Republika Sudan je nezavisna od 1. januara 1956. godine odUjedinjenog Kraljevstva. Od 9. jula 2011. godine,Južni Sudan je nakon održanog referenduma o nezavisnosti odvojio se od Sudana kao nezavisna država.
Ime države je skraćeno ime srednjevjekovnog arapskog nazivaBilād as-Sūdān, (bos.zemlja crnaca), čime je u konkretnom slučaju označavano kršćansko carstvo uNubiji.Sudan je također naziv i zaistoimenu regiju, zbog čega može doći do određenih zabuna.
Nalazi se na sjeveroistoku Afrike. Sudan jednim dijelom pripadaistoimenoj regiji i zoniSahela. Njegovreljef određen je dolinom rijekeNil i okolnimplaninskim masivima. Tako se nasjeveroistoku uzdižemasiv Džibal Al-Bahr al-ahmar uVilajetu Crveno more na obali Crvenog mora, koje doseže nadmorsku visinu od 2.259 m. Jugozapadnu granicu doline Nila predstavljaju sjeveroekvatorijalni icentralnoafrički prag, koji ujedno predstavljaju ivododjelnicu između riječnih sistema Nila iKonga. Nazapadu Sudana prostire sevulkanskiplaninski masivMarra, sa najvišim vrhom -kalderom Deriba (3.042 metara). To je ujedno i najviši vrh Sudana koji formira geografsku granicu prema doliniČada. U centralnom dijelu zemlje uzdižu seNubijske planine, nadmorske visine između 500 i 1.325 m. Na sjeveru krajolik sa obje strane Nila prelazi uSaharsku pustinju, pri čemu se dio zapadno od Nila smatra dijelomLibijske, a dio istočno od Nila dijelomNubijske pustinje. U područjuKartuma, gdje spajanjemBijelog iPlavog Nila nastaje Nil, nalazi se široka ravnica, pretežno sastavljena od gline.
Visoke temperature i ljetne kiše, naročito na jugu zemlje obilježje sutropske klime Sudana. U kišnom periodu između aprila i novembra, količina padavina se kreće od 1.500 mm na jugu do manje od 100 mm na sjeveru zemlje. Srednje mjesečne temperature kreću se od 24 do 32 °C.[4] Pri tome zbog uticaja pustinjske klime ponekad na sjeveru Sudana temperature dosežu i do 41 °C po danu, dok se noću spuštaju na samo 4 °C.
Vegetacija se kreće od najoskudnijih biljaka u sjevernimpustinjama i polupustinjama prekosavana prekivenih trnovitim žbunjem u zoniSahela, suhih savana sa visokom travom, do vlažnih savana. Površina pokrivena šumom je smanjena za 1,4% u periodu od 1990. do 2000. godine.[5] Raznolikost životinjskog svijeta ogleda se naročito u centralnom Sudanu gdje živeafrički slonovi,afrički bivoli,žirafa,antilopa,hijena,lav,nilski konj ikrokodili kao i mnogobrojne ptice grabljivice i vodene ptice.
U Sudanu postoji tri nacionalna parka (stanje 2014) i tri zaštićena vodena područja. Pored njih, sistem zaštićenih područja obuhvata i prirodne rezervate i zašićene rezervate za ptice. PlaninaBarkal sa historijskim gradomSanam stavljeni su naUNESCO-v spisak svjetske baštine i zajedno čineNapatu, antičku prijestolnicukraljevstva Kuš.
Historija Sudana seže u prošlost do vremenafaraona. Zastari Egipat, Nubija je bila važna kao izvorzlata i robova, a početkom 12. dinastije (od 1991. do 1785. p.n.e) spojena je sa Egiptom. Kao posljedica raspadanja novog Egipatskog carstva u 12. vijeku p.n.e., nastalo je u Nubiji u 9. vijeku p.n.e.kraljevstvo Kuš koje se održalo sve do 4. vijeka. U periodu od 712. do 664. p.n.e. kušitska dinastija vladala je cijelim Egiptom.
