Filozofija u srednjem vijeku: predavač i slušači(14. st.)
Skolastika (grč.σχολή,lat.schola - dokolica, škola;scholasticus - učenjački, učenjak) je filozofska i teološkametoda poučavanja u kršćanskimškolama, prvo onima u sastavusamostana, zatim u katedralnim školama, te naposljetku nasveučilištima. To je oznaka zasrednjovjekovni način filozofiranja, koji je ciljao na pomirenjeantičke – prvenstvenoAristotelove –filozofije skršćanskomteologijom. Stoljećima, koliko je skolastika trajala, kršćanski je učenjak bio «školnik», što znači da je filozofiju shvaćao ne kao slobodno istraživanje, nego kao nauk u službi teologije (pod motomphilosophia ancilla theologiae).
Nerijetko se, i ponešto neprecizno, skolastikom naziva sva filozofska, teološka i znanstvena misaosrednjega vijeka.
Kršćanska se skolastičkaspekulacija odvijala unutar tradicije i pravovjerja što su ih ustanovilicrkveni autoriteti. Prema skolastičarima, ne postoji nekaistina koju bi trebalo tražiti, koja ne bi već bila dana; jer sve što je valjalo reći već je bilo predmetom božanskeobjave i sadržano je uSvetom pismu.Stari iNovi zavjet, neposredna riječBožja, predstavljaju najveći među svim autoritetima; oni sudogma koja ne može biti predmetom diskusije a da se ne zapadne ugrijeh iliherezu, a zadaća je srednjovjekovnog mislioca pokušati razjasniti ne uvijek očit smisao Pisma ili djela nekogauktora (renomiranog autora), uz pozivanje na spise drugih odabranih autora.
U jesen srednjeg vijeka na zalazu je bila i skolastika, zbog unutarnjekrize određene samom njezinom prirodom, to jest zbog poimanja da je sveznanje zatvoren i već konačno dan sistem. Napretkomznanosti, rezultati skolastičke metode postajali su sve suptilniji i zamršeniji, a pribjegavanje znanju i mudrostistaroga vijeka razotkrivalo se u svoj svojoj problematičnosti. Prijevodi djelaantičkih autora sarapskog i grčkog (12.-13. st.) stavljali su na raspolaganje sve veći broj ranije izostavljanihauktora, dok je napredak filologije otkrio da su mogi autori, naročito Platon i Aristotel, nepomirljivi kako između sebe tako i s kršćanskom doktrinom. Bilo je zaprepašćujuće, primjerice, otkriće da je Aristotel – konačno u većem opsegu dostupan uAverroesovom prijevodu – držao da je pojedinačnaduša («forma» tijela) smrtna, što je antikršćanska, a možda iateistička teza.
Sedam slobodnih vještina; u sredini sjedi Filozofija Herrad von Landsberg (12. st.)
Nastavni program srednjovjekovnih škola sastojao se od «sedam slobodnih vještina» (septem artes liberales). Slobodnima su se zvale zato što je bavljenje njima pretpostavljalo dokolicu (sholế). Sedam slobodnih vještina dijelilo se natrivij (gramatika,retorika idijalektika) ikvadrivij (aritmetika,geometrija,astronomija imuzika). Najviši cilj znanstvenog rada bio je sistematizacija odranije danog sadržaja. Dana se građa strukturirala u cjelinu primjenomdefinicija, klasifikacija,silogističkogdokazivanja,dedukcijom izaksioma i definicija.
Metode poučavanja u srednjovjekovnim školama bile su:
lectio, metoda zajedničkog čitanja i komentara, objašnjavanja i tumačenja filozofskog ili teološkog teksta nekog odauktora
disputatio (hrv.disput), metoda praktične primjene silogističkih pravila u dokazivanju nekog spornog pitanja; usmena rasprava.
Skolastika je temeljnemetafizičke pojmove naslijeđenegrčkom filozofskom tradicijom preoblikovala i primijenila na objavljene istine, uz postavku da sespoznaja ravna stanovitim vječnim i nepromjenjivim načelima i uz uvijek naglašavanu različitost i jedinstvovjere iznanja,teologije i filozofije.
