Tunis (ranijeTunizija, odfranc.Tunisie;arap. تونس [Tūnis],berb. ⵜⵓⵏⵙ [Tunes]), službenoTuniska Republika (arap. الجمهورية التونسية [al-Jumhūrīya at-Tūnisīya]), jemuslimanskaarapska zemlja koja se nalazi namediteranskoj obaliSjeverne Afrike. Ona je najistočnija i najmanja od država smještenih uz planinski lanacAtlas, te se graniči sAlžirom na zapadu iLibijom na istoku i jugu. 40 % teritorija činisaharska pustinja, dok ostatak sadrži prilično plodnu zemlju s pristupačnim putevima prema moru. Oba faktora su igrala značajnu ulogu u historiji, prvo prilikom stvaranja slavnogfeničkog gradaKartage, potom kasnije, kada je Tunis pod imenomrimske provincijeAfrike predstavljao žitnicu Rimskog carstva. Smatra se da ime Tunis dolazi odberberske riječi "prenoćiti".
Brojni tragovi ljudske aktivnosti iz dobadonjeg paleolitika svjedoče o pradavnim stanovnicima današnjeg Tunisa. Štoviše, ovdje je otkrivena (20 kilometara istočno odGafse) najstarija religijska građevina na svijetu (stara više od 40 000 godina) koja se sastoji od više predmeta posvećenih duhovima ili silamaprirode. Uneolitiku se pojavila priobalnaibero-mauretanska civilizacija tekapsijanska kultura. U to vrijemečovjekova je nazočnost uvjetovala oblikovanje Sahare koja je tad poprimila sadašnju klimu. U to isto vrijeme stanovništvo današnjeg Tunisa počelo se povećavati dolaskomBerbera.
Tunis je ušao u povijest dolaskomFeničana koji su, razvijajući svoju trgovačku mrežu, osnovali niz postaja u zapadnom dijeluSredozemlja te izvanGibraltarskog tjesnaca. Jedna od najznačajnijih takvih postaja bila jeKartaga koju suTirani osnovali na tuniškoj obali814. pne. Po legendi grad je osnovala kraljica Elisa (Didona uRimljana), sestraPigmaliona, tirskog kralja.
Između6. i5. stoljeća pne. rivalstvo sGrcima potaklo je Kartagu na jače razvijanje vlastitog položaja: uskoro je kontrolirala cijeli sjeveroistok zemlje te je pojačala svoj autoritet nad drugim feničkim teritorijima naafričkoj obali. Tada se proširuje na sjever, privučena trgovinomkositrom, te na jug, radi trgovinezlatom saSudanom.
Početkom3. stoljeća pne. Kartaga je postala velika pomorska i trgovačka sila koja je potpuno kontrolirala trgovinu i plovidbu u vodama zapadnog Sredozemlja. Posjedovala je brojna područja i izvan Afrike: jugIberskog poluotoka, zapadSicilije,Korziku,Sardiniju iMaltu. Nesposobnost uključivanja berberskog stanovništva u svoju civilizaciju Kartagu je učinila ranjivom, kada suRimljani istisnuli Grke kao glavne takmace. U natjecanju kontrole zapadnog Sredozemlja, dvije su sile ušle u sukob (Punski ratovi). Posjed Sicilije bio je u središtu ovog sukoba koji su se vodili tri puta između ova dva grada, počevši od264. pne.
PobjedaHanibala ubitci kod Kane216. pne. dala je Kartažanima prednost, ali krajemDrugog punskog rata opet je izbila berberska pobuna pod vodstvom kraljaMasinise, koja je rezultirala osvajanjem brojnih kartaških teritorija. Naposljetku, na krajuTrećeg punskog rata, Rim potpuno uništava Kartagu te se postavlja na ruševinama grada146. pne.. Kraj Punskih ratova obilježava uspostava rimske provincijeAfrike. Utika je postala prvi glavni grad, ali je mjesto stare Kartage i dalje imalo veliku važnost zbog svojih prednosti.44. pne.Julije Cezar odlučuje ondje osnovati koloniju, ali to se ostvaruje tek za vrijemeAugusta, nekoliko desetljeća kasnije.
Poslije Kartaga postaje glavni grad provincije. To je razdoblje blagostanja i napretka, kada Afrika postane važan dobavljačpšenice iulja za Rim. Slavna kružna kartaška luka pretvorena je u luku za flotu brodova koji su prevoziližitarice zaRim. Kao integralni dioRepublike, pa poslijeCarstva, zajedno sNumidijom, Tunis je postao središte rimsko-afričke civilizacije.
Kršćanstvo se javlja u ovim predjelima u vrijeme kada je najviše bilo zastupljenopoganstvo, te kao i u ostatku Magreba, nije dobro prihvaćeno kod pučanstva. U 2. stoljeću na snagu stupaju carske mjere o bogoštovlju koje su snažno provođene. Svi koji su odbijali štovatislužbeni kult podvrgnuti su torturi. Onima koji su ustrajali u odbijanju službene religije zaplijenjena su sva dobra te su prognani ili deportirani. Unatoč ovoj teškoj situaciji, nova religija razvijala se brže nego u Europi, pogotovo zbog društvene uloge koju je Crkva imala u drugoj polovici 3. stoljeća. Afrička Crkva razvijala se vrlo brzo te je Kartaga u 4. stoljeću postala jedan od duhovnih središta Zapada.Tertulijan,sveti Ciprijan,sveti Aurelije bili su na određeni načindonatisti, a ta doktrina, koja je bila u usponu između 4. i 5. stoljeća, poslije je proglašenaheretičnom.
429. godine, pod vodstvomGenzerika,Vandali prelazeGibraltarski tjesnac. Deset godina kasnije, nakon napuštanjaHipona, ulaze u Kartagu, gdje osnivaju svoje kraljevstvo na gotovo jedno stoljeće. Bili suarijanci, što nije olakšavalo njihov odnos s većinskim katoličkim stanovništvom. Budući da se stanovništvo vjerno Crkvi pokušalo suprostaviti Vandalima, mnogi su crkvenjaci mučeni, proganjani i zatvarani u logorima na jugu Gafse. Ipak,latinska kultura sačuvana je te je kršćanstvo bilo snažno zastupljeno. Vandali su postali vlasnici najbogatije rimske provincije u kojoj je život u to vrijeme bio poprilično lagodan. Regrutiranje vojske bilo je otežano te su Vandali počeli regrutirati autohtone, romanizirane Berbere.