Otprilike istovremeno sa pokrštavanjem ovog područja do 6. vijeka formirala su se tri nubijska kraljevstva Nobatija, Makurija i Alodija. Godine 651. Nubija potpisuje mirovne sporazume sa islamskim Egiptom, kojim u to vrijeme Arapi. Sve do 14. vijeka među među njima vladaju relativno stabilni odnosi. U centralnom Sudanu nastali su sultanatiDarfur iSannar, koji su imali određeni značaj sve do 18. vijeka. Poslije pokrštavanja i nastanka kršćanskog kraljevstva, Sudan je u periodu od 14. do 16. vijeka, uz izuzetak juga, postao gotovo u potpunostiislamski.
Početkom 19. vijekaosmanlijski namjesnikEgipta počeo je osvajanje Sudana. Protiv egipatske okupacije od 1881. do 1889. godine pod vodstvom islamsko-političkog vođeMuhammeda Ahmeda, samoprozvanogMehdija, trajao je ustanak, poznat kaoMehdijev ustanak. On je važio kao jedan od najuspješnijih ustanaka neke afričke zemlje protivkolonijalizma te je krajem 19. vijeka doveo do stvaranja vlastite države. TakozvaniHalifat Omdurman postojao je 15 godina a uništen je 1898. godine od strane anglo-egipatske vojske nakon bitke kod Omdurmana. Nakon ponovnog osvajanja Sudana 1899. osnovan je britansko-egipatski kondominij.De facto, Sudan je postao britanska kolonija sve do 1953. godine.
Nakon što je egipatski kraljFaruk I svrgnut tokomrevolucije 1952. godine i određenog vakuuma u pripremi za promjenu vlasti u Egiptu, Sudan je iskoristio šansu za pripremu svoje nezavisnosti. Sporazumom sa Egiptom i Velikom Britanijom okončana je vlast Egipta nad Sudanom i proglašena nezavisnost Sudana 1. januara 1956. godine. Na prvim parlamentarnim izborima kao pobjednik izašla je nacionalna unijska stranka (Umma) a njen predsjednik Ismail al-Azhari postao je prvi premijer Sudana. Već iste godine zbog unutarstranačkih razlika na mjesto premijera došao je njegov rival Abudullah Halil. Došlo je političke nestabilnosti te je 1958. izvršen vojni udar. General Abud se suprotstavio nezadovoljstvima, zavjerama te građanskim ratom u Južnom Sudanu. I pored njegove ostavke 1964. i predaje vlasti civilnim vlastima pod premijerom Sir al-Hatim al-Halifom, nije došlo do političke stabilnosti ni u narednim godinama. Do 1969. na mjestu premijera bile su čak četiri osobe.
Džafar an-Numairi
Situaciju je iskoristila vojska te jepukovnikDžafar Muhammed an-Numairi izvršio u maju 1969. novi vojni udar.[6] Numairijeva politika se orijentirala na njen egipatski uzor u likuNassera te su provedene neke socijalističke i panarapske reforme. Na vlast je dovedena Sudanska socijalistička unija (SSU) kao jedina stranka u državi. Kratkotrajno 1971. godine udarom je svrgnuta komunistička partija, da bi vrlo brzo ponovno došla na vlast. Numairi je izabran za premijera te je 1972. godine uspio okončati 17-togodišnji građanski rat između vlade i pobunjenika u Južnom Sudanu. Godine 1981. vlada preobražava državu u islamsku, te je 1983. godine proglašenšerijatski zakon u cijeloj zemlji, kao i u, tada autonomnom, južnom Sudanu. Poništavanjem sporazuma iz Addis Abebe nasilno je ukinuta autonomna južnosudanska vlada. To je izazvalo novi građanski rat u junu 1983. godine.[7] Politički nemiri u zemlji su ponovno doveli do vojnog udara 1985. pod zapovjedništvom generala Abdurrahmana Suvar ad-Dahaba. Međutim, šerijat je i dalje ostao na snazi. Na mjesto premijera 1986. ponovno je izabran Sadik al-Mehdi.
Do novog vojnog udara došlo je 1989. zbog političke nestabilnosti u zemlji kada general-poručnik Omer Hasan Ahmed al-Bašir preuzima vlast i uvodi politiku po uzoru na Numairijevu. Iako je od tada suvereno vladao zemljom kao predsjedavajućiNacionalnog vijeća komande za spas nacije, neuspješno je pokušavao povratiti vlast nad jugom zemlje. U periodu 1983. do 2005. u Sudanu se bez prestanka vodiograđanski rat. Napokon 2005. godine dolazi do mirovnog sporazuma između vlade u Kartumu i pobunjenika na jugu. Njime je zagarantovana autonomija Južnog Sudana i predviđen referendum koji je održan od 9. do 15. januara 2011. godine. Nakon referenduma,Južni Sudan je proglasio nezavisnost u 9. jula 2011. godine.
