Sveti Petar, po rođenjuŠimon (aram. שמעון), nazvanKamen (aram. כאפאKifa,gr. πέτροςPetros) od straneIsusa, bio je jedan od najbližihIsusovih učenika iapostola.
Šimun je, sa bratomAndrejem, odlučio postatiučenik jevrejskog prorokaJešue i priključi se njegovoj zajednici. Ješua ga je tada nazvao Kamen ili Stijena (ar.Kefa), što je kasnije na grčki prevedeno Petar (grčki:Πέτρος). Petar se često uBibliji spominje, zajedno saJakovom iJovanom, kao svedok važnih događaja, poputpreobraženja.
Apokrifni izvori u više navrata opisuju Petrov potcenjivački stav prema ženama u zajednici i neprijateljstvo kMariji Magdaleni.Evanđelje po Tomi prenosi da je Simon Petar tražio od Isusa da Marija napusti njihovu družinu, "jer žene nisu dostojne života", što Isus nije prihvatio.[1]
Kanonskaevanđelja tvrde da jeJešua natajnoj večeri predskazao da će ga se Petar tri puta odreći pre nego što petao zakukuriče tri puta. Nakon hapšenja Ješue, vođe pokreta, evanđelja prenose da je Petar tri puta izjavio kako nema veze sa njim, bojeći se posledica.
Zbog širenja Isusova učenja, namesnikHerod Agripa I je uhapsio Petra i htio ga pogubiti, no Petar je uspio pobeći iz zatvora, u čemu mu je, prema Novom zavetu, pomogaoanđeo. Petar je potom napustioJeruzalem i tako se spasio. Potaknut viđenjem, odlazi propovijedati uCezareju, a potom i uAntiohiji.
Sa dolaskom sve više novoobraćenih hrišćana iz nejevrejskih sredina, rano hrišćanstvo prestaje biti isključivojevrejska sledba. Prva ozbiljna kriza glede položaja „nejevreja“ u zajednici nastaje u Galatiji i Antiohiji49. godine, po pitanju obaveznostiobrezanja.[3] Među hrišćanima su se razvile dve struje.Judeohrišćani, među kojima je bio Petar, su zastupali obaveznost Mojsijevog zakona, dok jePavle od Tarsa govorio da su nejevreji slobodni od njega. Pavle je želeo da ukineobrezivanje i ostale zakone kojih su se oni pridržavali,[4] zbog čega je savJerusalim bio u pometnji.[5]
Radi rešavanja spora, je linejevrejima koji su prihvatiliIsusovo učenje obavezanMojsijevZakon, sazvan jesaborranih kršćanskih vođa uJeruzalemu oko49. godine.[3] Pavle je bio glavni zastupnik stava da nejevreje treba osloboditi od poštovanja jevrejskog zakona. Zastupnici tvrde struje, predvođeni Petrom, se nisu slagali sa tim. Pavle je na saboru optužio Petra za licemerje, postaviši mu pitanje: „Kada ti koji si Jevrejin živiš neznabožački a ne judejski, zašto prisiljavaš neznabošce da žive judejski?“[6]. Nakon toga, sabor je naJakovljev predlog prihvatio kompromisno gledište. Odlučeno je da se nejevreji preobraćeni na kršćanstvo ne moraju držatiMojsijevih zakona, uključujućiobrezivanje muške djece, ali su zadržane zabrane konzumacijekrvi,krvavog mesa, mesa nepravilno zaklanih životinja,bluda iidolatrije.
Petar je blagovestio Jevrejima rasejanim po Pontu, Galatiji, Vitiniji, Kapadokiji i Aziji. Pred kraj života otišao je u Rim, gde je bio raspet, glave okrenute na dole, tražeći da kazna bude izvršena na taj način.[2]
Petar je posle provedenih tridesetak godina među Jevrejima, krenuo zaRim da propovedahrišćanstvo. PremaDjelima Petrovim, u Rimu se odigrao sukob između Petra iSimona Maga.Crkveno predanje kazuje da je Simon želeo da pokaže silu svojih magijskih veština, te da se podigao u vazduh naForum Romanum pred mnoštvom ljudi. Tada je apostol Petar prouzneo molitvu Gospodu, te je Simon pao na zemlju i tako je poginuo.[7]
Apostol Petar je u Rimu osuđen na smrtrazapinjanjem od stranerimskih vlasti. Prema tradicija koja se navodi u apokrifnimDjelima Petrovima, bio je razapet s glavom nadolje.Apokrifna„Petrova pisma“ kažu da je raspet na krstu postavljenom natraške, jer je rekao da ne zaslužuje da umre na isti način kao Isus.
