Historija Teherana kaograda relativno je kratka s obzirom da je hiljadama godina bio maleno naselje, no usko je vezana uzRaj koji je kontinuirano naseljen od oko6000. pne. i s kojim je neprekidno bio u bliskoj interakciji[7]. Stanovnici ovog grada naselili su teheranske plodnevrtove nakon razarajućemongolske invazije u13. vijeku, a danas je Raj sastavni dio teheranskog gradskog područja. Teheran se kao grad prvi put pojavljuje u tekstovimaarapskih ievropskih putopisaca iz kasnogsrednjeg vijeka, a razvijao se kao važna strateška točka tokom vladavinesafavidske izandijske dinastije. Nakon uspona dinastijeKadžara, odlukomMuhamed-hana iz1786. godine Teheran postaje (38. po redu) glavnim gradomIrana.
Danas je Teheran daleko najvažnijipolitički,ekonomski,obrazovni,prometni ikulturni centarIrana. U njegovoj okolici nalazi se 50% iranskihindustrijskih postrojenja, a odlikuje se i kvalitetnom gradskom odnosno razvijenom izvangradskomprometnom mrežom. Zahvaljujući malim stopama poreza, niskim cijenama energenata i relativno visokim plaćama, troškovi života u Teheranu vrlo su niski i prema zapadnim procjenama najjeftinija je metropola svijeta[8].Teheranski univerzitet najstariji je uIranu, a uz njega aktivno je i 50-ak drugih većih univerziteta i fakulteta. Uz ostale visoke škole, akademije i razne institute, Teheran broji više od 300 visokoobrazovnih ustanova. Grad također obiluje i brojnim kulturnim objektima poputpalača izkadžarske ipahlavijske epohe, odnosno60-ak raznih muzeja.
Podrijetlo imena Teheran još je danas predmetom rasprave i postoji više različitih tumačenja[9]. Najpopularnija interpretacija temelji se nasrednjovjekovnim djelima islamskog geografaJakuta koji tvrdi da imeTah+rān podrazumijeva „onaj koji lovi (gura)” ili „onaj koji stanuje pri podnožju (u zemlji)”[10] što ukazuje ili na podzemni život tamošnjih stanovnika u13. vijeku[7], ili na geografski smještaj grada s obzirom da se zaista nalazi pri dnu planineTočal (ogranakAlborza)[4].
Nizozemski iranistAlbert Houtum-Schindler svoju pretpostavku temelji na početnomslogu oblikaTir-ān pri čemuTir označavaravnicu odnosnopustinjsku ravnicu[11], a sammorfološki oblik objašnjava specifičnimnarječjem lokalnog stanovništva. Schindler također povlači etimološke paralele sa Šemrānom[11], obližnjim selom na sjeveru gdje je bio smješten veliki vodospremnik, na temelju čegaKasravi kasnije tvrdi kako Teheran (Tahrān) podrazumijeva toplo mjesto[12] ili donje mjesto[13] odnosno Šemiran (Šemrān) hladno mjesto[12] ili gornje mjesto[13].
Treću pretpostavku predložio jeruski jezikoslovacVladimir Minorski koji sugerira da biTahrān mogao značiti „onaj što leži ispodRaja”[14] (starovjekovnog grada nedaleko od Teherana), na temelju spojaslogovaTah („dubina” u brojnim iranskim narječjima na sjeveru) iRaj (Raḡān =Rajān =Rān)[14]. Međutim, ova teorija nije kompaktibilna s činjenicom da sjeveroistočno odIsfahana (stotinama kilometara od Teherana) postoji veliko selo koje također nosi historijsko ime Teheran što etimološku poveznicu sRajom dovodi u pitanje[7].
Sve navedene pretpostavke ujezikoslovnim krugovima smatraju se nagađanjima[7], aetimološku problematiku otežava i očigledna promjena slovopisa. Primjerice, početno slovoṭ (ط) dugo se vremena koristilo kao zamjena za obično slovot (ت) sve do početka20. vijeka. GeografJakut je oko1300. godine koristioarapski početni oblikTâ iako je jasno naglašavao da je riječperzijska[10] što podrazumijeva da je lokalno stanovništvo svoje mjesto imenovalo kaoTehrān[7].
Najstarijaarheološka nalazišta u okolici Teherana datiraju se umlađe kameno doba odnosno oko6000. pne.[7] što podrazumijeva da se radi o jednom od najstarijihiranskih gradova zajedno saSuzom,Jazdom iEkbatanom (Hamadanom) odnosno da je bio naseljen i prije dolaskaarijskih (indoiranskih)plemena[7]. Jedno od takvih nalazišta je brežuljakČešme-Ali (Alijevačesma) na kojem je od1934. do1936. godine u suradnji Univerzitetskog muzeja Pennsylvania i Bostonskog muzeja finih umjetnosti iskapanja vodio slavni arheologErich Friedrich Schmidt, a brojni pronađeni artefakti danas su izloženi umuzejima diljemIrana,Chicaga iPhiladelphije. Ostala značajnija nalazišta iz tog perioda uključuju i 3000 godina staru utvrdu Gebri iz ranog arijskog perioda u sklopu koje je postojalo izoroastrijsko groblje, te Kajtariju i Darus sjeverozapadno od današnjeg grada[15].
U početnim vjekovimaislamskog periodairanske historije Raj je bio poprištem brojnih sukoba između lokalnihPerzijanaca iarapskogkalifata. Vjerojatno najpoznatija ličnost iz ovog perioda jeHarun al-Rašid,abasidskikalif rođen763. u Raju, čiji se raskošni dvor dovodi u vezu s poznatim pričama iz1001 noći. Kasnije su u njemu ratovale i lokalneiranske dinastije, a potom Iranci protiv nadolazećihturkijskihOguza čija je provala naIransku visoravan rezultirala osnivanjem dinastijeSeldžuka. Najznačajniji seldžučki vladarTogrul odabrao je Raj za svoju prijestolnicu, a nakon njegove smrti u čast mu je podignut 20-metarskitoranj koji je očuvan do današnjeg dana.
Teheran se kaonaselje prvi put spominje u tekstovima iz ranog12. vijeka, iako je sigurno da je pod tim imenom postojao vjekovima ranije. Naime,bagdadski historičarAl-Katib al-Bagdadi u svojim zapisima spominje da je874. ili884. godine upalestinskom graduAskalānu umro znanstvenik pod imenom Ḥammād al-Ṭehrāni al-Rāzi čijeprezime jasno impliciratoponimsko podrijetlo[23]. Najstariji zapis u kojem je Teheran zabilježen kao naselje jestFarsname (Knjiga o Perziji)[24], djelo iranskog znanstvenikaIbn Balhija izHorasana pisano između1108. i1116. godine koje spominje izvrsnu kakvoću teheranskognara[7].
Detaljniji opisi Teherana pojavljuju se početkom13. vijeka u zapisima brojnih prolaznika naPutu svile[7]. Najznačajniji među tim putopiscima bio jearapski geografJakut al-Hamavi koji nije osobno posjetio Teheran[7], no1220. godine boravio je u susjednom Raju (osam godina prijemongolske invazije) odakle je prikupljao podatke koji se danas smatraju vrlo vjerodostojnima[25]. Drugi značajni izvor su zapisiperzijskog znanstvenika i geografaZakarije al-Kazvinija iz1275. godine[26] koja su u velikoj mjeri prijepis ranijihJakutovih radova, ali nude i neke nove podatke[7]. Jakut opisuje Teheran kao povećigradić-tržnicu (arap.karijaton kabiraton) koji se sastoji od dvanaest kvartova (arap.maḥala). Kazvini piše da su navedenim kvartovima vladale starješine koji su bili u neprijateljskim odnosima zbog čega se stanovnici nisu usuđivali ući u tuđi kvart[7]. Stanovnici Teherana bili su i u lošim odnosima s lokalnimhorezmijskim pokrajinskim namjesnikom zbog njegovog ubiranja visokihporeza[7].
Tokom ovog perioda, Teheran je bio poznat po proizvodnjivoća ipovrća, tetrogloditskim naseljima podno planine.Stočarstvo prema starijim izvorima uopće nije ni postojalo[27], no takvi se zaključci danas smatraju pogrešnom interpretacijom Jakutovih tekstova[7]. Teheran je predstavljao općepoznati primjer razvijenogpoljoprivrednog obrasca koji se mogao naći u svakojoazi odnosno mjestu naIranskoj visoravni, a temeljio se na kombinaciji korištenjagnojiva, intezivnom kolektivnom radu i navodnjavanju pomoćukanata[28]. Brojni od tih drevnihvodovodnih sistema otkriveni su u21. vijeku prilikom prokopavanja modernihtunela[29]. Prema jednojanegdoti koju u17. vijeku spominjetalijanski putopisacPietro Della Valle,safavidski šahAbas Veliki jednom se prilikom toliko najeo ukusnog teheranskogvoća da mu je pozlilo zbog čega je odlučio ubuduće izbjegavati posjete gradu[30]. Podzemna i polupodzemna naselja znanstvenici pripisuju oštrimzimskim uvjetima nairanskom sjeveru[31], dok se između ostalog navode i sigurosni razlozi[7]. Iako se naselja takve vrste ne spominju još odsafavidskog perioda[7],engleski putopisacRobert Ker Porter tvrdi kako ih je1818. godine primjetio u siromašnim teheranskim predgrađima[32]. Stanovnici Teherana u ovom su periodu nosili negativnu reputaciju i bili su poznati po svadljivosti i tvrdoglavosti, no moderni historičari to pripisuju animozitetu izmeđuislamskih ogranaka:srednjovjekovni autori uglavnom su bilisuniti, a teheranski stanovnici još odbujidskog vremenašijiti[33].
Preobrazba Teherana izsela odnosno malenognaselja u važangrad uvjetovana je razarajućommongolskom invazijom iz1228. godine kada je većinagradova uIranu pretrpjela katastrofalna oštećenja[7]. Među takvima je bioRaj, ali i sam obližnji Teheran[7].Hamd-Alah Mostavfi,historičar igeograf izilhanidskog perioda, oko1340. godine opisuje Teheran važnim gradićem (perz.kaṣaba-je moʿtabar)[34] ali istovremeno naglašava da nije bio naseljen kao u ranija vremena[34]. Ono što je poznato jest da je Raj kao utvrđeni grad pretrpio puno veća oštećenja, pa njegove ruševine više nisu bile atraktivne preživjelom stanovništvu koje se ubrzo preselilo u Teheran, ruralno naselje bogatovrtovima ivodom[7]. Tokom idućih stotinu godina, Teheran je postao značajnim ekonomskim žarištem okolne regije.Ilhanidski tekstovi iz1284. i1294. godine oslovljavaju grad kao Teheran kod Raja[14] što svjedoči kako je još krajem13. vijeka bio u sjeni nekadašnje popularnosti obližnjeg Raja[7]. Mostavfi navodi kako je ilhanidski vladarGazan-han pokušao obnoviti Raj, no njegov plan se izjalovio pa je naposljetku pokrajinskim sjedištem postaoVaramin[35], gradić smješten 45 km jugoistočno od Teherana i Raja. Varaminska pokrajina sastojala se od četiri okruga među kojima je bio i Teheran, dok je Raj bio u njegovom sastavu[34].
Ruy Gonzáles de Clavijo,veleposlanikšpanjolskog kraljaHenrika III. Kastiljskog naTimurovom dvoru, vjerojatno je prviEvropljanin koji je posjetio Teheran. Gonzáles de Clavijo u svomputopisu navodi da je posjetio Teheran6. 7.1404. godine, a opisuje ga velikim gradom bezfortifikacija koji obiluje svim mogućim proizvodima[36]. U gradu je bila smještena kraljevskapalača i dvije znamenite građevine, a u jednoj od njih živio jeTimurov nećak.Timuridska palača od ruševina drevnog Raja bila je udaljena dvije španjolskelige[37] (oko 8,5 km) što je približno dva kilometra više odJakutove procjene dva vijeka ranije[10]. Unatoč mogućnostima odstupanja u procjenama, razlika ima veliku historijsku važnost jer na temelju iste moderni historičari smatraju kako suTimuridi premjestili centar grada prema sjeveru[7], a taj se trend nastavio i tokom vladavine sljedećihiranskih dinastija[7]. Precizne granice timuridskog sjedišta u današnjem gradu mogu se lako rekonstruirati zahvaljujući očuvanostiimamzada (šijitskih grobnica-svetišta) igroblja iz tog perioda[38]. Jugoistočna međa Teherana bila je otprilike određenakupolom imamzade Sajeda Ismaila[39], izgrađenom prije1481. godine o čemu svjedoči zapis nadrvenim vratimamauzoleja (ujedno i najstariji očuvani datum u gradu)[7]. Sjeverozapadna međa navedenog kotara bila je određena imamzadom Jahje koja se datira prije1231. godine[40], atimuridska palača nalazila se još sjeverozapadnije ali u okvirima Teheranske utvrde odnosno na mjestu današnjeGolestanske palače[7]. Krajnja jugozapadna točka nalazila se kod imamzade Sajeda Nasr al-Dina[40] koja je izgrađena u15. vijeku, a četvrta odnosno jugoistočna točka nalazila se kod Zaidove imamzade iz1497. godine na kojoj se danas nalazi teheranskibazar[7]. Približna površina timuridskog Teherana iznosila je jedančetvorni kilometar[7].
