Josip Broz Tito (Kumrovec, 7. maja 1892. –Ljubljana, 4. maja 1980.),jugoslavenski revolucionar, vojskovođa i državnik. Smatra se jednom od najvažnijih ličnosti 20. vijeka i uopće historije na prostorima bivše Jugoslavije. Za vreme svoje političke karijere bio je veoma popularna i cenjena ličnost, kako u zemlji, tako i u inostranstvu.
Josip Broz je rođen u malom seluKumrovcu naSutli, u najzapadnijem dijeluHrvatskog zagorja 7. maja 1892. godine kao sedmo od petnaestero djece roditeljaFranje (Franceka) iMarije Broz, rođene Javeršek. Mali "nesporazum" oko toga biografskog podatka, s obzirom da se Titov rođendan slavi na dan 25. maja, objasnili su njegovi biografi činjenicom da je Josip Broz za vrijeme svoga dugogodišnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se služi lažnim papirima i dokumentima, pa je tako i u jednom vojničkom dokumentu austro-ugarske vojske zabilježeno da je rođen 25. maja. A upravo na taj dan (25. V 1944) izvršen je idesant na Drvar. Rođendan je ostao, pa ni sam Tito nije želio da se taj datum mijenja kad ga je narod već prihvatio. Sin ocaHrvata i majkeSlovenke, Josip Broz nije osjećao nikakvih nelagoda zbog te okolnosti, jer između dvije susjedne zemlje nije bilo antagonizma ni netrpeljivosti. Josip Broz je mnoge dane djetinjstva proveo kod djedaMartina preko Sutle, te naučio odličnoslovenski, zbog čega je imao poteškoća kada je pošao u hrvatsku osnovnu školu.
Kada se rodio Josip Broz, život u kumrovačkoj dolini je bio težak i naporan, oskudan i jednoličan. Iako je kmetstvo odavno bilo ukinuto, seljaštvo su pritiskali teški nameti, porezi i opća oskudica, jer su im posjedi bili mali, rasparčani, a zemlja slabe kvalitete. Godina1903. i1904. bile su veoma burne u tim krajevima, u znaku općeg narodnog pokreta protiv madžarizacije s jedne strane, i u znaku pobune siromašnih seljaka protiv svih vrsta eksploatacije s druge strane.
Osnovnu školu Josip Broz je pohađao u Kumrovcu od1900. do1905. Po svršetku osnovne škole Josip Broz je, zbog teškog stanja u obitelji, morao odložiti svoj odlazak na zanat, pa je neko vrijeme morao raditi kod svog ujaka uSloveniji. Nakon toga je radio u jednojsisačkoj kantini. Godine1907. je postao šegrt mehaničarske radionice u Sisku. Po završetku šegrtske škole1910. prvi put stiže uZagreb gdje postaje članSocijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i učestvuje u radničkim demonstracijama.
Nakon "izleta" uTrst, gdje nije našao posao, vraća se u Zagreb gdje 1911. sudjeluje u velikim demonstracijama. Nakon toga je radio uKamniku u Sloveniji,Čenkovu uČeškoj, uMünchenu, u tvornici automobila "Benz" uMannheimu, u NjemačkomRuhru,Beču,Bečkom Novom Mjestu gdje je radio u tvornici automobila "Daimler" kao probni vozač. Naučio jenjemački ičeški jezik, usavršio svoj i izučio nove zanate.
Prva Titova suprugaPelagija Belousova, kojom se oženio tokom boravka u Rusiji.
Godine1913. odlazi u austro-ugarsku vojsku. Tamo je relativno brzo napredovao i stekao podoficirski čin. Također je otkrio i talent zamačevanje te je dobio srebrnu medalju na prvenstvu austro-ugarske vojske u toj disciplini. Početkomprvog svjetskog rata 1914 shvatio je da to nije njegov rat i da nema za šta da ratuje, pa je u to uvjeravao i svoje drugove u kasarni. Odveden je uPetrovaradinsku tvrđavu i tu je proveo neko vrijeme, ali nije osuđen nego je poslan na frontu uGaliciju pa zatim naKarpate.