Ipak, u nesposobnosti odbijanja neprijateljskih plemena, koja su se gomilala na njihovim granicama, poraz od530. godine iskoristio jebizantski carJustinijan koji je zauzeo taj teritorij u rujnu533. godine. Najveći dio vandalskog stanovništva porobljen je i deportiran naOrijent, dok je drugi dio, prisilno ili vlastitom voljom, uključen u bizantsku vojsku kao pomoćni vojnici. Justinijan je Kartagu učinio sjedištem svoje afričkedijeceze. Nakonmonoteletske krize, bizantski carevi, suprotstavljeni lokalnoj Crkvi, okreću se od Kartage. Također, uz mnoge religijske svađe, Bizant nije uspio u svoje carstvo integrirati Berbere, koji su se pobunili nekoliko puta.
Tri su podviga zaslužna za arapsko osvajanje Tunisa. Preobraćenja se nisu događala podjednako i bez otpora, ponegdje se događala potpunaapostazija, a ponegdje prihvaćanjesinkretizma. Arabizacija se događala polako i postupno.
Prvi pothvat počeo je647. godine.Egzarh Grgur potučen je kodSbeitle, što je pokazalo slabe točke Bizanta.661. godine, dogodio se drugi pothvat koji je rezultirao zauzimanjemBizerte. Treći pothvat, koji je670. izvršioUkba ibn Nafi (عقبة بن نافع), bio je ključan: Ibn Nafi osniva gradKairuan te iste godine, koji je postao središte raznih pohoda na sjever i zapadMagreba. Potpunu invaziju spriječilo je ubojstvo Ibn Nafae,683. godine te jemaurska vojska istjeralaarapsku vojsku izKairuana. Arapi se vraćaju688. godine, ali su izgurani u Libiju.695. godine uspijeva im preotimanje Kartage od Grka, ali je Bizant ponovno zauzima696. Grad je potpuno osvojen698. godine.
Za razliku od ostalih osvajača, Arapi se nisu zadovoljili samo osvajanjem obale te su zauzeli i unutrašnjost zemlje. Nakon grčevitog otpora, Berberi su se poslije poraza kodKahene preobratili na religiju svojih novih osvajača. Ipak, brojni koji su odbili dominantnu religiju prihvatili suharidžijstvo (treća i najmanja granaislama, uzsunite išijite), koji je smatran heretičnim, te zagovara jednakost svih muslimana, bez obzira na boju i klasu.745. godine berberskiharidžije osvajajuKairuan. Regija je ostala pod vlašćuOmejida do750. godine.
800. godine,kalifHarun al-Rašid, uIfrikiji prepušta svoje moći emiruIbrahimu ibn Al-Aglabu koji osniva dinastijuAglabida, koja vlada idućih 100 godina. Tunis postaje važno kulturno središte u čijem je srcu Kairouan. Aglabidi osnivaju veliku ratnu flotu kako bi se obranili od prijetnji s mora. U prosincu909. godine, Abu Abd Allah al-Husayn al-Shi'i, uz pomoć Berbera koji su odbijali aglabidsku vlast, najavljuje silazakFatime Zahre (Muhamedove kćeri) te se proglašava vladarom iimamom Tunisa, i osnivašijitsku dinastijuFatimida. Pojavljuju se kao protuteža aglabidskim i omejidskim kalifima, okupljenim okosunitizma.
921. godine osnovan je gradMahdia koji je proglašen glavnim gradom fatimidskogkalifata. Treći kalifIsmâ`îl al-Mansûr premješta glavni grad u Kairouan te osvaja Siciliju948. godine. Kad su Fatimidi premjestili svoju bazu uEgipat 972. godine,Ziridi malo po malo stječu svoju nezavisnost. Raskid s Fatimidima dogodio se1048. godine, kad je jedan vladar dobio od abasidskog kalifa naslov zapovjednika svih vjerovanja u cijelom Magrebu. Raskidom s Fatimidima počinje razdoblje oslobođenja Berbera. Kao osvetu, Fatimidi šalju egipatska nomadska plemena,Hilalite, u invaziju tog područja. Kairouan, iako utvrđen, odolijeva napadima pet godina, ali na kraju završava okupiran. Opljačkane su brojne trgovine i srušene javne zgrade te svetišta. Ova invazija srušila je razlike između berberskih nomada i sjedećih stanovnika te je rezultirala općim miješanjem stanovništva. Političke trzavice u Ifrikiji, potaknute nestankom Zirida, gurnule su državu u anarhiju. Mahdia, kao i drugi gradovi Ifrikije na kraju padaju u rukealmohadskomsultanuAbd al-Muminu, koji se u svojim pothvatima ustoličio na sjeveruMaroka,1159. godine.
Dugo prije dolaska Hilalita, od druge polovice7. stoljeća, u regiji se prihvaćaislam, ali klasičniarapski jezik ostaje prerogativa bogatijih građana i dvoranina. Nakon hilalitske invazije, berberski dijalekti prilagođavaju se, te neki potpuno nestaju u korist arapskog jezika.
Od prve trećine 12. stoljeća Tunis su često napadaliNormani sa Sicilije i jugaItalije (Sicilijsko kraljevstvo).1135. godine, normandski kraljRuđer II. zauzimaDjerbu.1148. godine, u rukama Normana završavajuMahdia,Sousse iSfax. Ipak, postupno su istjerani iz Mahdije, njihova zadnjeg utvrđenja kojeg preuzimaju marokanskiAlmohadi u siječnju1160. U isto vrijeme zbiva se ujedinjenje Magreba. Događa se cvjetanje gospodarstva te se uspostavljaju trgovačke veze s glavnim gradovima u Sredozemlju (Pisa,Genova,Marseille,Venecija i određeni gradovi uŠpanjolskoj). Ovaj uspon također se događa i u kulturi, s djelima poznatog povjesničara i sociologaIbna Khalduna. Almohadi povjeravaju Tunis Abd al-Wâhid ibn Hafsiju, ali njegov sin Abû Zakariyâ' Yahyâ od njega se odvaja i osniva novu dinastijuHafsida. Oni vladaju iduća tri stoljeća, a postaju potpuno nezavisni od1236. godine. 15. i 16. stoljeće obilježava dolazakmaurskihmuslimana iandaluškihŽidova koji su istjerani iz Španjolske za vrijemerekonkviste.
