Otok su otkrili portugalski moreplovci između1469. i1472. godine. Prvo naselje São Tomé podigao je1493. godineAlvaro Caminha koji je dobio zemlju od portugalskog kralja. Príncipe je utemeljen sličnim sporazumom1500. godine. Portugalci su, koristeći robove, sredinom 16. stoljeća pretvorili otok u najvećeg afričkog izvoznikašećera.
Uzgoj šećera bio je u porastu sljedećih 100 godina. Početkom 19. stoljeća započelo se s uzgojem još dviju poljoprivrednih kultura -kave ikakaovca. Do1908. Sveti Toma je postao najveći svjetski proizvođač kakaa, još uvijek najznačajnije privredne grane države.
Iako je Portugal ukinuoropstvo1876. godine, prisilni rad afričkih robova na otoku je nastavljen. Početkom dvadesetog stoljeća u svijetu je odjeknulo otkriće kontroverznog izrabljivanja radnika, većinom izAngole. Neprestalne pobune radnika kulminirale su u neredima1953. godine u kojima je nekoliko stotina afričkih radnika ubijeno u sukobima s Portugalcima. Ovaj "Batepá masakr" ostaje najznačajniji događaj u kolonijalnoj povijesti otoka i danas se obilježava kao praznik.
U drugoj polovici 20. stoljeća, kada nacije širom Afrike zahtijevaju neovisnost, mala grupa građana São Toméa osniva Pokret za oslobođenje Svetog Tome i Principa (Movimento de Libertação de São Tomé e Príncipe,MLSTP), i uspostavlja bazu u obližnjem Gabonu. Ubrzo nakon zbacivanja portugalskog diktatora Salazara i Caetanoa u travnju1974. godine, nova je vlada izglasala neovisnost svih prekomorskih kolonija. U studenom1974. dogovorena je predaja vlasti i proglašenje suvereniteta. Nakon perioda prijelazne vlasti puna neovisnost postignuta je 12. lipnja 1975. godine, kada je izabran prvi predsjednik Manuel Pinto da Costa.
Sveti Toma i Princip je jedna od prvih afričkih država koja je 1990. godine prihvatila demokratske reforme i legalizaciju oporbenih stranaka, tako da su izbori održani 1991. godine bili slobodni. Miguel Trovoada, bivši premijer, u egzilu od 1986. godine, vratio se na otok i izabran je kao predsjednik. Trovoada je ponovno izabran za predsjednika 1996. godine.
Od ustavnih amandmana iz1990., Sveti Toma i Princip jedemokratskadržava s polupredsjedničkim sustavom.Predsjednik se bira svakih pet godina. Jednodomni parlament (Assembleia Nacional) sastoji se od 55 zastupnika i bira se svake četiri godine, bez obzira na mogući pad vlade. Parlament birapremijera, koji potom svoj tîm ministara predstavlja predsjedniku, koji ih uzvratno imenuje. Ustav iz 2003. je glavni zakon zemlje, usvojen Zakonom br. 1/03 od 29. januara 2003. Ustav jamči neovisnost pravosuđa. Vrhovni sud pravde je, uz prvostupanjske sudove, najviše sudbeno tijelo u zemlji. Pravosudni sustav Svetoga Tome i Principa ipak pati od velikih neriješenih predmeta i kroničnog nedostatka sredstava. Ostale važne zakonske odredbe u zemlji su Zakon br. 8/1991 (Temeljni zakon o pravosuđu), Zakon br. 10/1991 (Statut sudaca) i Zakon br. 5/1997 (Statut javne službe).
Do2016. bila je jedna od rijetkih zemalja uUjedinjenim narodima koja je priznalaTajvan i održavala dobre odnose s njim, što je značilo da je bila jedna od rijetkih (afričkih) zemalja koje nisu imale diplomatske odnose sNarodnom Republikom Kinom. U decembru 2016. zemlja je prekinula veze s Tajvanom, što je otvorilo put za nove odnose s Kinom. Od 17. marta 2012. država je priznala neovisnostKosova. Trenutačni ministar vanjskih poslova je Urbino Botelho.
