Patuljasti planeti su, prema određenju Međunarodnoga astronomskog saveza iz 2006.,Ceres (Cerera), najveće tijelo glavnoga planetoidnoga pojasa,Pluton iEris (Erida), najvećatransneptunska tijela. Eris, otkrivena 2003., promjera 2 400 do 3 000km, veća je od Plutona i zajedno s pratiocem Disnomijom među najdaljim je poznatim članovima Sunčeva sustava (srednja udaljenost od Sunca 67,7 astronomskih jedinica iliAJ). Glavniplanetoidni pojas smješten u području između Marsa i Jupitera sadrži mala čvrsta tijela građena od stijena imetala. Ta se tijela razvijaju sudarno, a kreću se oko Sunca istim smjerom kao i planeti, ali su im staze izduženije, zbog čega neki odlaze dalje od Saturna ili se približavaju Suncu bliže od Merkura. U Hrvatskoj se planetoidi prate i otkrivaju nazvjezdarnici u Višnjanu. Zbog intenzivna praćenja i poboljšanja mjernih metoda, u novije se doba otkriva mnogoplanetoida koji prolaze pokraj Zemlje.
Bliža transneptunska tijela gibaju se u bliziniekliptičke ravnine, dok su dalja više raspršena pa se dijele uKuiperov pojas (Gerard Kuiper) i u raspršeni disk. Građena su odstijena ileda. Pretežno zaleđena tijela, s udjelom prašine, jesukometi, kojih se manji dio nalazi u području divovskih planeta (kratkoperiodni kometi), dok većina pristiže iz Oortova oblaka i ima periode od više tisuća godina (dugoperiodni kometi). Građeni od zaleđenih tvari, kometi imaju svoje podrijetlo u prostorima iza Neptuna. Kometi u prolazu blizu Sunca razvijajukomu irep te se postupno raspadaju. Ostarjeli kometi bez hlapljive tvari sliče planetoidima.
Postanak i razvoj Sunčeva sustava objašnjava se posljednjih nekoliko stoljeća nizomkozmogonijskih hipoteza i teorija. Postojeći podatci dokazuju da su planeti srasli od tvari prisutne u međuzvjezdanom oblaku od kojega je nastalo i Sunce prije 4,65 milijarde godina. Tijela manje mase i ona udaljenija od Sunca brže su se hladila, zbog čega je starost najstarijega stijenja pojedinih tijela različita (na primjer naMjesecu 4,45 milijarde godina, a na Zemlji 3,7 milijarde godina). Udaljeni planeti i njihovi sateliti brže su postigli sadašnju nisku temperaturu pa su gravitacijskom silom privukli plin izmaglice.[1] Da se izbjegne zbrka, drugi sustavi nazivaju seplanetarni sustavi. U većini drugih jezika (vidi poveznice) naziv je izveden iz riječiSol, što jelatinsko ime zaSunce.
Umjetničko viđenje prasunčeve maglice.Slika saSvemirskog teleskopa Hubblea koji prikazuje protoplanetarne prstenove u Orionovoj maglici (Messier 42), koji vjerovatno vrlo sliče stanju kakvo je vladalo u prasunčevoj maglici kod stvaranja našegSunčevog sustava.
Prema današnjem shvaćanju, postanak i razvoj planetskog sustava odvijao se u nekoliko koraka. Ponajprije, velikimeđuzvjezdani oblak se zbija i pritom cijepa na manje dijelove (fragmentacije). Iz tvari sadržane u jednom oblačnom fragmentu oblikuje se Sunčeva maglica kao rotirajućidisk; u njemu dolazi do preraspodjelekoličine gibanja i pripremaju se uvjeti za nastanak malih kompaktnih tijela. Nakon toga dogotavljaju se i konsolidirajuplaneti. Ovisno o građi s kojom su stasali, planeti i njihovi većisateliti prolaze krozgeološki razvoj. Moramo prihvatiti misao da je sadašnje stanje tijela u planetskom sustavu posljedica načina nastanka i razvoja koji je slijedio nakon postanka. Stoga se i kozmogonija planetskog sustava provjerava sadašnjim stanjem svih vrsta tijela, a u cjelovitu opću sliku treba da se uklope i promjene prisutne u pojedinačnim slučajevima.
Sudeći po razvoju zvijezda, Sunčev je sustav nastao iz međuzvijezdanom materijala koji se nalazio u spiralnom kraku naše Galaktike (Mliječni put). Hladni oblaci plina i praha postoje u galaktičkoj ravnini i danas, mnogo godina nakon nastanka prvih zvijezda Galaktike. Da bi se ti oblaci pretvorili uzvijezde,gravitacijska sila mora nadjačati težnjuplina da se širi (ekspandira). Da bi gravitacijsko privlačenje nadvladalo,gustoćaoblaka mora pri danoj temperaturi prijeći neku kritičnu vrijednost. Zamišljena su dva načina na koja dolazi do povećanja gustoće: ulazak međuzvjezdanog oblaka u područje spiralnog krakagalaktike ili pojavasupernove u neposrednoj blizini. Izučavanje galaktika pokazuje da je u krakovima međuzvijezdana tvar veće gustoće nego izvan krakova, pa se s ulaskom oblaka u spiralni krak oblak usporava i sabija. S druge strane, supernove udarnim valovima zbijaju međuzvijezdanu tvar. U slučaju našeg sustava imamo potvrdu da se zbila eksplozija supernove. U ugljikovodičnimmeteoritima nađeni suizotopi koji su potomciradioaktivnih elemenata kratkog vremena života, a koji se proizvode u toku eksplozije supernove. Prema brojuatoma izotopa procijenjeno je da je od pojave supernove do ukrućivanja meteoritskog materijala prošlo od nekoliko milijuna do nekoliko desetaka milijuna godina.
Prilikom odvajanja od drugih dijelova međuzvijezdana oblaka prasunčeva maglica zadržava galaktičkomagnetsko polje - važno svojstvo međuzvijezdana prostora, a zadržava idinamičko stanje u kojemu se oblak nalazio. Prasunčeva maglica zato pri osamostaljenju se vrti (rotira), i u odnosu na središte galaktike, i u odnosu na druge galaktike.Maglica se nastavlja urušavati. Tvar pada prema središtu oblaka gdje nastaje mladoSunce. Ono se zbog stiskanja zagrijava i sve jače svijetli. Najjače je zagrijano u središtu, i ondje se počinju javljatitermonuklearne reakcije, koje će mu dabati energiju u dugom nizu godina. Sunce se prestaje stezati tek kada ekspanzivni tlak plina poraste toliko da se izjednači s hidrostatskim tlakom.