Tuniški barbaresk
Početkom 16. stoljeća, Magreb je tresla velika politička kriza iz koje su se razvile razne kneževine i mnogi nezavisni lučki gradovi koji su se baviligusarstvom. Španjolski vladariFerdinand II. Aragonski iIsabela Kastilijanska, kako bi zaštitili svoje obale, nastavili su s rekonkvistom i u Magrebu. Za desetak godina, osvojili su više mjesta:Mers el Kébir,Oran,Béjaïa,Tripoli i otok kodAlžira. Kako bi oslobodili svoja područja, alžirske vlasti traže pomoć od dva poznata gusara: braćeArudža iKhaijra ad-Dina Barbarose. Ovaj potez obilježava početak razdoblja sukoba izmeđuŠpanjolske iOtomanskog Carstva o vlašću nad područjima Magreba te uopće zapadnog dijela Sredozemlja.1534. godine Khaijr ad-Din osvaja grad Tunis, ali je prisiljen na bijeg, nakon što su grad osvojili ŠpanjolciKarla Petog. Otomanska vlada tada odlučuje pribaviti flotu koja joj nedostaje.1560. godineDragut osvaja Djerbu te 35 godina kasnije grad Tunis konačno osvajaju Turci.1575. godine Tunis postaje pokrajina u Otomanskom Carstvu, ali upravitelji većinom žive odsječeni u lukama, dokBeduini žive u ostalim područjima. Osvajanje unutrašnjosti postižu tekAli-beg iHamuda-beg. Grad Tunis, kao i Alžir i Tripoli, za kršćane postaju „barbareskna kraljevstva”.
Krajem turske uprave,1590. godine 4000janjičara iz grada Tunisa na čelo države postavljajudega te po njegovim naredbamabega koji je zadužen za kontrolu teritorija i sakupljanje poreza. Ubrzo beg postaje glavna ličnost namjesništva uzpašu, koji ima počasnu ulogu izaslanika otomanskogsultana, do te mjere da je1612. godine, Murad I. osnovao begovsku dinastiju. U to vrijeme, zbog povećanja autonomije smanjuje se sultanovaALAH AKBAR financijska potpora te se povećavaju gusarske aktivnosti.
1705. godine na vlast dolazeHuseinitski begovi za vrijeme kojih je država još uvijek bila otomanski vazal, ali je u biti funkcionirala kao nezavisna država te sultanu nije plaćan danak, nego su se slali darovi uIstanbul. U isto vrijeme događa se premještaj trgovine naAtlantik, a i loše begovsko vodstvo izaziva financijsko gušenje ovog područja kojeg sve više i više priželjkuju Europljani.
Tunis je postao važna strateška točka za kontrolu zapadnog i istočnog Sredozemlja. Tako je postao predmet nadmetanja izmeđuFrancuske iItalije. Francuska je željela osigurati svoje alžirske posjede i spriječiti Italiju u ugrožavanju francuskih interesa uEgiptu iLevantu te preuzimanju kontrole nad pristupom istočnom Sredozemlju. Vođe tada mladog Talijanskog Kraljevstva žele proširiti svojukolonijalnu politiku na ovo područje, na kojem bi većina europske manjine bili Talijani.1869. godine Tunis je proglasio bankrot te su francuski, talijanski i britanski izaslanici preuzeli kontrolu nad gospodarstvom. Pod izgovorom da je tuniška vojska prešla alžirsku granicu, u travnju1881. godine francuske trupe upadaju u Tunis i za tri tjedna bez otpora ulaze u grad Tunis.Sandok-beg bez pokušaja otpora,12. svibnja, pristao je na potpisivanjeSporazuma u Bardu kojim je Tunis postaofrancuski protektorat. Godine1883., nakon obuzdavanja pobune plemena, Francuzi povjeravaju organizaciju ovog područja rezidentalnom generaluPaulu Cambonu. Poslije razdoblja vojne uprave, civilni upravitelji iz Alžira preuzimaju ulogu lokalnihkaida.
Zemlju obuhvaćaju temeljite promjene na svim područjima: dobivaželjezničku,cestovnu i lučku infrastrukturu, dok je cilj kolonizacije izrabljivanje resursa zemlje. Tako je započelo izrabljivanjerudnih bogatstava te su vršene velike investicije u mehaniziranupoljoprivredu s velikim prinosima. Ubrzani razvoj gospodarstva dovodi do stvaranja građanskog reformizma, nacionalističkog vrenja i povećane osjetljivosti autohtonog stanovništva. Pokret narodnog oslobođenja počinje s intelektualcima na fakultetu Sadiki pa onda u Francuskoj: skupinaMladi Tunižani okuplja se okoAli Bacha Hambe iBéchira Sfara. Godine1911., u vrijemetalijansko-turskog rata, u gradu Tunisu započela je pobuna, čime su započele aktivnosti pokreta koji je naišao na težak otpor.
PoslijePrvog svjetskog rata,1920. godine, osniva se strankaDestour koja obnavlja nacionalistički pokret, kojeg od tad tresu uhićenja i egzili. Kriza1930-ih godina te političke promjene u Francuskoj i Europi pridonose stvaranju novih političkih, kulturnih, sportskih i drugih organizacija. Zbog ovih novih promjena,Habib Bourguiba uz pomoć istomišljenika kao:Mahmoud Materi,Tahar Sfar iBahri Guiga, napuštaju Destour i2. ožujka1934. godine, osnivajuNéo-Destour. Vlasti protektorata svim mogućim sredstvima pokušavaju očuvati uspostavljeni red: vođe Néo-Destoura deportirane su na jug zemlje te oslobođeni za vrijeme vladeLéona Bluma koji započinje pregovore. Krvavi incidenti u srpnju 1938. godine ponovno rezultiraju uhićenjima vođa Néo-Destour i proglašavanju opsadnog stanja.