Teheran široke urbanističke razmjere počinje poprimati tokomsafavidskog perioda, posebno u vrijeme vladavineTahmaspa I. koji je u gradu dao sagraditi veliki centralnibazar okružen zidinama[14][41]. Bazar kao glavnatržnica bio je obilježjeekonomskog prestižastarovjekovnih isrednjovjekovnih iranskih gradova, no sudeći prema djelimaGonzálesa de Clavija grad prilikom njegova posjeta1404. godine nije imao ni zidine ni organiziranibazar već isključivo manje trgovačke ulice[36].Safavidski bazar tipološki je bio jednostavnog oblika, linearan u formaciji[42] s redovima trgovina poredanih jedni pored drugih, iza kojih se postepeno diže brojskladišta[43]. Sudeći prema kasnijim dokumentima, ovakav se raspored zadržao sve do ranog19. vijeka. Prilikom posjeteThomasa Herberta1627. godine, samo jedan diobazara bio je natkriven, aengleski putopisac opisuje ipotoke sAlborza koji se račvaju u gradu i dijele ga na dva dijela[44]. Grad je bio omeđenjarcima, a zidine su se sastojale od 114tornjeva što odgovara brojusura uKuranu. Na osnovi kasnijeg plana grada vidljivo je da se takav tlocrtni raspored zadržao do1858. godine, a pristupano mu je pomoću četiriju gradskih vrata[7]. Peta gradska vrata na sjeveru utvrde dodana su početkom18. vijeka u vrijeme vladavinepaštunskihHotakijaca, što se prema tradiciji tumači kao pokušaj osiguravanja izlaza za bijeg u slučaju gradske pobune[45].
Safavidski interes za unaprjeđenje Teherana danas se tumači dvjema činjenicama. Prva glasi da je Sajed Hamza, jedan od safavidskih predaka, pokopan u obližnjemRaju pokraj mauzolejaAbdulazima Hasanija[14]. Prema drugoj, sam Teheran imao je dugušijitsku tradiciju što najbolje potvrđuju brojni vjerski spomenicišijitskog karaktera[46]. Ovi faktori sentimentalne su prirode i zasigurno su imali određenu ali ne i presudnu ulogu, jer takva se pripisuje žestokimiransko-osmanlijskim ratovima iz tog vremena što je svakako impliciralo poticajem na što bolju zaštitufortifikacijama[7]. O ovom svjedoči i činjenica da suSafavidi zbog izloženosti osmanlijskim napadima prijestolnicu prvo premjestili izTabriza uKazvin, a zatim još jugoistočnije uIsfahan[7]. Urbanistički razvoj u Teheranu dovodi se u vezu s ovim promjenamaprijestolnica jer je premašivao potrebe stanovništva, pa postoji vrlo velika mogućnost da je sam Teheran trebao postatiglavnim gradom. U prilog tome, Xavier de Planhol ističe nerazmjernost površine grada i broja stanovnika odnosno kućanstava: gradske zidine protezale su se oko osam kilometara što podrazumijeva površinu od oko 4,5 km2[7], a broj stanovnika kretao se između 15 i 20 hiljada sudeći premaHerbertovim zapisima koji spominju 3000 kuća1627. godine[44]. Zahvaljujući Tahmaspovim fortifikacijama, grad je mogao primiti barem 100.000 ljudi pa nije bilo potrebe za daljnjim urbanističkim širenjem sve do19. vijeka kada je Teheran dosegnuo tu brojku.Evropske putopise iz Teherana, u kojima se ističe veličina grada[47], moderni historičari tumače upravo ovim nerazmjerom urbano-populacijskog odnosa i smatraju da su putopisci kaoPietro Della Valle precjenjivali njegovu važnost[7]. Vodeći iranski gradovi u to vrijeme bili suIsfahan,Kašan iTabriz, dok je Teheransafavidskoj dinastiji desetljećima služio prvenstveno kao vojna utvrda[44]. Safavidi ovdje nisu izgradili velikedžamije i druge prestižne građevine kao uIsfahanu, a u prilog tome idu i djelafrancuskog putopiscaJean Chardina koji Teheran krajem17. vijeka naziva malenim gradićem[48]. Ipak, u gradu je bio izgrađen velikičaharbag (perzijski vrt), a u vrijeme vladavine iranskogšahaSulejmana I. Teheran je dobio i carsko tajništvo (perz.divān-ḵāna) u kojem su se1720. godine sastali šahSultan Husain iosmanski veleposlanikAhmeda III.[49]. Grad je stradao1720-ih godina prilikom invazijehotakijske dinastije na zapadIranske visoravni[7].
Teheran je nastavio biti relativno malenimgradom ali ujedno velikomvojarnom i tokom periodazandijske dinastije koji vladaju izŠiraza uFarsu. Između1755. i1759. godine zandijski vladarKarim-han planira premještanje glavnog grada u Teheran i daje sagraditi brojne zgrade unutar carske četvrti među kojima je i popularno odmorište tvz. Karim-hanov kutak. Ova teheranska četvrt ubrzo počinje poprimati sva obilježja tipičneiranske carske prijestolnice[50], no nakonKarimove smrti zemlja tone u građanski rat između njegovih sinova koji nastavljaju vladati izŠiraza i sve moćnije dinastijeKadžara iz sjeverozapadnog iranskog gradaTabriza. Teheran se našao u žarištu sukoba između prozandijskog namjesnika Kafur-hana i pobunjenogMuhamed-hana Kadžara koji1785. godine ostvaruje prevlast i osniva novu,kadžarsku dinastiju. Muhamed-han pobjedonosno ulazi u Teheran12. 3.1786. godine i proglašava grad svojom novom prijestolnicom[50]. Razlozi kadžarskog premještanja prijestolnice izTabriza u Teheran tumače seosmanlijskom iruskom opasnošću, a Teheran je predstavljao savršenu stratešku točku između spomenutih iranskih neprijatelja na sjeverozapadu kao iTurkmena na sjeveroistoku zemlje, a uživao je i povlašten geografski položaj budući da su mu gravitirali sviekonomski centri sIranske visoravni. Još krajem18. vijeka grad se veličinom nije previše promijenio odsafavidskog vremena, pa tako1797. godinefrancuski entomolog i putopisacGuillaume-Antoine Olivier opisuje Teheran kao grad od 15.000 stanovnika i 3000 vojnika na površini od 7,5 km2 od čega polovicu činegrađevine dok ostatak zauzimajuvrtovi,voćnjaci iparkovi[51].
Značajni urbanistički razvoj Teherana kao metropole započinje u ranom19. vijeku pod vodstvom vladaraFateha Ali-šaha (1797. –1834.) koji nadograđuje i uljepšava teheransku carsku utvrdu podizanjem tornjevavjetra (perz.Emarat-e Badgir) imramornog trona (perz.Taht-e Marmar). Također, u okvirimabazara sagrađena je i Šahova džamija (perz.Masjed-e šah), a započeta je i izgradnja zdanja Negar Hane i Lalezar koji nisu dovršeni do njegove smrti1834. godine[50]. Zadnjih dvadesetak godina njegovog života obilježio je i snažan priljev iranskog stanovništva u Teheran iz svih dijelova zemlje. Njegov sinMuhamed-šah (1834. –1848.) nastavio je doprinositi Teheranu novim graditeljskim zdanjima poput imamzade idžamije, a ostao je upamćen i kao prviiranski vladar koji je počeo širiti grad izvan njegovih zidina. To se prvenstveno odnosi na sjeverni Teheran gdje su izgrađene nove carske palače[50]. Godine1868. u teheranskim gradskim zidinama živjelo je 155.736 stanovnika[52]. Najveći preobražaj Teheran doživljava za vrijeme vladavineNasrudin-šaha (1848. –1896.) koji uništava stare gradske zidine na uštrb novih, proširenihfortifikacija. One se uopsegu protežu 19,2km i imaju oblik nepravilnogoktagona, a gradu se prilazi kroz dvanaest monumentalnih i jednoliko raspoređenih gradskih vrata ukrašenihkeramikom. Nasrudin-šah naredio je i adaptacije brojnih teheranskih zgrada kao i izgradnju novihkanata zaopskrbuvodom, a upamćen je i po rušenju starijih četvrti zbog izgradnjeprometne mreže širokih gradskihulica i avenija što se dovodi u neposrednu vezu sfrancuskim urbanistomHaussmannom koji je istovremeno vodio identičan program obnove uParizu. Jedna od najvećih građevina iz Nasrudin-šahovog vremena bila je velika oružarnica (perz.Tuphāne) dimenzija 275 x 137m[50]. Zadnjih godina njegove vladavine odnosno krajem19. vijeka Teheran se prostirao na površini od 18,25 km2 sbazarom kao centrom grada u čijoj su se neposrednoj blizini nalazile carskapalača i zgradasuda. Početkom20. vijeka u gradu je živjelo oko 250.000 ljudi, uglavnom izvan gradskih zidina.
Početak20. vijeka obilježila jeIranska ustavna revolucija iz1906. godine koja je 19 godina kasnije rezultirala preobrazbomIrana izapsolutne uustavnu monarhiju. Iste godine vlast preuzimaReza-šah čimekadžarska dinastija nestaje sa svjetske političke pozornice, i započinje period vladavine dinastijePahlavi koja se održala sve do1979. godine. Prilikom dolaska Reza-šaha na vlast, država postaje ključni igrač u teheranskojarhitekturi iurbanizmu čiji je cilj bio opsežni program modernizacije odnosno stvaranja moderne prijestolnice20. vijeka[53]. Gradske zidineNasrudin-šaha su velikim dijelom srušene1932. godine, čime se otvorio prostor za izgradnju još većih ulica i bulevara koji su centar grada trebali povezivati s novim prigradskim naseljima[54]. Od ukupno dvanaest gradskih vrata izkadžarske utvrde, danas su sačuvana samo jedna.
Godine1930. Reza-šah raspisuje niz natječaja i poziva brojne iranske i stranearhitekte da sudjeluju u modernizaciji grada.Ruski arhitekt Nikolaj Markov projektirao je Višu školu Alborz, Glavni poštanski ured i zgradu telekomunikacija,francuski arhitektAndré Godard projektirao jeIranski nacionalni muzej, dok sumodernističke zgradeTeheranskog univerziteta projektirali Francuzi Roland Dubrulle i Maxime Siroux,Švicarac Alexandre Moser i IranacMohsen Faruki. Potonji arhitekt smatra se ocem iranskemodernističke arhitekture, a poznat je i po projektiranju Banke Meli. Vartan Avanessian projektirao je Apartmansko naselje Reza-šah i školu za siročad[53], a između ostalog izgrađene su i nove zgrade Iranske policije, Ministarstva vanjskih poslova, Teheranskog kolodvora, itd. Grad se ubrzo proširio na 46 km2 odnosno šest puta veću površinu nego u vrijeme vladavineFateha Ali-šaha stotinu godina ranije.
M. Reza Pahlavi svoj politički autoritet pokušava ostvariti i kroz modernizaciju Teherana što posebno dolazi do izražaja nakon1960. godine. Kraljevska obitelj1966. godine seli se iz centra grada u sjevernu četvrtNiavaran gdje se prema projektima iranskog arhitektaMohsena Farukija grade novepalače i druge popratne građevine, a tamošnje stanovništvo premješta se u druge gradske četvrti[55]. Istovremeno,Raj iŠemiran prvi put u historiji službeno postaju administrativnim kotarima Teherana. Prviurbanistički plan grada definiran je1969. godine, a pogoduje širenju razvoja grada prema osiistok-zapad što je bio nov pristup nakon vjekova širenja po osisjever-jug. Prema zapadu se grade nova golema stambena naselja poput Zapadne četvrti (perz.Šahrak-e garba), aindustrijske zone lociraju se još zapadnije prema obližnjem velegraduKaradžu. Svi važni administrativni iekonomski objekti grade se van stare gradske jezgre, a izgrađena je i moderna mreža gradskihautocesta po uzoru naLos Angeles[55].Početkom1970-ih godina kada zbogJomkipurskog rata izbija energetski sukob izmeđuarapskog izapadnog svijeta, cijenenafte dosežu vrhunac što se neposredno odražava i na veliki uzletiranske ekonomije, a time i na sam daljnji urbanistički razvoj Teherana. Novi projekti nastaju brzim tempom pa se grade prostrane stambene četvrti poput Ekbatana (221ha),podzemna željeznica,autoceste, itd. Ambicije iranskog monarha rastu i dalje pa1975. godine planira projekt ultra-modernog kraljevskog naselja od 554ha poznatog po imenu Kraljevski grad Pahlavi (perz.Šahestan Pahlavi) koji je trebao postati simbolom njegove moći, no projekt neslavno propada zbog ekonomske krize (1978.) iIranske revolucije (1979.)[55].
