Sisavci ilisisari (Mammalia), jedan od razreda unutar velike skupine životinja skralježnicom, a u tradicionalnoj sistematici su razvrstani u razred. U najuočljivije osobine sisavaca spadajukrzno i hranjenje podmlatka mlijekom -sisanje. Na svijetu danas postoji 5.500 različitihrecentnih vrsta, koje se po nekim podjelama svrstavaju u 3podrazreda:prasisavci (Protheria),tobolčari (Metatheria) iviši sisavci ili placentalne životinje (Eutheria) u koju, zoološki promatrano, spada i čovjek.
Sisavci spadaju ukopnene kralježnjake (Tetrapoda) unutar taksonakralježnjaka (Vertebrata) i time su im zajedničke osobine koje ovdje nisu pojedinačno navedene.
Krzno oddlaka je jedno od najznačajnijih obilježja sisavaca. Iako neke vrste uopće nemaju dlake (primjericekitovi), i one su se razvile od predaka koji su imali krzno, a imaju ga još uvijek u faziembrionalnog razvoja. Većina sisavaca imaju za vrijeme čitavog života gotovo cijelo tijelo prekriveno dlakama. Dlake su građene odkeratina. Krzno kod životinja ima više funkcija:
Krzno služi kao dobar regulator topline, izolira hladnoću, a ponekad štiti i od vrućine. To izoliranje je važan preduvjet održavanja stalne tjelesne temperature (homoiotermija).
Boje i šare krzna služe za optičku zaštitu, vizualno stapanje s okolišom (maskiranje) kako plijenu tako i lovcu (primjerpolarni zec,polarna lisica). Upadljiva šara na krznu može služiti i kao znak upozorenja neprijateljima ( kao na primjertvorovi)
Dlake mogu služiti i kao sredstvo sporazumijevanja, na primjer, nakostriješena dlaka na vratu i leđimavuka znači agresivnost, ili uspravljeni repbjelorepog jelena kao znak povlačenja, bijega.
Dlake igraju važnu ulogu i za osjetilo opipa. Ta je uloga posebno izražena kod brkova (Vibrissae), koji se pokreću posebnim mišićima i opremljeni su osjetljivimživčanim stanicama.
Kod čitavog niza sisavaca, kao na primjerježeva ,bodljikavih praščića iježaka dio dlaka se razvio u bodlje koje služe kao dodatna obrana od neprijatelja.
Krzno može označavati i razliku između spolova (griva kodlavova)
U pravilu, odlika sisavaca jeheterodontno zubalo koje karakteriziraju četiri različita tipa zubi. Sprijeda su sjekutići, do njih se nalaze očnjaci, a zatim slijede dva različita tipa kutnjaka (pretkutnjaci i kutnjaci). Takvo heterodontno zubalo je jedna od važnijih razlika u odnosu na, recimo,reptile, koji imajuhomodontno zubalo, što znači da im svi zubi imaju jednaki oblik. Poznavanje tih razlika važno je kod određivanja porijeklafosila. Većina sisavaca mijenjazube. Prvo narastu mliječni zubi, koje kasnije zamijene trajni. Ta pojava zove seDiphyodontia.
Neke vrste sisavaca imaju zube bez korijena, koji rastu neprekidno tijekom čitavog života a "troše" se neprekidnim korištenjem. To su, recimo, prednji zubiglodavaca, kao ikljove kodslonova ,morževa inarvala (kojeg zovu još i jednorogi kljovan) i drugih.
Jednootvorni ili, kako su ih ranije zvaliprasisavci, kao odrasli nemaju zube, ali kod valjenja iz jaja imaju jednu izraslinu uz pomoć koje otvaraju ljusku da bi izašli iz jaja, slično pticama. U toj skupini su danas živuće vrste još samo tri (neki smatraju četiri)živuće vrste, a najpoznatiji među njima ječudnovati kljunaš.
Zubalotobolčara se u nekim aspektima razlikuje od onog kodviših sisavaca. Tako svi osimzdepaša (ili vombata, ime pod kojim je kod nas poznatiji) imaju različit broj sjekutića u gornjoj i donjoj čeljusti. Te životinje imaju najčešće 40 do 50zuba, bitno više nego što ih imaju viši sisavci.