Za vrijemeDrugog svjetskog rata, u Tunisu se zbivaju prve zajedničke operacije izmeđuameričke ibritanske vojske,1942. i1943. godine. Glavnina britanske vojske, pod zapovjedništvom generalaBernarda Montgomeryja, počela je napredovati iz Libije, poslije pobjede ubitci kod El-Alameina u smjeru južnog Tunisa (Marethova linija), dok su snage SAD-a i drugih saveznika napredovale sa zapada, nakon iskrcavanja u Alžiru i Maroku (Operacija Torch). Budući da jeNjemačka tad bila zauzetabitkom kod Staljingrada, ratni pohod u Tunisu ne smatra se velikim događajem, ali je imao važne rezultate: otvorio jeSaveznicima put prema Siciliji i Italiji. Ovaj sukob zaustavlja akcije nacionalista, dok se pokret krajem1940-ih snažno pojačava. Kako bi se kanalizirale težnje nacionalista, poslije njemačke okupacije zemlje uklonjen jeMoncef-beg (studeni 1942. - svibanj 1943.) zbog kolaboracije srežimom iz Vichyja te je postavljen njegov rođakLamine-beg.
U kolovozu1950. godine, Lamine-beg osniva vladu u kojoj sudjeluje glavni tajnik Néo-Destoura. Nova monarhija nije zadovoljila Bourguibu, koji vodi oružani ustanak, ali je ponovno zaustavljen u siječnju1952. godine.1954. godine dolazi do velikih promjena dolaskomPierrea Mendèsa Francea na čelo francuske vlade te je Francuska odlučila pregovarati s nacionalistima. U govoru u Kartagi31. srpnja Mendès France pristaje na sporazum o autonomiji koji je potpisan3. lipnja1955. sTaharom Benom Ammarom.20. ožujka1956. godine protokolom je ukinutSporazum u Bardu te je priznata neovisnost Tunisa[6].
Néo-Destour na izborima u ožujku1956. godine osvaja 95% glasova. Bourguiba dolazi na čelo vlade i uništava opozicijuSalaha Ben Youssefa, miče Lamine-bega i25. srpnja1957. godine, proglašavarepubliku, čiji je on postao prvi predsjednik. Postavlja režim koji nastoji u isto vrijeme biti moderan (laikizacija u obrazovanju, ukidanje starih religijskih pravila itd.), liberalan (proznavanje osnovnih sloboda) isocijalistički (agrarna reforma iplanska privreda). Odnosi s Francuskom bili su u početku teški,1961. godine izbila jebizertska kriza (posljednja francuska vojna baza u Tunisu koja je na kraju evakuirana15. prosinca1963. godine).
U prvim godinama nezavisnosti ova je politika izazvala nezadovoljstvo. Novanacionalizacija zemljišta,1964. godine, izaziva suspenziju financijske pomoći od Francuske. U rujnu je snažno pala vrijednost tuniškog dinara. Ponovno izabran 8. studenog, Bourguibu su snažno kritizirale ostale arapske države, zbog umjerene politike premaIzraelu i palestinskom pitanju. Ukinuti su diplomatski odnosi sEgiptom u listopadu1967. te saSirijom u svibnju1968. godine.
Pogoršavanje odnosa između Destourijanske socijalističke partije (PSD) i Tuniškog općeg sindikata rada (UGTT) rezultirali su uhićenjem i osuđivanjemHabiba Achoura, glavnog tajnika sindikata u siječnju1966. Projekt ubrzanja agrarne reforme uzrokovao je opće nezadovoljstvo. U studenom1969. godine, ministar zadužen za taj projekt,Ahmed Ben Salah, smijenjen je i isključen iz stranke. Poslije ponovnog izbora Bourguibe, 2. studenog, premijerBahi Ladgham završava agrarnu reformu, povisuje plaće radnicima i snižava cijene.
Na kongresu PSD-a (listopad 1971.) jačaju liberali, ali su izolirani od političkog djelovanja. Njihov predvodnik, ministar unutrašnjih poslovaAhmed Mestiri, isključen je iz stranke u siječnju1972. U siječnju1974., Bourguiba i pukovnikMoamer Gadafi, odlučuju spojiti Tunis i Libiju. Projekt je ukinut u ožujku te je ministar vanjskih poslovaMohamed Masmoudi izbačen iz vlade. Izabran za doživotnog predsjednika PSD-a, Bourguiba odlučuje ukinuti opoziciju i uvesti jednostranački režim. Bourguiba je ponovno za predsjednika izabran 3. studenog, a u ožujku1975. godine proglašen je doživotnim predsjednikom. Iza toga su slijedile mnoge krize, jedna za drugom. UGTT26. siječnja1978., proglašava opći štrajk, koji je prerastao u pobunu koju je brutalno ugušila vojska. Glavne vođe sindikata uhićene su, a Achour je osuđen na 10 godinaprisilnog rada. Zbog opće prijetnje vođe UGTT-a amnestirane su (osim Ben Salah) te je na kongresu PSD-a (travanj 1981.) Bourguiba priznao sindikatima pravo na autonomiju i razvoj prema višestranačkom režimu. Ipak, velik rast cijena osnovnih namirnica izaziva više štrajkova početkom1984. godine.
Proglašen „zdravstveno nesposobnim”, predsjednik Bourguiba7. studenog1987. smijenjen je u skladu s ustavom te ga je zamijenio premijerZine El-Abidine Ben Ali. PSD doživljava velike strukturalne promjene i postaje RCD te se ukida opcija doživotnog predsjednika.2. travnja1989. godine Ben Ali izabran je za predsjednika te RCD dobiva gotovo sva mjesta u parlamentu. U kasnijem razdoblju dogodili su se neki teški incidenti,8. svibnja1991. na sveučilišnom kampusu u gradu Tunisu ubijena su dva studenta.22. svibnja otkriven je plan islamističke organizacijeEnnahda o atentatu na predsjednika Bena Alija. Petorica odgovornih za krvavi napad17. veljače na RCD u središtu grada Tunisa pogubljeni su9. listopada. U lipnju1992. godine raspuštena je Tuniška liga za ljudska prava te je u dva sudska procesa osuđeno 279 islamista za urotu iz 1991. godine. Glavni vođe Ennahde, od kojih su neki izbjegli, osuđeni su nadoživotni zatvor. Nakon toga slijedila je liberalizacija gospodarstva te se dogodio velik ekonomski procvat.