Za vrijeme stezanja Sunca i stezanja cijele maglice, a zbog sačuvanjakutne količine gibanja, Sunce i maglica se vrte sve brže. Disk je to plosnatiji što se brže vrti. Disk je tijelo osnesimetrije i ima jednu osobitu ravninu - ravninuekvatora. One čestice koje se još ne nalaze u ekvatorskoj ravnini privlači, osim Sunca, i većamasa koja se u ekvatorskoj ravnini već nalazi; čestice “padaju” u ravninu ekvatora. To omogućuju, i tome pridonose, neelastični sudari među česticama, jer se u toku neelastičnog sudara smanjuje komponenta brzine okomita na ekvatorsku ravninu (slično se dešava kodSaturnovih prstena). Takvo vladanje jače je izraženo kod zrnaca praha nego kod slobodnih atoma, pa se prah vrlo brzo taloži u sloj u ekvatorskoj ravnini; mnogo tanji od maglice. Staze budućih planeta bit će ograničene na širinu sloja pa ne moraju ležati točno u ravnini Sunčeva ekvatora.
Nezaobilazni dinamički problem razvoja sustava označava prijenos kutne količine gibanja sa Sunca na planete. Budući je najmasivniji dio maglice, prasunce sadrži najveću kutnu količinu gibanja. Danas je pak 50 puta veća količina gibanja sadržana u revoluciji planeta nego u rotaciji Sunca, iako Sunce ima masu 750 puta veću od mase svih planeta. Na jedan način,količina gibanja može se prenijetimagnetskim poljem. Ono je usredotočeno u središnjem plinovitom zgušćenju, mladom Suncu i silnice izlaze iz njega u oblikuspirala, prolazeći kroz čitav disk. Svojstvo je magnetskog polja da je uioniziranom plinu zarobljeno. Sunce je pomoću magnetskog polja povezano s maglicom i predaje jojenergiju. Mlado Sunce okretalo se 100 puta brže. Zamislimo li magnetske silnice kao elastične lisnateopruge koje vire iz osovine - Sunca, zaključit ćemo da će se te opruge požurivati vrtnju maglice u kojoj su isidrene; iako je ta slika posvemehanička, ona dobro opisuje stvaran proces. Sunčeva se vrtnja prenosi na maglicu. Koliko kutna količina gibanja maglice poraste, toliko se kutna količina gibanja Sunca smanji. Zbog povećanja kutne količine gibanja maglica se udaljava od Sunca.
Na drugi način, kutna se količina gibanja može prenijeti i putem vrtložnih gibanja u maglici. A znatna količina gibanja mogla je da se izgubi u prostor gubitkom mase u oblikuSunčeva vjetra. Prijenos kutne količine gibanja sa Sunca na maglicu ima dvojaku posljedicu. S jedne strane u jednom će se trenutku izgubiti veza maglice i Sunca i ono više neće moći usisavati maglicu. Drugo, maglica poprima količinu gibanja koju će prenijeti na tijela u njoj rođena, na buduće planete.[2]
U kakvom su odnosu današnji pogledi na postanak planeta prema kozmološkim teorijama, kao što je Kantova i druge? Današnji stav rezultat je iskustva brojnih istraživača, provjerena neposrednim podacima o fizičkom stanju tijela, o sastavu njihovih atmosfera, reljefu, kemijskom i mineraloškoj strukturi, radioaktivnom datiranju, magnetskom polju, gravitacijskom polju. Od teorijeImmanuela Kanta (1755.) iPierre-Simona Laplacea (1796.) preuzeta je ideja o nastanku Sunca i planeta iz međuzvjezdane maglice (nebularna teorija). Kant je pošao od predodžbe hladnog oblaka prašine u kojemu se prilikom gravitacijskog stezanja rotacija javlja sama od sebe - što nije moguće (unutarnje sile ne mogu od kaotičnog gibanja dovesti do uređenog). Kant ne ide dalje od općih prirodoslovno-filozofskih postavki. Laplaceova teorija je prva metamatički obrađena teorija. Laplace pretpostavlja da već postoji usijanamaglica koja rotira te prati kako se maglica hladi, steže i ubrzava vrtnju. Današnji slijed argumenata je drukčiji: maglica se ne steže zboghlađenja, već zbog prevlastigravitacijskog privlačenja, a pritom se, uz ubrzanje vrtnje, gravitacijskom energijom zagrijava. Kada postignu brzinu kruženja, vanjski dijelovi maglice više ne tlače na središnje dijelove. Postali su samostalni i imaju oblik prstena. Središnja se masa dalje steže i time razdvaja od prstena. Od prstena nastaje planet. Planeti bi tako morali nastati postupnim stezanjem središnje mase koja za sobom redom ostavlja prstenove. A sateliti bi morali nastati istim procesom pri ubrzavanju vrtnje planeta, koji je po Laplaceu na početku također plinovit. Postoji još jedan bitan nedostatak teorije. Ostavivši samostalan prsten, centralnamasa bi pri stezanju trebala zadržati veći dio kutne količine gibanja. Dokaz protiv teorije je i gibanjeSaturna i njegovih prstenova: unutarnji dijelovi Saturnova prstena gibaju se brže od Saturnove površine; slično se iFobos giba brže odMarsove površine! Po današnjem tumačenju nebularne teorije maglica ne dolazi u stanje nestabilnosti zbog vrtnje. Osim toga, u odvojenom prstenu prije će doći doretrogradne vrtnje planeta nego do direktne. Teorije Kanta i Laplacea napuštene su početkom 20. stoljeća uglavnom stoga što nisu uspjele ispravno predvidjeti raspodjelukoličine gibanja.
Sunce je najbližazvijezda, središte sustava planeta, u kojem se nalazi iZemlja. Smješteno je u ekvatorskoj ravniniMliječne staze, 26 000svjetlosnih godina daleko od njezina središta, oko kojega obiđe za 230 milijuna godina brzinom od 230km/s. Brzinom od 20 km/s giba se u smjeru zvijezdeVege (Sunčev apeks). Sunce je nastalo prije 4,65 milijarde godina kao treća zvjezdana generacija, skupljanjem međuzvjezdane tvari, kojoj segustoća počela povećavati potpomognuta vjerojatno udarnim valom bliskesupernove. O njoj svjedoči prisutnost složenihatomskih jezgara u Suncu i planetima, koje ne bi mogle, zbog relativno male mase Sunca, nastatinuklearnim procesima. Danas Suncezrači za trećinu više nego što je zračilo u početku, a porast se nastavlja, pa se smatra da će Zemlja postati nenastanjiva za manje od milijardu godina. Nakon 4 do 5 milijardi godina Sunce će jako povećativolumen i postaticrvenim divom.
