
Sinod u Sardici, poznat i kaoPeti pomesni sabor, bio jesinod, odnosno regionalno okupljanje vodećih biskupakršćanske Crkve održano u Sardici (današnjaSofija u Bugarskoj) godine 343. ili 347[1]. Sazvan je na pozivrimskih carevaKonstansa I iKonstancija II u nastojanju da se razriješe nedoumice i neslaganja vezana uzarijanski spor, kao i kontroverzno smjenjivanjeAtanazija s mjestapatrijarha Aleksandrije iza koga su stajali istočni biskupi. Dodatni razlog je bio i taj što je arijanski spor izazivao sve više nasilja među kršćanskim vjernicima te prijetio prerastanjem ugrađanski rat, s obzirom da je Konstancije bio sklonarijancima dok se Konstans I priklonio "pravovjernoj" (katoličkoj/pravoslavnoj) odnosnonicejanskoj struji u Crkvi.
Na skupu su većinu imali predstavnici zapadne Crkve na čelu saHosijem iz Kordube, a svoje je izaslanike imao i papaJulije I. Istočni biskupi su se našli u manjini te su, bojeći da će biti nadglasani, napustili sinod i započeli suparničkiSinod u Filipopolisu. Usprkos toga, sinod je presudio da se Atanazije mora vratiti u Aleksandriju i potvrdio odlukePrvog nikejskog sabora. Također je donio novekanone prvenstveno vezane uz teritorijalnu nadležnost biskupa. Njegove su odluke posebnom enciklikom nalatinskom igrčkom distribuirane svim biskupijama Carstva.
Usprkos toga, s obzirom na nastavak otpora arijanaca kao i neuspjeh da se zaustavi arijanski spor, Sinod u Sardici se nije smatraoekumenskim saborom.