Ben Ali ponovno je izabran1994. godine te je povećao svoju ulogu u državi i nastavio oštro odgovarati na islamističke prijetnje. Promjena izbornog zakona omogućila je opozicijskim strankama zasjedanje u parlamentu, ali na lokalnim izborima 1995. godine opozicija je u cijeloj zemlji osvojila samo 6 od 4090 mjesta. Ben Ali ponovno je izabran1999. te2004. godine (nakon ustavne promjene).
Godine 2011. Ben Ali je svrgnut nakon višetjednih krvavih uličnihnereda.
Predsjednik Tunisa izabire se svakih pet godina na općim predsjedničkim izborima te može biti izabran neograničen broj puta, glavno da ima manje od 75 godina.Zine El-Abidine Ben Ali za to je mjesto izabran24. listopada2004. godine te je trenutačno u četvrtom mandatu. Tunis je dosad, u svojoj novijoj povijesti, imao samo dva predsjednika: Habib Bourguiba (25. svibnja 1957. - 7. studenog 1987.) s idućim premijerima:Bahi Ladgham,Hédi Nouira,Mohamed Mzali,Rachid Sfar iZine El-Abidine Ben Ali te Ben Ali (od 7. studenog 1987.) s idućim premijerima:Hédi Baccouche,Hamed Karoui iMohamed Ghannouchi.Zakonodavna vlast, koja je dvodomna od2002. godine, sastoji se od donjeg doma (Dom zastupnika) sa 189 zastupnika te gornjeg doma (Dom savjetnika) koji je s radom počeo16. kolovoza2005. sa 112 članova.
Trenutačni ustav proglašen je1. lipnja1959. godine, tri godine poslije nezavisnosti. Mijenjan je 2 puta:12. srpnja1988., kako bi se ograničio broj predsjedničkih mandata na 3 (poslije je Bourguiba proglašen doživotnim predsjednikom) te1. lipnja2002. na temeljureferenduma koji je održan 26. svibnja iste godine: ova promjena ukida ograničenje predsjedničkih mandata, određuje najvišu starosnu dob koju može imati predsjednički kandidat, postavlja zakonskiimunitet predsjednika (tijekom i poslije istjeka njegovih dužnosti) te postavlja dvodomniparlament.
RCD, trenutačna stranka na vlasti tijekom 25 godina bila je jedina legalna stranka - u vrijeme kad je nosila ime PSD. I danas ta stranka dominira političkim životom Tunisa s više od 2 milijuna registriranih članova. Na političkoj sceni Tunisa trenutačno se nalazi šest stranaka koji čini opoziciju, za koju je rezervirano 20% od 182 zastupnička mjesta u Domu zastupnika.
Nedostatak političke transparentnosti, slaba sloboda izražavanja i cenzura (pogotovo u tisku i brojnim internetskim stranicama) čimbenici su zbog kojih je tunišku političku situaciju teško odrediti. Brojne međunarodnenevladine organizacije ukazuju na narušavanje ljudskih prava, pogotovo slobode izražavanja, političkih zarobljenika, upletanje zakonodavne vlasti u sudbenu, zatvorskim uvjetima i maltretiranju političkih neistomišljenika.
Tunis je već dugo vremena zagovaratelj umjerene struje u pitanjuBliskog Istoka: Bourguiba je prvi arapski dužnosnik koji je priznaoIzrael u govoru uJerihonu,3. ožujka1965.[7]. U državi se nalazilo sjedište Arapske lige od 1979. do 1989. te sjedištePOO-a od 1982. do 1993. (sve do preseljenja uokupirani teritorij, iako je jedan dio još ostao u Tunisu. Tunis ima ulogu posrednika u ovom sukobu, prva je arapska država koja je primila izraelsku delegaciju (1993.) te je držala izaslanstvo u Izraelu, sve do početkaDruge intifade,2000. godine.
Uglavljen između Alžira i Libije, Tunis nastoji održavati dobre odnose sa susjednim državama, unatoč povremenim napetostima. Tunis i Alžir 1993. godine riješili su granične probleme te su započeli izgradnjuplinovoda preko Sredozemnog mora uItaliju. Također je nedavno potpisan i sporazum s Alžirom o razdvajanju pomorske granice između dvije zemlje. Odnosi s drugom susjednom zemljom malo su teži, počevši od tuniškog otkazivanja sporazuma o osnivanjuTuniško-libijske unije,1974. godine. Diplomatski odnosi narušeni su između 1976. i 1977. te ponovno 1980. godine, kada su libijski potpomognuti pobunjenici pokušali preuzeti gradGafsu. 1982. godine Međunarodni sud pravde donio je odluku o upotrebikontinentalnog šelfa (bogatog naftom) u korist Libije. Odnosi su se ponovo zategnuli1985. godine američkim vojnim prijetnjama te su ponovno normalizirani1987. godine. Iako je Tunis podržao sankcije UN-a Libiji, nakon čega su slijedili američki zračni napadi, Tunis je održao relativno dobre odnose s tom zemljom. Nakon što su Libiji ukinute sankcije 2003. godine, ona je ponovno postala veliki trgovački partner Tunisu. Ipak, dvije zemlje i dalje imaju neriješene nesuglasice u pitanju morske granice.
Tunis aktivno sudjeluje u Mediteranskom forumu, koji je 2005. održan u toj zemlji te je prva mediteranska zemlja koja je potpisala trgovački dogovor sa EU. Sa svojim najbližim europskim susjedom,Maltom, Tunis trenutačno dogovara izrabljivanje nafte na morskom području između dvije zemlje.
Tuniska vanjska politika nije ograničena samo na regionalna pitanja. Na sastanku Generalne skupštine UN-a 1999. godine predsjednik Ben Ali pozvao je na stvaranje Svjetskog solidarnog fonda (inspiriran Fondom nacionalne solidarnosti u Tunisu) koji bi pomogao u borbi protiv siromaštva u najkritičnijim područjima na svijetu. Vijeće je 20. prosinca 2002. godine odobrilo taj prijedlog.
Na čelu svake ove upravne jedinice nalazi seguverner ilivalija (francuski:gouverneur, arapski: والي, latinično :vali iliwali) kojeg imenuje predsjednik države. U izvršavanju svojih dužnosti, njima pomažu:
lokalno vijeće za razvoj
ruralno vijeće
komitet četvrti
Uz guvernere postoje i Regionalni savjeti tj. savjetnici, čiji je zadatak pobliže bavljenje gospodarskim, socijalnim i kulturnim pitanjima guvernorata. Oni se brinu za odnose guvernorata i države u izgradnji nekih državno važnih projekata, njihova budžetiranja i sl.