Raniviši sisavci imali su ukupno 44 zuba. Tako organizirane zube možemo još i danas naći kod nekih vrsta, primjerice koddivljih svinja. Međutim, kod većine vrsta je specijalizirana prehrana dovela do smanjenja broja zubi. Neke vrste su potpuno izgubile zube, kaomravojedi ili, primjerice,ljuskavci koji uopće više nemaju zube. Ali postoje i slučajevi obrnutog razvoja, kad se samo u nekoliko slučajeva dogodilo, da je broj zubi tijekomevolucije povećao: to jedivovski ljenjivac koji je izumro oko1550. a imao je oko 100 zuba u čeljusti u obliku cijevi što je apsolutno najveći broj zuba kod kopnenih sisavaca. Sasvim posebnan slučaj predstavljajukitovi zubani čiji zubi su ponovo poprimili oznake jednakog oblika svihzuba (odnosnohomodontnog zubala), a čiji broj kod nekih vrstadupini može biti i do 260.
Donja čeljust (Mandibula) se kod sisavaca sastoji od samo jedne kosti (Dentale). Kod predaka sisavaca, a kod gmazova još i danas, sastoji se od više kostiju. Čekić i nakovanj su nastali od dvije kosti koje gmazovi još i danas imaju u svojoj donjoj čeljusti. Kod drugih kralježnjaka te dvije kosti predstavljaju još "primarni" čeljusni zglob koji se kod sisavaca tijekomfetalnog razvoja zamjenjuje jednim na drugom mjestu nastalim "sekundarnim" čeljusnim zglobom.
Ekskluzivna osobina sisavaca jedojenje mladunaca majčinim mlijekom. Pobliže o tome u odjeljku o razmnožavanju.
Sisavci su jedina grupa životinja koja imadijafragmu, plosnatimišić koji razdvaja prsnu od trbušne šupljine.
Kod sisavaca se razvilo sekundarno nepce, koje im omogućava disanje dok jedu.
Mozak je dobro razvijen, a dvije polovice velikog mozga su povezane.
Građalubanje je ranije imala "prozor", bila je otvorena preko očiju, a u međuvremenu je taj prostor zatvoren. Danas se može razaznati na mjestu gdje postojesljepoočnice.
Sisavci, kao i ptice, imaju zatvoreni, "dvostruki"krvotok.Srce je podijeljeno na dvije klijetke i dvije pretklijetke, a lijeva i desna strana srca su razdvojene.
Tijekom svog razvoja, sisavci su naselili gotovo sva životna područja na Zemlji i pri tome razvili vrlo različite oblike. Čitav niz vrsta prilagodio se životu u vodi kako građom tijela tako i organa tom okolišu. Najbolje prilagođeni životu u vodi sukitovi. Njihova građa tijela više nalikujeribljoj nego ostalim sisavcima. Prednji udovi su se oblikovali kaoperaje, stražnji udovi su se izgubili, a rep se preoblikovao u repnu peraju. Druge vrste, kaoperajari, (ili poznatije kao foke, tuljani) imorske krave (poznatije kao sirene) nisu se tako potpuno prilagodile kao kitovi.
Netopiri, ili šišmiši, su, osimptice, jedini kralježnjaci koji su sposobni aktivno letjeti. Oni imaju jako izdužene kosti prstiju između kojih su razapeteletne kožice. Tako je čitav niz sisavaca, neovisno jedni od drugih, razvio letne kožice, u ovom slučaju bi se moglo reći - letne membrane. Tu spadajuveliki klizači,leteće vjeverice kao ibodljorepe vjeverice izredaglodavaca, ali i kod nekih vrstatobolčara su se također razvile letne kožice.
Različiti sisavci su se prilagodili i životu pod zemljom. Imaju valjkasta tijela kratkih udova, koji često imaju produžetke poput alata za kopanje. Mnoge vrste su se, opet, prilagodile u potpunosti životu na drveću pa su im šape razvile palac postavljen suprotno od ostalih prstiju kako bi im omogućio čvršće i sigurnije prihvaćanje grana (nasuprotnost) i rep kojim se također pridržavaju. Stanovnici travnjaka i drugih otvorenih površina su smanjili broj prstiju i razvili koštanakopita, dok su drugima znatno jače razvijeni stražnji udovi i kreću se skačući. Mnoge vrste, ponajčešće malene, koje se neprekidno skrivaju, razvile su zbijeno tijelo kratkih nogu, među njima punoglodavaca ikukcojeda.
I u odnosu na veličinu tijela postoje ogromne razlike: najmanjim sisavcima smatraju sesvinjoliki šišmiš ietrurski mali miš, koji su svaki teški samo 2 grama, dok jeplavi kit vjerojatno najveća, ne samo danas nego ikada živuća životinja na Zemlji. Oni mogu težiti do 150 tona, što je 75 milijuna puta više od najmanjih sisavaca.
