Rođen je kao sin Pietra Bernardonea, trgovca uAssisiju (Umbrija), i francuske plemkinje imenom Pica Bourlemont.[1] Prema jednoj pretpostavci ime Francesco (Francuzić) dobio je zbog majčina porijekla, a prema drugoj dao mu ga je otac zbog trgovačkog uspjeha što ga je imao u francuskoj pokrajiniProvansi. U mladosti je vodio veseo, bonvivanski život. Za vrijemerata sPerugiom1202.-1203. pada u zarobljeništvo, da bi nakon oslobođenja iz zarobljeništva, prilikom razmjene zarobljenika, teško obolio. U zarobljeništvu i za vrijeme bolesti doživljavao je duboke psihološke promjene koje nalaze svoj izraz u njegovoj novoj koncepciji religioznosti. Nakon ozdravljenja,1204.-1205. nastoji se priključitikrižarima, no stigavši doSpoleta ponovno se razbolio i vratio kući.
»Odreknuće od zemaljskih dobara«, Giotto di Bondone (1267.-1337.), freska, Bazilika sv. Franje u Asizu.
Nakon toga iskustva, potaknut i noćnim viđenjem, povlači se u prirodu i samoću, a druži se sa siromasima, te odjeven u vreću poslužuje gubavce. Nakon viđenja u crkvici svetog Damjana u Asizu, u kojem muKrist s križa kaže: »Franjo, idi i obnovi moju Crkvu«, počinje popravljati tu ruševnucrkvu. Sugrađani su ga ispočetka smatrali čudakom, pa i luđakom, ali njegovo propovijedanje o apsolutnom evanđeoskom siromaštvu u doba oštro naglašenih klasno-ekonomskih razlika ufeudalnom društvu nalazi pristalice među narodom i siromašnim slojevima građanstva. Broj Franjine pokorničke braće s vremenom je sve više rastao te se pokret svetog siromaštva širi velikom brzinom i postaje prijetnja za privilegirani položaj klera. Kako bi suzbio tu opasnostpapaInocent III. poziva Franju pred sebe i nakon što dobiva garancije da će pokret poštivati sva svjetovna prava Crkve i besprizivno se podlagati papinu autoritetu odobravana njegovo djelovanje, odnosno potvrđuje1209. osnivanje novog - franjevačkog reda, čiji službeni naziv glasiOrdo fratrum minorum (Red manje braće). Godine1212. Franjo Asiški iKlara Skifi osnivaju i žensku granu reda -klarise.
Od neznatne družbe male braće, koja je živjela bez određenih pravila, povodeći se uglavnom samo za osobnim Franjinim primjerom razvio se još za Franjina života jak red koji djeluje po čitavojEuropi. Međutim, udaljavanje od prvotnih ideala doskora dovodi u franjevačkom redu do nesuglasica i Franjo koji nema sposobnosti vođe i organizatora prepušta upravu reda drugome1220. godine.
Franjo je više puta pokušao doći doSvete zemlje iJeruzalema, no nema pouzdanih podataka je li u tome i uspio. Znano je samo da je kodDamiette uEgiptu susreosaracenskog sultana, a životopisi govore i o tome da mu je propovijedaoevanđelje. Ipak, već za njegova života prva su braća stigla i do Svete zemlje, te se nastanila u Jeruzalemu i Akri.
»Sveti Franjo pred papomHonorijem III.«, Giotto di Bondone (1267.-1337.), freska, Bazilika sv. Franje u Asizu.
Povukavši se u intimni krug braće u domu kraj prastare crkvice Porcijunkule (u kojoj je i započeo svoj životni put) on zapada sve češće u zanosno-mistična raspoloženja pa se tako veseli i sestrici smrti. Umire uz crkvicu Porcijunkulu na asiškom polju,3. listopada1226.
U svojim spisima sv. Franjo podjednako se služilatinskim i narodnim jezikom, kakav se govorio u Umbriji, te ga se drži i začetnikom talijanskeknjiževnosti na narodnom jeziku.