Sunce je žuta zvijezdaspektralnoga razreda G2 i na glavnom nizuHR-dijagrama. Oblika je kugle spromjerom 1 392 000km (109 Zemljinih promjera). Sunčev jevolumen 1,3 milijuna puta veći od Zemljina.Mase je 1,9891 · 1030kg, 750 puta više od svih planeta zajedno, a 333 000 puta veće od Zemlje. Prosječne jegustoće 1 400kg/m3 (oko 1/4 gustoće Zemlje). Zračisnagom od 3,83 · 1026W i ima učinkovitu temperaturu vanjskoga sloja atmosfere (fotosfere) od 5 770K. Sastoji se odioniziranoga plina. Većina poznatih elemenata otkrivena je i na Suncu. Dva su elementa najobilnija: 74% Sunčeve mase činivodik, 24%helij, te 2% svi ostali elementi. U središtu Sunca, gdje se nalazi izvorenergije i gdjetemperatura doseže 15 milijunaKelvina, a vodika je manje od helija.
Sunce se ne vrti kao krutakugla, već mu jerotacija diferencijalna. Period vrtnje ekvatora iznosi 25 dana (s linearnom brzinom od 2 km/s), dok se period vrtnje u polarnim krajevima produljuje do 36 dana. Os rotacije nagnuta je prema okomici naekliptiku za 7,2°. Zbog toga nagiba Sunčeva se kugla ne vidi sa Zemlje stalno u istoj projekciji. Sjeverni mu je pol prema nama najviše nagnut u rujnu. Zbog kretanja Zemlje oko Sunca vidljivi period rotacijeekvatora ne iznosi 25 već 27 dana (sinodički period rotacije). U tom periodu Sunčeva aktivnost iskazuje promjene utjecaja na Zemlju.
Sunčev je izvor energije potječe odprocesa fuzije proton-proton, kojim od vodikovih jezgara nastaju jezgre helija. Dokaz odvijanjanuklearnih procesa dalo je proučavanjeneutrina kao sporednih proizvoda termonuklearnih reakcija, koji gotovobrzinom svjetlosti pristižu do Zemlje izravno iz Sunčeva središta. Energija se iz središta prenosi najprije zračenjem (radijativna zona), a zatim miješanjem (konvektivna zona). Znak su miješanja zrnca (granule) vidljiva u dubljim dijelovima fotosfere. Zračenje od izvora do fotosfere zbog interakcija stiže u vremenu od više milijuna godina. U spektru Sunca prevladavainfracrveno i vidljivo zračenje koje je nepromjenjiva intenziteta.Ultraljubičasto irendgensko zračenje se stvara prolaznim procesima u višim slojevima atmosfere i promjenjiva je intenziteta.
Novim dijagnostičkim metodama, koje prakticira helioseizmologija, iscrpno se ispitala unutrašnjost Sunca. Kroz cijelo se Sunce prostiru akustički valovi, slično kao što se Zemljinom unutrašnjosti širepotresnivalovi. Valovi se odbijaju od površinskih slojeva Sunca, u kojimagustoća naglo pada. Dubina prodiranja valova ovisi o njihovojvalnoj duljini. S pomoću njih ustanovljeno je da se dno konvektivne zone nalazi na 0,7 polumjera, te da ispod te zone više nema diferencijalne rotacije. S pomoću tih valova potvrđen je teorijski model unutrašnjosti Sunca s vrlo velikom točnošću. Sasvim praktična disciplina, helioseizmološkaholografija, proučava stražnju, izravno nevidljivu Sunčevu stranu, predviđajući nastup aktivnih skupinapjega.
Prvi, najniži sloj iz kojegaSunčevo zračenje pristiže do nas jest fotosfera, debljine nekoliko stotinakilometara. U fotosferi se nalazeSunčeve pjege (makule),baklje (fakule), granule i supergranule. Sunčeve pjege, tamnija, i do 1 500 K hladnija područja fotosfere, posljedica su kvaziperiodične evolucije Sunčevamagnetskog polja. Ono je proizvedeno strujanjima Sunčeveplazme ispod fotosfere, pretežno u konvektivnoj zoni, te na granici radijativne i konvektivne zone, a nastaje dinamo-mehanizmom, podržavanim konvekcijom i zvijezdinom vrtnjom. Polje se stalno razvija i mijenja oblike. Na početku ciklusa aktivnosti polje je slabo i ima oblikdipola. Zbog diferencijalne rotacije polje se deformira i silnice se u blizini ekvatora izdužuju; polje se razvija u niz petlji. Na prodoru petlji iz fotosfere javljaju se skupine pjega.
Kromosfera je visoka 2 000km, niže je temperature od fotosfere. Iz nje se podižu bodlje (spikule), mali izbačajiplina koji se dižu do visine od 7 000 do 9 000 km. Spikule nisu razmještene po cijelom Suncu, već su stiješnjene na rubovima supergranula. Iz kromosfere se dižu iprominencije, pojave nalik oblaku, koje se opažaju kao svijetle iznad ruba Sunčeva kruga, ili kao tamne (filamenti) kada se nalaze na disku. Veoma su različitih oblika i trajanja, od mirnih do eruptivnih. Njihov ionizirani plin podržavan je tlakom magnetskoga polja. Mirne prominencije preživljavaju i više mjeseci.
Korona je najrjeđi dio Sunčeve atmosfere, označuje prijelaz Sunčeve tvari u međuplanetni prostor. Između kromosfere i korone tanak je prijelazni sloj u kojem se temperatura naglo povisuje od 1 do 10 milijuna Kelvina. Korona je vidljiva za vrijemeSunčeve pomrčine. Najniže područje, K-korona, raspršujeSunčevu svjetlost, E-korona emitiraspektralne linije višestruko ioniziranih atoma, a u najvišoj, F-koroni, Sunčeva se svjetlost raspršuje na međuplanetnom prahu. Gibanje plina u konvektivnoj zoni smatra se i razlogom diferencijalne rotacije. Daljnjim jačanjem magnetskog polja pojavljuje se veći broj pjega, aktivnih područja s bakljama, te brojni eksplozivni procesi, eruptivne prominencije, bljeskovi i koronini izbačaji. Plin je u jakom i složenom magnetskom polju nestabilan i nije u ravnoteži. Eksplozivnim procesima troši se nagomilana energija magnetskoga polja, polje se pojednostavnjuje i prazni, čime završava ciklus aktivnosti.
Bljesak ili erupcija ikoronini izbačaji eksplozivni su procesi. Te su pojave posljedica naglog oslobađanja magnetske energije i njezina prelaska ukinetičku energiju,toplinsku energiju isvjetlost. Bljesak je koncentriran u malom području kromosfere iznad skupine pjega. Za razliku od bljeskova, izbačaji zauzimaju prostor usporediv s veličinom Sunca, u obliku plinovitih lupina koje napuštaju Sunce i poremećuju međuplanetni prostor, kao imagnetosfere planeta (polarna svjetlost). Te pojave dovode do znatne promjeneSunčeva vjetra, koji nastaje isparivanjem korone, a širi se prosječnom brzinom od 400 km/s. Sunčevaplazma ispunja prostor nazvanheliosferom, kojemu se polumjer procjenjuje na 100astronomskih jedinica.[3]
Terestrički planeti suplaneti s čvrstom površinom, za razliku odplinovitih divova. Naziv "terestrički" je nastao od latinske riječi "terra" što znači "Zemlja", pa bi se atribut "terestrički" mogao prevesti kao "Zemljoliki". Često ih se još naziva "unutarnjim planetima". Najvećim dijelom se sastoje od stijena, malog su promjera, prosječno oko 5 puta veće gustoće od vode i imaju rijetku atmosferu. Odplinovitih divova su odijeljeni pojasom asteroida za koji postoji pretpostavka da predstavlja ostatke neuspjelog, neformiranog petog terestričkog planeta (pojas se nalazi izmeđuMarsa iJupitera). Terestrički planeti su tijekom svog stvaranja bili pod utjecajem više temperature i jače gravitacije, te su zato manji i bogati tvrđim materijalima poputsilicija iželjeza. Struktura sva četiri terestrička planeta našeg Sunčevog sustava je slična: u njima se nalazimetalna jezgra, oko koje se nalazisilikatni omotač.