Na fronti je bio do25. maja1915. kada je ranjen i zarobljen. U ruskoj bolnici provodi trinaest mjeseci gdje mnogo čita i učiruski jezik. Nakon izlječenja, Tito je kao zarobljenik poslan na rad u selo Kalasijevo. Pored posla nalazi vremena za čitanje a u razgovorima sa seljacima sve se češće spominje imeLenjin.
Krajem1916. premješten je uKungur gdje radi na održavanju željezničke pruge. U junu1917. napušta Kungur i odlazi uPetrograd gdje sudjeluje u demonstracijama. Zatim bježi uFinsku. Tamo je uhapšen i poslan u zatvor uPetropavlovskoj tvrđavi, iz koje je transportiran natrag u Kungur. Iz transporta je pobjegao i dospio uOmsk, gdje se, poslije pobjedeoktobarske revolucije, prijavio u odred Crvene internacionalne garde. Na proljeće1918. zatražio je da bude primljen uRusku komunističku partiju (boljševika). U ljeto iste godine umaknuo je predKolčakovom vojskom međuKirgize, gdje je radio kao strojar u jednome mlinu. Po povratku boljševika u Omsk vratio se u taj grad i tamo postao članjugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije.
U jesen1920. vraća se u Zagreb gdje stupa u redoveKomunističke partije Jugoslavije. Iste godine partija je zabranjena. Kada1921. ostaje bez posla zapošljava se u mlinu u mjestuVelikom Trojstvu gdje je sa svojom suprugomPelagijom živio do kasnog proljeća1925. godine. Tu mu se rodilo troje djece. Prvo dijete umrlo mu je uZagrebu, a u Trojstvu su mu sahranjeni sinčić Hinko, koji je umro osam dana nakon rođenja kćerkice Zlatice, čiji se život ugasio nakon 17 mjeseci. Godinu dana prije nego što napušta Veliko Trojstvo, rođen je sinŽarko, koji je jedini ostao živ od četvoro njegove djece iz prvog braka.
Napušta mlin u Velikom Trojstvu i u kasno proljeće1925. godine dolazi u Zagreb. Po partijskim zadacima odlazi uKraljevicu,Beograd i uSmederevsku Palanku. U aprilu1927. opet se vraća u Zagreb. Od suda uOgulinu osuđen je na sedam mjeseci robije, uvjetno na četiri mjeseca, zbog komunističke propagande. Nakon izlaska iz zatvora Tito ujedinjuje Partiju koja je bila podijeljena na različit frakcije.
Robija
Tito u zatvoru u Lepoglavi 1928. godine.
J. Broz je uhapšen 4. VIII. Osim sindikalnih funkcija, od Nove godine bio je zamjenik, a poslije osme konferencije sekretar mjesne partijske organizacije u Zagrebu. Njegov gubitak teško će osjetiti i mjesne partijske organizacije, kao i partijski aparat. Zbog istog slučaja uhapšena je njegova žena, jedan student, jedan emigrant, i vlasnici stana (nepartijci). Njihova imena objavila je »Borba«. Stan je služio kao partijsko skladište za literaturu, no zbog finansijskih nemogućnosti da se za ostalo nabavi još jedan partijski stan, to je ovaj bio upotrebljavan i za drugo (umnožavanje letaka itd.). O materijalu, koji je pronađen, i o držanju uhapšenih drugova govori priloženo originalno pismo Broza, koji je iz policijskog zatvora prokrijumčareno. Svi uhapšeni predati su poslije nedelju dana sudu, gdje se i sada nalaze.[1]
– Pismo Josipu Čižinskom o hapšenju Broza, po naloguBoškovićaMarić
Kada su u junu1928. godine organizovane demonstracije, na letku kojim se radnici pozivaju na demonstracije stajao je potpis Josipa Broza.[nedostaje referenca] Velika potjera policije raspisana je 20. juna 1928. Uhapšen je4. augusta 1928. godine, pred kućom u Vinogradskoj cesti, zatvoren i mučen.[2] Iz zatvora je poslao pismoFilipu Filipoviću o teškim uvjetima zatvorenika, koje je objavljeno u inozemstvu u komunističkim listovima pod naslovom »Krik iz pakla«.[2]
Osuđen je na pet godina robije. Početkom1929. doveden je na izdržavanje kazne u Lepoglavu. Godinu dana poslije njega u Lepoglavu dolaziMoša Pijade, tada stari i iskusni komunist. Njih dvojica su počeli zajedno raditi na organiziranju partijskih jedinica u kaznionici. Iz toga vremena sačuvan je i jedan od dva portreta Tita što ih je izradio Moša Pijade, koji je inače bio poznati slikar.
