Stadion (odstarogrčkog:στάδιον = mjera za dužinu) je građevina ili mjesto predviđeno za održavanjesportskih ili nekih drugih spektakularnih događaja (koncerti,sletovi,politički skupovi...), koje se sastoji se odborilišta (pozornice) igledališta (koje može djelomično ili potpuno okruživati borilište) na kojem gledaoci sjede ili stoje.
Atletska staza uOlimpiji na kojoj se trčalo na kratke staze bila je duga točno1 stadion, to je oko 600stopa (180 m).[1] Ime stadion bilo je dakle mjera za dužinu, vremenom je postalo i ime za mjesto na kom se to zbivalo.
Prvi grčki stadioni bili su izduljeni, u obliku slovaU ili potkove, ponekad djelomično ukopani u obronke brda, kao što su to bili stadioni uTebi,Epidaurusu iliOlimpiji, gdje su se održavaleAntičke Olimpijske igre od8. vijeka pne.. Grci su također gradili ihipodrome, objekte slične stadionima, namjenjene utrci konjskih zaprega, koje su se održavala na olimpijadama od7. vijeka pne.[1]
Ideju grčkog stadiona preuzeli su i unaprijediliRimljani, koji su gradili dvije vrste takvih objekata:cirkus iamfiteatar.cirkus je biorimska verzijahipodroma, izduženog tlocrta u obliku slova U, isto tako napravljen za utrke konjskih zapreka. Najveći i nedvojbeno najbolji ikad izgrađen, bio jeCircus Maximus izRima.[1] Za razliku od cirkusa, amfiteatar, jedna od najkarakterističnijih rimskih građevina, bio je eliptičnog ili okruglog tlocrta - potpuno zatvoren na svih strana, napravljen za gladijatorska natjecanja. Kod njega dimenzije borilišta nisu bile važne, već tribine koje su trebale biti osmišljene kako bi osigurale maksimalni broj sjedećih mjesta i optimalne vizualne uvjete za gledatelje. Takav je divovski amfiteatar izgrađen je u Rimu u7. vijeku ne. poznat kaoKoloseum.[1]
Obnova velikih spektakularnih priredbi zbila se tokom19. vijeka paralelno s rastom evropskih gradova i oživljavanja interesa za sportska natjecanja, veliki poticaj za izgradnju i projektiranje modernih stadiona, bila je obnovaOlimpijskih igara1896.[1]Prvi moderni stadion izgrađen je za potrebe održavanjaI. Olimpijskih igara uAteni1896., zapravo je to bila rekonstrukcijaantičkogmramornog stadiona kojeg je izgradioHerodes Atticus u2. vijeku ne. na mjestu starijeg stadiona.[1]
Olimpijske igre su od tada bile žarišna točka u razvoju modernih stadiona. Nakon svakog četverogodišnjeg razdoblja od prve moderne olimpijade, zemlja domaćin uobičajeno je igradila trajni stadion, da obilježi taj događaj. Prvi stadion modernog tipa izgrađen je zaIV olimpijadu1908. uLondonu. Taj stadion koji je imao 50 000 sjedećih mjesta, imao je i djelomično natkrivene tribine. Drugi arhitektonski vrijedni olimpijski stadioni izgrađeni prijeDrugog svjetskog rata su bili; stadion izStockholma (1912.),Colombesa, poredPariza (1924.),Amsterdama (1927.),Berlina (1936.) iHelsinkija izgrađen1940. za XV Olimpijadu, koja se nije održala zbog rata, ali su se na njemu odigraleXV. Olimpijske igre.[1]
Američki nogomet je inspirirao novi tip stadiona -eliptičnu zdjelu, prvi primjer bio je stadionYale Bowl izNew Havena,Connecticut, izgrađen1914. Na njegovoj osnovi razvio se drugi tipameričkog stadiona, za drugi popularni sport -bejzbol., kod njega je cilj pružiti maksimalni broj natkrivenih sjedećih mjesta, jer ona štite gledaoce od sunca i omogućuju im nesmetano gledanje utakmice. Pionirski objekt ovog trenda bio jeYankee Stadium, izNew Yorka, izgrađen1923.[1]
Oblici stadiona se znatno razlikuju, ovisno o namjeni za koju su građeni (nogomet,atletika,ragbi,bejzbol). Većina olimpijskih stadiona, građena je za multifunkcijsku namjenu (sa atletskom stazom oko centralnog terena). Na taj način izgrađena je većina evropskih stadiona (osimbritanskih) do1990e, od tad se razvila moda, koja je kasnije ozakonjena - specijalističkih stadiona, za samo jedan sport. Tako su neki stadioni pravokutnog tlocrta, zaobljenih uglova, dok su drugi eliptični ili u obliku slova U. Izgradnja velikih stadiona u20. vijeku uvelike je olakšana korištenjemarmiranog betona, ovaj materijal je omogućio takva konstrukciona rješenja, koja se prethodno nisu mogla izvesti.[1]
Osnovna poteškoća u izgradnji natkrivenih stadiona, su nosači krovne konstrukcije, koji smanjuju vidljivost borilišta. StadionDodger uLos Angelesu bio je prvi natkriveni stadion, u kojem se sa svih mjesta vidjelo borilište (1959), njegov primjer je slijedio Stadion Shea uNew Yorku, izgrađen kao multifunkcionalna dvorana za razne sportove i manifestacije1964., srušen2008.)[1]
Značajan pomak u oblikovanju stadiona sredinom20. vijeka bio jeAstrodome, izgrađen uHoustonu,Texas, to je bio prvi veliki potpuno natkriveni stadion.[1] Već prije je bilo par natkrivenih stadiona, poprilične veličine, takav je bioMadison Square Garden izNew Yorka (izgrađen1890), zatim stadion uChicagu (1928, srušen1995), koji su imali po 17 500 sjedećih mjesta. Za potrebeXVII. Olimpijskih igara - Rim 1960, tada vodećitalijanskiarhitekt,inženjerPier Luigi Nervi projektirao je olimpijske objekte, među njima je bio iPalazzetto dello Sport sa rebrastim armirano betonskom konstrukcijom krovne kupole. Astrodome je u usporedbi s tim objektima, - divovski, sa svojih 62 000 sjedećih mjesta, velikim borilištem i potpunom klimatizacijom. Prozirnu kupolu, raspona 196 m i visine od 63 m, sastavljenu od pleksiglasa, nose čelične rešetke.[1] Do kraja dekade stadion Astrodome, potisnuo je svojom veličinomNew Orleans Superdome (otvoren1975.), koji službeno ima kapacitet od 69 065 sjedećih mjesta, ta 30-katna građevina na vrhu ima čelično rebrasti krov koji ima raspon od 200 m. Pred kraj1980-ih počeli su se graditi stadioni s pomičnim krovovima kaoRogers Centre uTorontu (otvoren1989.).[1]
Važna karika u izgradnji krovnih konstrukcija, bio je razvoj i primjena fleksibilnih čeličnih kablova koji su mogli obuhvati velike dimenzije krovišta. Kablovi su značajno pridonijeli ubrzanju izgradnje, olakšali krovne konstrukcije, i smanjili troškove gradnje. Stadion s takvim sistemom jeMetrodome, izMinneapolisa uMinesoti.[1]
Koncept zatvorenog stadiona i težnja za većim kapacitetom gledališta, vode stručnjake prema traženju boljih materijala i građevinskih tehnika. Moderna tehnologija, uključujući i onu koja je razvijena u avionskoj industriji, već posjeduje tehnike za pokrivanje raspona od 1 000 m.[1]