Zvanično, politika Sudana odvija se u okvirima federalne predsjedničkedemokratske republike sa višestranačkim političkim sistemom, gdje je predsjednik Sudana istovremeno šef države, šef vlade i vrhovni komandant sudanskih narodnih oružanih snaga. Zakonodavna moć je podijeljena na vladu i dvodomni parlament sa donjim domom Nacionalnom skupštinom Sudana kojeg čini 450 zastupnika i gornjim Vijećem država Sudana sa 50 članova, svi izabrani na mandat od šest godina. Sudska vlast je nezavisna a na njenom čelu je Ustavni sud Sudana.[8]
Međutim, nakon drugog sudanskog građanskog rata (1983-2005) i današnjeg rata u Darfuru, istina manjeg intenziteta, Sudan se u međunarodnoj politici uglavnom smatra kao autoritarna država u kojoj svu efektivnu političku moć ima predsjednikOmer al-Bašir i vladajuća Nacionalna kongresna stranka Sudana. Od 1993. godine Sudan je transformiran u islamsku jednostranačku državu kada je al-Bašir rasformirao revolucionarno komandno vijeće i osnovao Nacionalni islamski front (NIF) sa novim parlamentom i vladom sastavljenom isključivo od članova NIF-a. Istovremeno, struktura regionalnih uprava zamijenjena je stvaranjem 26 saveznih država sa guvernerima na čelu čime je Sudan postao federalna republika. Izvršne funkcije su podijeljene između NCP, SPLA, sudanskog Istočnog fronta i frakcija Umma stranke i Demokratske unionističke stranke (DUP).
Omer al-Bašir je bio kandidat na predsjedničkim izborima 2010. godine, što su bili prvi slobodni izbori sa učešćem više političkih stranaka nakon 24 godine.[9][10] Njegov politički rival bio je potpredsjednik Salva Kiir Mayardit, vođa SPLA i trenutni predsjednik nezavisne državeJužni Sudan.[11]
Prema popisu iz1981. broj stanovnika iznosio je 21 milijun. Zbog građanskog rata popisi od tada nisu provođeni, a prema procjenama iz 2003. Sudan je imao 38 milijuna stanovnika. Stanovništvo brzo raste u širem području glavnoga gradaKartuma (Kartum-Omdurman-Sjeverni Kartum) u kojem živi od 6–7 milijuna ljudi, uključujući i 2 milijuna izbjeglica iz područja na jugu zemlje zahvaćenih sukobima i poljoprivrednih zona pogođenih sušom.
Sudan je snažno obilježen prisutnošću dviju različitih kulturnih tradicija – arapske na sjeveru i afričke na jugu. Unutar svake od njih postoje stotine etničkih, plemenskih i jezičnih skupina što iznimno otežava učinkovitu međusobnu suradnju.
Svi podaci o stanovništvu prije 2011. godine odnose se na Sudan prije otcjepljenja Južnog Sudana 9. jula 2011. godine. Zbog toga navedeni su različiti podaci. Oni se kreću u zavisnosti od različitih izvora od 30,9 miliona stanovnika (procjena oktobar 2013, ministarstvo vanjskih poslova Njemačke[12]), preko 36.163.778 (procjena 2013, PopulationData.net[13]) do 45.047.502 stanovnika. Posljednja cifra iz jula 2011. godine odnosi se na Sudan prije otcjepljenja Južnog Sudana. Za 2012. godine po publikacijiCIA World Fact Book, broj stanovnika nekadašnjeg cjelokupnog Sudana iznosio je 34.204.710, dok se 8.260.490 stanovnika odnosilo samo naJužni Sudan. Po toj procjeni, na današnji (sjeverni) Sudan otpadalo je nakon otcjepljenja juga tek nešto manje od 26 miliona stanovnika.[8]
Oko 38,9% Sudanaca 2003. godine živjelo je u gradovima;[8] sa centrom naseljenosti u Kartumu. Oko 39,5% stanovnika iste godine bilo je mlađe od 15 godina.[8] Stopa rasta stanovništva iznosila je 2,48% godišnje (stanje 2011).[8] Prosječna starost stanovništva iznosi 18,3 godine (stanje 2006).[8] Prosječna očekivana starost iznosi 62,57 godina, pri čemu se za muškarce iznosi 60,58 godina a za žene 64,67 godina (stanje 2012).[8] Stanovništvo brzo raste u širem području glavnog gradaKartuma (Kartum-Omdurman-Sjeverni Kartum) u kojem živi od 6–7 miliona ljudi, uključujući i 2 miliona izbjeglica iz područja na jugu zemlje i poljoprivrednih zona pogođenih sušom.