Sisavci su rasprostranjeni na cijelom svijetu. Ima ih na svimkontinentima , u svimoceanima i na većini otoka. Prasisavci su ograničeni samo naAustraliju iNovu Gvineju, atobolčari žive na dijelu otokaOceanije kao i uSjevernoj- ,Srednjoj- iJužnoj Americi. Jedino u Australiji je, do dolaska prvih ljudi, bilo vrlo malo viših sisavaca: to su bile samo neke vrste šišmiša imiševi. Na udaljenim otocima je bilo vrlo malo sisavaca, tako da su na puno otoka (među njimaNovi Zeland) šišmiši bili jedini viši sisavci.
Sisavci su naselili gotovo sva područja Zemlje. Nalazi ih se kako upustinjama ikišnim šumama, tako i uvisokom gorju ipolarnim područjima. U rijetka područja gdje sisavci ne žive spadaju˙(bar prema današnjim spoznajama) velike morske dubine i unutrašnjostAntarktika .
Koliko su sisavci različiti građom tijela i okolišom u kojem žive, toliko su im različiti i načini života. Postoje životinje koje su aktivne po danu, one koje su aktivne u sumrak i zoru, zatim noćne životinje, ali postoje i takve koje su aktivne i danju i noću. U odnosu na svoje društveno ponašanje postoje također značajne razlike. Poredvrsta koje su izraženi samotnjaci, ima i takvih koje žive u grupama koje se mogu brojati i do tisuću jedinki. Neke su vrste razvile vrlo kompleksne oblike ponašanja i njeguju stroge hijerarhijske odnose između sebe a sporazumijevaju se glasanjem i govorom tijela. Iako iznimka, ipak postoje i sisavci koji za lov ili u obrani koristeotrov.
Osjetilonjuha igra važnu ulogu u životu sisavaca, između ostalog služi za potragu za hranom ali i kod razmnožavanja.Feromoni igraju vrlo važnu ulogu u signaliziranju spremnosti za parenje, što je kod izraženih samotnjaka možda najvažnije. I kod obilježavanja teritorija je njuh također vrlo značajan. Velik broj vrsta obilježava "svoj" teritorijurinom,izmetom ili posebnimžlijezdama.
Općenito, sisavci imaju dobro razvijensluh. Poseban oblik je korištenjeultrazvuka. Registriranjem povratka odaslanog zvuka, određuju svoj položaj u prostoru ali i položaj plijena u odnosu na sebe. Dvije su vrste posebno dobro razvile korištenje ultrazvuka,kitovi zubani išišmiši, ali i neke druge vrste ga upotrebljavaju, samo ne tako izraženo.
Osjetilo opipa je također jedan način doživljavanja svoje okoline. U tu svrhu su mnoge vrste razvile posebne vrste dlaka osjetljive na dodir (Vibrissae) koje se mogu i pokretati posebnim mišićima (kod nekih vrsta se zovu brkovi - primjerice kod svih mačaka - a kod drugih čekinje - kod perajara kao kodtuljana). I koža sama po sebi može biti osjetilo opipa, kao na primjer vršci prstiju kodprimata ili područjenosa ili surle kod nekih drugih vrsta. Općenito se smatra da najbolje razvijeno osjetilo opipa imajukrtice. U tom kontekstu se često spominjukljunovijednootvornih kralježnjaka, koje još zovu iprasisavcima. Oni imaju ukljunovimareceptore kojima primajuelektrične signale koji nastaju uslijedmišićne aktivnosti plijena. Osjetilo opipa je važno i u socijalnim kontaktima, mnoge životinje njeguju uzajamno "trijebljenje nametnika" iz krzna.