Godine1977. iranska vlada odlučuje se na odustajanje od urbanističkog plana iz1969. s obzirom da tempo razvoja nije mogao pratiti u korak golemi priljev stanovništva iz svih dijelovaIrana. Početkom sljedeće godine izbija opća revolucija i Teheran zahvaćaju valovi masovnih prosvjeda protiv vladajućemonarhije, a zbog otvoreneameričke potporeM. Rezi Pahlaviju prosvjednici4. 11.1979. zauzimaju američko veleposlanstvo u Teheranu čime nastupairanska talačka kriza. Zbog njeJimmy Carter gubi drugi predsjednički mandat, a pedesetak zatočenika pušteni su nekoliko minuta poslije njegovog odstupanja s vlasti, nakon puna 444 dana. Iranska organizacija odgovorna za zauzimanje nedugo kasnije objavila je na desetke američkih strogo povjerljivih dokumenata koji su duboko potresli ugledCIA-e[56]. Američko veleposlanstvo u Teheranu od tada je zatvoreno, aIran iSjedinjene Države diplomatske kontakte održavaju preko misija uŠvicarskoj. Revolucija je završila progonomPahlavija izIrana, a milijuni na ulicama dočekali su povratakHomeinija na teheranskiaerodrom.
Do1975. ili1980. godine Teheran nije imaopredgrađa u prvom smislu riječi već isključivo satelitski gradKaradž i prsten malenihseoskih naselja[57]. Većina doseljenika između1955. i1970. godine bila je nagomilana u zgradama izvan centra, posebno na jugu grada. Prema društvenom trendu započetom još u19. vijeku, siromašniji slojevi društva naseljavali su južne rubove Teherana, imućni građani sjever, a srednja klasa podjednako istok i zapad grada[57]. Na potezu između Teherana iKaradža zahvaljujućiautocestama razvijalo seindustrijsko područje što je za nekoliko godina rezultiralo gradnjom brojnih satelitskih naselja uz navedene zone. Godine1970. Teheran se preobražava u kompaktan grad i njegovim jasnim granicama postaju planinaAlborz na sjeveru i polupustinjski ogranciDašt-e Kavira na jugu[57]. Nakon naglog povećanja cijenanaftnih derivata odnosno uzletairanske ekonomije iz sredine1970-ih, brojni stanovnici iziranskihpokrajina poputAzarbajdžana iKurdistana odlaze u Teheran kao jeftina radna snaga, no zbog visokih cijena stambenih objekata naseljavaju se uglavnom poselima na južnoj periferiji grada, odnosno izvan njegovih administrativnih granica[58]. U pokušaju da regulira različitost zakona u građevinskim dozvolama i neplansku gradnju, administrativne granice Teherana iz godine u godine postajale su sve šire[57]. Stručnjaci tvrde da je i samaIranska revolucija bila rezultat niza akumuliranih incidenata međukonzervativnimšijitskim stanovništvom naseljenim u južnom Teheranu[59]. Tokom1980-ih godina, spomenuta prigradska sela postaju razvijena gradska naselja u kojima živi i po 200.000 stanovnika[57].
Do1986. godine, uprava u Velikom Teheranu nedosljedna je jer ne postoje administrativne ifinancijske strukture što stvara poteškoće u odnosima teheranskog gradonačelnika i okolice, no od navedene godine organizacija šireg gradskog područja se mijenja pa slika postaje neusporedivo boljom[57]. Centralna gradska uprava organizira podjelu grada na naselja s nekoliko desetaka hiljada ljudi, a iranska vlada počinje financirati planiranu stambenu gradnju i po pedesetak kilometara od centra Teherana[57]. U cilju da se ograniči priljev migranata, vlasti također zabranjuju gradnjutvornica u užim granicama grada što je bitno utjecalo na raspodjelu stanovništva odnosno čime Teheran konačno dobivapredgrađa u pravom smislu riječi[57]. Međutim, nova predgrađa infrastruktrom nisu bila dovoljno razvijena, a njihova opsežna rekonstrukcija započela je2000-ih godina. Na demografsku strukturu grada1980-ih godina najviše su utjecali priljev stanovništva iz zapadnih područja zahvaćenihIransko-iračkim ratom (1980. –1988.) odnosno golem prirodni priraštaj koji se stabilizirao početkom1990-ih. Međutim, zadnja godina spomenutograta obilježena je ratom gradova[60] u kojem su Iranci bombardiraliBagdad, airački diktatorSadam Husein u periodu od šest tjedana dao je ispaliti 190 balističkih raketa na Teheran. Iako su žrtve i šteta u gradu bile minimalne, raketiranje je izazvalo osjetanstrah u gradu pa ga je privremeno napustilo oko 30% stanovništva, uglavnom prema gradovima na sjeveru[61]. Kontinuirani ali ujedno stabilizirani rast grada nastavo se i tokom1990-ih godina, a sredinom2000-ih njegovo spajanje sa susjednimvelegradomKaradžom i drugim prigradskim naseljima stvorilo jeaglomeraciju s više od deset milijuna stanovnika čime se pretvara u prvimegalopolisIrana.
Centar Teherana i veći dio grada smješteni su uravnicama koje se od planineAlborz stepenasto spuštaju prema jugu pod nagibom od približno 13%[7], dok su ostali dijelovi grada smješteni pod obroncimaplanina na sjeveru i jugoistoku[4]. Prosječnanadmorska visina u gradu je oko 1200 m, ali može značajno varirati ovisno o dijelovima grada po različitojgeografskoj širini. Primjerice, stariji dijelovi grada poput Teheranske citadele u centru istarovjekovnogRaja na jugu grada nalaze se na oko 1100 m nadmorske visine, dok se noviji dijelovi na sjeveru poput Trga Tadžiriš iuspinjače u Darbandu nalaze na 1612 odnosno 1805 m. Najveći ekstremi suAerodrom Imam Homeini na krajnjem jugu koja se nalazi na 1007 m, odnosno skijalište na vrhuTočala sa 3933 mnadmorske visine što čini ukupnu visinsku razliku od gotovo 3000metara[4].
Osnivanje grada u početku je bio ograničeno na dvije zone koje imajuravničarska obilježja: gornja se sastoji od propusnogšljunka, a donja odnosno južna od vodonepropusnih aluvijalnih naslaga[7]. Ove dvije vrstatla rezultat su prijelaza pustinjeDašt-e Kavir i njenih podzemnih ploča prema planiniAlborz što se očituje u njihovom izbijanju na površinu u sjevernim dijelovima grada. Navedeni geološki faktori otežavaju izgradnju drenažnih sistema kao igrađevinskih objekata generalno[7]. Tlo gornjih dijelova grada podnoAlborza sastoji se odsedimentnih nizova koji datiraju od gornjegdevona dooligocena, a dominirajurskivapnenac prekogranitne jezgre što područje čini stabilnim za izgradnju.
Grad u užem smislu nije bogatvodenim resursima i osim manjihpotoka koji se slijevaju sAlborza ne postoje veće vodene mase poputrijeka ilijezera, a grad ne obiluje nipodzemnim vodama[7]. Međutim, u neposrednoj blizini grada nalaze se tri značajne rijeke –Karadž-Rud (40km zapadno),Džadž-Rud (30 km istočno) iHaraz (40 km istočno) na kojima su podignutebrane čime su dobivena tri velika vodospremnika (Amir Kabir, Latjan i Lar) kojaopskrbljuju grad i širu okolicu[7]. Oko 50 km istočno od grada nalazi se i najvišiiranski planinski vrhDamavand (5621 m) na kojem sesnijeg zadržava dojula, a ostali vrhovi uključujuPalangardan (4375 m),Čapakrov (4318 m) iNaz (4108 m). Grad i njegova predgrađa2001. godine zauzimala su površinu od približno 86.500ha[1].
Generalno, klima u gradu se može opisati blagom uproljeće i najesen, vrućom i suhom naljeto, te hladnom tokomzime[4]. S obzirom na nejednoliki razmještaj teheranskih gradskih naselja na području koje se proteže desecima kilometara i na razlike unadmorskim visinama do 900 m, klima i temperature mogu se bitno razlikovati pa sjeverne planinske četvrti mogu biti znatno hladnije od onih na južnim ravnicama[1]. Ljeta su vruća i s izrazito malo padalina, no relativna vlažnost je generalno niska pa sunoći hladne. Većina padalina nastupa tokom kasne jeseni i početka proljeća, no njihova ukupna količina je mala i iznosi svega 232,8mm godišnje[6]. Najtopliji mjesec u godini jestjuli čija je prosječna temperatura 30,2°C (srednji minimum 23,9°C, apsolutni maksimum 43°C)[6], dok je najhladniji mjesecjanuar s prosječnom temperaturom od 3,7°C (srednji maksimum 7,9°C, apsolutni minimum –15°C)[6]. Prosječna srednja dnevnatemperatura u Teheranu prema podacima Iranske meteorološke organizacije je 17,3°C[6].
Iako u odnosu na ostaleiranske gradove Teheran uživa relativno umjereniju klimu, vremenski uvjeti mogu biti nepredvidljivo neprijatni. Primjerice, najviša izmjerena temperatura u gradu je 43°C, a najniža –15°C što čini temperaturnu razliku od čak 58°C[6]. Početkom januara2008. godine, nakon niza godina s vrlo malosnijega, grad je pogodila velikamećava i grad je bio prekriven debelim slojemsnijega ileda zbog čega je na dva dana proglašeno izvanredno stanje[62]. Brojsunčanih sati u Teheranu je prosječno 3066 godišnje[6], od čega najviše ujulu (366,4) odnosno najmanje udecembru (141,2)[6]. Srednja relativna vlažnost zraka u gradu iznosi 40%, a u nekim dijelovima grada poput Šemirana i do 46%[4]. Prevladavajućivjetar u gradu puše iz smjerazapada i to prosječnom brzinom od 5,5čvorova[4], dok su najjači zabilježeni udari vjetra snage 25čvorova i to uglavnom uaprilu,maju ioktobru[63]. Tokom noći izražen je hladni povjetarac sasjevera odnosno planinaAlborza[4].
Najvećiekološki problem s kojim se Teheran suočava na prijelazu iz20. u21. vijek jestzagađenje zraka, što je uvjetovanoekonomskim,demografskim igeografskim faktorima. Grad je okružen brojnimindustrijskim zonama na rubnim dijelovima, dok u njegovim užim granicama dnevno prometuje oko 3,5 milijunaautomobila[64]. Također, s obzirom da je na sjeveru zaštićenAlborzom koji spriječava dotok vlažnog zraka sKaspijskog jezera, količinakiše i utjecajvjetra je minimalan što otežava raščišćavanjesmoga[65]. Prema nekim procjenama, grad ima trostruko više stanovnika od potrebne granice za potpuno zadovoljavanje ekoloških standarda[66]. Vladine mjere koje kojima se nastoji ublažiti ovaj ekološki problem uključuju poticaje za prilagođavanjemotornih vozila na komprimiraniprirodni plin, proizvodnju modernih vozila koji zadovoljavaju ekološke standarde, ograničavanje prometa kontroliranom potrošnjombenzina i uvođenjem posebnih prometnih zona[67], te redovnim korištenjemaviona kao prskalicavode u zraku[68].
S obzirom da se nalazi ispod masivaAlborza koje je kao iZagros rezultat sudaranjaarapske ievroazijske litosferneploče, Teheranu premaseizmološkim studijama prijeti velika opasnost odpotresa koji se na tom području pojavljuju u ciklusima od oko 150 godina[69]. S obzirom da je područje uživa relativnu sezmički mir više od 175 godina, stručnjaci smatraju da postoji velika vjerojanost da grad u bližoj budućnosti pogodipotres velikih razmjera[70]. Na širem gradskom području po osiistok-zapad protežu se tri glavne rasjedne zone: sjeverni Mošin rasjed prolazi ispodAlborza koji je slabo naseljen, centralni Teheranski rasjed nalazi se u gornjem gradu koji je kvalitetno izgrađen, te Rajski rasjed na krajnjem jugu[71]. Najugroženija gradska područja ova potonja na jugu gdje postoje veliki nizovi četverokatnica građenih tokom velikeurbanizacije iz1970-ih godina[72]. Prema istraživanju provedenom2000. godine, potencijalnipotres od Mw=7,2 može izazvati između 120.000 i 380.000 smrtnih slučajeva[73]. Iranska vlada ozbiljno je pristupila ovim predviđanjima pa je2005. objavljen plan o restauraciji 200.000 ruralnih objekata godišnje[74], a2010. godine uparlamentu se raspravljalo i o premještanjuglavnog grada uIsfahan,Šahrud iliSemnan[75]. Iste godineiranski predsjednikMahmud Ahmadinežad izjavio je kako Teheran ima pet milijuna stanovnika više od potrebne granice za zadovoljavanje maksimalnih sigurosnih standarda[76], a vrhiranske vojske objavio je da je započeto premještanje svih granavojne industrije izvan Teherana[77].