Merkur jeplanet najbližiSuncu; vrlo izduženestaze, kojojnumerički ekscentricitet iznosi 0,206, pa pokazujerelativističkizakret perihela. Maksimalna kutna udaljenost (elongacija) od Sunca iznosi 28°. Nema pratioca. U prosjeku je od Sunca udaljen 0,387 astronomskih jedinica (AJ) ili 57,91 milijunakilometara, a približava se na 0,31 AJ (46 001 200 km) ili udaljuje na 0.47 AJ (69 816 900 km). Oko Sunca obiđe zazvjezdanu godinu (sideričku godinu) jednaku 88dana.Promjer mu je 4 879,4 km,masa 0,055 Zemljine mase, srednjagustoća 5 430 kg/m³. Os vrtnje okomita je na stazu. Okreće se vrlo sporo i njegovsiderički dan traje 58,65 dana, što iznosi 2/3 sideričke godine, dok musinodički (Sunčev) dan traje 176 dana. Zbog njegova svojstvena gibanja promatrač bi na Merkuru doživio dvostruk izlazak Sunca ili dvostruko podne.
Merkur je gotovo tri puta manji odZemlje, s površinskim ubrzanjem od 0,38ubrzanja na Zemlji. Nemaatmosferu u uobičajenom smislu, a zapaženi suplinovikisik,vodik,helij iargon.Temperatura površine mijenja se od 100K (- 173°C) do 700 K (+ 427 °C). Dio Merkurove površine snimila jesvemirska letjelicaMariner 10 godine 1974. i 1975., od 2008. oko Merkura obilazi letjelicaMESSENGER. Površina mu je prekrivenakraterima i malim "morima", te jako nalikujeMjesečevoj površini: zbog jače privlačne sile, krateri su mu zbijeniji. Najveća je zaravan Ravnica vrućine (lat.Caloris Planitia). Na kori se vide ostatci velikih pomaka i stezanja planetnoga tijela uzrokovanoga hlađenjem. Središte mu se sastoji pretežno odmetala (procjenjuje se da je omjerželjeza premastijeni 70 : 30) i ima slabomagnetno polje. U naizmjeničnim vremenskim razmacima od 7 i 13 godina, vidi se kako prividno prelazi (tranzit) preko Sunčeva kruga.[4]
Venera je drugiplanet po udaljenosti odSunca, bezsatelita, nešto manji odZemlje (promjer 12 104kilometara). Nanebu je najsjajniji planet i pokazujeVenerine mijene. Od Sunca se najviše udalji 47° pa se vidi ili uvečer kaoVečernja zvijezda ili ujutro kaoJutarnja zvijezda, odnosnoDanica. Os vrtnje gotovo je okomita na ravninu staze. Okreće seretrogradno (smjer dnevnoga prividnog gibanja Sunca suprotan je onomu na Zemlji) i najsporije od svih planeta; siderički period vrtnje (siderički period) traje 243,0dana i dulji je od godine, koja traje 224,7 dana, dokSunčev dan na Veneri traje 116,7 dana, što je sumjerljivo s njezinom sinodičkom godinom (zvjezdana godina) od 583,9 dana.
Venerinuatmosferu otkrio jeMihail Vasiljevič Lomonosov 1761. prilikom njezinatranzita (Venerin prijelaz), kada je pri dodiru Sunčeva kruga ugledao prosvijetljenu atmosferu.Teleskopskim motrenjima nije se na Veneri, zbog guste atmosfere, moglo vidjetitlo. Većina spoznaja o Veneri postignuta je s pomoćusvemirskih letjelica, pa tako i točna vrijednost njezinemase (0,815 Zemljine mase). Prva se na njezino tlo spustila 1970.sovjetska letjelicaVenera 7.Američka letjelica u orbiti(Magellan) snimila je od 1990. do 1992. Venerin reljef s pomoćuradara.
Venerina atmosfera 50 je puta gušća odZemljine, sadrži 96,5%ugljikova dioksida i 3,5%dušika; manjinski su sastojciugljikov monoksid,argon,voda,sumporov dioksid,kisik,klorovodik,fluorovodik.Tlak pri tlu iznosi 90 · 105Pa, atemperatura 733K (460°C), što je posljedicastakleničkog učinka. Bez tog učinka, zbog velikoga faktora odraza (albeda) atmosfere (0,65), temperatura bi na površini bila oko –20 °C, iako je Suncu bliže nego Zemlja. Sloj oblaka od kapljica razrijeđenesumporne kiseline nalazi se na visini od 50 do 65kilometara i neproziran je;oblaci naglo nestaju s donje strane, gdje temperatura dostiže vrijednost pri kojoj se kapljice isparavaju. Tlak i temperatura Venerine atmosfere tek na visini od približno 50 kilometara podudaraju se s uvjetima na površini Zemlje. Brzina jevjetra na tlu oko 1m/s. Na vrhu oblakabrzina je vjetra do 300km/h, pa oblačni sloj obiđe planet za približno 4 do 5 dana.