AutorPjesme brata Sunca (tal.Cantico di frate Sole), poznate i kaoPjesme stvorova (tal.Cantico delle creature), sv. Franjo obraća se narodnim jezikom i u svojoj sveobuhvatnojljubavi prema čitavoj prirodi priprema put oslobođenjuumjetnosti od ukočenosti srednjovjekovnih formi. Franjo kao putujući misionar-siromašak (tal.poverello) i lirik-vizionar kršćansku mistiku obogaćuje novim motivima (stigmatizacija, evanđeoska vjera, božićne jaslice itd.). On je ujedno i nastavljač učenja heretika,albigenza ivaldenza, o apsolutnom siromaštvu, ali pritom, za razliku od njih, u potpunosti prihvaća crkvenu vlast, želećiCrkvu obnoviti iznutra. Protivnik je bogatstva među redovnicima isamostanskih zidina, što je dovelo do sasvim novog shvaćanja redovničkog života u Crkvi i nove koncepcije izgradnjesamostana.
Život Franje Asiškog i njegove prve redovničke braće opisali su njegovi životopisi. Najpoznatiji su:Životopis Tome Čelanskoga, BonaventurineLegenda Maior iLegenda Minor,Peruđinska legenda, teLegenda trojice drugova.
Inače, najstariji dokument o Franji Asiškom alegorijska je pričaSveti razgovor blaženoga Franje s Gospođom Siromaštinom. U toj se priči kazuje kako je Franjo tragao za siromašnom, prezrenom i nevoljenom Gospođom Siromaštinom i kako ju je učinio svojom nevjestom.
Usto, tu su i brojni spisi koji, u skladu s tadašnjomhagiografijom donose fantastične detalje iz Franjina života. Najpoznatiji takav spis zasigurno suCvjetići (tal.Fioretti), koji uključuju i Franjinopropovijedanje pticama.Cvjetići su anoniman talijanski prijevod spisaActus beati Francisci et sociorum eius, koji je krajem 13. ili početkom 14. st. po svoj prilici napisao Ugolino da Montegiorgio, franjevac izMarki.Cvjetići datiraju iz kraja 14. st. Naslov govori da je riječ oflorilegiju, tj.hrestomatiji, zbircianegdota iz života sv. Franje. Premda ne predstavljaju vjerodostojan povijesni izvor,Cvjetići sugestivno dočaravaju prvobitni franjevački duh.
»Smrt i uzdignuće sv. Franje«, Giotto di Bondone (1267.-1337.), freska, Bazilika sv. Franje u Asizu.
Red što ga je Franjo utemeljio vrlo se brzo proširioEuropom, a potom i svijetom. Na područjuHrvatske još je za Franjina života utemeljena franjevačka provincija.
U Redu su kroz čitavu povijest bile vrlo snažne rasprave o ispravnom obdržavanju siromaštva, pa je tako1517. i došlo na podjele nakonventualce (koji su bili za ublažavanje pravila o siromaštvu) i opservante (koji su zadržali zahtjev za strožim siromaštvom). Godine1525. od opservanata su se odvojilikapucini (zbog još strožeg zahtjeva za neposjedovanjem materijalnih dobara). Pored njih nastao je i Treći red (trećoreci), čiji članovi mogu biti i žene i muškarci, mogu posjedovati imovinu, stupati u brak i uopće živjeti svjetovnim životom. Danas se taj red zoveFranjevački svjetovni red.
Neobična Franjina ličnost i njegova vedra, optimistička pojava u sumornom mrakusrednjovjekovne religioznosti bila je tumačena na najrazličitije načine, a njegova sitna asketska figura postaje motiv mnogihslikarskih ikiparskih radova. Možda i zato što je cijeli njegov život obilježen je neobičnim doživljajima. Tako je, između ostalog, natjerao svoga prijatelja brata, Rufina (Leon, Rufin i Anđeo bili su njegovi najprisniji prijatelji), da gol prođe ulicama Asiza samo s konopcem oko vrata, a uBologni se popeo na potpuno novi krov samostana i počeo bacati crjepove na zemlju iz protesta protiv raskošne gradnje.
Novi cvjetići Svetoga Franje: zbirka ranih dosad neprevedenih priča o Svetome Franji Asiškome (prijevod sa uvodom i bilješkama John R. H. Moorman). Zagreb: Teovizija, 1995.