Početkom1931. Josip Broza su iznenada premjestili u kaznionicu uMariboru, koja je bila na glasu kao najgora u Jugoslaviji. Tu je izdržao kaznu ali ipak nije odmah pušten na slobodu. Odveden je u Ogulin, gdje je trebao da odleži još tri i pol mjeseca one kazne na koju je bio uvjetno osuđen. Tek potkraj marta1934. izlazi iz zatvora, ali mu je određeno da mora boraviti u rodnom Kumrovcu i da iz njega ne smije nigdje otići.
Britanska profesorkaPhyllis Auty ocenjuje da je Tito boravkom u zatvoru izbegao krvave obračune sa komunistima od strane Jugoslovenske Vlade u periodu od 1929. do 1932.[3]
Već u aprilu 1934. godine napušta Kumrovec i odlazi uSamobor. U to vreme koristio je ilegalno imeValter. Prešavši u ilegalnost, Tito je nastavio još većom partijskom aktivnošću. Iste godine, uz podršku privremenog šefa KPJMilana Gorkića, uključen je u Politički biro CK KPJ uBeču. Zbog partijskih zadataka povremeno odlazi uPariz iMoskvu.
Nakonaprilskog plenuma CK KPJ1936. godine, na kome su se neki rukovodioci usprotivili Gorkiću, 9.9. iste godineKominterna je postavila novi Centralni komitet KPJ, na čelu sa Gorkićem kao generalnim sekretarom i Titom kao organizacionim sekretarom.[4] Tada je Tito predlagao da rukovodstvo deluje iz zemlje, a ne iz Beča, sa čime se Gorkić nije slagao. Na kraju je dogovoreno da Tito ode u Jugoslaviju, a da Gorkić ostane u inostranstvu. Šef KominterneGeorgi Dimitrov je tada bio čvrsto na Titovoj strani.[4]
U borbama za vlast koje su usledile nakon nakon likvidacije Milana Gorkića u Moskvi, Tito se već krajem1937. godine predstavlja kao generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. U Parizu, Titov glavni saveznik bio jeBoris Kidrič, koji je tu radio kao novinar, a u ŠpanijiBožidar Maslarić.[5] Neki smatraju da je tokomŠpanskog građanskog rata (1936-1939) Tito bio šef jedne grupeNKVD-a, zadužene za likvidacijutrockista i drugih Staljinovih oponenata.[6] Navodno je to iskoristio kao priliku da se obračuna sa onim jugoslovenskim komunistima koji su se protivili njegovom dolasku na čelo KPJ (vidiBlagoje Parović).[6]
1938. godine Tito je počeo da piše članke za "Proleter" u kojima je branio politiku Narodnog fronta, znajući da Kominterna mnogo drži do pisane reči.[7] Sretena Žujovića i Rodoljuba Čolakovića je iz Moskve poslao u Srbiju da rade na stvaranju Narodnog fronta, što im je moguće spasilo život.[7]
12. marta 1938, zagrebačka policija dobila je dojavu da će Josip Broz, član CK KPJ, doputovati u Zagreb sa falsifikovanim čehoslovačkim pasošem na ime inženjera Jozefa Tomaneka. Tito je stoga morao da nabavi druga dokumenta i ode prvo za Beograd, pa tek onda za Zagreb. Iz ovoga je izvesno da je neko radio Titu o glavi, ali Auty nema podataka o tome ko ga je ocinkario, niti o tome kako je Tito za to saznao i promenio plan.[8]
U to vreme, Auty već piše o Titu kao o "vršiocu dužnosti generalnog sekretara KPJ".[9] U pismu Dimitrovu jula 1938. Tito javlja da je isključio članove CK iz Pariza,Labuda Kusovca iIvu Marića iz KPJ.[10] Istog meseca, neko ih je denuncirao francuskoj policiji i oni i njihovi saradnici su deportovani iz Francuske.[11] Među izgnanim nije bilo nijednog od "staljinovaca".[11]
Tito još dva puta odlazi u Moskvu1938. i1939. godine. Prilikom svog drugog odlaska u Moskvu sukobljava se sa poslednjim rivalom za mesto šefa KPJ,Petkom Miletićem, nakon čega postaje generalni sekretar KPJ.