Skolastičke metode stavljaju naglasak nadijalektičko mišljenje i debatno nadmetanje. Primarna svrha skolastike bila je pronaći odgovor na neko pitanje ili razriješiti neku kontradikciju.
Skolastičari bi kao predmet istraživanja prvo izabrali djelo, primjerice knjigu izBiblije ili spis što ga je napisao kakav renomirani učenjak,auktor. Čitajući knjigu kritički i u cijelosti, slušači su učili cijeniti teorijeauktora. Onda bi uzeli u obzir i druge dokumente povezane s izvornim tekstom, primjerice odredbeekumenskih sabora, papinske poslanice, ili štogod drugo na tu temu, bilo suvremenih bilo ranijih autora. Oko pitanja koja se nisu najuže ticale teologije, kao autoriteti su se dopuštali ne samo veliki grčki, nego iislamski filozofi.
Potom bi se pribilježile točke neslaganja i prijepora pronađene u tim raznolikim izvorima. Takve pojedinačne rečenice ili ulomci zvali su sesententiae. Biblija, primjerice, sadržava brojna prividna proturječja, i te su kontradikcije već pretresli brojni drugi učenjaci. Skolastičar bi prikupio sve argumente o kontradikcijama te ih sa svih ih strana kritički razmotrio.
Četiri kanonska evanđelja:autoritet kao istina (Simboli evanđelista uKnjizi iz Kellsa)
Nakon što bi se naveli izvori i nesuglasice, dijalektički bi se prividno proturječni argumenti spojili u usklađenu i usuglašenu cjelinu. To se postizalo na dva načina.
Prvo,filološkom analizom, gdje su se propitivale konkretne riječi i dokazivalo se da bi one mogle imati više od jednog značenja te da je autor riječi mogao pridati neko drugo značenje. Dvosmislenost u riječima mogla se koristiti da se nađu dodirne točke između dva inače kontradiktorna iskaza. Drugo,logičkom analizom – koja se oslanjala na pravila formalne logike – da se pokaže da kontradikcija nije ni bilo, nego je riječ o iskrivljenom tumačenju čitatelja.
Skolastika se može podijeliti u sljedeća razdoblja:
Rana skolastika (oko 800. – 1200./1250.). Postavlja se problemuniverzalija, proučavaju se Aristotelovi logički spisi, uobličuje se skolastička metoda
Zrela skolastika (oko 1200./1250. – 1350./1400.). Proučavaju se i ostali Aristotelovi spisi, polemizira se sarapskom i židovskom filozofijom, vjerske istine nastoje se pomiriti s filozofijom, točnije kršćanska tradicija s Aristotelovim nasljeđem
Kasna skolastika (oko 1350./1400. – 1500.). Ovo je razdoblje razračunavanja s okamizmom; obilježio ga je i razdor izmeđumističnog iskustva i skolastičkog nauka
Novovjekovna skolastika (16.-17. st.). Ovo razdoblje, nakonreformacije irenesanse, posebno je obilježilo španjolsku i talijansku filozofiju
Novoskolastika (od 19. st. naovamo). Nakon brojnih kritika, koje su je karakterizirale povijesnom i ograničenom nasrednji vijek, skolastika se rehabilitira.
Anselmo Canterburyjski ponekad se naziva ocem skolastike, zbog istaknutog mjesta koje u njegovoj teologiji zauzimarazum. Dok je djelo njegovog jedinog velikog prethodnika,Eriugene, sadržavalo previšespekulativnih imističnih elemenata za dosljednog skolastičkog učenjaka, u Anselma nailazimo na klasične karakteristike skolastičke teološke misli: priznanje veze razuma i objave te pokušaje da se razradi racionalan sustav vjere. Valja ipak reći da Anselmov pristup u njegovo doba nije bio naročito utjecajan, te da se i on sam ograđivao od naučavanja katedralnih škola.
Među ostalim autorima i djelima ovog razdoblja valja još posebno istaknutiAnselma iz Laona i njegove glose uz Sveto pismo,Abelarda zaslužnoga za zamah dijalektike (jedne odvještina srednjovjekovnog trivija) tePetrusa Lombardusa i njegovu zbirku sentencija tj. mišljenja crkvenih otaca i drugihauktora (Libri Quattuor Sententiarum).