Vojska Svetoga Tome službeno se zoveForças Armadas de São Tomé e Príncipe iliFASTP. Sastoji se od tri dijela: kopnenih snaga, obalne straže (Guarda Costeira ili GCSTP) i predsjedničke straže. Godine2005. vojska je brojala oko 300 pripadnika.CIA opisuje vojsku kao malu i neučinkovitu, s nedostatkom sredstava, zastarjelom opremom i promaknućima temeljenim na pokroviteljstvu. Obalnu stražu čini samo pedesetak volontera i dva gumenjaka. Mornarica Sjedinjenih Država povremeno trenira s vojnim osobljem Svetog Tome u sklopu Afričke partnerske postaje (APS). U 2006. godini oko 0,8%bruto domaćeg proizvoda potrošeno je na obranu, što je relativno nizak postotak.
Godine1977., dvije godine nakon postignute neovisnosti od Portugala, zemlja je podijeljena na dvije pokrajine – provincija Sveti Toma i provincija Princip – i na šest okruga. Glavne historijske pokrajine su:
Sao Tome (glavni grad:São Tomé), provincija se sastoji od jednog otoka na kome živi najveći dio stanovništva države;
Principe (glavni grad:Santo Antonio), sjeverna provincija koja zaokuplja cjelinu manjeg otoka Principe.
Od donošenja novog ustava1990. pokrajine su ukinute, a okruzi su jedine administrativne podjedinice. Od29. aprila1995, otok Princip je autonomna regija, koja se graniči s okrugom Pagué. Veći otok Sveti Toma podijeljen je na šest okruga, a otok Princip na jedan.
Arhipelag Svetog Tome i Principa se nalazi gotovo točno naekvatoru. Točka gdje se spajajuekvator iGrinički meridijan (vidi:Null Island) nalazi se 718 kilometara od obale Sao Tome, u mjestu Formiga. Otok Sao Tome udaljen je 285 kilometara od obale Afrike (Gabon), dok je otok Princip udaljen 217 kilometara od obaleEkvatorijalne Gvineje. Otoci Sveti Toma i Princip međusobno su udaljeni 147 kilometara.
Sveti Toma (portugalski:São Tomé) je masivni štitastivulkan koji se uzdiže s dnaAtlantskog oceana, preko 3.000 metara ispod razine mora. Nastao je dužKamerunske linije tj. niza vulkana koji se proteže odKameruna jugozapadno do Atlantskog oceana. Većina lave koja je izbila na Svetome Tomi u posljednjih milijun godina bila jebazalt. Najmlađa datirana stijena na otoku stara je oko 100.000 godina, no brojni noviji češeri od pepela nalaze se na jugoistočnoj strani otoka. Ukupna površina otoka je 859 km2 s perimetrom od 124 kilometra. Najviši vrh na otoku je Pico de São Tomé, visok 2.024 metara.
Otok Princip (portugalski:Príncipe) je otočić iste prirode s površinom od 136 km2 i perimetrom od otprilike 73 kilometra. Najviša točka na otoku je planina Pico do Príncipe, visoka 947 metara.
Otok Sveti Toma.
U sastavu arhipelaga, dakle pod zakonodavstvu Svetog Tome i Principa, nalaze se manji otočići
Klima Svetog Tome i Principa je u biti uvjetovana njegovim geografskim položajem, podložna sezonskom prenošenju niskih ekvatorskih tlakova,monsunskim vjetrovima s juga, toplomGvinejskom strujom tereljefom.[8]
Na razini mora klima jetropska — vruća i vlažna s prosječnom godišnjom temperaturom od oko 26 °C i malim dnevnim varijacijama. Temperatura se rijetko penje iznad 32 °C. Na višim unutarnjim visinama prosječna godišnja temperatura je 20 °C, a noći su uglavnom svježe. Godišnja količina oborina varira od 7.000 mm u gorskimoblačnim šumama do 800 mm u sjevernim nizinama. Kišna sezona je od oktobra do maja.[8]
Teritorij zemlje je dio ekoregije Sveti Toma, Princip i Annobón vlažnih nizinskih šuma. Sveti Toma i Princip nema veliki broj autohtonih sisavaca, mada susaotomska rovka (Crocidura thomensis) i nekoliko vrstašišmiša endemični. Otoci su dom većem broju endemskih ptica i biljaka, uključujući najmanji ibis na svijetu (Saotomski ibis,Bostrychia bocagei), najveću svjetsku pticu sunčanicu (Velika nektarka,Dreptes thomensis), rijetkog Saotomskog fiskala (Lanius newtoni) i nekoliko divovskih vrstabegonije. Sveti Toma i Princip je važno mjesto za gniježđenje morskih kornjača, uključujućikornjače kljunaše (Eretmochelys imbricata).