Jedna od zajedničkih osobina svih sisavaca je da im je potrebna veća količinaenergije nego drugim životinjama usporedive veličine. To proizlazi iz činjenice da su sisavci toplokrvne životinje i moraju održavati stalnu temperaturu tijela, za razliku od, recimo,kornjača koje koristesunčevu toplinu da postignu temperaturu tijela potrebnu za uobičajene aktivnosti. Iz toga slijedi činjenica da moraju relativno puno jesti, tako da neke vrste pojedu dnevno hrane u težini vlastitog tijela. Sisavci se hrane svim vrstama hrane: postojebiljožderi (Herbivora) ,mesožderi (Carnivora) ali i izrazitisvežderi (Omnivora) . Građazubi kao iprobavnog sustava koje su pojedine vrste razvile, odraz su njihove prehrane. Mesožderi imaju kratka crijeva kako bi izbjegli otrove koji se stvaraju truljenjem hrane koju uzimaju. Biljožderi su razvili niz strategija da svoju hranu, koja je općenito teško probavljiva, iskoriste na najbolji mogući način. Tu spadaju, između ostalog, duža crijeva, želudac s više komora (primjerice kodpreživača iliklokana) ili ponovno probavljanje određene vrste izmeta kodglodavaca izečeva. Vrste životinja koje se hrane isključivo lišćem (Folivora), kao što su na primjerkoale ililjenjivci, koriste svoju slabo hranjivu hranu na najbolji mogući način tako, da imaju izrazito dugačka razdoblja tjelesnog mirovanja.
Većina sisavaca su ilipoligini (jedan se mužjak pari s više ženki) ilipromiskuitetni (i mužjaci i ženke se pare s više patrnera). S obzirom da je skotnost i dojenje za ženke i vremenski i energetski vrlo intenzivno, mužjaci mogu imati više mladunaca nego ženke. Iz toga se kod mnogo vrsta razvilo poligino ponašanje. Relativno malo mužjaka se pari s više ženki, a mnogo mužjaka se uopće ne pari. Posljedica toga su česte i žestoke borbe rivalizirajućih mužjaka za pravo na parenje, a u nekim slučajevima je mogućnost izbora prepuštena ženkama. Iz toga proizlaze kod mnogih sisavaca kompleksni oblici ponašanja ili anatomska obilježja vezana za razmnožavanje. Mnoge vrste karakteriziraspolni dimorfizam (mužjaci su često značajno veći i teži od ženki), i kao posljedicaselekcijskog pritiska na mužjake kako bi poboljšali svoje izglede za parenje.
Prema nekim procjenama samo oko tri posto svih sisavaca živi umonogamnim odnosima u kojim se u čitavom razdoblju parenja mužjak pari samo s jednom ženkom. U tim slučajevima mužjak uglavnom barem djelomično sudjeluje u uzgoju mladunaca. Takav oblik ponašanja obično ovisi o uvjetima u okolišu: ako su resursi skromni, mužjak se pari samo s jednom ženkom i pomaže joj u podizanju mladunaca, a kad je količina hrane obilna, ženka može i sama podići mladunce, pa se mužjak pari s više partnerica.
Gola krtica
Poliandrija (parenje jedne ženke s više mužjaka) se samo rijetko sreće u svijetu sisavaca, primjerice kod nekih vrsta iz porodice majmunapandžaša. Kod tih životinja se o podmlatku uglavnom brine samo mužjak, a mladunčad donosi majci samo na dojenje.
U ovom kontekstu treba spomenuti još jedan, za sisavce vrlo neobičan oblik socijalnog života. Prisutan je kod nekih vrstapjeskaša, jedne porodiceglodavaca koji žive uAfrici, kao što sugola isiva krtica. One žive eusocijalno orgaiziramin životom, inače poznatim uglavnom samo kod nekih porodicainsekata. U koloniji je samo jedna ženka, "kraljica", plodna i pari se s više mužjaka iz kolonije, dok su ostale životinje neplodne i kao radnici obavljaju sve aktivnosti koje su potrebne za preživljavanje zajednice.
Oznakaprasisavaca je jedan tjelesni otvor koji istovremeno služi i za izbacivanje izmeta i kao organ za razmnožavanje koji se nazivakloaka. Mužjakov penis služi isključivo za provođenje sjemena i na vrhu je rascijepljen. Od svih drugih sisavaca se razlikuju time da ne rađaju žive mlade nego legujaja. Ona su mala (u promjeru imaju 10 do 15 milimetara) i svojom kožastom ljuskom i velikim žumanjkom više nalikuju jajimagmazova negoptičjim. Ženka leži na jednom do troje jaja točno 10 dana. Novoizleženi prasisavci su goli i maleni, i u takvom su stadiju razvijenosti koje podsjeća na embrio da su uporedivi novorođenim tobolčarima.