Povijesni kontekst ovoga razdoblja obilježili su pokušaji gušenja različitih heterodoksnih vjerskih pokreta, kakvi su bilikatari ivaldenzi. Usporedan zamahprosjačkih redova (osobitofranjevaca idominikanaca) dijelom se može tumačiti kao vid ortodoksne alternativeheretičkim pokretima. Iz redova franjevaca i dominikanaca potekli su teolozi kao što suAleksandar Haleški iBonaventura (oba franjevci) teToma Akvinski (dominikanac).
Istodobno, to je razdoblje u kojemu su bili djelatni raznoliki pokreti s ciljem reforme institucionalne crkve (koncilijarizam,lolardi,husiti). Širili su se i različiti pokreti duhovne obnove, kao što jedevotio moderna.
Nepomirljiv razdor između struja koje je odlikovao strog i formalistički filozofsko-teološkog nauk i onih koje su davale prednost neposrednom mističnom iskustvu najavio je razrješenje skolastike. Također, izvana, u duhuhumanizma, skolastika je viđena kao krut, zastario i neprikladan način filozofiranja, te je potisnuta i donekle zaboravljena (premda se mjestimice i dalje njegovala, primjerice uSalamanki).
Toma Kempenac na brdu Sv. Agneze (nepoznat autor, 16. st)
Srednjovekovna sholastika je podrobno razradila Aristotelovu kategorizaciju bića. Tako u okviru Aristotelovogmogućeg bića nastaje razlikovanje unutrašnje mogućeg (lat.possibile internum), koje u sebi nema protivrečnosti, i spolja mogućeg (lat.posibilitas externa), koje može postojati snagom nekog spoljnog uzroka. Metafizički je moguće sve što ne uključuje protivslovlje. A fizički je moguće ono što prirodni uzroci mogu izvesti.[1]
Slučajno biće (lat.ens per accidens) je biće koje nema razlog postojanja po sopstvenim svojstvima, nego po nečem drugom (npr.miris ne može biti bez stvari koja miriše). Takvo biće pretpostavlja drugo biće koje ima svoj vlastiti bitak. Takođe, slučajno biće znači i biće promene, bez suštinske određenosti.
Suštinsko biće (lat.ens essentiale) je ono što je svojim svojstvima određeno da bude jedna određena stvar, a ne nešto drugo.
Odnosno biće (lat.ens respective) je ono što svoj bitak dobija iz nekog odnosa. To je svako pojedinačno biće koje je na neki način uslovljeno u svome bitku (na primer, deo nekog para suprotnosti ili posledica uuzročnom nizu). Odnosno biće se shvata kao određeno tek u odnosu prema nekom drugom biću, pri čemu ovo drugo može biti u krajnjoj liniji i apsolutno biće.
Mišljeno biće (lat.ens rationis) je ono što postoji samo u ljudskoj svesti, kao mišljeno biće, odnosno „biće razuma“. Mišljena bića nisu umišljena niti izmišljotina, već su utemeljena na nekoj stvarnosti.[2] Međutim, smatra se da ljudski razum putemmašte može stvarati i predstave kojima u stvarnosti ništa ne odgovara. Zahvaljujući tome moguće sulaži, zablude, pogrešna uverenja i tvorevine mašte.
Stvarno biće (lat.ens reale) je ono što aktuelno postoji, odnosno bilo koja stvar koja ima bilo kakav oblik koji se može opažati čulima. Sholastička tradicija smatra da stvarno biće mora biti locirano izvan ljudskog duha i da njegov bitak ne zavisi od toga da li ga ljudi opažaju ili znaju za njega[1].
Idealno biće (lat.ens ideale) je ono što postoji, ali ne kao čulni predmet. U platonizmu, idealno biće imaju večni oblici (ideje) i svi matematički oblici. U aristotelovskoj tradiciji, idealno biće imaju i sve suštine, sve ono što je predmet pravog znanja. Idealno biće razlikuje se od realnog samo po tome što ne može biti neposredno opažano čulima. Inače, idealno biće je jednako delatno kao i realno.[1]
Apsolutno biće (lat.ens absolute) je u sholastičkoj misli naziv zajedno i jednostavno (bez delova) i savršeno biće, odnosno naziv zaBoga.