Većina protestantskih i katoličkih teologa,[8] i mnogi istoričari,[9] smatraju da je Petar pogubljen za vremeNerona u Rimu. Rimska martirologija navodi29.6., ca.64 kao datum njegove smrti. Neki naučnici misle da je umro13.10.64.
Neki od istraživača sumnjaju u crkvene stavove o ulozi Petra u ranom hrišćanstvu.[10][11][12][13][14] Na primer, istoričar Oto Cvirlajn je u dve opsežne studije demonstrirao da ne postoje dokazi, ni pisani, ni arheološki, da je Petar ikada bio u Rimu.[15][16][17]
Katolička tradicija smatra da je sahranjen na budućoj lokacijiBazilike sv. Petra, odnosno da se njegovo tijelo nalazi u katakombi ispod visokog oltara Bazilike.
Rimokatolička crkva smatra da jeapostol Petar bio prvi antiohijskiepiskop i osnivač rimske crkve, to jest prvipapa, i da je rimskim biskupima Isus odredio primat u hrišćanskoj zajednici. Ostale hrišćanske crkve ne dele ovo mišljenje. Zapravoslavnu,anglikansku idrevnoistočne crkve, Petar je svetac i prvi rimski episkop.
Drugi pak smatraju da Petar nikada nije imao službubiskupa ili nadzornika, te tvrde da je funkcija biskupa nastala kasnijim razvojemkršćanstva. Nadalje, mnogiprotestanti ne drže da bi se za njega trebala koristiti titula "sveti".
Šijiti vjeruju da je Šimun (Sham'oon naarapskom) od Boga odabran da bude nasljednikIsusa (Ise).
Helenistički filozofPorfirije kritikujeapostole, uključujući Petra, jer su pripisali Isusu stvari koje nije učinio niti rekao. Porfirije piše da je Petar bio kukavica, podlac, licemjer, impulzivni kavgadžija, te sumnja da ga je Isus učinio prvakom apostola:
Jer kako čovjek ne bi zadrhtao pri pomisli da onakav čovjek prima ključeve nebeske i vlast da veže i razrešuje, čovjek koji je tako bio zapleten u svoje vlastite mane![20]
U umjetnosti se često prikazuje kako drži ključeve vrata nebeskog kraljevstva (simbol njegovog primata nad ostatkom Crkve), što je referenca naMatiju 16:18.
↑O'Connor, Daniel William (2013). „Saint Peter the Apostle”. Encyclopædia Britannica. Encyclopædia Britannica Online. pp. 5. Pristupljeno 12. 04. »[M]any scholars… accept Rome as the location of the martyrdom and the reign of Nero as the time.«.
↑Brown, Raymond E. & Meier, John P. (1983). Antioch and Rome: New Testament Cradles of Christianity. Paulist Press. str. 98. ISBN978-0-8091-0339-3. »As for Peter, we have no knowledge at all of when he came to Rome and what he did there before he was martyred. Certainly he wasnot the original missionary who brought Christianity to Rome (and thereforenot the founder of the church of Rome in that sense). There is no serious proof that he was the bishop (or local ecclesiastical officer) of the Roman church—a claim not made till the third century. Most likely he did not spend any major time at Rome before 58 when Paul wrote to the Romans, and so it may have been only in the 60s and relatively shortly before his martyrdom that Peter came to the capital.«
↑J.N.D. Kelly,Oxford Dictionary of the Popes (Oxford University Press) (1996). str. 6. "Ignatius assumed that Peter and Paul wielded special authority over the Roman church, while Irenaeus claimed that they jointly founded it and inaugurated its succession of bishops. Nothing, however, is known of their constitutional roles, least of all Peter's as presumed leader of the community."
↑Building Unity, Ecumenical Documents IV (Paulist Press) (1989). str. 130. "There is increasing agreement that Peter went to Rome and was martyred there, but we have no trustworthy evidence that Peter ever served as the supervisor or bishop of the local church in Rome."
↑Zwierlein, Otto:Petrus und Paulus in Jerusalem und Rom. Vom Neuen Testament zu den apokryphen Apostelakten. Berlin: Walter de Gruyter. 2013. 2013.ISBN978-3-11-030331-5. pp.