Građom svojih organa za razmnožavanjetobolčari se bitno razlikuju od viših sisavaca. Kod njih su ti organi dvostruki. Ženke imaju dvauterusa i dvijevagine, a mužjaci imaju rascijepljeni, dvostrukipenis iskrotum. Ženke vrlo kratko (12 do 43 dana) nose mladunče. Većina vrsta ne razvijaposteljicu, ali kod nekih tobolčara postoji primitivnamaternica (na primjer kodkoale). Mladunčad dolazi na svijet kroz porođajni kanal koji kod mnogih vrsta postoji samo za tu svrhu, a rađaju se u puno nerazvijenijem obliku nego mladunčad viših sisavaca. Porođajna težina im je manje od 1% težine majke i organi su im prisutni tek u samom začetku. Dobro su im razvijeni samo prednji udovi jer podmladak mora vlastitim snagama prepuzati put od izlaza iz porođajnog kanala do majčinih dojki, a majka im uopće ne može pri tome pomoći.
Viši sisavci ili životinje saplacentom obuhvaćaju daleko najveći broj vrsta. Ključna osobina viših sisavaca je vanjski sloj stanica oko oplođenog jajašca. Taj sloj predstavlja imunološku barijeru i omogućuje dugotrajan rast ploda u majčinom tijelu. Tobolčari nemaju taj sloj stanica (Trophoblast ) pa trudnoća mora završiti prije nego što obrambeniimunološki sistem majke postane dovoljno djelotvoran da prekine trudnoću i izbaci plod "smatrajući" ga nepoženjnim stranim tijelom.
Trajanje trudnoće (kod mnogih životinja koristi se izraz "skotnost"), kao i broj mladunčadi, ovise o načinu života pojedine vrste.Čučavci (na primjerzvijeri iglodavci) imaju kraće razdoblje skotnosti i veći broj mladunaca, dokpotrkušci (primjericeparnoprstaši ikitovi) dugo nose mladunčad i imaju manji broj mladunaca. Tako na primjer skotnost kod nekih vrstahrčaka traje samo 16 dana, dok kodslonova može trajati do 25 mjeseci.
Sistematizacija danas postojećih sisavaca. Ovo je jedna od aktualnih suvremenih klasifikacija budući da je u tijeku revizija prema potpunofilogenetskom kriteriju. razredSisavci
Kao što su različiti oblikom i načinom života, isto tako i žive različito dugo. U pravilu, manje vrste žive kraće od velikih, ališišmiši čine iznimku od tog pravila. Veći sisavci mogu doživjeti starost od više desetljeća. Kopnene vrste ne dosežu starost čovjeka koji živi sve duže zahvaljujući novijoj medicini. Jedini sisavac sa životnim vijekom koji je dug približno koliko i čovjekov jeslon, koji može doživjeti i do 80 godina. Jedino neke vrstekitova mogu živjeti značajno duže - najstariji poznati sisavac bio je jedangrenlandski kit koji je uginuo u starosti od 211 godina.
Iako ičovjek po zoološkom vidu pripada sisavcima, po nekim drugim kriterijama ne pripada. Umjesto toga, tematizira se ponašanje čovjeka prema sisavcima i obrnuto. Bez sumnje su sisavci znatno oblikovalipovijest i samog čovjeka. Već godinama su ljudi jeli njihovo meso i koristili njihovudlaku ikosti, koje su prerađivali i koristili ili prodavali. Imali su i značajnu ulogu kao pomoćnici za prevoženje i jahanje; do danas se koristi njihovomlijeko kao piće, ali se koriste i u laboratorijima i u znanstvenim pokusima. Obratno, i ljudi imaju važnu ulogu u životu sisavaca. Neke vrste sisavca ljudi su prenijeli na druge kontinente i razmnožavali su se na drugim mjestima; no, ljudi su i smanjili broj nekih životinja, tako da sad imamo neke vrlo rijetke vrste sisavaca (pande, na primjer). Mnoge vrste sisavca su direktno ili indirektno nestali zbog djelovanja ljudi.
Neke vrste sisavca ljudi drže zbog njihovih korisnih osobina. Zbog toga sedomesticiraju (pripitomljavaju), i postaju korisne. Dalje se love i divlje životinje, koje nemaju posebne koristi.
Jedan od najvažnijih razloga za pripitomljavanje i lov sisavca jeste njihovo meso, koje sadrži dostabjelančevina imasti. U zapadnom svijetu je često meso od goveda i svinja. U manjim mjerama se jede i meso od domaćih ovaca, koza, konja, pa i nekihkukcojeda. UJužnoj Americi se mesopasanaca smatra delikatesom,ješci se rado jedu naNovoj Gvineji. Općenito, u svakom podneblju i kulturi ljudi su razvili različite prehrambene navike ovisno o vrstama sisavaca koje žive u njihovoj blizini.