Jedini sisavci porijeklom iz Svetog Tome i Principa bili su šišmiši i rovke. Nakon ljudi, nekoliko drugih sisavaca je stiglo do otoka, uključujući štakore, majmune i domaće životinje poput svinja i pasa. Na otocima je uočeno više od 140 vrsta ptica, od kojih je više od dvadeset endema. Također, neki vodozemci, neki gmazovi, pet vrsta riba i mnogi beskralježnjaci ne nalaze se nigdje drugdje na svijetu.
Oko 74% otoka prekriveno jetropskom prašumom. Samo dio toga je izvorna prašuma, veliki dio čine nekadašnji nasadi koji su ponovno zarasli. Postoji oko 895 vrsta vaskularnih biljaka, od kojih je 95 endemičnih za Svetog Tomu i 37 za Principa.Papratnjače su dobro zastupljene. Jedinagolosjemenjača jecrnogoričniAfrocarpus mannii. Oko 30% zemlje – više od četvrtine Svetoga Tome i gotovo polovica Principa – dio je Parque Natural Ôbo. Osim tropske prašume, park također uključuje područjamangrova isavane.
Od1800. gospodarstvo Svetog Tome i Principa temelji se napoljoprivredi. U doba proglašenja neovisnostiPortugalci su kontrolirali 90% plantaža koje su nakon proglašenja nezavisnosti prešle u vlasništvo različitih državnih tvrtki, danas privatiziranih.
Dominantan je uzgojkakaovca i glavniizvoz su zrna kakâ, što čini otoke ovisne od tržištačokolade. Sveti Toma uz kakao izvozi takođerkopru,zrna kave,palmino ulje, većinom premaEuropi (Ujedinjeno Kraljevstvo,Nizozemska,Belgija,Portugal). Proizvodnjahrane nedovoljna je za podmirenje domaćih potreba tako da se dio hrane uvozi (22% od ukupnog uvoza).[9] Država također uvozi svu potrebnu naftu[10] (15% od ukupnog uvoza),[9] te građevinski materijal i pića.[9] Glavni uvozni partneri suPortugal (54% ukupnog uvoza),Angola (22%),Kina (5%) iNigerija (2%).[9] Trgovinska bilanca zemlje uglavnom je negativna.
Osim poljoprivrede razvijeno je iribarstvo i maliindustrijski sektor koji vrši preradu poljoprivrednih proizvoda.
Nakon proglašenja neovisnosti, privredom se upravljalo centralno jer je najveći dio proizvodnje bio u vlasništvu države. U1980-im i1990-im godinama privreda Svetog Tome i Principa našla se u velikim poteškoćama. Ekonomski razvoj je stagnirao, izvoz kakâ je pao, kao i njegova cijena na tržištu. Kao odgovor na gospodarske teškoće vlada je provela reforme. Od1987. godine na snazi su mjereMeđunarodnog monetarnog fonda, koje uključuju povećanje udjela privatnog vlasništva u svim sektorima gospodarstva.
Sveti Toma i Princip trenutno predstavlja jednu od najmanjih ekonomskih sustava na svijetu, mada s obzirom na afrički kontekst i na veličinu zemlje, ostaje relativno uravnoteženo gospodarstvo. U decembru 2023. zabilježila je stopu nezaposlenosti od 14,2%.[11]
São Tomé ima 193.380 stanovnika, а Príncipe 8.420. Svi potječu iz različitih etničkih skupina koje su naselile otok od1485. godine, među kojima se ističe šest grupa:
Mesticos, potomci afričkih robova koji su dovedeni na otok izBenina,Gabona iKonga;
Angolares, potomci robova izAngole koji su preživjeli brodolom 1540.;
Sedamdesetih godina20. stoljeća dogodile su se dvije značajne migracije stanovništva: okо 4.000 Portugalaca napustilo je otok, a doselilo se nekoliko stotina izbjeglica izAngole.