Venerinreljef sastoji se pretežno od blagihnizina, iz kojih se do visine od 3 do 4 kilometara uzdižu visoravni kontinentskih razmjera i mnogivulkani, zasigurno ugasli. Velik je broj vulkana plitkihkratera. Posebni vulkanski oblici svojstveni Veneri krune su i arahnoidi, vulkani isprepleteni finom mrežom pukotina. Krune su brda s urušenim središtem i dubokim kružnim opkopom, promjera do 2 500 kilometara. Eruptivnim stijenama pokriveno je 85% površine. Tokovilave pružaju se stotinama i tisućama kilometara. Venera ima oko 800 udarnihkratera, u pravilu većih od 3 kilometra. Najveći je Meade, promjera 240 kilometara. Istaknute su visoravni Afroditina zemlja i Astartina zemlja, te vulkanski masivi Područje Alfa i Beta (lat.Alpha Regio iBeta Regio). Najviši je vrh u Maxwellovu gorju (lat.Maxwell Montes), s 10,8 kilometara visine nad srednjom razinom.Topografija se uglavnom služi ženskim imenima. Glavne sastojke tla, određene rendgenskim i gamaspektrometrima, činibazalt igranit. Mineralni sastav tla nije poznat.Erozija je vrlo izražena: gravitacijska erozija (urušavanje), kemijska (utjecaj jetkih sastavnica atmosfere), toplinska,eolska, te erozija geološkim procesima. Unutrašnjost Venere vjerojatno je slična Zemljinoj, s tom razlikom što nematektonike ploča nimagnetskog polja.[5]
Zemlja je trećiplanet po redoslijedu udaljenosti odSunca i najveći među unutarnjim planetima. Prosječno je od Sunca udaljen 149,6 milijunakilometara, što se uzima kaoastronomska jedinica (AJ).Zemljina putanja nije jako izdužena,numerički ekscentricitet Zemljine staze iznosi 0,016 79, zbog čega se Zemlja Suncu približi za 2,5 milijuna kilometara (perihel, oko 4. siječnja) ili udalji za jednako toliko (afel, oko 4. srpnja). Ekscentricitet se u 100 000 godina mijenja za iznos od približno 0,003 2 do 0,005 7. S vremenom se mijenja i položaj Zemljine staze u ravnini gibanja, pa godišnji progradnizakret perihela (pomicanje u smjeru ophoda oko Sunca), potaknut utjecajem planeta irelativističkim učinkom, iznosi 11,63".[6]
Zemlja ima svojstvenutopografiju (71%kore prekriveno jevodom), imaatmosferu sdušikom ikisikom, tebiosferu. Jedini je planet koji imaoceane, atmosferu s mnogo kisika i živugeološku aktivnost. Do te raznolikosti, koju nema nijedan drugi planet, došlo je u toku razvoja. U oblikovanju atmosfere, na primjer suštinsku ulogu imali su procesi uorganskoj tvari. Posebno,morske alge (modrozelene alge) izdvajaju iz atmosfereugljikov dioksid i oslobađajukisik. Promatrana iz daljine, Zemlja je modrikasti planet. Zemlja jeplanet na kojem živičovjek i jedini nama poznati planet na kojem postojiživot.Evolucionisti smatraju da je Zemlja nastala prije otprilike 4,6 milijardagodina.
Mars je četvrtiplanet po udaljenosti odSunca, vidljiv saZemlje prostim okom i zato poznat od davnine.Promjer mu je 6 794km,masa 0,107 Zemljine mase, srednjagustoća 3,94 ∙ 103kg/m3, a površinskoubrzanje sile teže 0,38ubrzanja sile teže na Zemlji. Ima dva pratioca nepravilna oblika,Deimos (11 km × 12 km × 15 km) iPhobos (19 km × 22 km × 27 km).Sunčev mu dan traje gotovo kao i Zemljin, 24h i 40min. Oko Sunca obiđe za 687 zemaljskih dana, od Sunca je prosječno udaljen 228 milijuna km, a zbognagiba osi vrtnje prema ravnini staze od 25°12′ i izduljenosti staze, pokazujegodišnja doba. Pogled sa Zemlje otkriva na Marsu bijele polarne kape, crvenkastonarančastu površinu s tamnijim i svjetlijim dijelovima te vrlo rijetku aatmosferu, koja se sastoji od 95%ugljikova dioksida, 2,7%dušika, 1,6%argona te primjesa. Površinskitlak iznosi oko 700Pa. U atmosferi se pojavljujuoblaci, a podižu se ipješčane oluje.Temperatura može biti od –140°C do nešto više od 0 °C, ovisno o dobu dana i godine te o položaju Marsa na stazi. Pojave na površini nazivane su prema kontrastu morima, zaljevima, planinama i slično (albedo), a stvaranreljef ustanovljen je s pomoćumeđuplanetarnih letjelica.
Polarne se kape sastoje od smrznutevode i ugljikova dioksida. Zimi seugljikov dioksid djelomice smrzava paatmosferski tlak pada za 1/3. Sjeverna ijužna polutka geološki se razlikuju. Tlo sjeverne polutkegeološki je mlađe, reljef mu je nekoliko kilometara niži od reljefa južne polutke; na južnoj polutki prevladavajuudarni krateri od padameteoroida, a na sjevernoj ugaslivulkani. Na Marsu se nalazi najviši ugasli vulkan u cijelomSunčevu sustavu,Olympus Mons, visok više od 27 km i promjera većega od 500 km. Marsovotlo sastoji se odkremena ilimonita i slično je Zemljinu tlu, osim velike prisutnostiželjeza na njegovoj površini (oko 13,5%) u oblikuoksida, što tlu daje crvenkastonarančastu boju. Mars imaionosferu te vrlo slabomagnetsko polje. Tokovi nekadašnjihrijeka vode od južne na sjevernu polutku. Snimkama na površini ustanovljeno je postojanjesedimenata nastalihtaloženjem u vodi. Zbog malene mase Mars je izgubio velik dio nekadašnjeatmosfere i većinu vode u slobodnom stanju, osim malih smrznutih količina na polovima. Moguće je postojanje vode u smrznutom stanju ispod površine Marsa. Traga se i za mogućim ostatcima nekadašnjih oblikaživota, za sada bez pouzdanih podataka.[7]
Asteroidni pojas iliglavni planetoidni pojas je područje Sunčeva sustava izmeđuMarsove iJupiterove putanje u kojem se gibajupatuljasti planet Cerera iliCeres, oko 750 000planetoida (asteroida) spromjerom većim od 1kilometar (na primjerJunona,Vesta,Higijeja) i milijuni manjih. U tom se pojasu ne nalaze planetoidiAmori,Apoloni iTrojanci. Planetoidni pojas oblikovao se kad i ostali dijelovi Sunčeva sustava, agravitacijski utjecaj Jupitera (plimna sila) onemogućio je stvaranjeplaneta, ograničio njegovu širinu i odredio pukotine u njemu (Kirkwoodove pukotine). Smatra se da su u tom području postojala veća tijela koja su prvih 10 milijuna godina bila iznutra vruća. Ta su tijela bila izložena mnogobrojnim udarima pa su razmrvljena. Sadašnji planetoidni pojas sadrži samo malen diomase prvotnoga (oko 0,1%), a ostatak jeSunčevim vjetrom potisnut usvemir.[8] Asteroidni pojas je područje s prosječnim udaljenostima odSunca između 1,7 i 4AJ. Većina asteroida u pojasu imajuekscentricitete od 0,1 do 0,2. Područje najveće gustoće putanja asteroida je između 2,2 i 3,3 AJ.
U Sunčevom sustavu se nalaze 4plinovita diva koji se zajednički nazivajujovijanskim planetima. To suJupiter,Saturn,Uran iNeptun. Znanstvenici često planete Uran i Neptun svrstavaju u posebnu podklasu planeta - ledene divove ili uranske planete, zbog činjenice da su sastavljeni uglavnom odleda istijenja te plina, za razliku od "klasičnih" plinovitih divova kao što su Jupiter i Saturn. Uran i Neptun imaju mnogo manji udiovodika ihelija zbog njihove veće udaljenosti odSunca.