Jedne od posljednjih večeri u oktobru 1940. godine uDubravi je održana Peta zemaljska partijska konferencija. Na konferenciji je potvrđeno faktičko stanje nastalo nakon staljinističkeVelike čistke, tokom koje je staro rukovodstvo likvidirano, a Josip Broz došao na čelo partije. U to vreme,Fašizam se širio Evropom,Hitlerove iMussolinijeve armije su na granicama Jugoslavije. Na kraju konferencije Tito je rekao: "Drugovi, pred nama su odlučujući dani. Naprijed sada u konačnu pobjedu! Iduću konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od kapitalista!"[nedostaje referenca]
Okupacija Jugoslavije Tita je zatekla u Zagrebu, odakle je, njegovom inicijativom, upućen proglas CK KPJ narodima Jugoslavije i radnom narodu Jugoslavije, u kojemu seističe odlučnost Partije da u oslobodilačkom ratu ustraje u prvim redovima, u kojemu ustaje protiv potpaljivanja nacionalne mržnje i poziva radnike, seljake, omladinu, građane i sve rodoljube da se ujedine u borbi za nacionalnu nezavisnost.
U drugoj polovici maja 1941. godine Tito odlazi uBeograd odakle usmjerava pripreme za dizanje ustanka i početak oslobodilačkog rata. Po napadu Njemačke na SSSR (22. juna) Politbiro CK KPJ je pod Titovim vodstvom ocijenio da je nastupio odlučan trenutak za početak oružanog ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. Glavni štab Narodnooslobodilačkih i partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) formiran je 27.juna, a Tito je postao vrhovnim komandantom NOPOJ. Pod njegovim vodstvom donesena je odluka o dizanju svenarodnog ustanka.
Mi ćemo biti sijači bratstva među narodima. Kada budemo prolazili kroz nove zemlje, kad budemo dolazili u dodir sa ljudima drugih običaja, oni će možda biti nepovjerljivi prema nama, jer nas još nisu vidjeli na djelu i nisu čuli našu riječ. Vi ćete svojim držanjem i ubjeđivanjem pokazati da ste vojska novog kova, vi ćete tako steći povjerenje i razviti zastavu slobode i u krajevima koji je još nisu razvili.[12]
– Titov govor pred novoosnovanom 4. proleterskom brigadom 17. lipnja 1942. u Ljubini, istočna Bosna.
Beograd je napustio16. oktobra i otišao na oslobođeni teritorij u zapadnoj Srbiji, kamo su premješteni i GŠ NOPOJ i CK KPJ. 26. i 27. novembra održano jesavjetovanje partizanskih vođa u Stolicama i donesene smjernice za razvoj ustanka i oslobodilačke borbe pod vodstvom Vrhovnog štaba NOPOJ i glavnih štabova po zemljama i pokrajinama Jugoslavije. U oktobru iste godine Tito se sastao u Ravnoj Gori sDražom Mihailovićem radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv okupatora, koji zbog stava Mihailovića završava bez uspjeha.
U oktobru i novembru 1941. godine Tito je uUžicu, središtuUžičke republike odakle usmjerava razvitak ustanka. Nakon njemačke ofanzive se, zajedno s glavninom partizanskih snaga povukao u istočnu Bosnu gdje će se stvoriti nova velika baza partizanskog pokreta. U Rudom, u istočnoj Bosni,21. decembra1941. je po njegovom naređenju osnovanaPrva proleterska brigada.