U ranomsrednjem vijeku Teheran je bio malo selo koje je brojalo od nekoliko stotina do nekoliko hiljada ljudi. Najranije procjene broja stanovnika Teherana spominju se uevropskim putopisima:Sir Thomas Herbert u1627. godini procjenjuje da se stanovništvo kretalo između 15 i 20 hiljada[44], a1797. odnosno oko vijek i pol kasnije entomologGuillaume-Antoine Olivier spominje identične brojke od 15.000 stanovnika i 3000 vojnika[51]. Krajem19. vijeka u vrijemekadžarske dinastije Teheran je kaoglavni grad brojao oko 160.000 ljudi, a početkom vladavineReza-šaha kasnim1920-ih premašuje brojku od 250.000. Sredinom20. vijeka dosegnut je milijun, a prvi službenipopis stanovništva proveden je1956. godine i prema njemu grad je brojao 1,512.082 stanovnika[4]. Najvećiprirast stanovništva zabilježen je između1932. i1956. kada se stanovništvo ušesterostručilo[1], a sljedećih se desetljeća povećavalo prosječno 5% godišnje. Prirast je1960-ih i1970-ih bio u kontinuiranom padu, no početkom1980-ih na osobniHomeinijev poticaj doživljava opću demografsku eksploziju koja se počinje stabilizirati od1990. nakon brojnih vladinih mjera i poticaja za planiranjeobitelji odnosnokontrolu rađanja. Prirast je2000. godine pao na 1,1% što je razmjernozapadnjačkim gradovima[1] i označava kraj iranskedemografska tranzicija. Posljednji popis iz2006. godine govori o 7,088.287 stanovnika[3], a prema najnovijim neslužbenim procjenama iz2011. Teheran broji više od osam milijuna ljudi[80], a njegova aglomeracija oko 12 milijuna[80].
U širem smislu, grad Teheran smješten je u istoimenojTeheranskoj pokrajini (perz.ostān) koja predstavlja jedinicu prvog stupnja administrativne podjeleIrana, apokrajine se dalje dijele naokruge (perz.šaherestān) kojih u teheranskoj pokrajini postoji 14 među kojima je iTeheranski okrug[2]. U užem smislu, grad Teheran podjeljen je na 22 kotara[86] koji se dalje dijele na ukupno 112 gradskih četvrti. Ova uža podjela nije strogo ograničena granicama teheranskog okruga, pa se tako četiri (od 22) kotara čitavom površinom ili djelomično nalaze u susjednim okruzima Islamšaheru i Raju na jugu, te Šemiranatu na sjeveru. Šire gradsko područje odnosno urbana aglomeracija poznata pod imenom Veliki Teheran nije ograničena ni naTeheransku pokrajinu već obuhvaća i velegradKaradž iz susjedneAlborške pokrajine. Također, treba naglasiti i da gradsko područje Teherana definirano njegovim kotarima ne zauzima cjelokupne teritorije istoimenog okruga i pokrajine: u sastavu navedenog okruga na sjeverozapadu nalaze se i dijelovi nenaseljene planineAlborza odnosnostepe na istoku, a uža površina grada zauzima približno 5% teritorija pokrajine čija površina iznosi 18.814 km2[2].
Na čelu Grada Teherana nalazi sedemokratski izabrano vijeće sastavljeno od 15 članova koji su zaduženi za izborgradonačelnika, upravljanje i proračun grada. Od2005. do2017. godine dužnost gradonačelnika obavljao jeMuhamed Bager Galibaf[87],Kurd izHorasana koji je na tom položaju zamijenioMahmuda Ahmadinežada. Gradonačelnik uz pomoć odbora sastavljenog od osam vijećnika imenuje upravna tijela prema sljedećoj organizacijskoj shemi:
Teheran je sjedište iranskog Ministarstva obrane i vrhovnih stožera svih granaoružanih snaga uključujući regularnu vojsku (Arteš), elitnu vojsku (Pasdaran) i paravojsku (Basidž), a u gradu se nalazi i glavna vojna akademija[88]. Od rodova regularne kopnene vojske u gradu je smještena 18.oklopna divizija, 30.pješačka divizija, 23. divizija specijalnih snaga (osnovana1993./1994. godine, sa 5000 pripadnika[88]), 55.padobranska divizija, 351. protuzračna brigada, te 75. brigada za logistiku[89].
Od elitnih postrojbi Pasdarana u gradu su smještene 1. pješačka i 1. oklopna divizija[92], centar za obuku Nohet, te glavni centar za obuku njihovih specijalnih snaga Kuds koji se nalazi na Univerzitetu Imama Alija u sjevernom Teheranu[93]. Sva vojna postrojenja zaštićena su protuzračnim sistemima među kojima su najbrojnijiHawk iS-200[94]. Među najznačajnijavojno-industrijska postrojenja u Teheranu spadajutvornice industrijskih grupacija Hemat, Sanam i Abadaj koje proizvodeiranske balističke projektile[95]. Zbog seizmoloških predviđanja o velikoj vjerojatnosti razornogpotresa u skoroj budućnosti,Oružane snage Irana u2010. godini počele su s premještanjem svih granavojne industrije izvan grada[77].
Grad je sjedišteiranskogbankarskog sistema koji se sastoji od centralne banke (Markazi) koja izdaje valutu i nadzire sve državne i privatne banke. Više poslovnihbanaka također sa sjedištem u Teheranu ima podružnice u cijeloj zemlji, a postoje i dvije razvojne banke odnosno stambene banka koja je specijalizirana u stambenimhipotekama. Vlada je počela sprivatizacijom bankarskog sistema u2001. godini kada su izdane dozvole za otvaranje dviju banaka u privatnom vlasništvu[103]. Vodeća osiguravajuća društva u Teheranu i Iranu generalno su Iransko osiguravajuće društvo, Azija osiguranje, Alborz osiguranje i Dana osiguranje. Od2010. godineTeheranska burza trgujedionicama više od 330 registriranihtvrtki[98] čija je ukupna vrijednost u2011. godini bila oko 100 milijardiUSD[104].Iran prema mišljenju stručnjaka pruža mnoge mogućnosti ulaganja, posebno na Teheranskoj burzi[105].
Prema istraživanjimazapadnih ekonomskih organizacija provedenih2000-ih u 124svjetska grada[107], Teheran je najjeftinijiglavni grad svijeta[108] odnosno drugi najjeftiniji grad nakonpakistanskogKarachija[109].Cijene u Teheranu su trostruko manje nego uLondonu iliNew Yorku[107], odnosno četverostruko manje u odnosu na najskuplji gradOslo[8]. Niski troškova života uvjetovani su niskimporezima u odnosu naZapadni svijet[109], niskim cijenama energenata, te relativno visokim plaćama u regionalnim okvirima[109]. Granicasiromaštva u Teheranu je2008. godine iznosila 9612USD, dok je prosječna granica siromaštva u cijeloj zemlji bila 4932USD godišnje.
Korištenje privatnihmotornih vozila najčešći je oblikprijevoza u Teheranu[111], a rezultat je razvijene mreže kvalitetnihcesta, niskih cijenagoriva i visokog stupnja proizvodnje domaćeautomobilske industrije. Do početka21. vijeka na teheranskim iiranskim ulicama generalno najčešći automobilski model bio jePajkan, proizvod lokalne industrije dizajniran premafrancuskomPeugeotu504. Tokom2000-ih dominantnu ulogu na teheranskim prometnicama preuzeo jeSamand, novi iranski nacionalni automobil koji se godišnje proizvodi u stotinama hiljada primjeraka. Uz Samand su najčešći ostali domaći modeli poputSaipe, te strani modeli proizvođača poputPeugeota,Renaulta,Mercedesa,Suzukija iKia Motorsa (uvezeni i lokalna licencirana proizvodnja). Unatoč modernomautomobilskom voznom parku, glavniekološki isigurosni problem u Teheranu predstavljaju zastarjelimotocikli imopedi[112] koji izazivaju25 – 30%onečišćenja zraka, 50%buke i40 – 45%prometnih nesreća[112]. Kao i svi velikisvjetski gradovi, Teheran ima probleme sprometnim gužvama budući da je njegova mreža prvotno projektirana za 700.000vozila[66], dok procjene govore da na njegovim ulicama danas prometuje oko 3,5 milijuna automobila[64]. U cilju izbjegavanja gužvi u centru grada kao i smanjenja onešišćenja uzraku, vlada je podijelila Teheran na tri zone[111]: zonu za isključivi javni prijevoz, zonu s ograničenim pristupom (prema par-nepar sistemuregistarskih oznaka), te potpuno otvorenu zonu[67]. Na temelju ostvarenja u prometnoj protočnosti, smanjenju onečišćenja i povećanju sigurnostipješaka ibiciklista, Teheran je2011. godine uWashingtonu osvojio međunarodnu nagradu za održivi prometni razvo (engl.Sustainable Transport Award) koju dodjeljujeamerički Institut za promet i razvojne programe (ITDP) sa sjedištem uNew Yorku[67].
Javni gradskipromet u Teheranu vrlo je razvijen i kvalitetan, a sastoji se odpodzemne željeznice,autobusa na običnim i brzim linijama, više hiljadataksija, teuspinjača ižičara u sjevernim dijelovima grada. Historija moderne javne gradske mreže započinje ukadžarskom periodu krajem19. vijeka kada grad dobiva prvevlakove itramvaje. Godine1883. između Teherana i prigradskogRaja uz pomoćfrancuskih ibelgijskih inženjera u promet je pušten prviparnivlak poznat kao Dudi, a linija se održala sve do1951. godine. Prvi teheranskikonjskitramvaj u službu je ušao1880. odnosno 11 godina prije nego uZagrebu. Sredinu20. vijeka obilježila je stagnacijaželjeznica u javnoj gradskoj mreži zbog razvojaautobusne mreže, što je uvjetovano usponom državnenaftne industrije odnosno jeftinim cijenamagoriva. Velike prometne gužve koje su usporavalecestovni promet rezultirale su otvaranjem brzihautobusnih linija (engl.Bus rapid transit) koje od2007. godine ukupnom dužinom od 100 km[67] povezuju sve važnije teheranske prometnice, a dnevno ih koristi 1,8 milijun putnika[67]. Osim običnih autobusa i BRT-a, u Teheranu od1992. na pet linija prometuje i 65Škodinihtrolejbusa[113]. U gradu djeluje jedna državna i više privatnihtaksi službi s voznim parkom od više hiljadaautomobila[111] – državni su po pravilužutih, a privatnizelenih,bijelih i drugihboja.Uspinjače ižičare nalaze se na sjeveru podno obronakaTočala i povezuju grad sa skijalištima ihotelima naAlborzu. Među njima je najvažnija i najpoznatija Točalska žičara: operativna je od1978. godine[114] i preko šest glavnih odnosno osam sporednih stanica[115] spaja teheransku četvrt Velendžak (1900mn. v.) sa skijalištem Točal (3740 m n. v.)[114]. Premanadmorskoj visini i dužini od 7500 m ubraja se među najviše odnosno najduže nasvijetu[115].Spolnasegregacija u javnom gradskomprometu Teherana nije izražena i u svim njegovim granama miješanog je karaktera, ali uz takve postoje i odvojeni tipovi isključivo samo zažene (npr. ženski vagon u podzemnoj željeznici, ženski taksiji s vozačicama, odvojeni dijelovi zglobnih autobusa, itd.). Godine2011. u jednom od teheranskih naselja u promet je pušten i prvi sistem javnog korištenjabicikla[67].
Projektpodzemne željeznice u Teheranu započinje1971. godine kadafrancuska kompanija Suferto provodi pripremne studije osocio-ekonomskim itransportnim karakteristikama grada[116], a četiri godine kasnije predložen je planTeheranskog metroa s ukupno sedam željezničkih linija[116]. Gradnja počinje1976. godine, no projekt je privremeno obustavljen prilikom izbijanjairansko-iračkog rata (1980. –1988.) kada francuski stručnjaci odlaze izIrana[117]. Međutim, nastavljen je1986. pod vodstvom domaćihinženjera zbog prijeke potrebe za modernizacijom javne gradskeprometne mreže koja je bila zagušena velikomurbanizacijom, a prioritetima su proglašene prva, druga i peta linija[116]. Godine1999. u promet je puštena linija br. 5. koja se sastoji od prigradske željezniceTeheran –Karadž[117], a u sljedeće dvije godine s radom su počele i linija br. 2. (od centra premazapadu) odnosno linija br. 1. (od centra premajugu)[116]. Tokom sljedećih deset godina linije su nadopunjavane produženjem u oba smjera i instalacijom dodatnih stanica[116], a započeta je i izgradnja dviju novih linija. Prva dovršena među njima je linija br. 4. (od centra premaistoku), otvorena2007. godine[116].