Ljudi koriste idlaku ikožu nekih sisavaca. Ovčja dlaka koristi se za pravljenje vune. Od dlakeglodavca ikuna se pravikrzno, a koža goveda se koristi za izradu odjeće i obuće. Krzno je simbol za luksuz, no ipak svi ljubitelji životinja apeliraju da se odbaci nošenje krzna.
Uz krzno i meso sisavca, ljudi koriste i druge dijelove njihovog organizma. Na primjer, kljove odslona se koriste za dekoraciju, kao i za pravljenje bilijarskih kugli. Mnoge afričke kulture smatraju da rog odnosoroga donosi sreću, ali i kao sredstvo za poboljšanje potencije. To je ove životinje dovelo na rubistrijebljenja.
Ono što je isto važno za korištenje sisavca, jestemlijeko pojedinih životinja. Mlijeko pripitomljenihkrava se najviše pravi i prodaje: 85% domaćeg mlijeka jeste od goveda. U nekim dijelovima svijeta se i pije mlijeko odovaca,koza,konja, pripitomljenihmagarca,volova ijelena.
McKenna, Malcolm C., and Bell, Susan K. 1997.Classification of Mammals Above the Species Level. Columbia University Press, New York, 631 pp. ISBN0-231-11013-8
Nowak, Ronald M. 1999.Walker's Mammals of the World, 6th edition. Johns Hopkins University Press, 1936 pp. ISBN0-8018-5789-9
Simpson, George Gaylord (1945). „The principles of classification and a classification of mammals”. Bulletin of the American Museum of Natural History85: 1–350.
William J. Murphy, Eduardo Eizirik, Mark S. Springer et al.,Resolution of the Early Placental Mammal Radiation Using Bayesian Phylogenetics,Science, Vol 294, Issue 5550, 2348–2351, 14 December 2001.
Springer, Mark S., Michael J. Stanhope, Ole Madsen, and Wilfried W. de Jong. 2004. "Molecules consolidate the placental mammal tree".Trends in Ecology and Evolution,19:430–438. (PDF versionArhivirano 2016-07-29 naWayback Machine-u)
Vaughan, Terry A., James M. Ryan, and Nicholas J. Capzaplewski. 2000.Mammalogy: Fourth Edition. Saunders College Publishing, 565 pp. ISBN0-03-025034-X (Brooks Cole, 1999)
David MacDonald, Sasha Norris. 2006.The Encyclopedia of Mammals, 3rd edition. Printed in China, 930 pp. ISBN0-681-45659-0
Gerhard Storch:Mammalia, Säugetiere. In: Wilfried Westheide, Reinhard Rieger (Hrsg.):Spezielle Zoologie. Teil 2: Wirbel- oder Schädeltiere. Spektrum Akademischer Verlag, Heidelberg – Berlin 2004, 712 Seiten,ISBN3-8274-0307-3, S. 445–471
Eckhard Grimmberger:Die Säugetiere Deutschlands. Beobachten und Bestimmen. Quelle & Meyer, Wiebelsheim 2014,ISBN978-3-494-01539-2
Bernhard Grzimek:Grzimeks Tierleben. Enzyklopädie des Tierreichs. Bechtermünz, 2001,ISBN3-8289-1603-1 (Säugetiere in Band 10 bis 13)
T. S. Kemp:The Origin & Evolution of Mammals. Oxford University Press, Oxford 2005,ISBN0-19-850761-5
Zhe-Xi Luo, Zofia Kielan-Jaworowska, Richard L. Cifelli:In quest for a Phylogeny of Mesozoic mammals. in:Acta Palaeontologica Polonica. PAN, Warszawa 47.2002,1, 1–78,ISSN0567-7920
Malcolm C. McKenna, Susan K. Bell:Classification of Mammals. Above the Species Level. Columbia University Press, New York 2000,ISBN0-231-11013-8
Ronald M. Nowak: Walker’s mammals of the world. 6. Auflage. Johns Hopkins University Press, Baltimore 1999,ISBN0-8018-5789-9.
D. E. Wilson, D. M. Reeder:Mammal Species of the World. Johns Hopkins University Press, Baltimore 2005,ISBN0-8018-8221-4
Mammalogy.orgArhivirano 2020-03-01 naWayback Machine-u The American Society of Mammalogists was established in 1919 for the purpose of promoting the study of mammals, and this website includes a mammal image library
U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak o temi:Mammalia
