeyhana u Turskoj iHaife u Izraelu planira gradnja cjevovodaMed Stream kojim bi se transportirala električna energija, prirodni plin, sirova nafta i voda.
Jedini pružatelj usluge fiksne telefonske linije u Turskoj jeTürk-Telekom. Dok sektor fiksne telefonije stagnira, sektor mobilne telefonije ubrzano raste. Broj korisnika mobilnih telefona je porastao s 17,1 milijuna 2001. godine, na 43,6 milijuna 2005. godine. Međunarodne veze odvijaju se između ostalog i optičkim kabelima ispod Sredozemnog i Crnog mora.
Internetska domena za Tursku je.tr. Uz ovu veliki broj internetskih stranica koristi i domene.com ili.com.tr. Za dodjelu IP-a i naziva zaduženo je Tehničko sveučilište Bliskog istoka (ODTÜ). Infrastruktura za širokopojasni internet je trenutno u izgradnji. Prema službenim statistikama iz 2005. godine, 12,75% stanovništva ima osobno računalo, a 8,66% kućanstava ima pristup internetu.
Stranica iz zbirke pjesamaDîvân-ı Fuzûlî, iz 16. veka
Kultura današnje Turske spoj je mnogih kultura, od kojih su najviše utjecaja imale kulture staroturkijskih naroda središnje Azije i Sibira, te kulture Osmanskog Carstva koja je bila pod utjecajembizantske,perzijske,arapske,kavkaske ikurdske kulture. Od osnivanja republike za vrijemeAtatürka, u tursku kulturu prodiru snažnieuropski utjecaji. Glavno kulturno središte države jeIstanbul.
Povijest turske književnosti počinje u predislamsko doba, a sastojala se od usmenog predaje, pjesama, legendi i izreka. Prvi pisani tragovi turske književnosti napisani suorhonskim pismom u 6. ili 7. veku. Prihvaćanjem islama u 10. stoljeću, na tursku književnost počinju utjecati arapski i perzijski jezik. Islam je imao jak utjecaj na tursku književnost od 11. do sredine 19. veka. U ovom razdoblju mogu se razlikovati dva pravca razvijanja turske književnosti: divanska književnost visokih društvenih slojeva, te narodna književnost.
Za vrijemetanzimata (skupa reformi u Carstvu u 19. veku) jačaju zapadni utjecaji u književnosti. To razdoblje počinje prijevodima zapadnjačkih književnih djela, a nakon nekog vremena počinju se javljati i prvi turski romani. Veliki utjecaj u ovom razdoblju imale su novine „Servet-i fünûn“ (Bogatstvo znanja).
U vrijeme osnivanja republike dolazi do velikih promjena u književnosti. To razdoblje je obilježilo uvođenjelatinice1928., te jezične reforme1932. godine. Nakon toga dolazi do drastičnih promjena u tematici književnosti, koja se počinje baviti društvenom i političkom kritikom. Državna vlast tada počinjecenzurirati književna djela, a mnogi pisci bivaju uhićeni. Mnogi politički događaji (kao državni udari) obilježili su razvoj turske književnosti, koja je danas popularna i izvan granica matične države.
Domaćom turskom kinematografijom dominiraju komedije i akcijski filmovi. Posebno su popularne komedijeKemala Sunala. Predstavnik povijesnog i akcijskog žanra jeCüneyt Arkın. U novije vrijeme turski filmovi počinju se baviti i društvenim problemima. Iz toga se razviokurdski film koji se bavi problemimakurdske zajednice u Turskoj. Jedan od novijih turskih filmova koji se međunarodno probio jeVizontele iz 2001. godine.
Vjerojatno najpoznatiji i najutjecajniji turski redatelj je već spomenutiYılmaz Güney koji je zbog svojih djela u domovini zatvarana i zabranjivan.