Nakon neuspjeha osovinskih snaga da unište partizane u prvoj polovici1942. godine, glavnina partizanskih snaga pokreće velikipohod u Bosansku Krajinu, koji će rezultirati stvaranjem velike slobodne teritorije na području Hrvatske i zapadne Bosne sa sjedištem u Bihaću,Bihaćke republike.
Na osnovi tih uspjeha u drugoj polovici 1942. izdaje naredbu o osnivanju prvih divizija i korpusa, što je bio temelj stvaranja Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Na njegovu inicijativu u Bihaću se 27. novembra 1942. sastaju predstavnici antifašističkih snaga iz svih krajeva Jugoslavije i formiraju AVNOJ -Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije kao privremeno tijelo vlasti koje će s vremenom postati legitimna alternativa izbjegličkoj vladi u Londonu. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943, u AVNOJ se ponovno sastao uJajcu i donio povijesne odluke o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije. Na istom zasjedanju Tito je dobio naslov Maršala.
Tito je nakon toga rukovodio borbom izDrvara, odakle, poslije neuspjelog njemačkog desanta, 25. maja1944. godine, odlazi naVis, gdje razvija široku djelatnost za međunarodno priznanje nove Jugoslavije. U augustu 1944. susreće se uNapulju s predsjednikom britanske vladeWinstonom Churchillom. Istodobno dok se bori za međunarodno priznanje novoga stanja na tlu Jugoslavije, rukovodi, kao vrhovni komandant, operacijama oslobođenja zemlje, koje usklađuje s operacijama savezničkih vojski. Predvečer 23. oktobra 1944. stiže u oslobođeni Beograd. Potvrđujući već izborene tekovine, Tito7. marta1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije.
Ratne operacije su završile15. maja 1945. Još u toku borbe - 19. novembra 1944. - Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo je Titu naziv narodnog heroja Jugoslavije. Josip Broz Tito bio je jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koji je svoje borce lično vodio u bitku. Ranjen je ubitci na Sutjesci u junu 1943. godine.
Tito sa savezničkim misijama u Drvaru u maju 1944. godine
Nakon što 1944. godine postaje očito da će partizani uz pomoćCrvene armije osloboditi Jugoslaviju od okupatora, Tito kao efikasni politički pragmatik, za razliku od drugih komunističkih vođa ovoga doba počinje raditi na širenju svoje političke baze. Prvi komunistički propagandni rezultati u borbi s ostalim političkim opcijama još iz doba Kraljevine Jugoslavije postižu svoj uspjeh tek u ratu kada veći broj poznatih osoba iz kulture i politike prelazi na stranu partizana. Također pod pritiskomVelike Britanije dolazi 1944. godine do sklapanjasporazuma Tito-Šubašić po kojemu članovi kraljevske vlade koji nisu kompromitirani tijekom rata na čelu s bivšim hrvatskim banom Šubašićem ulaze u vladu nove Jugoslavije[13].
Dok je Titov pragmatični sporazum sa emigrantskom vladom doprineo dobivanju legitimiteta pred monarhistima i centralistima to jest prije svega Srbima, ranija odluka o postavljanju ostarjelog apolitičnog, ali socijalno osjetljivog hrvatskog pjesnikaVladimira Nazora za predsjednikaZAVNOHa je imalo umirujući efekt na Hrvate koji istovremeno zahtjeva decentralizaciju ili nezavisnost i strepe od osvete zbog ustaških zločina. Završni dio Titovih pragmatičnih akcija za dobivanje političkog legitimiteta u doba ili nakon Drugog svjetskog rata postaju izbori koje bojkotiraju monarhističke stranke[14] i potom postavljanjeIve Ribara koji je bio predsjednik ustavotvorne skupštine kraljevine Jugoslavije, prvo za predsjednika AVNOJa odmah nakon ulasku u komunističku partiju (njegovi sinovi su "regrutirani" u doba kraljevine Jugoslavije),a potom za predsjednika ustavotvorne skupštine komunističke Jugoslavije. Titov pokušaj dogovora s katoličkom crkvom 1945. godine propada nakon štoAlojzije Stepinac odbija njegove prijedloge za rješavanje sporova.