Od2011. godine operativne su četiri aktivne linije (slika desno) od kojih se jedna proteže u smjerusjever-jug (1), a triistok-zapad (2, 4 i 5). Veći dio metroa prometuje podzemno, a na perifernim dijelovima grada i nadzemno (južni dio linije br. 1. odnosno br. 4 u cijelosti). Nijhova mreža organizirana je prema sekantnom rasteru pa je među ukupno 68 stanica pet raskrižnih, od čega četiri u centru grada i jedna na zapadoj periferiji gdje se završava podzemna linija br. 2. odnosno započinje nadzemna br. 5. (gradska željeznica premaKaradžu). Ukupna dužina linija u2008. bila je približno 159km (236 km u2010.[67]), dok je u izgradnji 178 km novih linija odnosno proširenja postojećih[118]. Implementiranatehnologija u cijeloj mreži uključujekineske[119],francuske,austrijske i domaćeiranske sisteme[117]. Teheran je danas jediniiranski grad s operativnompodzemnom željeznicom, no slični projekti grade se u još šest dodatnih gradova među kojima je i teheranski susjedKaradž[118]. Svršetkom tog projekta koji je već danas povezan s teheranskom mrežom, šire područje Teherana trebalo bi dobiti ukupno350 – 400km linija što približno odgovaraMoskovskom iTokijskom metrou. Dva milijuna putnika dnevno odnosno 730 milijuna godišnje koristiTeheranski metro[67], a kroz2011. očekuje se povećanje na 2,5 milijuna zbog rasta cijenabenzina[80]. Nakon izgradnje posljednje linije (br. 8.) u2013. godini očekuje se iznad 6,5 milijuna putnika dnevno[120] čime bi prema trenutnim statistikama postala među tri najprometnije usvijetu. Podzemna željeznica u Teheranu smatra se jednom od najčistijih usvijetu[119], a poznata je i po brojnimumjetničkim radovima poslaganim u stanicama[121].
Izuzevši gradske autoceste, važnu prometnu okosnicu čine i druge glavne prometnice poput povezanih avenijaAzadi,Engelab iDamavand koje se protežu u smjeruzapad–istok, te Vali-je Asr koja spajasjever ijug Teherana.Avenija Vali-je Asr kao prometna arterija imala je veliku važnost za razvoj i širenje grada, a danas se uz nju protežu brojne prestižne četvrti odnosnofinancijske institucije,veleposlanstva, skupirestorani,trgovine i druge ustanove. Prvotno je nosila ime dinastijePahlavi, zatim je nakonrevolucije1980. godine preimenovana prema bivšem premijeruMosadeku, a današnje ime Vali-je Asr (perz. ولی عصر; dosl.Učitelj vremena) implicira na dvanaestogšijitskog imama. Avenija dužinom od 17,3km predstavlja jednu od najdužihulica usvijetu, a razlika unadmorskoj visini na njenim krajnim točkama iznosi oko 500 metara. Zbogsigurnosti u prometu, nad teheranskim prometnicama postoje stotinepješačkihmostova s pokretnimstepenicama.
Teheran je glavno čvorišteiranskeželjezničke mreže koja povezuje većinu vodećih gradova u zemlji, a postoje i međunarodne linije premaEvropi iAziji[128].
Zapadni autobusni kolodvor (perz. پایانه مسافربری غرب;Terminal-e Garb) – najveći, najprometniji i najbolje opremljeni teheranski kolodvor koji se nalazi sjeverozapadno od Trga Azadi. Na kolodvoru prometuje većina međunarodnih linija (Turska,Evropa,Kavkaz), a u tuzemnom smislu uglavnom je orijentiran na zapadne dijeloveIrana ikaspijsku obalu.
Istočni autobusni kolodvor (perz. پایانه مسافربری شرق;Terminal-e Šark) – smješten je uz istočnu Ulicu Damavand, a prima autobuse koji prometuju prema sjeveroistočnim pokrajinama (npr.Razavi Horasan) odnosno sjeveru zemlje (Mazandaran,Golestan).
Južni autobusni kolodvor (perz. پایانه مسافربری جنوب;Terminal-e Džonub) – nalazi se nekoliko stotina metara istočno od Glavnogželjezničkog kolodvora odnosno zapadno od parka Besat u južnom dijelu grada, a autobusne linije prvenstveno vode prema jugu zemlje.
Autobusni kolodvor Argentina (perz. پایانه مسافربری آرژانتین;Terminal-e Aržantin) – jedini je smješten u centru grada, sjeverozapadno od Mosale odnosno istočno odArgentinskog trga. Kolodvor za razliku od ostalih nije orijentiran prema specifičnom dijelu zemlje već linije vode do svih većih gradova uključujućiMašhad,Isfahan,Rašt,Širaz,Tabriz iJazd.
Aerodrom Mehrabad smješten je u jugozapadnom dijelu grada, nedaleko od Trga Azadi odnosno uz autocestu Teheran-Karadž. Njegova historija započinje1938. godine kada je bio letjelištem lokalnog avijacijskog kluba, a neposredno nakon završetkaDrugog svjetskog rata priznat je od straneICAO-a kao internacionalniaerodrom. Godine1955.asfaltirana je prva staza, a terminale su projektirali svjetski poznatiarhitekti poputWilliama Pereire. Desetljećima je bio glavni i najprometnijiiranski aerodrom, no njegov značaj konstantno opada od2004. godine kada je 30km južnije izgrađen novi, moderniji i veći aerodrom.
HistorijaAerodroma Imam Homeini započinje još prije1979. godine kadapahlavijeva vlada dodjeljuje natječaj za izgradnju noveameričkoj tvrtki, no projekt je obustavljen zbogIranske revolucije iiransko-iračkog rata. Gradnja je nastavljena krajem1990-ih kada vlada dodjeljuje natječaj domaćim tvrtkama, a prva faza projekta koja uključuje dvije uzletno-sletne staze od 4200 m i prvi terminal završena je2004. godine. Prema podacima iz2010. godine, ovim aerodromom koristi se približno pet milijuna putnika godišnje[132], a nakon planiranog proširenja odnosno izgradnje druge, treće i četvrte faze očekuje se ostvarivanje kapaciteta od 90 milijuna putnika na godinu[132].
Godine1976. tokom vladavineM. Reze Pahlavija stopapismenosti u Teheranu iznosila je 81,7% za muškarce odnosno 68,2 za žene (ukupno 75,3%)[136], a deset godina kasnije u vrijeme novog političkog sistema povećana je na 86.9% za muškarce odnosno 76,6% za žene (ukupno 81,9%)[136]. Pozitivan trend povećanja pismenosti nastavio se tokom idućih godina pa je1996. u čitavoj zemlji izmjerena pismenost kod 95% mladih muškaraca odnosno 90% mladih žena[137], dok je u samom Teheranu na višoj razini nego u ostatku zemlje. Godine1996. razlika u postotkupismenosti između sjevernih i južnih četvrti grada iznosila je 17% (80% u Hani Abadu; 97% u Davudiji)[135], no navedena razlika kod stanovništva od6 – 24 godine bila je svega 5% što ukazuje da socijalno-kulturni omjeri nisu bitnije izraženi[135]. Međutim, kod stanovništva iznad 65 godina najveća razlika iznosi čak 77% što upućuje na velike razlike između sjevera i juga Teherana proteklih desetljeća[135].
OsimTeheranskog univerziteta, u gradu postoji iniz drugih univerziteta s raznolikim studijima: Alame Tabatabai (osnovano1956.), Šahid Behešti (1960.), Alzahra (1964.), Tarbiat Moalem (1967.), Šahid Radžae (1980.), Imam Sadek, Tarbiat Modares,Islamski slobodni univerzitet (1982.), Imam Hosein (1986.), Pajam Nur (1988.), Imam Reza (1989.), Univerzitet znanosti i kulture (1993.), Šahed (1997.) i Međunarodni iranski univerzitet (2002.)[134]. Najveće među njima je Islamski slobodni univerzitet (perz. دانشگاه آزاد اسلامی;Dānešgāh-e Āzād-e Islāmi) koje ima pet kompleksa s općim odjelima na različitim mjestima širom grada, uz dva dodatna specijalizirana kompleksa zamedicinu odnosnoznanost i istraživanje. Osim u Teheranu, ovaj univerzitet ima podružnice i u svim većim iranskim gradovima i inozemstvu (Velika Britanija,Libanon,UAE,Armenija)[142], a sa 1,5 milijun studenata predstavlja treći najvećiuniverzitet usvijetu odnosno najveći u privatnom vlasništvu. Također, njegovbudžet od 25 milijardiUSD godišnje[142] na razini jeameričkogHarvarda.
Među specijaliziranim univerzitetima najviše se ističu onamedicinskih itehnoloških znanosti. Među medicinskim univerzitetima najveća su Bakijatalah, Šahid Behešti, Vojni medicinski univerzitet, te Teheranski univerzitet medicinskih znanosti koji je nastao izdvajanjem izTeheranskog univerziteta. Najznačajniji tehnološki univerziteti su Amir Kabir, K. N. Tusi, Malek-Aštar, Opći tehnološki univerzitet, Teheranski univerzitet primjenjenih znanosti i tehnologije, Univerzitet avijacijskog inženjerstva Šahid Satari, Iranski univerzitet znanosti i tehnologije, te Tehnološki univerzitet Šarif[134]. Potonje se premazapadnjačkim procjenama smatra jednim od najkvalitetnijihtehnoloških univerziteta u svijetu[143], a njegovistudenti poznati su po ostvarivanju rekordnih bodova na postdiplomskim studijima prestižnihameričkih univerziteta poputStanforda[143]. Od posebnih visokoobrazovnih ustanova u Teheranu tu su iUmjetnička akademija,islamske vjerske institucije poput Univerziteta islamskihsljedbi i Teheranskog fakultetahadisa, tepolicijska ivojna akademija[134].
Većina teheranskih studentskihbiblioteka smještena u desecima univerzitetskih kompleksa odnosno stotinama njihovih odjela, dok u gradu postoji još 20 velikih javnih biblioteka[134]. Među njima je najvećaIranska nacionalna biblioteka čija se historija od sredine19. vijeka prožima prvo sa starimiranskim bibliotekama i Kućom znanosti (Dar al-Fonun), a potom iTeheranskim univerzitetom[144]. Godine1934. uz odobrenje iranskog ministra znanosti odnosno prema projektufrancuskog arhitektaAndréa Godarda započeta je gradnja prve zgrade Nacionalne biblioteke, a nakon svršetka gradnje1937. prostirala se na 3500 m2 i uključivala je oko 40.000 svezaka[144]. Imenovana je premaFirdusiju, ocuperzijske književnosti[144]. Danas se sjedište Nacionalne biblioteke nalazi na sjeveru Teherana u velikom kompleksu od 90.000 m2 gdje se čuva sedam milijuna svezakaknjiga[144]. Kompleks je podjeljen na pet dvorana namjenjenim različitim znanstvenim područjima:humanističkim,društvenim,pravnim,tehničkim imedicinskim znanostima. Nacionalna biblioteka ima i podružnice diljem Teherana od kojih je poznata ona uparku Niavaran[144], kao i u ostalimiranskim gradovima.
Palače u Teheranu prema periodu dijele se uglavnom nakadžarske ipahlavijske, a prema lokaciji na tri glavna kompleksa uGolestanu,Niavaranu iSadabadu, te više njih razasutih po ostalim dijelovima grada. Najstariji kompleks čine Golestanske palače čija sehistorija prožima sa starom gradskom jezgrom odnosno Teheranskom utvrdom[162]. Poznato je da su na tom mjestu postojalesrednjovjekovnetimuridske odnosnosafavidske izandijske palače iz ranognovog vijeka[7], no one danas nisu sačuvane budući da su vladari kasnijih dinastija imali običaj graditi nova carska zdanja na uštrb onih starijih. Prviiranski vladar koji je počeo širiti Teheran izvan njegovih zidina bio jeMuhamed-šah (1834. –1848.) iz dinastijeKadžara[50], a prilikom tog širenja na sjeveru je izgrađena palačaFirdusijev vrt (perz.Bag-e Firdus). Izgradnjupalača na sjeveru nastavio je i njegov sinNasrudin-šah (1848. –1896.) koji je nekoliko kilometara istočno od postojeće podigaoNiavaransku palaču. Ove dvije nove lokacije utkati će put izgradnji velikih kompleksa palača tokom vladavinepahlavijske dinastije:Reza-šah (1925. –1941.) napušta Golestansku palaču i neposredno uz Firdusijev vrt gradiSadabadsku palaču[54], a njegov nasljednikM. Reza Pahlavi (1953. –1979.) nadograđuje i očev Sadabad[163] ikadžarski Niavaran[164]. Za vrijeme njihove vladavine stari kompleks u Golestanu bio je isključivo ceremonijalnog i reprezentativnog karaktera[162].