Veći dio zemlje zauzimaju sjeverne pokrajine u kojima se nalazi i većina urbanih središta. Stanovnici sjevernog Sudana većinom su Arapi oko 50%, na istoku zive Bedzaji oko 6%, uz Nil na sjeveru žive Nubijci oko 8%, a na zapadu žive Furi. Oko 2% stanovništva koji govore arapski takođe govore i mnoge domaće jezici. Arapi su prodrli u Suda iz Egipta od sedmog vijeka i polako etnički i jezički asimilirali domoroce.
Južno od desete paralele, ova velika zemlja naseljena je uglavnom narodima negroidne rase Nilske grupe naroda; to su Dinke 11%, Neur 5%, Azande 3%, Siluh 2% i Bari 2%. Ove grupe su karakteristične po veoma visokom rastu, bave se uglavnom stočarstvom i ribolovom. Religija: Većina stanovnistva oko 70% su sunitski muslimanai, islam preovladava u sjevernim i centralnim krajevima zemlje, ostatak populacije su animisti brojni na jugu, oko 10% su hrišćani (rimokatolici 2 miliona, anglikanci 1,2 miliona, protestanti 400 000, kopti 20 000) takođe na jugu zemlje.
Veći dio stanovništva koncentrisan je u dolini Nila i njegovih pritoka. Osobito je velika gustoća naseljenosti u glavnompamučnom području zemlje, sjevernom dijelu međuriječja Bijelog i Plavog Nila. Pustinjski predjeli na sjeveru i sjeverozapadu gotovo su nenaseljeni.
Islam je državna religija Sudana. Do jula 2011. u Sudanu, koji je obuhvatao i današnji Južni Sudan, oko 70% stanovništva bili susunitski muslimani, oko 25% animisti i oko 5%kršćani.[8] Nemuslimani žive uglavnom na jugu države i u glavnom gradu. Šerijatski zakoni i danas su na snazi i dio su državnog projekta islamizacije zemlje. Pristalice nekadašnjeg samoprozvanog Mehdija (Muhammeda Ahmeda) danas su u političkoj pozadini. Među muslimanskim stanovništvom rašireni su različiti sufijski redovi (tarikati). Tu spadaju Kadirije, te od 19. vijeka raširena bratstva Samanija i Katimija. Protivno zvaničnim islamskim stajalištima, u liberalnom sudanskom društvu rašireni su neki tradicionalni narodni rituali i kultovi kao što jekult cara.
Kršćani su većinski pripadnicirimokatoličke crkve u Sudanu, koja se počela širiti na jugu oko 1900. godine u području Vau istovremeno sa britanskom anglikanskom crkvom i njenim misionarima oko južnosudanskog gradaBor. Američka prezbiterijanska crkva dobila je kod Nuera na području gornjeg Nila jedno groblje za svoje pripadnike. Od kraja građanskog rata na jugu se jako šire američko-evangelističke misije i grupe.[14] Na sjeveru postoji i jedna koptska zajednica, koja uglavnom potiče iz Egipta. Na jugu Sudana zastupljene su i tradicionalne religije kao što jedinka. Ateisti i nereligiozne osobe su vrlo rijetke.
