Teleologija (grč. τέλος , τελε-telos,tele- = kraj, svrha + λογία -logia = nauka, grana nauke) jenauka o svrhovitosti, po kojoj je svrhovito predodređeno ukupno ljudsko djelovanje, kao i cjelokupnoi tok prirodnih, društvenih I historijskih promjena. To je antropocentrična teorija koja pretpostavlja da je sve materijalno i duhovno na Zemlji stvoreno kako bi bilo na raspolaganju čovjeku. Istovremeno je i metafizička pošto tvrdi da sve u svijetu ima svoju krajnju svrhu i da je njome prožeto I transcendentna jer polazi od uvjerenja da postoji neko izvansvjetno biće koje postavlja svrhe. Uaristotelovskim smislu, također je i imanentna pošto svrhe promatra kao sastavnice samih stvari.[1][2][3]
PoImmanuelu Kantu, teleologija je samo regulativna i ima značenje samo za spoznaju vanjskoga svijeta, ali se ne tiče njega govori samog.[4] Naprimjer, teleološko objašnjenje zašto viljuške imaju određeni oblik je da njihov dizajn pomaže ljudima da jedu određenu vrstu hrane; ubadanje hrane pomaže ljudima jesti onoza što je viljuška. Naprimjer, teleološko objašnjenje zašto viljuška ima dati dizajn je zato da ljudi jedu određenju hranu, ahrana služi da pomogne ljudima da jedu za što je viljuška. A svrha je da se ubada za ljudsku upotrebu, pri čemu se viljušku zoveekstrinzična (vanjski dio ostvarenja svrhe).[5]
Prirodna teleologija tvrdi da fizička "lica" imajusuštinsku (instriničnu, unutrašnju) svrhu, bez obzira na ljudsku upotrebu ili mišljenje. Naprimjer,Aristotel je tvrdio da žir ima unutrašnjitelos (krajnju svrhu) da postane potpuno odraslo stablohrasta.[6]
Iako su drevniatomisti odbacili ideju prirodne teleologije, teleološki pristupi u ne-ličnoj ili ne-ljudskoj prirodi su istraživani i često usvajani u drevnoj i srednjovekovnoj filozofiji, ali su pali u nemilost tokom moderno doba (1600–1900).
Krajem 18. vijeka,Immanuel Kant koristi koncept telosa kao propisano pravilo u svojom djeluKritika suđenja. Teleologija je bila osnova i za spekulativnufilozofiju, čiji je zagovornik bioGeorg Wilhelm Friedrich Hegel.