Golestanski kompleks također uključuje i niz izložbenih prostora koji su od samog početka imali funkcijugalerija ilimuzeja. Dvorana porculana (Talar-e Zoruf) sadrži veliku zbirkuporculanskih umjetnina koje su iranskimšahovima poklanjalievropskimonarsi poputNapoleona,Nikole I.,Aleksandra III,Viktorije iVilima II.[171]. Druga dva zdanja sličnog karaktera su muzej darova (Muze-je Mahsus) u kojima se također čuvaju pokloni stranih državnika, te Bijela palača (Kah-e Abjaz) koja je izgrađena da se pohrani golema kolekcija darovaosmanskog sultanaAbdula Hamida II.[172] U kućibazena (Hovs Hane) izložena su djelazapadnjačkih slikara, a kućaslika (Negar Hane) sadrži radove domaćihslikara[173]. Ostali izložbeni prostori su dvoranadijamanata s umjetninama i rukotvorinama, dvorana za prijem (Talar-e Salam) koja je prvotno bila riznicadragulja a potom je prenamjenjena zaPahlavijeve reprezentativne prigode[174]. Posebne građevine uključuju kućušatora (Čador Hane) u kojoj su boravile delegacijeorijentalnih zemalja, te kućufotografija (Aks Hane) vladaraNasrudin-šaha koji se osobno bavio fotografijom nedugo nakon njenog otkrića[175]. Najkasnije sagrađeno zdanje je zgrada odmora (Emarat-e Habgah), podignuto1955. godine za posjetbritanske kraljiceElizabete II, a kasnije pretvoreno ubiblioteku kadžarskih kraljevskih rukopisa[176]. Među brojnim navedenim dvoranama (perz.talar) primjetan je arhitektonski utjecaj drevnihportika sastupovima[170]. Iako se kompleks Golestanskih palača tokom19. i početkom20. vijeka bitno širio i postao gradom u gradu[170], njegovi dijelovi srušeni su prilikomReza-šahove modernizacije grada[54]. Kao raskošno remek-djelo kadžarskog perioda,Golestanska palača upisana je naUNESCO-vpopis mjesta svjetske baštine u Aziji2013. godine[177].
Treći veliki komplekspalača nalazi se uNiavaranu, sjeveroistočnoj teheranskoj četvrti u gradskom naselju Šemiran[164]. Najvažnije građevine kompleksa su Muzej niavaranske palače,Ahmed-šahov paviljon, Palača Sahebkaranije, te Muzej i privatna biblioteka Džahan-Nama. Glavna Niavaranska palača izgrađena je1967. godine za obiteljM. Reze Pahlavija, a karakteristična je pokvadratičnommodernističkom eksterijeru odnosno korištenjustarovjekovnih iislamskih iranskih elemenata u interijeru[164].Ahmed-šahov paviljon izgrađen je kao rezidencija za posljednjegkadžarskog vladara, a poznat je po višebojnim fasadnimopekama i stubištima koji se pružaju uz bogato popločanibazen[164]. Palača Sahebkaranije najstarija je građevina kompleksa, a u njenom se zapadnom krilu nalazi Muzej i privatnabiblioteka Džahan-Nama. Ostali dijelovi Niavarana uključuju pedesetak izoliranihpaviljona[170] među kojima su danas najpoznatiji Plava dvorana, kino i galerija Džahan Nama[164].
Osim triju velikih kompleksa, diljem Teherana nalazi se još pet izoliranihpalača:Firdusijev vrt (perz.Bag-e Firdus) u blizini Sadabada koji danas služi kao Iranski filmski muzej[180], malena palača pokraj iranskogparlamenta u Baharestanu,zoroastrijska Firuzova palača, teBiserna palača uKaradžu (dio teheranske aglomeracije) koju je projektirao slavni američkiarhitektFrank Lloyd Wright[181]. U Teheranu se nalazila ihistorijska Atabakova palača s parkom nazvana premakadžarskom premijeruAliju Asgar-hanu Atabaku, no veliki dio tog kompleksa srušen je prilikom pahlavijeve modernizacije grada.
Kraljevsko kazalište (perz.Takia-je Dovlat[182]) prvo je velikoiransko narodnokazalište, izgrađeno tokom1870-ih godina u vrijeme vladavineNasrudin-šaha[183]. Prema zapisima brojnihevropskih posjetitelja, ova jekružna građevina po svojoj veličini i dotjeranosti nadmašivala i velikeoperne kuće u metropolamaZapadnog svijeta[183]. Bila je natkrivenakupolom izgrađenom oddrvenihgreda,čeličnih spojki i višebojnogstakla, čiji jepromjer bio 60m odnosno visina 30 m. Pod kupolom se nalazio veliki broj lustera s približno 5000svijeća,balkonske lože bile su raspoređene na tri kata, a okomramornepozornice moglo se okupiti i do 4000 ljudi[183]. Važnost izgradnje ovog velebnog zdanja leži u činjenici da se tradicija odigravanja predstava uIranu sudeći premaHerodotovim djelima datira još ustari vijek[184], a uislamskom periodu dobila je na značenju pojavomtazije (perz. Kazalište sućuti) odnosnošijitske predstavetragedijskog karaktera u kojoj se izražava suosjećanje sHuseinom ibn Alijem koji je poginuo ubitci kod Karbale[183]. Kraljevsko kazalište u Teheranu imenovano je upravo prema takvim vrstama predstave, no danas ne postoji budući da je zgrada porušena prilikom Reza-šahovog preuređenja grada. Pahlavijski vladar planirao je podići novuopernu kuću, no prilikom izgradnje zbog financijskih poteškoća odustalo se od projekta pa je konstrukcija srušena[54]. Današnje Gradsko kazalište (Theatre-je Šaher) izgrađeno je početkom1970-ih godina u tradicionalnom kružnom obliku i najveće je u Teheranu[160], a druga dva velika kazališta su Dvorana jedinstva (Talar-e Vahdat) otvorena1992. godine i Kulturni centar Bahman (iliRudakijeva dvorana) u kojoj od1937. nastupa Teheranski simfonijskiorkestar[185]. Prema podacima iz1998. godine, u Gradskom kazalištu predstavljeno je 17 igranih predstava, a godinu dana kasnije 35[185]. U gradu postoji i niz drugih manjih kazališta odnosno kulturnih dvorana čija je funkcija u prvom redu usmjerena naglazbu[185].
Prvokino u Teheranu otvoreno je1904. godine (dvije godine prijeZagreba) na inicijativu vladaraMozafaradin-šaha koji se upoznao s filmom prilikom boravka uParizu[186]. Početak20. vijeka također označava i rođenje iranskekinematografije što implicira i postepenim povećanjem brojakina: godine1932. u Teheranu je bilo aktivno šest, a pola vijeka kasnije 78 kino-dvorana sa 156.000 sjedala[186]. U gradu je od1969. do1974. godine bio aktivan državnifilmski festival (Sepās), a od1972. do1978. međunarodni filmski festival (Džašnvāra-je džahānī-e fīlm-e Tehrān)[186]. Najpoznatija teheranska kina tradicionalno su Sepide, Farhang i Azadi, od kojih je potonji nakonpožara iz1997. obnovljen u moderni kino multipleks. Dragocijena djela iranske kinematografske historije danas se čuvaju u galerijama i muzejima filmskog grada Gazalija i bivšoj palači Bag-e Firdusija[180]. Posjećivanjekino dvorana danas je dijelomiranske životne svakodnevice, posebno od konca1960-ih godina kada kina preuzimaju primat na uštrbkazališta[187]. Prema posljednjim službenim podacima2006. godine na širem području Teherana bilo je aktivno 85kina s ukupno 38.654 sjedala[188], a posjećenost istih bila je 8,547.000 godišnje od čega 98,6% otpada na domaće odnosno 1,4% na stranefilmove[188].
Veliki bazar u Teheranu danas je dijelom stare gradske jezgre i čini jednu od 112 administrativnih četvrti. Približnom površinom od 1,200.000 m2 najveći jebazar odnosnotržnica nasvijetu (dvostruko veći od najvećeg svjetskog malla ukineskomDongguanu), a njegovi natkriveni prolazi protežu se više od 10km u dužinu. Historija teheranskog bazara usko je povezana sa starom gradskom jezgrom[42], a osimekonomskog idruštvenog značaja imao je i snažanpolitički utjecaj na Teheran iIran u19. i20. vijeku[189].
Teheranski bazar prvotno se razvijao kao malenatržnica na jugoistokusrednjovjekovnog starog grada[36], no u vrijeme vladavinesafavidskog šahaTahmaspa I. znatno je nadograđen i okružen zidinama pa postaje centrom grada[14][41]. Tipološki je bio jednostavnog oblika odnosno linearan u formaciji[43], a na njegov glavni prolaz nadovezivali su se sporedni ogranci ikaravanska odmorišta[42]. Takav se raspored održao sve do ranog19. vijeka i kasnije je utjecao naurbanistički razvoj grada jer su uz moderne avenije slaganetrgovine bazarskog tipa[42]. Bazar usafavidsko vrijeme nije bioekonomskim žarištemIrana s obzirom da nije imao ni statusglavnog grada (kaoIsfahan,Tabriz,Mašhad iliŠiraz), o čemu svjedoči i putopisThomasa Herberta iz1627. godine prema kojem je samo jedan dio bazara bio natkriven[44]. Međutim, nakon uspona dinastijeKadžara i preobrazbom Teherana uiransku metropolu, značaj teheranskog bazara vremenom postaje sve jači. Za vrijeme vladavineFateha Ali-šaha u okvirima bazara izgrađena je Šahova džamija (perz.Masjed-e šah) čime jača utjecajšijitskihulema, a za vrijemeNasrudin-šaha u neposrednoj blizini igrađena je i carskapalača kao i zgradasuda. Od oko 250.000 teheranskih stanovnika iz1928. godine, njih 31.000 radilo je u bazaru[190] koji je bio centrom ne samo lokalne i državne već i međunarodne trgovine[191]. Modernizacija Teherana i pojavamotornih vozila donekle je rezultirala premještanjem trgovine i izvan okvira bazara[191], no on je i dalje ostao žarištem za trgovinu robom široke potrošnje[99] što je u što implicira da je bio i mjestom okupljanja siromašnijih slojeva odnosno većine društva[191]. Primjerice, podaci iz1977. godine pokazuju da je 25% stanovništva Teherana činiloradništvo iz bazara i manjih trgovina ili radionica[191]. Teheranski Veliki bazar aktivan je i dan danas, iako u gradu postoji i niz bazara lokalnog karaktera kao i veliki broj modernih prodajnih centara.
Bazarska socio-ekonomska struktura predstavljala je koheziju malenihtrgovaca, vjerskih učenjaka i siromašnihstudenata iz istih (nižih)slojeva društva[192], a rezultirala je time da je teheranskibazar odigrao ključnu ulogu u svimiranskim političkim previranjima modernog doba[192] odnosno da je bio istovjetan narodnimtrgovima poEvropi na kojima su izbijalerevolucije. Prvi masovniprosvjedi zabilježeni su još krajem19. vijeka: godine1884. tražena je smjena ministra ekonomije i uspostava trgovačkog vijeća, zatim su1890. izbili neredi zbogbritanskogmonopola na trgovinuduhanom, a1892. zbog vladarevog progona vodećegšijitskog pravnika iz Teherana[192]. Bazar je bio polazišnom točkom i prilikom izbijanjaustavne revolucije (1905. –1906.)[192], te u trima velikim prosvjedima protivM. Reze Pahlavija[192]. Prvi je izbio1952. godine zbog podrške destabiliziranom premijeruMosadeku, drugi1963. zbog opiranja Pahlavijevim ekonomskim reformama, a treći iz1978. rezultirao je samomIranskom revolucijom[192]. Najčešći način bazarskog prosvjeda bio je privremeno zatvaranje cjelokupnog kompleksa što bi dovodilo dokaosa u gradu odnosno rasplamsavanja prosvjeda širom Teherana. Demonstracije u bazaru organizirane su i nakon pada Pahlavija, a motivi su bili podrška raznim izbornim kandidatima ili iskazivanje nezadovoljstva zbog određeneekonomske politike[193].
Teheran je karakterističan po vrlo malom brojudžamija[194], kao i desecimakršćanskihcrkava ijevrejskihsinagoga koje svjedoče o njegovoj multikulturalnosti i što je generalno vrlo rijedak slučaj u gradovimaislamskog svijeta. U gradu također postoje i drevnazoroastrijska svetišta koja nastavljajuiransku tradiciju staru više od 3000 godina[16].