Po procjenama iz 2010. godine, Sudan se smatrao 17. najbrže rastućom ekonomijom[15] svijeta, a brzi razvoj države zasnovan uglavnom na visokim prihodima odnafte, čak i pored međunarodnih sankcija, zapažen je i opisan u jednom člankuThe New York Timesa iz 2006. godine.[16] U periodu od četiri godine do 2014, budžet sudanske vlade iznosio je oko 140 miliona funti na godišnjem nivou, a britansko odjeljenje za međunarodni razvoj (UKaid) dalo je od 30 do 54 miliona funti pomoći.[17] Zbog otcjepljenja Južnog Sudana, gdje se nalazilo preko 80% naftnih polja Sudana, ekonomski razvoj Sudana nakon 2011. godine i dalje je vrlo neizvjesan. Međutim, i prije otcjepljenja juga, ekonomija zemlje se suočavala sa brojnim problemima, mada je rasla vrlo niskim stopama sa vrlo niske baze. U posljednjih deset godina, rast je bio vrlo spor i po podacima Svjetske banke ukupni rast BDP-a u 2010. godini iznosio je 5,2% u odnosu na rast u 2009. godine od 4,2%.[8]
Iako je historijskipoljoprivreda bila osnovni izvor prihoda, zapošljavajući preko 80% Sudanaca i sačinjavajući oko trećine privrednog sektora, ipak je naftna industrija nakon 2000. godine najviše uticala na razvoj Sudana. Danas, MMF zajedno sa vladom u Kartumu radi na implementaciji kvalitetnijemakroekonomske politike. Ovo je uslijedilo nakon turbulentnog perioda 1980tih kada je dug Sudana prema MMF-u i Svjetskoj banci eksponencijalno narastao kulminirajući konačno suspenzijom države iz MMF-a.[18] Program pomoći je na snazi od početka 1990tih, kao i kontrola deviznih kurseva i rezervi stranih valuta.[8]
Stopa inflacije u Sudanu u 2013. godini iznosila je 32,1% (po indeksu potrošačkih cijena). Nezaposlenost je 2012. godini iznosila je 13,7% dok je oko 9% stanovništva je bilo ispod praga siromaštva.
Do 1970. godine postojala je samo jednaasfaltirana cesta između Kartuma iVad Madanija. Do 1980. uz pomoć drugih država i u etapama asfalirani su drugi pravci prekoKasale do Port Sudana (oko 1.200 km). Oko 1990. od 20-25.000 km ukupne mreže puteva u Sudanu bilo je tek 3.000-3.500 km asfaltirano. Podaci iz 1996. godine navode 11.900 km neasfaltiranih puteva i 4.320 asfaltiranih. Od 2000. godine zahvaljujući poboljšanju u privredi i velikim prihodima od izvoza nafte, ubrzana je izgradnja i modernizacija svih cesta u sjevernom Sudanu. Krajem 2008. putna mreža između gradova u području El-Obeida na zapadu preko Kasale i Port Sudana na istoku nanovo je asfaltirana. Asfaltirane su i poprečne ceste od Port Sudana preko Atbare i Merove do Dunkule.
U Južnom Sudanu tek od 2005. je bilo moguće početi sa modernizacijom i izgradnjom puteva nakon što su okončana neprijateljstva i građanski rat. Prije izgradnje puteva, do tada makadamski putevi su prvo morali biti očišćeni odmina. Najvažniji putni pravci na jugu su prema Guluu u Ugandi, koji je do 2008. godine bio u vrlo lošem stanju, a objavljeni su planovi o završetku makadamskog puta od Džube (Južni Sudan) preko Vaua do Kartuma.[19]
Željeznička stanicaKusti na ušću Nila. Robe namijenjene za Južni Sudan ovdje se pretovaraju na riječne teglenice
Željeznički saobraćaj u Sudanu do danas nije dovoljno razvijen i ne igra značajniju ulogu u saobraćaju u državi. Međutim do 1960tih on je imao gotovo potpuni transportni monopol u zemlji. Pored nacionalne mreže u Kapspuru postoji još i mreža uskotračnog kolosijeka od 610 mm, takozvana Džazira željeznica, koja je nastala u sklopu Džazira projekta a ima samo regionalni značaj.
U Sudanu postoji 16 asfaltiranih aerodroma (stanje 2013.[8]) od čega su dvaaerodroma sa pistama preko 3.047m, 10 aerodroma sa pistama od 2.438m do 3.047m, i 4 aerodroma sa pistama kraćim od 2.437m. Osim ovih, u Sudanu postoji i 58 aerodroma bez asfaltiranih pista i 6heliodroma.
Sudan je snažno obilježen prisutnošću dviju različitih kulturnih tradicija – arapske na sjeveru i afričke na jugu. Unutar svake od njih postoje stotine etničkih, plemenskih i jezičnih grupa što otežava efikasnu međusobnu saradnju.