Jupiter jeplanet s najvećimpromjerom i najvećommasom uSunčevu sustavu, peti po udaljenosti odSunca (prosječna udaljenost mu je 778 milijunakilometara); jednom obiđe Sunce za 11,862godina.Masa mu je 318,4 puta veća od Zemljine, agustoća mu je samo oko 1/4 gustoće Zemlje. Velik diovolumena tvorivodik, koji zbog velike mase igravitacije Jupiter nije izgubio od postanka Sunčeva sustava (4,6 milijarde godina), kao što se zbilo s drugim planetima. Premaastronomskim ispitivanjima, podatcima te prema teorijskoj obradbi, Jupiter se sastoji od razmjerno malenesilikatne jezgre, okružene dvama slojevima tekućega vodika; donji sloj, pod većimtlakom, ima metalna svojstva, to jest vodikovi suelektroni u slabo vezanom ili u slobodnom stanju; gornji je sloj tekući vodik umolekularnom stanju (H2). Iznad površine nalazi seatmosfera debljine oko 1000 km (1/70 polumjera planeta). U atmosferi je utvrđena prisutnost vodika,metana,helija,amonijaka, amonijeva hidrosulfida i smrznute vode. Pretpostavlja se da postoje i drugi spojevi (vodikov sulfid, različitiorganski spojevi, kompleksni anorganskipolimeri).
Jupiter se vrlo brzo vrti (rotira), što, uz njegov velik promjer, uzrokuje jakecentrifugalne sile, pa je izrazito spljošten premapolovima;ekvatorski mu je promjer 142 800 km, a polarni samo 134 000 km.Atmosfera, koja se zbog njezine gustoće sa Zemlje jedino i vidi, raslojena je u pojase i zone. Rotacija mu je nejednolika: na ekvatoru jedan okret traje 9 h 50 min 30 s, a na 10° sjeverne ili južne širine 9 h 55 min 41 s. Jupiter ima oko 10 puta većemagnetsko polje od Zemlje. U njegovoj su atmosferi zamjetljivemeteorološke i magnetske pojave slične onima na Zemlji, ali mnogo veće raširenosti i trajanja (na primjeroluje slične tropskimciklonima). Do sada je otkriveno 67Jupiterovih satelita, a četiri najveća otkrio jeGalileo Galilei (do 1610.;galilejanski mjeseci). Dva najveća,Ganimed iKalista, veći su od planetaMerkura. Potom slijedeIja iEuropa, približno veličineMjeseca.
Motrenjapomrčine Jupiterovih satelita služila su upomorstvu za određivanjepoložaja broda,zemljopisne dužine, u doba kada nije bilo pouzdanihkronometara niradiosignala. Na temelju neravnomjernosti u pojavama pomrčina satelita, s obzirom na njihovu udaljenost od Zemlje, izračunao jeOle Rømer prvi putbrzinu svjetlosti.Jupiterovi prsteni sastoje se od čestica mikroskopske veličine. Prošireni Halo prsten udaljen je od središta planeta 1,40 do 1,72 Jupiterovog polumjera, najsjajniji Glavni prsten na udaljenosti je od 1,72 do 1,81 polumjera, a rijetki Paučinasti (engl.:Gossamer Ring) prsten udaljen je 1,81 do 3 polumjera.[9] Jupiter je četvrto najsjajnijenebesko tijelo, nakon Sunca,Mjeseca iVenere (prividna magnituda). Jupiter ima 2,5 puta veću masu od ukupne mase ostalih sedam planeta u Sunčevom sustavu i 71% od svekolike planetske mase u Sunčevu sustavu.
Saturn je šestiplanet uSunčevu sustavu. Udaljen je 9,54AJ odnosno 1 429 400 000 km odSunca,promjera 120 536 km (naekvatoru) imasu 5,68 × 1026 kg. Saturn je povolumenu imasi drugi planet nakonJupitera. Uz Jupiter,Uran iNeptun pripada skupiniplinovitih divova, planeta vanjskog dijela Sunčevog sustava. Saturn je planet najmanjegustoće i s najvećim prstenom. Obiđe Sunce za 29,5 godina na srednjoj udaljenosti 1,426 · 109km. Tijelo mu je znatno spljošteno (ekvatorski promjer 120 536 km, polarni promjer 108 728 km), tako da je najspljošteniji od planeta. Masa mu je 95 puta veća od Zemljine. Jedini je planet kojega jegustoća manja od gustoće vode (690kg/m3).
Saturn se sastoji pretežno odvodika ihelija (jednak odnos kao kod Jupitera). Ispod plinoviteatmosfere prostire se slojmolekularnoga vodika s nešto zamrznute tvari (u kojoj ima tragovametana,amonijaka i drugog), zatim sloj metalnoga vodika, te središte sa stjenovitom jezgrom.Temperatura je u središtu vrlo visoka (12 000K), pa je to Saturnov izvorenergije usporediv s energijom koju primaSunčevim zračenjem; temperatureoblačnoga sloja iznosi –130°C, dok bi temperatura samo zbog doprinosa Sunčeva zračenja bila –170 °C. U atmosferi se primjećuju svjetliji i tamniji oblaci usporedni s ekvatorom, manje istaknuti nego kod Jupitera, jer se, zbog niže temperature, stvaraju bliže središtu planeta. Među oblacima se opažaju vrtlozi, kaoVelika bijela pjega.Infracrveno zračenje otkriva topliji polarni vrtlog, takozvanu vruću pjegu. Brzinavjetra iznosi do 500 m/s. Uekvatorskom području planet se vrti speriodom od 10h 14min, a središte se, prema podatcima prikupljenima uz pomoćradio valova, vrti s periodom od 10 h 39 min 22 s. Saturn ima prostranomagnetsko polje, kojega jemagnetski moment 600 puta veći od Zemljina, amagnetska indukcija na površini iznosi oko 50μT. Za razliku od Jupitera, os vrtnje mu je primjetno nagnuta. Oko Saturna zabilježeno je 62prirodna satelita, od kojih je 7 zaokruženo djelovanjem vlastitegravitacije (u stvarnosti ima ih više od 150).
Najpoznatije obilježje Saturna suplanetarni prsteni koji ga okružuju u 7 pojaseva, označenih slovima A do G. Oko Saturna kruži i mnoštvoprirodnih satelita, kojih je do sada otkriveno 62. Osim satelita, u ravnini Saturnova ekvatora kruži golem broj satelitskih čestica, koje čine koncentrične prstene. Saturnov je prsten prvi vidioChristiaan Huygens 1655. Glavni se dio prstena, promjera 275 000 km, dijeli na prsten A (vanjski) i prsten B (srednji), između kojih jeCassinijeva pukotina, te prsten C (unutarnji). Prsten D nalazi se najbliže planetu, dok se dalje od glavnoga dijela nalazi tanak prsten F (sastavljen od vrpca), širi prsten G i najširi E, usred kojega se giba prirodnisatelit Enkelad. Debljina je glavnoga dijela prstena 1 km. Čine ga uglavnomledene i manje često stjenovite čestice, obujam kojih se kreće od praha pa do tijelametarskoga promjera. Na oblik i dijeljenje prstena utječu sateliti svojom gravitacijom.