Islamski vjerski objekti u Teheranu i njegovoj široj okolici mogu se okvirno podijeliti nadžamije,imamzade,grobnice,medrese i druge vrste obrazovnih ustanova. Najpoznatijadžamija je historijska Šahova džamija (danas Homeinijeva džamija[194]) koju je kodbazara dao podićikadžarski vladarFateh Ali-šah, a ostale poznate džamije su Damavand Džame, Varamin Džame, Mujezud Dovle, te stara i nova džamija Sepahsalar. Od2005. godine u izgradnji jeMosala, kolosalna džamija s najvećimminaretima na svijetu (230m) u kojoj se održava i Teheranski međunarodni sajam knjiga.Imamzade su vrstegrobnica u kojima su sahranjeni potomci vodećihšijitskihimama, a najznačajnija među njima je Saleova imamzada na sjeveru Teherana (Trg Tadžiriš) koja je uzMašhad iKom jedno od najposjećenijih mjesta šijitskihhodočasnika. Ostale na širom području grada uključuju imamzade sajeda Ismaila, Džafara Pišve, Davuda, sajeda Nasr al-Dina, Kasema, Jahje i Abdul Azima. Neke od imamzada stare su i po 800 godina, a zahvaljujući njihovim lokacijama danas je moguće odrediti približne granicesrednjovjekovne gradske jezgre[7]. Na jugu grada nalazi segrobnica odnosno svetište u čast Bibi Šahrbanu, kćerisasanidskog vladaraJezdegerda III. koja je prema predaji postala suprugom trećegšijitskog imamaHuseina ibn Alija[18]. Osim grobnice Bibi Šahrbanu i Saleove imamzade, jedno od najposjećenijih svetišta u Teheranu je igrobnicaImama Homeinija u sklopu koje se nalazi idžamija. Poznate gradske obrazovne institucije vjerskog karaktera sumedrese Filsuf-od Dovle, Hakim Baši, Han-e Marvi, Mošir-os Saltane i Moajer-ol Mamalek, te vjerskiinstitut Huseinije Eršad u kojem je utjecajniiranski intelektualac i ideologiranske revolucijeAli Šarijati držao govore protivPahlavijevog režima. Od1972. godine do Pahlavijevog pada institut je bio zatvoren, a danas se u njemu nalazi i velikabiblioteka s tematikomreligije,historije,sociologije ikulture.
U Teheranu se nalazi 37 aktivnihcrkava (od ukupno 600 uIranu), 29sinagoga i petzoroastrijskih svetišta. Najveća crkva u Teheranu iIranu generalno jearmenskaKatedrala sv. Sarkisa[152], izgrađena u centru grada između1964. i1970. godine. Unutrašnjost katedrale oslikao je Avedik Ajvazijan prema uzoru naMichelangelovuBaziliku sv. Petra uVatikanu i prikazujeIvanovo krštenje odnosnoIsusovouzašašće unebo. Katedrala je renovirana i nadograđena2000. godine, a u njenom dvorištu nalazi se i spomenik žrtvamaArmenskog genocida iz1915. godine. Crkva sv. Tadeja-Bartolomeja izgrađena za vrijeme vladavineFateha Ali-šaha najstarija je u Teheranu i nalazi se južno od mauzoleja Sajed Ismaila[195]. Sastavljena jekupole i četirikrižnasvoda, a u njenom vestibulu sahranjeni su slavniarmenski kršćani izIrana, kao i veleposlanikRuskog CarstvaAleksandr Sergejevič Gribojedov koji je stradao od ruke teheranskih revolucionarnih snaga[195]. Ostale poznate crkve u Teheranu su američka protestantska Crkvasv. Petra (izgrađena1874.), armenska apostolska Crkva sv. Juraja (1790-ih) i Crkva Djevice Marije u Jusef Abadu (1945.). Na jugoistoku grada nalazi se i veliki kršćanski kompleks Dulab u kojem su smješteni vjerski objektiruske pravoslavne,armenske apostolske ikatoličke Crkve, tepoljsko vojnogroblje. Dvije najvećesinagoge u gradu su Jusef Abadova sinagoga sagrađena1950-ih u Asadabadovoj ulici, te Abrišamijeva sinagoga od 1025 m2 u sklopu koje se nalazi ijevrejska škola.Zoroastrijska svetišta uključujuhramove vatre Adorijan, Markar, Šah Vrahram Izad, Dahme-je Gabrha, te Veliki Adorijan koji je od kraja2000-ih u izgradnji. U gradu se također nalazi i zoroastrijska visoka škola Firuz Bahram, jedna od najstarijih visokoobrazovnih ustanova u Teheranu.
Počeci gradnje visokih stambenihgrađevina datiraju se u vrijeme vladavineReza-šaha koji je na temelju plana modernizacije grada naredio da svaka teheranska građevina mora imati najmanje dvakata[54]. Prvineboderi sa šest i više katova izgrađeni su1941. godine[54], zatim se zbog nagleurbanizacije tokom1970-ih grade neboderi veći od 50 m, a2000-ih zbogekonomskog uzleta i napretka domaćeggrađevinarstva počinju nicati i neboderi iznad 100 m[196]. Najveći teheranskineboderi iznad 100 metara visine danas su Teheranski međunarodni neboder (162 m), neboder Kapsad (135 m), neboder centralne banke (131 m), Narodni neboder (131 m), Asemanov neboder (130 m), Homeinijev neboder (125 m), Zeleni neboder (125 m), blizanci Elahije (125 m), neboder Tehranpars (120 m), neboder trećeg milenija (120 m), Imperijalni medicinski centar (120 m), neboder Seper (115 m), Širazov dijamantni neboder (110 m), neboder Farmanej (105 m), Gilanski neboder (100 m), neboder banke Tedžarat (100 m) i neboder Golnar (100 m)[196].
Teheran je grad s iznimno velikim brojem dobro održavanihparkova čiji broj neprestalno raste: godine1993. bilo ih je 480, četiri godine kasnije 621[1], a prema najnovijim službenim podacima iz2006. godine navode se 739 gradska parka. Također, s prosječno 17,8m² zelenih površina po glavi stanovnika[199], Teheran je vrlo zelen grad u odnosu nazapadnjačke gradove podjednake veličine poputPariza (6 m²/st.),Londona (7,5 m²/st.) iliNew Yorka (8,6 m²/st.), no zaostaje zaruskomMoskvom (27 m²/st.). Na razvoj teheranskih zelenih površina utjecali su višestruki faktori: grad jehistorijski poznat po bogatimvrtovima[7], njegovgeografski položaj podnoAlborza pogoduje razvojubilja[200], sadnjastabala potaknuta jedrevnim iislamskim vjerskim motivima (vjerovanje da sadnja zaNovruz donosi sreću odnosno da je sadnju poticao samMuhamed)[1], oblikovanjeperzijskih vrtova dijelom je milenijske umjetničke tradicije odnosno boravak u njima predstavlja iransku kulturu življenja[198], te politički poticaj iz sredine1990-ih da se ozelenjivanjem grada ublaže njegoviekološki problemi[1].
Zelene površine Teherana sastoje se od gradskihparkova, park-šuma, privatnih i javnihvrtova, dolinapotoka, zelenih traka uz prometnice, izvangradskihvoćnjaka ifarmi, tenacionalnih parkova[198]. Najpoznatiji teheranski gradski parkovi su Parktulipana (Lale) sjeverno od glavnog kompleksaTeheranskog univerziteta u kojem se nalazi skulpturaBirunija, Saeijev park uz Aveniju Vali Asr nazvan po inženjeru koji je očuvao dio stare gradske šume, Park Melat s glazbeno-svjetlosnomfontanom, Gradski park u strogom centru grada, Niavaranski park s jednom odnacionalnih biblioteka, Park Džamšidije na sjeveru s panoramskim pogledom na grad, ParkDjevice Marije u centru grada sa skulpturomMarije iIsusa,Razijev park sumjetnim jezerima, Parkvode ivatre na sjeveroistoku koji je u izgradnji od konca2000-ih godina, itd.[198]
Brojniparkovi smješteni su uz 13dolina manjihpotoka koji se slijevaju sAlborza na sjeveru prema jugu dužinom od 10 km, a među njima su Garmdare,Čitgar, Solagan (Kan), Farahzad, Evin (Darake), Darband, Golabdare, Hesarak (Džamšidije), Lavizan (Sohanak) i Sorhehesar (ukupne površine 1005 ha ili 2% grada)[198]. Glavne gradske park-šume su Lavizan (1100ha), Sorhehesar (850 ha), Pardisan (300 ha), Toska (300 ha), Čitgar (145 ha), Kuhsar (100 ha), Farahzad (60 ha) i Azadegan (30 ha)[198] . Do1997. godine u gradu je zasađeno oko 1,700.000 novih sadnica na približno 2000 ha zelenih traka uz prometnice, među kojima je najvišejavora,jasena,joha,čempresa iborova[1]. Gradskivoćnjaci protežu se na 536 ha i predstavljaju značajnu kulturnu baštinu, a najveći među njima su voćnjakkadžarskog ljetnikovca Bag-e Firdus, te Bag-e Negarestan i Bag-e Kamraneje[198]. Godine2000. uTeheranskoj pokrajini bilo je i šestzaštićenih prirodnih područja površine od 7706km²[201] uključujući dvije park-šume (Lavizan i Čitgar) i četirinacionalna parka (Hajer, Kavir, Lar i Vardžen) površine od 4409,5 km²[201], što implicira da je više od 40%pokrajine pokriveno zelenilom odnosno 23,5% nacionalnim parkovima[201].
Značajnu ulogu u očivanjuprirode imao jeiranski parlament koji je1973. godine usvojiozakon o zaštiti i širenju zelenih površina[1], odnosno zabrani nekontrolirane sječestabala koja je posebno bila izražena tokom industrijalizacije1960-ih godina[1]. Također, veliki program društveno-ekonomskog razvoja (1979. –1994.) rezultirao je usedmerostručenjem državnih zelenih površina u čemu su Teheran i njegovapokrajina igrali vodeću ulogu[1]. Programe pošumljavanja predvodili su Ministarstvo prosvjete, državne i lokalne organizacije za zaštitu okoliša, razni privatni sektori, pa čak i regularne i elitne graneiranskih oružanih snaga[1].
U2009. godini na širem gradskom području izmjereno je 141,6km² zelenih površina, što je povećanje u odnosu na1988. kada ih je bilo 130,4 km²[199]. Međutim, zbog povećanja broja stanovnika sa 6,042.584 na 7,962.429 u istom periodu količina zelenih površina po stanovniku smanjila se sa 21,6 na 17,8 km²/st.[199] Ovaj podatak značajno varira u odnosu na specifične kotare grada[202] pa se brojka u sjevernim i zapadnim naseljima kreće između30 – 40, u istočnim i južnim od10 – 20, a u centru grada svega 3km² zelenih površina po stanovniku[202]. Gradska uprava posljednjih godina pokušava ublažiti ovu nejednakost različitim programima među kojima je i izgradnja vertikalnih ikrovnih vrtova[203].
(en)Adelkhah, Fariba (1999.). „1. When Taxes Bloom in Tehran”. u: Derrick, Jonathan. Being Modern in Iran. London: C. Hurst & Co. Publishers. ISBN9781850655183.
(de)Ahrens, Peter Georg (1966.). Die Entwicklung der Stadt Teheran: Eine städtebauliche Untersuchung ihrer zukünftigen Gestaltung. Opladen: Leske. OCLC6004240.
(en)Alemi, Mahvash (1985.). „11. The 1891 Map of Tehran: two cities, two cores, two cultures”. u: Petruccioli, Attilio. Environmental Design: Maghreb, from Colonialism to a New Identity. A.A.R.P. Environmental Design. Rome, Italy: Islamic Environmental Design Research Centre. ISSN0393-5183.
(ar)al-Bagdadi, Al-Katib (11. vijek). Ta'rikh Baghdad. II. Bagdad: Al-Katib al-Bagdadi.
(de)al-Hamavi, Jakut (1961.). Wüstenfeld, Ferdinand. ur. Kitab al-Buldan: Jacut's geographische Weirterhuch. Beirut: Nachdruck.
(de)Anschütz, Helga (1967.). Persische Stadttypen. Eine vergleichende Betrachtung der Städte Teheran - Isfahan - Abadan - Chorramschahr, und Buschir in Iran. Geografische Rundschau. 19:3. Braunschweig: Westermann Schulbuchvlg. OCLC772756391.
(en)Bahrambeygui, Hushang (1977.). Tehran: An Urban Analysis. Teheran: Sahab Books Institute. OCLC5672777.
(fr)Chardin, Jean (2002.). Voyages du chevalier Chardin, en Perse, et autres lieux de l'Orient. V. Chestnut Hill, Massachusetts: Adamant Media Corporation. ISBN9780543978981.
(it)Della Valle, Pietro (1628.). Delle conditioni di Abbas re di Persia. Venezia: Pietro Della Valle.
(en)Floor, Willem M. (2005.). The History of Theater in Iran. Washington D.C.: Mage Publishers. ISBN9780934211291.
(en)Gonzáles de Clavijo, Ruy (1859.). „5. The Journey through Azerbijan, Irak, and Khorasan”. u: Markham, Clements R.. Narrative of the Embassy of Ruy Gonzalez de Clavijo to the Court of Timour at Samarcand, A.D. 1403-6. London: Hakluyt Society.
(en)Grenet, Frantz (2005.). „2. An Archaeologist's Approach to Avestan Geography”. u: Curtis, Vesta Sarkhosh; Stewart, Sarah. Birth of the Persian Empire. The Idea of Iran. I. London: I. B. Tauris. ISBN9781845110628.
(en)Herbert, Thomas (1665.). Some Years Travels into Divers Parts of Africa and Asia the Great (III. izdanje izd.). London: J. Best for Andrew Crook.
(en)Homayoun, Alemi; Katouzian, Shahab (1996.). „1. Tehran, Portrait of a Changing City, 2. Tehran, Capital City: 1786-1997. The Re-invention of a Metropolis”. u: Alemi, Mahvash; Micara, Ludovico; Petruccioli, Attilio. Environmental Design: Iranian Architecture in Search for a New Identity. A.A.R.P. Environmental Design. Rome, Italy: Islamic Environmental Design Research Centre. ISSN0393-5183.
