Svemirska luka (eng: spaceport) ilikozmodrom odnosnokosmodrom (ruski: космодром) je mjesto za lansiranje (ili spuštanje) svemirskih letjelica. Riječ svemirska luka, isto kao i riječ kosmodrom, tradicionalno se koristila za mjesta za lansiranje svemirskih brodova u orbitu okoZemlje ili na interplanetarne putanje. U novije vrijeme novim mjestima za lansiranja letjelica u svemir se uglavnom daju nazivi "svemirska luka". Također se, ponekad, isvemirskim stanicama daje naziv svemirska luka, naglašavajući tako njihovu svrhu baze za budućasvemirska putovanja.
Naziv "lansirno mjesto raketa" se koristi za postrojenja sa kojih se same rakete lansiraju. Ova mjesta mogu imati jednu ili više lansirnih jastučića (rampi). Okružuje ih velika sigurnosna zona, koja pokriva područje preko kojeg raketa treba preletjeti, te na kojem postoji mogućnost spuštanja/pada nekih od komponenti rakete. Stanice za praćenje, vozila iavioni su često locirani unutar ove zone radi praćenja napretka lansiranja.
Veće svemirske luke često sadrže više od jednog lansirnog kompleksa, koji mogu biti razdvojeni (iz sigurnosnih razloga), te lansirne komplekse specijalizovane za različite vrste letjelica. Za letjelice sa tečnimgorivom potrebna su skladišta za to gorivo i, u nekim slučajevima, postrojenja za njegovu proizvodnju. Postrojenja za preradu čvrstog goriva su također uobičajena.
Svemirske luke također mogu sadržavati piste za uzlijetanje i slijetanje letjelica sa krilima.
Prva svjetska luka za lansiranja orbitalnih letova sa i bez ljudske posade,Bajkonur u južnomKazahstanu, u početku je bio raketni poligonsovjetske armije 1955. godine. Prvi orbitalni let s ovog poligona je bio let (Sputnika 1) oktobra 1957. godine. Tačna lokacija kosmodroma je u početku skrivana kao tajna. Podmetane su priče da se ova luka ustvari nalazi 320 km dalje, na području istoimenog rudarskog grada. Ipak tačna pozicija je postala poznata i izvan Sovjetskog Saveza 1957. godine nakon što su avioniU-2 identifikovali mjesto prateći linije željezničke pruge u Kazahstanu . Sovjetske vlasti dekadama nisu htjele potvrditi tačnost ove tvrdnje.[3]
S kosmodroma Bajkonur u Svemir je poletjela prva letjelica sa ljudskom posadom 1961. godine(Jurij Gagarin, pilot sovjetske armije je tako postao prvi čovjek koji je napustio matičnuplanetu). Lansirni kompleks koji je poslužio za taj let ima specifičnu simboliku, i neformalno se naziva "Gagarinov Start". Bajkonur je bio glavni sovjetski kosmodrom, te se koristi i dan danas, što je Rusija sporazumno dogovorila s Kazahstanom.
U odgovoru na rane sovjetske uspjehe,Sjedinjene Američke Države su izgradile glavnu svemirsku luku naCape Canaveralu naFloridi. Veliki broj letova bez ljudske posade, kao i ranih letova s ljudskom posadom je izvršen sa stanice zračnih snaga Cape Caneveral. ZaProgram Apollo konstruisana je susjedna svemirska luka,Svemirski centar Kennedy, i on je poslužio kao polazište prve misije sa ljudskom posadom koja se spustila naMjesec (Apollo 11), jula 1969. godine. Ovaj Centar je bio baza za sva lansiranjaSpace Shuttle-ova (bos. Spejs šatl), i za većinu njihovih spuštanja.
Rušeći tradiciju, u junu 2004. godine, sa pistesvemirske luke Mojave,Kalifornija, realizovan je let čovjeka u Svemir, u potpunosti finansiran privatnim sredstvima. Ovaj let svemirske letjeliceSpaceShipOne bi trebao utrti put budućem komercijalnim svemirskim letovima.
Rakete mogu najlakše doći do orbite ako su lansirane u bliziniekvatora u pravcu istoka, jer tako maksimalno iskorištavaju brzinu Zemljinog obrtanja (465 m / s). Takva lansiranja također daju dobru polaznu osnovu za dostizanjegeostacionarne orbite. Zapolarnu orbitu iMolnija orbitu ovo ne važi.
Nadmorska visina lansirnog mjesta ne predstavlja bitan faktor, s obzirom na to da je veći dio delta-v za lansiranje satelita upotrijebljen za postizanje potrebne horizontalne orbitalne brzine. Malu prednost od nekoliko kilometara dodatne visine na početku lansiranja obično ponište problemi koji se javljaju zbog prevoza opreme planinskim terenima.
Mnoge svemirske luke su smještene na postojećim vojnim poligonima, što nije uvijek idealno za lansiranje satelita.
Mjesta lansiranja su obično smještena daleko od populacijskih centara, da bi se smanjile eventualne posljedice u slučaju neuspjeha lansiranja ili eksplozije. U mnogim slučajevima lansirna mjesta su izgrađena pored velike vodene površine, i dosta su velika, da bi se osiguralo da komponente koje se odbacuju prilikom polijetanja (ili krhotine od eventualne eksplozije) ne padaju na naseljena mjesta.
Smatra se da će se industrija svemirskog turizma sve više razvijati u budućnosti, što bi moglo biti značaajno i za svemirske luke zbog korištenja njihovih kapaciteta. Ipak osnivanje svemirskih luka namijenjenih svemirskom turizmu stvara pravna pitanja, koja tek trebaju biti riješena.[4][5]
Svemirska luke iz kojih su obavljeni letovi s ljudskom posadom
Sljedeća tabela prikazuje svemirske luke i lansirne komplekse iz kojih su obavljeni letovi u Svemir s ljudskom posadom (više od 100 km visine). Luke iz kojih su obavljeni suborbitalni letovi su prikazane na dnu liste. Ostatak liste je prikaz po svemirskim lukama, jednom za drugom, počevši od prvog leta s ljudskom posadom.
† Tri Sojuz misije su bile bez ljudske posade, i nisu ubrojane u listu (Sojuz 2,Sojuz 20,Sojuz 34).
‡ STS-51-L (Space Shuttle Challenger) nije uspio dostići orbitu, te nije uračunat u listu. STS-107 (Space Shuttle Columbia) dostigao orbitu i uključen je u listu (raspao se po povratku).