Saturn odbija oko 47%Sunčeve svjetlosti (albedo 0,47). Saturn se za prosječneopozicije (kada je najbliži Zemlji) vidi pod kutem od 20lučnih minuta, amagnituda mu je u prosjeku 0,7 (u najboljim uvjetima: 0,43). Saturn je jedan od najsvjetlijih objekata na nebu (iza Sunca, Mjeseca, Jupitera i Venere) pa je zato i poznat od davnina. Maliteleskop je dovoljan da se ugledaju prsteni. Sunčeva rasvjeta na Saturnu je oko 100 puta manja nego na Zemlji. Ravnotežna temperatura koju bi imao zbog Sunčeve rasvjete, 90 K, niža je od izmjerene prosječne temperature, 95 - 105 K, što znači da ima značajan vlastiti izvor energije. Sjaj Saturna mijenja se kako se mijenja vidljivost prstena. Saturn su istraživale letjelicePioneer 11 (1979.),Voyager 1 (1980.),Voyager 2 (1981.), a umjetnim satelitom postala jesvemirska letjelicaCassini-Huygens, u srpnju 2004.[10]
Uran je sedmi po reduplanet odSunca, na srednjoj udaljenosti od Sunca 19,23astronomskih jedinica. To je prvi planet koji je bio otkriventeleskopom (William Herschel, 1781.), iako ga se može vidjeti i golim okom. Oko Sunca obiđe za 84,32 godine.Ekvatorskoga jepromjera 51 118km, oko 4 puta većeg od Zemljina,masa mu je 14,5 puta veća od Zemljine, obrne se oko osi za 17 sati 14 minuta, a gušći je od vode 1,27 puta. Zbog brze vrtnje splošten je. Ekvator mu je otklonjen od ravnine staze za 97,8°, te mu je os vrtnje gotovo polegnuta u ravnini staze. Zbog toga mu se redoslijedgodišnjih doba bitno razlikuje od redoslijeda ostalih planeta: četvrtinu godine prema Suncu je okrenuto jedno od polarnih područja, kada se izmjena dana i noći zbiva jedino u području ekvatora, sa Suncem nisko priobzoru. Drugu četvrtinu godine prema Suncu je okrenuto ekvatorsko područje, s brzom izmjenom dana i noći, i tako dalje. Iako ekvator nije stalno osunčan, temperatura na Uranu najviša je u ekvatorskom području. U atmosferi, s najnižom temperaturom od –224°C, pušu vrlo brzivjetrovi u smjeru vrtnje i lebde oblacimetana. Zbog metanaatmosfera ima modrikast odbljesak. Unutrašnjost Urana sadrži stjenovitu jezgru usporedivu sa Zemljom, oko koje se nalazi prostraniledeni omotač koji se sastoji od vode iamonijaka (vodeno-amonijačni ocean), te najviše pridonosi ukupnoj planetnoj masi. Uran ima prostranomagnetsko polje kojemu je os prema osi vrtnje nagnuta za 60°, te za 1/3 polumjera udaljena od planetnoga središta; imaionosferu iradijacijske pojasove. Uz 27prirodnih satelita prati ga sustav od 13 tankih, odvojenih prstenova. Pet najvećih satelita jesu:Miranda,Ariel,Umbriel,Titanija iOberon.[11]
Uran odbija oko 51%Sunčeve svjetlosti (albedo 0,51). Za planete dalje odSaturna,antički narodi nisu znali. Uran je na rubu vidljivosti golog oka jer mu je zaopozicije sjaj dostigneprividnu magnitudum = +5,8. Neptun za prosječne opozicije ima zvjezdaju veličinum = +7,6. Na srednjim udaljenostima od Sunca, koje iznosi 19,2 i 30 AJ, Uran i Neptun obiđu po stazama za 84 odnosno 165 godina. Stoga se među zvijezdama gibaju veoma sporo. Sa Zemlje se u najboljem slučaju vide kao pločice kutnog promjera 4" odnosno 2".
Neptun, osmi i odSunca najudaljeniji planetSunčevog sustava. Nazvan po rimskombogu mora, četvrti je najveći planet popromjeru i treći po masi koja je sedmanaest puta veća odZemljine. Oko Sunca orbitira na prosječnoj udaljenosti od 30,1AJ. Astronomski simbol mu je ♆, stilizirana inačica trozuba boga Neptuna.
Otkriven23. rujna1846.,[12] Neptun je prvi planet pronađen matematičkim izračunima, a ne empirijskim promatranjima. Nepredvidljive promjene u orbitiUrana uvjerile su francuskog astronomaAlexisa Bouvarda da mu na orbitu utječegravitacija nepoznatog planeta. Neptun je u konačnici uočioJohann Galle unutar stupnja od lokacije koju je predividioUrbain Le Verrier. Uskoro je otkriven i njegov najveći prirodni satelit,Triton, dok je preostalih dvanaest otkrivano pomoćuteleskopa sve do20. stoljeća. Neptun je posjetila samo jednasvemirska letjelica,Voyager 2, koji je pokraj planeta preletio 25. kolovoza 1989.
Sastav Neptuna sličan jeUranovom sa zajedničkom osobinom da se razlikuju od plinovitih divovaJupitera iSaturna. Neptunova aatmosfera, iako slična plinovitim divovima, uzvodik ihelij sadrži veće količine "ledova" poputvode,amonijaka imetana. Da bi naglasili njihova glavna svojstva, astronomi Neptun i Uran ponekad nazivaju "ledenim divovima."[13] Unutrašnjost planeta uglavnom je sastavljena odstijena ileda.[14] Plava pojava planeta rezultat je metana u atmosferi.[15]
Suprotno od relativno nezanimljive atmosfere Urana, Neptunova atmosfera je prepoznatljiva po svojim aktivnim i vidiljivim vremenskim obrascima. Tako je na primjer tijekom preletaVoyagera 2 1989. najužnoj polutki primijećenaVelika tamna pjega usporediva s Velikom crvenom mrljom na Jupiteru. Ovakve vremenske pojave pokreću najsnažnijivjetrovi u cijelomSunčevom sustavu sa zabilježenim brzinama od čak 2 100km/h.[16] Zbog velike udaljenosti od Sunca, Neptunova vanjska atmosfera jedno je od najhladnijih mjesta u Sunčevu sustavu s temperaturama na vrhovima oblaka oko −218 °C (55 K). Temperature u središtu planeta iznose oko 5 000°C.[17][18] Neptun ima slabe i fragmentirane planetarne prstenove koji su možda otkriveni tijekom 1960-ih, no sa sigurnošću su potvrđeni tek 1989. s Voyagerom 2.[19]
Poznati objektiKuiperovog pojasa izvedeni iz podatakaMinor Planet Centera. Tijela u glavnom pojasu obojani su zeleno dok su raspršeni objekti narančasti. Četiri vanjskaplaneta su plava. Nekoliko poznatihNeptunovih trojanskih asteroida su žuti dok su Jupiterovi ružičasti.Jan Hendrik Oort je postavio hipotezu prema kojoj se većinakometa giba u kometskom oblaku (Oortov oblak), koji je na udaljenosti reda veličine jednesvjetlosne godine.