Tunis pokriva 163 610 km² što ga čini najmanjom državom u Magrebu. Reljef Tunisa poprilično je drukčiji od reljefa regije. Zemlja ima poprilično veliku obalu (1 298 kilometara). Kroz zemlju se u smjeru jugozapad-sjeveroistok (Cap Bon) proteže planinski lanac, koji je dio istočnog dijelaAtlasa. Između planina u toj regiji nalaze se doline te plodne ravnice. Najviša je točkaDjebel Chambi (1544 m), a prosječna je visina 700 m. Sahara, koja se nalazi na jugu zemlje, pokriva oko 40% teritorija Tunisa.
Najvažniji je vodotok rijekaMedjerda koja se ulijeva u Tuniški zaljev.
Klima Tunisa podložna je sredozemnim i saharskim utjecajima. Sastoji se od sedam bioklimatskih zona između kojih postoji velika razlika u mogućnostima uzgoja. Najveću klimatski granicu između sjevera i ostatka zemlje čini tuniški planinski lanac koji odvaja mediteransku i saharsku klimu.
Godišnji broj padalina varira kroz regije:
oko 1 000 milimetara na sjeveru
oko 380 milimetara u središnjem djelu
oko 300 milimetara na jugu
Ljetnu sezonu obilježavaaridna klima koja je obilježena visokim vrućinama i suhosti zbogjuga. Temperature variraju ovisno o položaju, nadmorskoj visini te bliziniSredozemnog mora. Prosječne temparature za cijelu zemlju variraju od 12°C u prosincu, do 30 °C u srpnju. Zemlju karakterizira vrlo veliki broj sunčanih sati (oko 3000 sati godišnje). U područjima planinaKroumirie moguće su temperature oko 0 °C zimi te oko 50 °C ljeti upustinjskim područjima.
Stopa urbanizacije u Tunisu je 64,9% (2005.)[8] te se godišnje povećava stopom od 3,6%. Najurbaniziranija su područja Tunisa iSahela (srednjoistočni dio zemlje) koji raspolažu razvijenom gospodarskom strukturom te sadržavaju više od 40% urbanog stanovništva. Ove dvije regije predstavljaju svaka više od petine stanovništva zemlje. Najvažniji gradovi su:
Tunis : 728 453 stanovnika (2 083 000 u području Šireg Tunisa (Grand Tunis))
Sfax : 265 131 stanovnika (500 000 u području Šireg Sfaxa (Grand Sfax))
Sousse : 173 047 stanovnika (400 000 u području Šire Sousse (Grand Sousse))
Između1956. i1960., vlada je, kako bi osigurala kontrolu nad ključnim sektorima, preuzelabankarski sektor te nacionalizirala poduzeća s područja transporta te proizvodnjeelektrične energije,prirodnog plina ivode. U to isto vrijeme,18. listopada1958. godine,tuniški dinar postao je službenavaluta. Povećanje važnosti Tuniškog općeg sindikata rada (UGTT) poveo je zemlju prema usvojenjusocijalizma. Glavni zadaci tada su bili: „dekolonizacija gospodarstva”, poboljšanježivotnog standarda, smanjenje ovisnosti o vanjskom kapitalu te stvaranje nacionalnogtržišta. U svibnju1964. godine Tuniška narodna skupština objavila je dekret o izvlaštenju zemlje u stranom vlasništvu kako bi osnovala 300 državnihfarmi. Ovaj je pokus propao te je ukinut u rujnu1969. godine, nakon izvješćaSvjetske banke odeficitu u državnim poduzećima.
DolaskomHédija Nouire na čelo vlade, država se povlači iz industrijskog sektora, čime ga otvara za privatneinvesticije. U stvarnosti, Tunis je nastavio subvencioniraticijene, financijski sektor bio je potpuno pod upravom vlade te se gospodarstvo zaštićivalo visokomcarinskom politikom i ograničavanjuuvoza. Tuniška ekonomija značajno je profitirala zahvaljujući dvijemaenergetskim krizama, koje su podigle cijenenafte i fosfata te zahvaljujući povećanjupoljoprivredne proizvodnje iturizma. Ipak, Tunis je ostao ograničen cijenama nafte i vanjskim dugom te nemogućnosti proizvodnje konkurentnih proizvoda. Nedostatak ulaganja države u infrastrukturu još uvijek sprečava rast privatnih investicija. Između 1985. i 1986. porasle su društvene tenzije te je UGTT organizirao više štrajkova i demonstracija protiv povećanjanezaposlenosti i politike plaća. Kao posljedica, vlada je dogovorila sporazum sMeđunarodnim monetarnim fondom o programu gospodarskih reformi. U roku od 18 mjeseci, stabilizirane su vanjske i unutarnje nejednakosti, vanjski dug ostao je na razumnom nivou te je postignut rast BDP-a od 4,3%. Početkom 1980-ih, vlada je također razmišljala i o privatizaciji državnih poduzeća da bi smanjila vanjski dug. Razmatrane su bili sektori turizma, građevinarstva, industrije tekstila, poljoprivrede i ribolova te mehanike i elektrotehnike. Vlada je počela ohrabrivati lakšu industriju za proizvodnju usmjerenu izvozu osnivanjem slobodnih trgovinskih zona.
Zrakoplov prijevoznika Nouvelair Tunisie
Danas Tunis ima vrlo raznoliku ekonomiju. Glavnu sektori su:poljoprivreda (masline,maslinovo ulje,agrumi,žitarice,rajčice,datulje,cikla ibademi),industrija (tekstil,obuća iautomobilski dijelovi),turizam irudarstvo (fosfati,željezo inafta). U zadnjih 30 godina bilježi se značajan pad poljoprivredne proizvodnje za vlastite potrebe, tako je takva proizvodnja sa 25%1975. godine pala na manje od 2%2000. godine. Ovakva proizvodnja još je značajna u nekim ruralnim sredinama (maslinovo ulje,jaja,mlijeko,perad te određenovoće ipovrće). Na području industrije smanjuje se umiješanost vlade s povećanjem privatnog vlasništva, pojednostavljuje se porezni sustav te se pažljivo postupa s javnim dugom (budžetski deficit od 2,6% BDP-a 2004. godine[9]). Ukupno gledajući, prosječni rast BDP-a od 5% 1987.[10] dosegao je 5,8% 2004. godine[9]. Ovaj porast Tunis duguje najviše rastu turističkog i trgovačkog sektora. Stopa inflacije relativno je mala (2,9 %2005. godine[11]), ali je stopa nezaposlenosti još relativno velika. Plaće su poprilično slične plaćama u drugim zemljama u razvoju, prosječan tuniški radnik zarađuje između 115 i 130eura mjesečno (za tjedni rad od 40 do 48 sati).