FilmDolina vukova (Kurtlar Vadisi – Irak) iz 2006. smatra se najskupljim turskim filmom ikada snimljenim (8,4 milijuna eura). Film koji je snimljen prema istoimenoj seriji smatra se turskom verzijom „Ramba“ u kojem je pozitivac turski tajni agent, dok su negativci Amerikanci u Iraku. Film je u SAD-u okarakteriziran kao antiamerički.
Glazba u Osmanskom Carstvu bila je pod jakim arapskim utjecajem. Osnivanjem republike vlada počinje promoviratitursku glazbu. Tada počinje sakupljanje i arhiviranje narodnih pjesama iz Anatolije. Do1953. prikupljeno je oko 10.000 narodnih pjesama. Uz narodnu glazbu, od 1990-ih glazbenom scenom počinju dominirati moderni glazbeni pravci, kao rock i pop.
Vrlo često korišten instrument u turskoj narodnoj glazbi jesaz. U ruralnim krajevima vrlo često se svirajuzurla itapan, pogotovo na svadbama.
Iz Turske dolaze mnogi poznati izvođači klasične glazbe, kao što su operna pjevačicaLeyla Gencer, skaladateljCemal Reşit Rey, pijanist i skladateljFazıl Say, te pijanistice Güher i Süher Pekinel.
Turska kuhinja je rezultat višestoljetnog spajanja jednostavne nomadske kuhinjeturkijskih plemena s indijskom, perzijskom, kurdskom i arapskom kuhinjom. Turska kuhinja je imala snažan utjecaj na kuhinje naroda koji su se nalazili pod Osmanskim Carstvom, a mnoge te kuhinje su i dodatno obogatile tursku gastronomiju. Vjerojatno najpoznatiji primjeri turskog utjecaja na kuhinje balkanskih zemalja sućevapčići (kebap şişi) isarma. Turska jela međunarodnog značaja sujogurt (yoğurt) kao i njegova razrijeđena i slana varijantaayran, te brza jela kaodöner kebap.
Vjerojatno najpoznatije piće koje se iz Turske proširilo Europom i svijetom jekava (kahve), međutim pije se u posebnim prilikama za razliku odčaja (çay) koji se pije više puta dnevno u malim staklenim čašama u obliku tulipana. Nacionalno alkoholno piće jerakija (rakı) koja se obično konzumira kao aperitiv s mezom (meze), kombinacijom predjela.
Među drugim popularnijim sportovima sukošarka iodbojka. Muška košarkaška reprezentacija osvojila je drugo mjesto naEuropskom prvenstvu 2001. godine. U odbojci za žene najviše uspjeha imali su klubovi Eczacıbaşı i Vakıfbank Güneş Sigorta koji su osvojili brojna europska prvenstva.
U zadnje vrijeme veliku popularnost stekli su motorni sportovi. Turska je uvrštena u kalednarSvjetskog prvenstva u reliju 2003., aVelika nagrada Turske uFormuli 1 održava se od 2005. godine. Na trkalištuIstanbul Park održava se i Velika nagrada Turske u motociklizmu, WTCC, GP2 i Le Mans Series.
Tradicionalni turski nacionalni sport koji je popularan još od osmanskih vremena jeYağlı güreş.[26] U ovom sportu muškarci se hrvaju nauljeni maslinovim uljem. Ostali hrvački stilovi, kao slobodni ili grčko-rimski stil su također popularni. Turska je dala mnogo svjetskih i olimpijskih prvaka u hrvanju.[27] Turska je imala velikog uspjeha i udizanju utega u kojem su turski sportaši, muški i ženski, srušili brojne rekorde i osvojili razna prvenstva.Naim Süleymanoğlu iHalil Mutlu su jedni od rijetkih dizača utega koji su osvojili tri medalje u tri OI.
1 Značajan dio teritorija se nalazi uAziji. •2 U potpunosti u Aziji, ali ima društvene i političke veze s Evropom. •3 Posjeduje zavisne ili slične teritorije izvan Evrope.
.svg)
.jpg)
.jpg)
.svg)
.svg)
