| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
U razdoblju od1954. do1975. godine,Surinam je biokonstitutivna kraljevina u sklopuKraljevine Nizozemske. To je u praksi značilo da je Surinam uživao potpunu autonomiju na svim poljima osim obrane i vanjske politike te da je ravnopravno sudjelova u politici Kraljevine zajedno sNizozemskim Antilima iNizozemskom. Prije toga, Surinam je biokolonija, a dana25. studenog1975. godine stekao je punu nezavisnost od Nizozemske.
Do1954. godine, Surinam je imao statuskolonije te je u tom kontekstu bio u podređenom položaju u odnosu na ostale zemlje Kraljevine Nizozemske. Međutim, te je godine provedena velika administrativna reforma koja je svoje korijene imala uAtlantskoj povelji iz1941. godine, kojoj je Nizozemska pristupila1. siječnja1942. godine, a koja je proklamirala pravo naroda da sami biraju vlast. Dana7. prosinca1941., kraljicaWilhelmina predložila je reforme tijekom radijskog govora te je, u imeNizozemske vlade u egzilu, objavila kako smatra potrebnim da Nizozemska revidira odnose sa svojim kolonijama nakonrata. Izvorno, ovaj je govor imao gotovo isključivo propagandnu svrhu: Nizozemska je za cilj imala pridobiti populaciju svojih kolonija, imajući na umu gotovo isključivoNizozemske Istočne Indije, te ostaviti bolji dojam u očimaSjedinjenih Država, koje su u tom periodu bile izrazito skeptične prema kolonijalizmu.
Nakon što jeIndonezija stekla nezavisnost, službeni jeAmsterdam smatrao kako bi federalni ustav bio prekompleksan jer su gospodarstva Surinama i Nizozemskih antila bila beznačajna u odnosu na nizozemsko. Zato je1954. godine donesena Povelja kojom su i Surinam i Nizozemski Antili dobili svog opunomoćenog ministra koji je imao ured u Nizozemskoj i koji je ravnopravno sudjelovao na sjednicama vlade kada su se donosile odluke koje su se ticale cijele Kraljevine ili prekomorskih posjeda. Povelja je Surinamu i Nizozemskim Antilima dala dodatne predstavnike te pravo na izmjenu Temeljnih zakona, ali ne i pravo na jednostrano istupanje iz Kraljevine, iako je propisano pravo na obostrano istupanje iz Povelje.[1] Protivljenje punoj nezavisnosti Surinama nastavilo se sve do kraja1950-ih godina, međutim situacija se počela značajno mijenjati u narednom desetljeću.
Prvi korak ka promjeni stava bila je kriza uNizozemskoj Novoj Gvineji1962. godine, a onda iustanak naCuraçau1969. godine. U tom su periodu gotovo sve nizozemske stranke počele podržavati ideju potpune nezavisnosti Surinama jer su im primjeri s Kariba pokazali kako su konstitutivne kraljevine samo opterećenje za proračnu te kako službeni Amsterdam više nije imao gotovo nikakvu kontrolu nad lokalnom upravom. Uz to, ideja o tome da jekolonijalizam pogrešan postajala je sve značajnija, što je također doprinijelo promjeni stava. Kada je1973. godine postaopremijer,Joop den Uyl obećao je kako će karipske zemlje steći punu nezavisnost za njegova mandata;Nizozemski Antili odbili su takav prijedlog, dok je Surinam bio spreman pregovarati. Iako je tadašnji premijerJules Sedney rekao kako nizozemska vlada djeluje ishitreno i kako se nezavisnost Surinama mora dobro isplanirati,[2] njegov nasljednikHenck Arron prihvatio je den Uylov plan da Surinam postane nezavisan najkasnije do kraja1975. godine. Nakon dugih pregovora i paketa pomoći od čak 3.5 milijunanizozemskih guldena,[3] Surinam je25. studenog1975. godine postao nezavisna Republika Surinam i formalnopravno raskinuo sve političke i državne veze s Kraljevinom Nizozemskom.
Četiri dana ranije, statua kraljice Wilhelmine uklonjena je i zamijenjenasurinamskom zastavom na trgu Oranjeplein, koji je ubrzo preimenovan u Trg nezavisnosti. Nizozemska zastava posljednji put je spuštena24. studenog. Oko ponoći započela je velika proslava, a na sam dan proglašenja u Surinamu su bili princezaBeatrix, princ Claus i premijer den Uyl. Bivši kolonijalni upraviteljJohan Ferrier postao je predsjednik, dok je istovremeno uDen Haagu kraljicaJuliana potpisala ugovor o suverenitetu Surinama.
.svg)
.svg)