Tunis je prva mediteranska zemlja koja je potpisala sporazum o slobodnoj trgovini sEuropskom unijom (17. srpnja1995.). Sporazum je stupio na snagu1. ožujka1998. godine. Po ovom sporazumu, Tunis i Europska Unija 2008. godine stvaraju slobodnu trgovinsku zonu. Tada će Tunis imati sličan odnos sEU kaoNorveška iliIsland.
U Tunisu se nalazi sedam međunarodnih zračnih luka, ali najvažnije transportno sredstvo u zemlji ježeljeznica. Željeznička mreža sastoji se od 1905 kilometara pruge te 200 kolodovora.
Cestovna mreža dugačka je 18 997km te povezuje razne regije zemlje, kao i susjedne države, Libiju i Alžir.
Iako se većinaTunižana (98%) izjašnjava kaoArapi, većina su berberskog podrijetla: manje od 20% njihove genetske strukture izvorno je s Bliskog Istoka[13]. Tako da suBerberi, koji predstavljaju značajnu manjinu uMaroku iAlžiru, vrlo malobrojni u Tunisu[14]. Mnoge druge civilizacije su također ostavile svoj trag na Tunižanima:Feničani,Rimljani,Vandali izNjemačke,Arapi,Turci te na krajuFrancuzi. Ovdje se naselilo i punoMaura iŽidova koji su pobjegli izŠpanjolske krajem 15. stoljeća.
Većina Tunižana (98% stanovništva) sumuslimanisuniti (melikiti). Vrlo jakažidovska populacija, koja ovdje postoji već 2 000 godina, na jugu Djerbe, danas se svela na vrlo malobrojnu skupinu koja većinom živi u području grada Tunisa. Također postoji i malobrojna zajednicakršćana.
Stanovništvo Tunisa godišnje se povećava stopom od 1,08% te je stopa urbanizacije 2003. godine bila 63,3%[15]. Tunis je također i zemlja s vrlo visokom stopom emigracije: broj Tunižana u inozemstvu doseže brojku od 885 000 ljudi. 83% njih živi uEuropi, a od toga 511 000 uFrancuskoj.
Tunisku kulturu obogaćuje 3000 godina stara povijest te se na njoj mogu naći tragovi punske, arapske, turske, afričke, europske i islamske kulture, kao i brojni utjecaji dinastija koje su vladale zemljom. Povijesna mjesta (amfiteatar uEl Jemu, muzeji (Nacionalni muzej u Bardou), gradska arhitektura (Sidi Bou Saïd s arapsko-andaluškim utjecajem), kuhinja (francuskibageti,sirevi ikroasani, kao i talijansketjestenine) imuzika, svjedoče o miješanju raznih mediteranskih kultura.
Od svih zemalja uMagrebu Tunis je jezično najhomogeniji. Jezici koji se govore u Tunisu jesu tuniški arapski (materinski jezik većine stanovništva koji je nastao iz književnog arapskog te nema službeni status) te književniarapski (službeni jezik koji se uči od predškolskog obrazovanja). Vrlo velik broj Tunižana govorifrancuski (jezik kulture koji se uči od osnovne škole) te se često u osnovnoj školi predaje iengleski. U srednjoj školi obvezno je učenje četvrtog jezika, a u izboru jenjemački,španjolski,talijanski,ruski ikineski. UDjerbi te nekoliko drugih regija na jugu zemlje mogu se naći govorniciberberskih dijalekatachelha inafusi.Obrazovanje je besplatno i obvezno za svu djecu do 16 godina. Stopanepismenosti u zemlji2004. godine bila je 22,9%. Stopa obrazovanja djece od 6 godina bila je 99%, jednaka i za dječake i djevojčice.
Tuniška književnost postoji u dva oblika: ona na arapskom i ona na francuskom jeziku. Arapska književnost u ovim prostorima postoji još od7. stoljeća, dolaskom arapske civilizacije u regiju. Tuniška književnost na francuskom jeziku počela je osnivanjem protektorata1881. godine. Usprkos bogatoj književnoj povijest, nacionalna produkcija vrlo je slaba: samo oko 120 knjiga na arapskom, uključujući sve žanrove, izašlo je2000. godine. Neki od najpoznatijih tuniških pisaca jesuAboul-Qacem Echebbi,Moncef Ghachem iMahmoud Messaadi.
Tuniškaglazba najviše je podložna utjecajima arapsko-andaluške, arapske te zapadnjačke glazbe. Najpoznatiji tuniški glazbeni žanr jemalouf. Klasična arapska glazba svira se s tradicionalnim instrumentima kaodarbuka ioud te s instrumentima specifičnim za Tunis, kaomezoued. Među poznatije tuniške pjevače spadajuCheikh El Afrit,Mohamed Jamoussi iHabiba Msika. Poznati su i glazbenici kaoAnouar Brahem iliAmina Srarfi. Vrlo je popularna i glazba iz drugih arapskih zemalja, kaoEgipat,Libanon iliSirija. U novije je vrijeme veliku popularnost stekla i zapadnjačka glazba, pa tako postoji mnoštvo grupa i festivalarocka,hip hopa,reggaea ijazza.
Godišnje se u zemlji održava mnoštvo međunarodnih, nacionalnih i lokalnih festivala. Većinom dominiraju glazbeni i kazališni festivali. Neki od tih festivala imaju prilično široku tematiku, kao npr. Kartaški festival, dok su drugi vrlo specifični, kao npr. Festival umjetnosti od plastike u Mahrèsu ili Tabarka Jazz Festival.
Tunis je poznat po svojim umjetničkim zanatskom proizvodima:
Lončarstvo ikeramika: modeliranje i dekoracija ovih proizvoda još se obavljaju na starinski način. Najčešći motivi jesu linije, točke, križevi, pilasti oblici i sl. Najpoznatiji su ovakvi uradci izGuellale.