Ekvator mu je otklonjen od ravnine staze za 28,3°. Zbog brze je vrtnje splošten. U plavičastoj atmosferi, na temperaturi od –220 °C, pušu vrlo brzi vjetrovi (oko 2000 km/h, brže nego na ikojem planetu) i lebdeoblaci metana s mnogo vrtloga, od kojih je najveći Velika tamna pjega, obrubljena bijelim cirusima. S približavanjem Suncu (naeliptičnoj stazi) oblaci se jače razvijaju, vjerojatno zbog toplije i dinamičnije atmosfere. Neptun ima unutrašnji izvor topline koji temperaturi njegove površine pridonosi više noSunčevo zračenje.Magnetsko polje mu je slabije od polja drugih divovskih planeta, a os polja jako je nagnuta prema osi vrtnje – za 47°, pri čem je udaljena 0,5 polumjera od planetnoga središta. Neptun imaionosferu iradijacijske pojaseve, a u središtu ima stjenovitu jezgru Zemljine veličine te plašt bogat vodom, metanom i amonijakom. Ima i 5 odvojenih tamnih prstenčića nepoznata sastava. Najveći mu jesatelit Triton s promjerom 2 706 km (otkrio ga je William Lassell 1846.); njegova je staza jako nagnuta prema planetnom ekvatoru i satelit se gibaretrogradno.[20]
Transneptunska tijela, tijela Sunčeva sustava koja se nalaze dalje od Neptuna, uKuiperovu pojasu, u takozvanom raspršenom disku i uOortovu oblaku (raspršeni disk može se smatrati unutarnjim dijelom Oortova oblaka). Pobrojeno ih je tisuću, od kojih je znatan broj s promjerom većim od 200km. Razlikuju se po stazama, volumenu i fizičkim svojstvima. Mogu imati svojstvaplanetoida ikometa. U Kuiperovu pojasu nalaze se tijela kojima srednja udaljenost od Sunca iznosi do 47 astronomskih jedinica. Njihove su staze u prosjeku jače otklonjene (do 35°) od ravnineekliptike, nego što su to staze tijela izglavnoga planetoidnog pojasa. Unutarnji dio pojasa zauzimaju tijela na srednjoj udaljenosti od približno 40 astronomskih jedinica, plutini, koji predvođeniPlutonom imaju periode revolucije u rezonanciji s Neptunom (246 godina : 164 godina = 3 : 2). Najveći su plutiniPluton,Ork iIksion. Tijela raspršenoga diska imaju veće srednje udaljenosti od Sunca, safelima duljim od 1000 astronomskih jedinica. U njih se svrstavajuSedna i Erida. Erida volumenom nadmašuje Pluton. Analiza svjetlosti koju šalju svi daleki objekti pokazuje da se oni većinom sastoje od mješavine stijenja i leda te po tome nalikuju kometima.[21]
Kuiperov pojas je područje Sunčeva sustava na udaljenosti između 30 i 55astronomskih jedinica od Sunca. U pojasu se nalazePluton,Haumea,Iksion, Kvaoar,Makemake,Ork i uglavnom manja ledena tijela. Prvo nakon Plutona otkriveno je 1992., a do danas ih je poznato više od tisuću. Smatra se da ih je 100 000 s promjerom većim od 100 km.[22]
Oortov oblak je pretpostavljeni oblak koji činekometi i slična tijela okružujući Sunce na udaljenosti do trećine udaljenosti najbližih zvijezda.Jan Hendrik Oort je 1950. pretpostavio da taj oblak u obliku sferne ljuske čini svojevrsnu granicu Sunčeva sustava. U ravnini ekliptike u njem se ističe nešto gušći prsten s većim brojem kometa. Najgušći je na udaljenosti od približno 50 000 astronomskih jedinica, a pretpostavlja se da se gubi na udaljenosti od približno 200 000 astronomskih jedinica. Kometi, kojih se ukupna masa procjenjuje na približno 40 masa Zemlje, u prosjeku su međusobno udaljeni desetke milijuna kilometara. Smatra se da su tijela koja ga čine nastala na raznolikim udaljenostima od Sunca i da su utjecajem velikih planeta potisnuta na veliku udaljenost. Iz analize kemijskoga sastava kometa koji su se približili Suncu može se zaključiti da se tijela Oortova oblaka sastoje uglavnom od vode,metana,etana, ugljikova monoksida i vodikova cijanida iako je moguće da postoje i stjenovita tijela. Najveće je poznato tijelo iz Oortova oblaka patuljasti planetSedna.[23]
Mala tijela Sunčevog sustava suasteroidi (planetoidi),kometi,meteoriti imeteori, te sitna razdrobljena materija koja pluta međuplanetarnim prostorom. Međuprirodnim (planetskim) satelitima ima i tijela koja po fizičkim svojstvima pripadaju redu malih tijela. Zanimanje zaasteroide obnovljeno je nedavno. Saznale su se nove činjenice o njihovom fizičkom stanju i naslučene su neposredne veze s ostalim malimnebeskim tijelima. Kako povezati komete s asteroidima, asteroide s meteorima, meteore s meteoritima? Usporedna kemijsko - mineraloška ispitivanja meteorita i asteorida, jednih u labaratotiju, drugih na daljinu, uz pomoć optičkih metoda, dovela su do nedvojbenog zaključka da su meteoriti povezani s asteroidima. Meteoriti su izravni ostaci nekih asteroida. Istodobno, meteoriti namaju ništa fizički zajedno s meteorskim rojevima. Meteore i meteorite potrebno je pažljivo razdvojiti, ne obazirući se na jezičnu sličnost i sličnost pojave na dijelu puta kroz atmosferu. Provjereno je da od kometa nastaju potoci meteora; potoci prate postojeće komete ili se nalaze na putanjama iščezlih kometa, no ne zna se za ijedan takav meteor koji je izdržao kroz atmosferu. Prema tome, asteroidi ili planetoidi su povezani s meteoritima, a kometi s meteorima. O vezi asteroida i kometa spekulira se na razini kozmogonijskih teorija ili teorija o postanku Sunčeva sustava.
.jpg)
.jpg)
_large.jpg)