Tijekom posljednjih dana rata, kao i gotovo sljedeće 3 godinekomunistička partija Jugoslavije pod vodstvom Tita represivnim akcijama radi na stvaranju novog društva kojemu je uzor StaljinovSovjetski Savez. Iako je u legalnom smislu prva akcija u ovom smjeru donesena 1946. godine stvaranjem prvog ustava komunističke Jugoslavije koji je bio kopija tadašnjeg ustava SSSRa, prve akcije u tom smjeru se vode još u posljednjim danima rata protiv zarobljenih pripadnika pro-osovinskih vojski i njihovih simpatizera.
Pravnu osnovu za te zločine donosi saveznički dogovor o ukidanjuženevske konvencije (Churchill,Roosevelt,Staljin) pošto uskoro "neće biti nemačke vlade koja bi mogla da se dogovara s crvenim križom". Dok su zapadni saveznici ovu kriminalnu definiciju iskoristili za izgladnjivanje nemačkih zatvorenika nakon završetka rata tako da su oni imali smrtnost od "samo" 2 % u 3 mjeseca koliko su postojali logori[15][16], Sovjetski Savez, a koristeći se tim primjerom i Titova Jugoslavija su vršile masovna pogubljenja domaćih izdajnika. Broj ubijenih je i danas veoma kontroverzan, iako nikada nije niti približno utvrđen. Jedinu kakvu takvu procjenu o broju poginulih ili ubijenih "domaćih izdajnika" je dao jugoslavenski zavod za statistiku tijekom popisa žrtava rata1964. godine kada njihov broj za cijelo ratno razdoblje (1941-1945) određuje na 200.000[17].
Po završetku ratnih i poratnih aktivnosti Jugoslavija počinje voditi prisilnukolektivizaciju sovjetskog stila, protjerivanje nemačkih starosjedioca, kao i sveukupnu obnovu ratom uništene privrede uz pomoć sovjetskih savjetnika. Sve te prosovjeske reforme kao i neke druge mjere koje su išle još i dalje od onih sovjetskih su stvorile međunarodnu sliku po kojoj je Titov režim najortodoksniji komunistički režim nakon onog staljinističkog uSSSRu[18]
Nakon završetka rata, nova država, koja je 29. novembra 1945. promijenila ime u Federativna Narodna Republika Jugoslavija, je pod Titovim vodstvom postala dioIstočnog bloka i u njoj je uveden komunizam kao službena ideologija, zabranjene rad svih stranaka osim KPJ, te se, po uzoru naSSSR, počela provoditinacionalizacija velikih poduzeća te prisilnakolektivizacija zemlje.
No, postepeno su na vidjelo počele izlaziti i sve veće nesuglasice između Tita iStaljina, koje svoj korijen imaju u tome što su jugoslavenski komunisti na vlast došli vlastitom borbom, umjesto uz pomoćCrvene armije, te su smatrali kako imaju pravo budući razvoj svoje države određivati sami, a ne po sovjetskom diktatu. Prikrivena napetost Tita i Staljina je eskalirala1948. godine kada je došlo do javnog raskola nakon RezolucijeInformbiroa.
U tom periodu je još jednom do izražaja došla Titova državnička sposobnost. Nakon što se nemilosrdnim mjerama, uključujući otvaranje zloglasnog zatvoraGoli otok, obračunao sa Staljinovim pristašama u KPJ, vješto je iskoristiohladni rat kako bi nagli prestanak sovjetske nadoknadioameričkom pomoći. Raskid sa SSSR-om je bio i prilika da se, za razliku od dogmatskog marksizma sovjetskog tipa razvijesocijalizam prilagođen jugoslavenskim prilikama. U Narodnoj skupštini FNRJ27. juna1950. podnio je obrazloženje Osnovnog zakona o upravljanju radnim kolektivima od strane radnika, istaknuvši staro socijalističko geslo "Tvornice radnicima". Prvi put je za Predsjednika Republike izabran14. januara1953. godine.