Tepisi: umjetnost izrade tepiha datira još iz otomanskog vremena.
Nošnje: Još početkom 20. stoljeća svaka je regija imala svoju vlastitu nošnju. Danas se tradicionalna nošnja odijeva samo za svečane ceremonije i vjenčanja.Jebba je najtradicionalnija nošnja koja pokriva cijelo tijelo, a razlikuju se po kvaliteti materijala, kao i po boji.
Mozaici: U Tunisu se nalazi najveći broj antičkih mozaika u svijetu. Ova se umjetnost razvila još u rimsko doba, a najveći mah uzela je od2. stoljeća. Ovdje se po njihovoj izradi može govoriti o afričkoj školi.
Papuče: općenito su muške papuče u prirodnoj boji kože. Ženske papuče obično su protkanesvilom,pamukom,zlatom isrebrom, sa cvjetnim motivima ili znakovima polumjeseca.
Radovi od željeza: Tunižani svoj običaj dekoracije vrata skovanim željezom dugujuAndalužanima. Vrata su obično plava, a takva se dekoracija stavlja i na prozore te otvore za zrak na kuhinjama i kupaonicama. Kako bi sačuvali intimnost doma, vrata su rađena samo s malenim otvorima za gledanje na ulicu.
Tuniškakuhinja bogata je i raznolika te se ponešto razlikuje od kuhinja drugih država u Magrebu. Bazira se napovrću,ovčijem igoveđemmesu (u nekim regijama idevinom mesu),ribi (na obalnim područjima) tetjestenini. Bageti se također često konzumiraju uz jela. Najpopularnije jelo sušpageti ilimakaroni koji se poslužuju sumakom odrajčica.
Šešija (chéchia) oblik je pokrivala za glavu od crvenog flica koje pokriva lice. Još se uvijek može vidjeti na nekim muškarcima, makar je stil odijevanja u zemlji poprilično vesterniziran.
Šiša je u arapskim zemljama, pa tako i u Tunisu, tradicionalno sredstvo za pušenjetombaka kroz cijev iz posude s vodom. Tombak je biljka vrlo sličnaduhanu. Žar se prekriva izbušenom aluminijskom folijom nad kojom se nalazi užareni drveni ugljen.
Iako nekad nomadi koji su bili privezani za jedno pleme, Tunižani danas održavaju bogati društveni život u zajednici. Dva mjesta u tome imaju praktički simboličku ulogu:turske kupelji ikafići.
budući da su nekad kupaonice u kućama bile malobrojne, kupelji su imale veliki značaj. Kupelji su također nekad bile jedino mjesto na koje su žene mogle ići družiti se s drugim ženama, bez nadzora muškaraca. Muškarci su većinom išli u kupelji ujutro da bi mogli razgovarati s prijateljima. Danas se smanjila higijenska uloga ovakvih mjesta te više imaju društvenu ulogu.
kafići su tradicionalna okupljališta za muškarce, gdje se pijekava iličaj od metvice (nikad alkohol) te se puši šiša ili cigarete i igradomino. Strankinje se mogu vidjeti u kafićima, ali rijetko Tunižanke.
Džamije su također mjesto susreta. Bile su također mjesto susretanja boraca za slobodu tijekom1950-ih.
Islam je glavnareligija u Tunisu kojoj pripada 98% stanovništva te zemlje.Judaizam ikršćanstvo postoje u manjim zajednicama prema kojima je većinsko stanovništvo poprilično tolerantno.
Tunižani su sačuvali i neka stara berberska vjerovanja, kaozlo oko. Često je i prakticiranjegri-grija. U zemlji se može vidjeti puno građevinamarabuta. To su grobnice mudraca u kojima se, po vjerovanju, ozdravljuju bolesni i slijepi. I danas Tunižani odlaze marabutima po savjete.
Tuniškiustav dopušta slobodno prakticiranje svih religija, sve dok je njihovo izvršavanje u skladu sa zakonom. Zabranjeno je osnivanjepolitičkih stranaka koje se zasnivaju na religiji te je zabranjenaproselitistička politika. Također je ograničeno nošenjehidžaba, pogotovo u školama i javnim institucijama. Muslimanski religijski blagdani smatraju se neradnim danima (Kurban-bajram,Ramazanski bajram, itd.). Vlada također dopušta slavljenje i nemuslimanskih blagdana.
↑ [Tuniski Ustav, čl. 4. 1957-08-25. Arhivirano iz [Tuniski Ustav, čl. 4. 1957-08-25. Arhivirano iz [Tuniski Ustav, čl. 4. 1957-08-25. Arhivirano iz(ar) originala na datum 2006-04-06. Pristupljeno 2009-12-23(ar) originala] na datum 2006-04-06. Pristupljeno 2009-12-23(ar) originala] na datum 2006-04-06. Pristupljeno 2009-12-23(ar)Tuniski Ustav, čl. 4]. 1957-08-25. Pristupljeno 2009-12-23
↑ [Tuniski ustav, čl. 1. 1957-07-25. Arhivirano iz [Tuniski ustav, čl. 1. 1957-07-25. Arhivirano iz [Tuniski ustav, čl. 1. 1957-07-25. Arhivirano iz(ar) originala na datum 2006-04-06. Pristupljeno 2009-12-23(ar) originala] na datum 2006-04-06. Pristupljeno 2009-12-23(ar) originala] na datum 2006-04-06. Pristupljeno 2009-12-23(ar)Tuniski ustav, čl. 1]. 1957-07-25. Pristupljeno 2009-12-23 Translation by the University of Bern:Tunisia is a free State, independent and sovereign; its religion is the Islam, its language is Arabic and its form is the Republic.
1 Iako je službenaSirija bila jedna od osnivačica Arapske lige, danas njezino mjesto, zboggrađanskog rata, zauzima opozicijsko Sirijsko nacionalno vijeće, dok je službena Sirija suspendirana.
![Položaj Tunis (dark green) in the Arab League (green) — [Legend]](/mt/?noimg=&dark=on&url=https%3a%2f%2fsh.wikipedia.org%2fwiki%2fDatoteka%3aTunisia_in_its_region.svg)
.jpg)
.svg)
.svg)
