Starogrčki jezik (ἡ Ἑλληνική γλῶττα, [hē hellēnikḗ glōtta],grčki: Ἀρχαία Ἑλληνική [Archaía Ellinikí]; iliantički grčki jezik) je istorijskiindoevropski jezik iz oblasti istočnogMediterana.[1]
Ovaj jezik predstavlja ranu fazu razvojagrčkog jezika, u periodu od postankagrčkog alfabeta (9. vek pne.) do početkahelenističke ere (IV vek pne.). Starogrčki jezik se u književnosti koristio mnogo duže, do sedmog veka nove ere. Kao norma klasičnog grčkog jezika služio je dijalektAtike iz 5. i 4. veka pne. Grčki jezik u periodu 600-1453. se označava kaosrednjovjekovni grčki. Za njim je sledionovogrčki, jezik moderneGrčke, koji se u kontinuitetu razvio iz starogrčkog.
Starogrčki jezik jejezik izolat, što znači da nema bližih srodnika u okviruindoevropske jezičke porodice. Jedini savremeni jezik koji je proizašao iz ovog jezika je novogrčki, tako da se ova dva jezika, i pored velikih razlika, smatraju jednim istim jezikom. Mnoge reči starogrčkog jezika su ušle ulatinski jezik i sve moderne evropske jezike, naročito kroz stručnu terminologiju. U novijem dobu, starogrčki jezik se izučavao i izučava u okviruklasične filologije.
Na starogrčkom jeziku su napisaniHomerovi epovi,Ilijada iOdiseja, kao i velika dela grčke književnosti, pozorišta, nauke i filozofije iz zlatnog doba antike. Značajan je i kao jezik na kome su pisani rani hrišćanski tekstovi, poputNovog zaveta.
Po ISO 639 standardizaciji, oznaka za starogrčki jezik je grc.
Porijeklo ranih oblika i rani razvoj grčkih narječja nije dobro poznat zbog nedostatka dokaza. Jedino potvrđeno narječje izbrončanog doba jemikenski grčki (1600. - 1100. pr. Kr.) koje se pišelinearom B, preuzetim sKrete. Nakon toga dolazirazdoblje u kojemu nema pisanja, koje traje do osmog stoljeća pr. Kr., kada Grci prilagođavaju pismo odFeničana.
Sinvazijom Dorana 1120. pr. Kr. počinju se razvijati starogrčkanarječja. U klasičnome razdoblju jezik se dijeli na:
Arkadociparsko narječje najsličnije je mikenskom grčkom toliko da ga neki smatraju ostacima mikenske Grčke.
Dorsko narječje prostiralo se od južnogPeloponeza do Krete i južnih grčkih otoka te dorskihkolonija ujužnoj Italiji iSiciliji. Smatra se da ahajska i sjeverozapadna narječja također spadaju u dorsku skupinu.
Jonsko narječje je stekloprestiž između grčkih govornika zbog svoje povezanosti s jezikom Homerovih i Herodotovih djela. Homerova djela zapisana suhomerskim grčkim koji se sastojao uglavnom od starojonskog s posuđenicama iz susjednog eolskog narječja, a jezično je blizak atičkome narječju kojime se govorilo uAteni. Reforme pisanja provedene su u Ateni 403. pr. Kr., pri čemu je stari atički alfabet zamijenjen jonskom verzijom koju je koristio gradMilet. Ovo pismo je kasnije postalo standardnigrčki alfabet.
Atički grčki bio je prestižno narječje kojim se govorilo uAtici i Ateni. Od ostalih narječja je najsličnije kasnijim oblicima grčkog. Ponekad je uvršteno u istu skupinu s jonskim narječjem. Utjecaj atičkog širi se zajedno s kulturnim utjecajem Atene (klasični grčki).
S osvajanjimaAleksandra Velikog u 4. stoljeću pr. Kr. atički grčki se širi na nova područja i pojednostavljuje, te se pretvara u koiné (Κοινή), zajednički jezik istočnogSredozemlja. Ostaje dominantan jezik i nakon širenjaRimskog carstva na ta područja, pa je grčkom koiné napisan i biblijski Novi zavjet. Koiné se kasnije postepeno pretvara u srednjevjekovni odnosno bizantski grčki.
Wilhelm Gemoll:Griechisch–Deutsches Schul- und Handwörterbuch. München 2006,ISBN3-486-13401-9.
Langenscheidt: Langenscheidts Taschenwörterbuch Altgriechisch, München,ISBN978-3-468-11032-0 (basierend auf dem Wörterbuch von H. Menge).
Henry Liddell, Robert Scott, Henry Stuart Jones u. a.:A Greek-English Lexicon. Oxford 1996,ISBN0-19-864226-1.
Wilhelm Pape:Handwörterbuch der griechischen Sprache in 4 Bänden. ADEVA, Graz 1954 (Nachdruck der Ausgabe Braunschweig 1842).
Wilhelm Pape:Griechisch-Deutsch [Elektronische Ressource] : altgriechisches Wörterbuch, Neusatz und Faksimile, Directmedia Publishing, Berlin 2005,ISBN3-89853-517-7.
Eduard Bornemann und Ernst Risch:Griechische Grammatik. Frankfurt/M. 1986,ISBN3-425-06850-4.
Herbert W. Smyth:Greek Grammar. Cambridge/Mass. 1984,ISBN0-674-36250-0.
Adolf Kaegi:Kurzgefasste griechische Schulgrammatik. Hildesheim 2001,ISBN3-615-70100-3 (Erstausgabe Berlin 1884).
Eduard Schwyzer:Griechische Grammatik. München 1990 ff. (3 Bände).
Helmut Rix:Historische Grammatik des Griechischen. Laut- und Formlehre. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 1992,ISBN3-534-03840-1.
Andrew L. Sihler:New Comparative Grammar of Greek and Latin. New York 1995,ISBN0-19-508345-8.
W. Sidney Allen:Vox Graeca. A Guide to the Pronunciation of Classical Greek. Cambridge 1968 (Taschenbuchausgabe 1987),ISBN978-0-521-33555-3.
_en.svg)