Poslije smrti Staljina uslijedila je normalizacija odnosa sa SSSR pa je, za posjeta Hruščova Jugoslaviji, u junu1955, potpisanaBeogradska deklaracija, kojom je otvoren put normalizaciji odnosa između dviju zemalja.
1950-ih su Titovu novu politiku neutralnosti u hladnom ratu usvojile mnoge novostvorene državeTrećeg svijeta, pa je Tito u tome prepoznao mogućnost za stvaranje novog saveza koji je nazvanPokret nesvrstanih. Ta će alijansa dugo vremena ne samo omogučiti veliki ugled u svijetu, nego i njenim poduzećima donijeti mnoge unosne poslove u zemljama Trećeg svijeta.
Istovremeno se i socijalizam u Jugoslaviji, neopterećen sovjetskim dogmama, počeo razvijati u smjeru sve veće otvorenosti prema novim idejama, a životni standard stanovništva nastavio rasti, postavši vidno boljim ne samo u odnosu na Istočni blok, nego i neke zapadne kapitalističke zemlje Evrope, kao što suPortugal iIrska. No, svi ti trendovi, koji su kulminaciju stekli krajem 1960-ih, prekinuti su početkom 1970-ih nakon pojave nacionalističkogmasovnog pokreta u Hrvatskoj. Tito, koji je ispočetka ohrabrivao reforme i veću otvorenost, nakon toga se stavio na stranu dogmata i konzervativaca, pa je obračun s maspokom iskorišten kako bi se Partija očistila od reformskih elemenata u svim republikama i pokrajinama. Trijumf komunističkog dogmatizma prestavlja donošenje Ustava 1974. godine odnosnoZakona o udruženom radu 1976. godine - nastojanja da se jugoslavenski sistem samoupravnog socijalizma kodificira u dogmu - a koji su svoje negativne posljedice pokazali tek nakon Titove smrti.
Umro je4. maja 1980. u 15.05 sati na Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani. Pokopan je8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta. Titova sahrana se smatra najvećim pogrebom nekog državnika u svjetskoj historiji.[19]
Posthumne kontroverze
Titov spomenik u Kumrovcu
Tito je za svog života u SFRJ stvoriokult ličnosti i za njegovog života je bilo nemoguće imati bilo kakvo kritičko mišljenje o bilo kome aspektu njegovog života i politike, odnosno razlučiti stvarne činjenice od službene propagande. To je nakon njegove smrti, a pogotovo nakon raspada SFRJ, dovelo do reakcije u vidu tretiranja Tita kao najvećeg zločinca u historiji, odnosno negiranja službenih podataka u korist raznih mitova i urbanih legendi, često i onih najapsurdnijih.
Postoji teorija koju između ostalih zastupa novinar Pero Simić, da je Josip Broz cinkario svoje partijske drugoveNKVD-u da su trockisti, frakcionaši i sl, kako bi preuzeo vodstvo u KPJ.[20] Prema njegovoj oceni, Titova negativna karakteristika za neke od njih je bila svojevrsna presuda.[21] On navodi da je u moskovskim arhivima do sada pronađeno 40 karakteristika, uglavnom negativnih, koje je Tito pisaoNKVD-u o svojim partijskim drugovima.[22] Ruski autor Bondarev ispravlja Simića, koji piše da je Broz predavao kararakteristike svojih drugova NKVD-u. Bondarev navodi da je karakteristike predavao kadrovskom odelu Kominterne, što samo po sebi ne dokazuje njegovu povezanost sa NKVD.[23]
↑Günter Bischof and Stephen Ambrose, Eisenhower and the German PoWs: Facts Against Falsehood, Louisiana State University Press, Baton Rouge and London, 1992
↑Američki general i zamjenik guvernera Nemačke Lucius D. Clay je napisao 29.6.1945:"Osjećam da Nemci moraju trpiti glad i hladnoću kao što verujem da su te patnje potrebne kako bi oni shvatili posljedice rata koje su izazvali
.svg)
.jpg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