Portugalski je službeni jezik kojim govori oko 98,4% stanovništva zemlje, od kojih ga značajan dio govori kaomaterinji jezik. Govore se i restrukturirane varijante portugalskog ili portugalskog kreolskog kao što suforro,zelenortski kreolski (8,5%),angolarski (6,6%) ilunguié (1%).
Francuski (6,8%) iengleski (4,9%) su strani jezici koji se uče u školama.
Vjerska opredjeljenja su neizmjerno složena: ona potječu iz najrazličitijih vjerovanja, prateći raznolikost podrijetla stanovništva u državi. Prema podacima izWorld Factbooka, stanovništvo je 72,6%kršćansko, 6,2% prati druge vjere izvan kršćanstva, 21,2% je nereligiozno.
U kršćanskoj skupini se broji 55,7% katolika, 4,1% adventista, 3,4% sljedbenika Božjeg sabora, 1,86% Jehovini svjedoka i 7,54% iz ostalih grupa. Crkvaadventista sedmog dana je najvećaprotestantska skupina u zemlji s više od 8.000 članova. Oko 21,2% su agnostici ili ateisti. Manje od 2% muslimani.
Katedrala Gospe od Milosti.
Katolička zajednica na otoku odnosi se na Biskupiju Svetog Tome i Principa[b]. Biskupiju je prvo stvoriopapa Klement VII.31. januara1533. rasparčavanjemFunchalske nadbiskupije[c] a zatim ju je zvanično osnovao i odvojio od male biskupije Madeirapapa Pavao III.3. novembra1534. bulom "Aequum reputamus". Istabula je vrlo značajna jer se s njom uspostavlja biskupiju Goa, biskupija León u Nikaragvi, dijeli se biskupija Funchal i daje sekralju Portugala, tadašnjiJoão III, pravo pokroviteljstva i predstavljanja biskupa novoosnovane biskupije Sv. Tome i sve druge infrabiskupske beneficije. Biskupija Sv. Tome je imala jurisdikciju koja se protezala naKongo iAngolu, tako vodeći širenje katoličke vjere u gvinejskoj regiji.Svetac zaštitnik biskupije jeToma Apostol, koji se spominje3. jula ili21. decembra, a njezino sjedište je Katedrala Gospe od Milosti (Nossa Senhora da Graça),[d] sagrađene pri kraju15. stoljeća. Katedrala se nalazi u blizini obrambenog tornja koji je1492/93. izgradio kapetanÁlvaro de Caminha.
Osnovna hrana u saotomejskoj kuhinji uključujeribu,plodove mora,grah,kukuruz, krušno voće i kuhanubananu.Tropsko voće, poputananasa,avokada i banane su značajne komponente lokalne kuhinje, koja se ističe i po upotreba ljutih začina.Kava se koristi u raznim jelima kao začin. Jela za doručak često su podgrijani ostaci obroka od prethodne večeri, a popularni suomleti.
Među lokalnim specijalitetima mogu se spomenuti "aroc dosi" (arroz doce), "bariga de peiše" (barriga de peixe), "kašupa" (cachupa) i "kaluku" (calulu).Arroz doce je tradicionalni puding od riže uz slatkim kukuruzom i kokosom.Barriga de peixe je riba na žaru poslužena s rižom, kruhovim voćem ilimaniokom (cassava).Cachupa je jelo koje se nalazi i naZelenortskim otocima (Katxupa), u biti pripremljeno od sporo kuhanog mesa, zelenog graha, mahuna i kukuruza.Kalulu je isto tradicionalno, pripremljeno sa škarpinom ili dimljenom ribom, kozicama, rajčicom, bamijama, patlidžanom, lukom i začinima, uključujući rajska zrna.
.jpg)
_2.jpg)
.jpg)
.svg)