(fr)Hourcade, Bernard; Khosrokhavar, Farhad (1983.). L’habitat révolutionnaire à Téhéran, 1977-1981. Hérodote. XXXI. Saint-Denis, Paris: Institut Français de Géopolitique. ISSN0066-2399.
(en)Houtum-Schindler, Albert (1896.). Eastern Persian Irak. Royal Geographical Society. London: J. Murray.
(fa)Karimān, Ḥosayn (1976.). Tehrān dar goḏašta va ḥāl. Tehran: Iran's National University Press.
(fa)Kasravi, Ahmad (1973.). Ḏokā, Jaḥjā. ur. Kārvand-e Kasravi. Tehran: Kitāb'hā-ji Džībī.
(en)Lorentz, John H. (1995.). Historical Dictionary of Iran. Lanham, Maryland: Scarecrow Press. ISBN9780585226286.
(en)Minorsky, Vladimir (2005.). „Al-Rayy”. u: Bearman, P. J.; Bianquis, T.; Bosworth, Clifford Edmund; Van Donzel, E.; Heinrichs, W. P.. Encyclopaedia of Islam. VIII. Leiden: Brill Publishers. ISBN9789004139749.
(fa)Mostafavi, Sayyed Mohammad Taqi (1952.). Bok'e-je Bibi Šahrbanu dar Rej. Teheran: Etelat.
(en)(fa)Mostavfi, Hamd-Alah (1915.). „2. The English translation, with notes”. u: Le Strange, Guy. The geographical part of the Nuzhat-al-qulub. E.J.W. Gibb memorial" series. XXIII. Leiden: Brill Publishers.
(en)Murray, Alan (2000.). World trolleybus encyclopaedia. Yateley, Hampshire: Trolleybooks. ISBN0904235181.
(fr)Olivier, Guillaume-Antoine (1807.). Voyage dans l'empire ottoman, l'Égypte et le Perse. III. Paris: H. Agasse.
(fr)Pakdaman, Nasser (1974.). Premier recensement de l'Iran. XX. Tehran: Farhang-e Iranzamin.
(fr)Planhol, Xavier (de) (1964.). Recherches sur la géographie humaine de l’Iran septentrional. Memoires et documents. Paris: Université Paris Sorbonne-Paris.
(fr)Planhol, Xavier (de) (1968.). Les fondements géographiques de l’histoire de l’islam. Paris: Groupe Flammarion.
(fr)Planhol, Xavier (de) (1993.). Les Nations du prophète : Manuel géographique de politique musulmane. Paris: Fayard. ISBN9782213024011.
(en)Porter, Robert Ker (2010.). Travels in Georgia, Persia, Armenia, ancient Babylonia: during the years 1817, 1818, 1819, and 1820. Charleston, South Carolina: Nabu Press. ISBN9781149858431.
(en)Rostami, Jamal; Kashi, Mohsen (2011.). „11. Large Span Tunnels and Caverns”. u: Redmond, Steve; Romero, Victor. Challenges in Construction of Urban Road Tunnels, The Case History of Tohid Expressway Tunnels in Central Tehran. 2011: Rapid Excavation and Tunneling Conference Proceedings. Englewood, Colorado: Society for Mining, Metallurgy and Exploration. ISBN9780873353434.
(en)Sanasarian, Eliz (2000.). Religious Minorities in Iran. Cambridge Middle East Studies. Cambridge, U.K.: Cambridge University Press. ISBN9780521770736.
(en)Wirth, Eugen (1974./1975.). Zum Problem des Bazars. Der Islam. LI i LII. Berlin: Walter de Gruyter. ISSN1613-0928.
(de)Zakarijā, Abu Jaḥjā (1849.). Wüstenfeld, Ferdinand. ur. Aṯār al-belād wa aḵbār al-ʿebād. Die Denkmäler der Länder. I. Gottingen: Georg-August-Universität.
(en)Darmesteter, James (1995.). Peterson, Joseph H.. ur. Avesta: Vendidad. Sacred Books of the East. Rochester, Minnesota: Avesta - Zoroastrian Archives., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Ghasemi, Shapour (2011.). Iran-Iraq War 1980-1988. History of Iran. III. Amsterdam: Iran Chamber Society., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fa)(en)(fr)Habibi, Mohsen; Hourcade, Bernard (2005.). Land & People. Atlas of Tehran Metropolis. I. Tehran & Paris: Tehran Geographic Information Center. ISBN9789647943468., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fr)Hourcade, Bernard (1997.). L’émergence des banlieues de Téhéran. Métropoles et métropolisation. XXIV. Paris: Cahiers d'Etudes sur la Méditerranée Orientale et le monde Turco-Iranien. ISSN1777-5396., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Mahdawī Ardabīlī, MoḥAmmad-Ḥasan; Momayyez, Mortažā; Ashraf, Ahmad; Tafażżolī, Aḥmad; Karāmatī, Yūnos (15. 12. 1999.). Faculties of The University of Tehran. Encyclopædia Iranica. New York: Columbia University., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Minoui, Delphine (februar 1999.). Printemps Théatral. Paris: Centre d'études et de recherches internationales., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fr)Mobasser, Soussan (4. 5. 1987.). Le réseau national des bazars en Iran. IV. Paris: Cahiers d'Etudes sur la Méditerranée Orientale et le monde Turco-Iranien., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Ohadi, Mansour (6. 12. 2000.). „2. Demographics & socioeconomic specifications”. u: Gordesch, Johannes; Kramer-Wahington, Helgard. Tehran from the aspect of sociology. Berlin: Freie Universität Berlin., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Harrison, Frances (14. 3. 2005.). Quake experts urge Tehran move. London: British Broadcasting Corporation., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fa)Hosseini, Hamid Reza (2007.). Kako je Teheran postao glavni grad?. London: British Broadcasting Corporation (BBC Persian)., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Shahriari, Shervin; Mashayekhi, Ali (juli 2010.). Rabii, Ramin; Kerman, Eddie. ur. Country Overview. Iran Investment Monthly. IV. 46. Tehran & London: Turquoise Partners. Arhivirano izoriginala na datum 2016-02-05. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Shahriari, Shervin; Mashayekhi, Ali; Mahoozi, Sanam; Ebrahimnejad, Ali (februar 2011.). „2011 Sustainable Transport Award”. u: Rabii, Ramin; Kerman, Eddie. Economy. Iran Investment Monthly. V. 53.. Tehran & London: Turquoise Partners. Arhivirano izoriginala na datum 2012-03-20. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Payvand News (27. 1. 2008.). Heavy snow in Tehran causes flights delay. San Francisco: Payvand Iran News. Arhivirano izoriginala na datum 2013-05-25. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Payvand News (23. 12. 2008.). Second Tehran Art Expo opens. San Francisco: Payvand Iran News. Arhivirano izoriginala na datum 2013-05-25. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)PressTV (3. 10. 2010.). China invests in Tehran Metro. Tehran: PressTV. Arhivirano izoriginala na datum 2011-07-28. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)PressTV (14. 11. 2010.). Tehran opens unique Javadieh Bridge. Tehran: PressTV. Arhivirano izoriginala na datum 2011-01-12. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)PressTV (23. 1. 2011.). Tehran up for intl. transport award. Tehran: PressTV. Arhivirano izoriginala na datum 2011-03-16. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)PressTV (1. 2. 2011.). TSE ranked as best bourse index. Tehran: PressTV. Arhivirano izoriginala na datum 2011-09-16. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fa)(en)Azadi S.C. (2011.). Places Complex. Tehran: Azadi Sport Complex. Arhivirano izoriginala na datum 2013-05-22. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Carpet Museum (2001.). About Museum. Tehran: Carpet Museum of Iran. Arhivirano izoriginala na datum 2017-03-23. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Central Bank of Iran (2011.). About Treasury of National Jewels. Tehran: Central Bank of the Islamic Republic of Iran. Arhivirano izoriginala na datum 2021-09-26. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fa)(en)Cinema Museum (2008.). About Museum. Tehran: Film Museum of Iran. Arhivirano izoriginala na datum 2011-09-30. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Imam Ali Museum (2011.). Imam Ali Religious Arts Museum. Tehran: Imam Ali Museum of Arts. Arhivirano izoriginala na datum 2011-10-13. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Iran Chamber (2011.). Museum of Contemporary Arts of Tehran. Iranian Museums & Galleries. Amsterdam: Iran Chamber Society., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)IRIMO (2006.). Data Processing Center (1951-2005). Tehran: Iran Meteorological Organization. Arhivirano izoriginala na datum 2011-09-27. Pristupljeno 2014-08-25., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)ISTA (2005.). Tehran Museums. Tehran: Iranian Society Of Travel Agents. Arhivirano izoriginala na datum 2011-09-28. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Malek (2011.). About. Tehran: Malek National Library and Museum Institution. Arhivirano izoriginala na datum 2011-11-19. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fa)(en)(ar)Milad Tower (2009.). About Milad Tower. Tehran: Milad Sky Tower. Arhivirano izoriginala na datum 2012-06-22. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fa)(en)(ar)(it)(fr)(ru)NLAI (2011.). „1. History”. National Library Of Iran. Tehran: National Library and Archives Organisation of Iran. Arhivirano izoriginala na datum 2009-01-24. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fa)(en)NMOI (2011.). General. Tehran: National Museum of Iran. Arhivirano izoriginala na datum 2013-08-15. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fa)(en)Statistical Centre of Iran (1996.). „2. Literacy and Education”. Iran Statistical Year Book 1375. Tehran: Iranian ministry of the Interior., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fa)(en)Statistical Centre of Iran (2006.). „2.15. Population by Religion and Ostan”. Iran Statistical Year Book 1385. Tehran: Iranian ministry of the Interior., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fa)(en)Statistical Centre of Iran (2006.). „2.22. Registered Marriages and Divorces”. Iran Statistical Year Book 1385. Tehran: Iranian ministry of the Interior. Arhivirano izoriginala na datum 2016-03-06. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fa)(en)Statistical Centre of Iran (2006.). „17.12. Cinemas and Attendances”. Iran Statistical Year Book 1385. Tehran: Iranian ministry of the Interior., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fa)Persepolis (2011.). Historija kluba. Tehran: Persepolis F.C.. Arhivirano izoriginala na datum 2011-03-03. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)RAM (2001.). Museum Information. Tehran: Reza Abbasi Museum. Arhivirano izoriginala na datum 2011-09-27. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fa)Sadabad (2011.). Historija. Teheran: Sadabadska palača., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Skyscraper Page (2011.). Tehran Skyscraper Diagram. Victoria, British Columbia: Skyscraper Page., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Tehran.ir (2011.). Administrative Districts. Tehran: Tehran municipality, Public & International Relations Department. Arhivirano izoriginala na datum 2014-07-26. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fa)Tehran.ir (2011.). O Teheranu. Tehran: Tehran municipality, Public & International Relations Department., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Tehran.ir (2011.). Tehran, Culture & education. Tehran: Tehran municipality, Public & International Relations Department. Arhivirano izoriginala na datum 2016-11-19. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Tehran.ir (2011.). Tehran, Housing & Town-planning. Tehran: Tehran municipality, Public & International Relations Department. Arhivirano izoriginala na datum 2016-03-05. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Tehran.ir (2011.). Tehran, Traffic & Transportation. Tehran: Tehran municipality, Public & International Relations Department. Arhivirano izoriginala na datum 2017-06-25. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Tehran.ir (10. 9. 2011.). Vertical Green Spaces to Develop in Tehran. Tehran: Tehran municipality, Public & International Relations Department. Arhivirano izoriginala na datum 2017-03-20. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)Tehran Metro (2011.). Metro History. Tehran: Tehran Urban & Suburban Railway Company. Arhivirano izoriginala na datum 2012-03-14. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fa)Tehran Metro (2011.). Umjetnost u Teheranskom Metrou. Tehran: Tehran Urban & Suburban Railway Company. Arhivirano izoriginala na datum 2011-09-23. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fa)(en)(ar)TIBF (2011.). About Us. Tehran: Tehran International Book Fair. Arhivirano izoriginala na datum 2012-05-06. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fa)(en)Tochal Telecabin (22. 8. 2009.). A view of Tochal Telecabin. Teheran: Tochal Telecabin. Arhivirano izoriginala na datum 2017-03-30. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(fa)(en)Tochal Telecabin (2011.). Lines of Telecabin. Teheran: Tochal Telecabin. Arhivirano izoriginala na datum 2008-11-21. Pristupljeno 2013-05-09., pristupljeno 19. 9. 2011.
(en)UNESCO (2013.). Golestan Palace. Paris: United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization., pristupljeno 19. 9. 2011.
.png)
.png)
_hr.png)
.png)
.png)
.jpg)
.svg)
.PNG)
_hr.png)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
_004.jpg)
_(23).JPG)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