Veći dio zemlje zauzimaju sjeverne pokrajine u kojima se nalazi i većina urbanih središta. Stanovništvo je ondje uglavnommuslimansko, a uzarapski govore se i mnogi domaći jezici.
Kultura je ranije bila veoma razvijena. Na sjeveru postoje piramide koje su više strmaste nego egipatske. Također južni je dio imao određene veze s Bizantijom. Pjesništvo i književnost su se razvijali s nadolazećim uticajima arapske kulture. Kultura je također bila inspirisana ustancima i ratovima. PoslijeDrugog svjetskog rata dolazi do razvoja moderne književnosti. Godine 1910. napisana je prva sudanska drama.
U Sudanu je dva puta održanAfrički kup nacija unogometu:1957. i1970. godine. Upravo 1970. kao domaćin, reprezentacija Sudana je po prvi i, do danas, jedini put postala šampion Afrike.
Redovne marke Sudana iz 1951.Marka anglo-egipatskog Sudana iz 1927. godine nominalne vrijednosti 10 pijastera sa likom poštara na devi
Prve moderne pošte u Sudanu otvorene su 1867. godine u Suakinu i Vadi Halfi, te 1873. u Dongoli, Berberu iKartumu, te 1877. godine u Senaru, Karkuku, Fazoglu, Elkedarefu, El Obejdu, Al-Fašeru i Fašodi (danas Kodok).[20] Zbog Mehdijevog ustanka koji je započeo 1881. godine, sve egipatske poslovnice pošte su zatvorene do 1884. godine. Nakon što su se Egipćani i Britanci povukli iz Sudana, zemlja je ostala bez poštanske službe sve do ponovnog osvajanja Sudana 1896. godine. Kada je kampanja osvajanja započela u martu 1896. godine, poštanska služba je bila dostupna samo vojsci ali poštanske marke nisu korištene.[21]
Do izdavanja prvih sudanskih maraka 1897. godine, korištene su egipatske marke. Količina poštanskih pošiljki bila je mala pa je korišten vrlo mali broj maraka. Između marta i jula 1885. godine u Suakinu su se koristile britanske poštanske marke od 2½ i 5d. Indijske marke su se također koristile u istom području, sa oznakon Sawakin ili Suakin između 1884. i 1899. godine.[20] Od 1. marta 1897. godine tadašnje egipatske marke sa preštampanim nazivomSOUDAN na francuskom i arapskom, postale su dostupne u poštama Sudana. Vrijednosti maraka bile su od 1, 2, 3 i 5 millieme i 1, 2, 5 i 10 pijastera. Preštampavanje naziva izvršila je štamparijaImprimerie Nationale, Boulaq izKaira.[20]
Mwakikagile, Godfrey (2001).Slavery in Mauritania and Sudan — The State Against Blacks, inThe Modern African State — Quest for Transformation. Nova Science Publishers (Huntington, New York).ISBN978-1-56072-936-5.
O'Fahey, Rex Seán; Spauling, Jay Lloyd (1974).Kingdoms of the Sudan. Methuen Publishing (London).ISBN978-0-416-77450-4. Covers Sennar and Darfur.
Peterson, Scott (2001).Me Against My Brother — At War in Somalia, Sudan and Rwanda — A Journalist Reports from the Battlefields of Africa. Routledge (London;New York City).ISBN978-0-203-90290-5.
Prunier, Gérard (2005).Darfur — The Ambiguous Genocide. Cornell University Press (Ithaca, New York).ISBN978-0-8014-4450-0.
Welsby, Derek A. (2002).The Medieval Kingdoms of Nubia — Pagans, Christians and Muslims Along the Middle Nile. British Museum Press (London).ISBN978-0-7141-1947-2.
Zilfū, ʻIṣmat Ḥasan (translation: Clark, Peter) (1980).Karari — The Sudanese Account of the Battle of Omdurman. Frederick Warne & Co (London).ISBN978-0-7232-2677-2.
Article
"Quo Vadis bilad as-Sudan? The Contemporary Framework for a National Interim Constitution".Law in Africa (Cologne; 2005). Vol. 8, pp. 63–82.ISSN1435-0963.
_highlighted.svg)
.svg)
.jpg)
.svg)
