Shakespeare se bavio glumom, pisao pjesme i drame, pri čemu je pokazao podjednaki talent za tragediju i komediju. Njegova djela su prevedena na sve jezike svijeta a stihovi najcitiraniji od svih autora u historiji književnosti.[2]
Gotovo ni o jednom drugompiscu ne zna se tako malo kao o Williamu Shakespeareu. Ličnost pisca, čija su djela poznata cijelom obrazovanom svijetu još uvijek je zagonetka. William Shakespeare rodio se u gradićuStratford-on-Avon1564. godine, uCountyu Warwickshire. (u isto vrijeme kada je uRimu umroMichelangelo), kao treće i najstarije muško dijete od osmero djece.Kršten je26. aprila1564. godine, pa se smatra da je rođen23. aprila 1564. godine. Otac mu je bioJohn Shakespeare, ugledan i imućan građanin, trgovac-zanatlija, član Općinskog vijeća. O njegovom dobrom imovinskom statusu govori i podatak da je1596. godine John Shakespeare mogao platiti da on i njegovo potomstvo upotrebljava obiteljskigrb koji prikazujeSokola ikoplje te ima francuski natpis:Non sanz droict (Ne bez prava). Uz sve to John Shakespeare1571. godine izabran je zagradonačelnikaStratford-on-Avona. Majka Williama Shakespearea zvala seMary, a djevojačko prezime bilo joj je Arden. Shakespeare je pohađao školu u svom rodnom gradu, ipak zna se samo da je u toj istoj školi učiolatinski, čitaoOvidija,Cicerona,Virgilija,Plauta iTerencija.
Postoje pretpostavke da je William Shakespeare napustio školu1578. godine kada su poslovi njegovog oca pošli nagore, te je nazočnost četrnaestogodišnjeg sina u kući postala neophodna. Od tada, pa do svoje 18. godine, o njemu ne postoje nikakvi pisani podaci. Tek odseptembra1582. godine postoji dokument koji govori o ženidbi Williama Shakespearea sAnn Hathaway iz obližnjeg zaseoka Shotery, a koja je bila osam godina starija od njega. U braku najvjerovatnije nije bio sretan, jer je često pisao protiv ranih brakova. Godine1583. rodila mu se kćerka Susan, a1585. blizanci - kćerka Judith i sin Hamnet. Onda se opet do1592. godine o Shakespearu ništa ne zna, a te se godine prvi puta spominje kao glumac i dramski pisac. Godine1596. umire mu sin Hamnet, a1597. godine u Stantfordu je kupio imanje zvano New Place i postao, u međuvremenu, suvlasnikTeatra Globe. Nedugo potom,1601. godine, Shakespearu umire otac, a1607. udala mu se kćerka Susan za poznatog londonskog liječnikaJohna Halla.
Godinu dana kasnije umire mu majka, a iste godine Willliam se povlači iz Londona u svoj rodni grad, premda je povremeno dolazio uLondon (npr.1612. godine kao svjedok u jednoj parnici). Iste godine (1612.) umire mu brat Gilbert, a sljedeće1613. i posljednji brat Richard, kada je u Londonu izgorioTeatar Globe. Godine1616. udala mu se kćerka Judith, a23. aprila iste godine (istog datuma kada je rođen) umro je u 52-oj godini života uStratford-on-Avonu, gdje je i sahranjen u crkvi sv. Trojstva u blizni oltara. Iznad groba postavljena je1623. godine spomen bista s latinskim natpisom:Po mudrostiNestor, po genijalnostiSokrat, po umjetnostiVergilije. Zemlja pokriva, narod plače, aOlimp ga ima. Shakespeareova supruga Ann umrla je 1623. godine, sedam godina poslije smrti svoga muža. Iste godine u Londonu svjetlo dana ugledalo je prvo izdanje svih Shakespearovih djela. Posljednji neposredni potomak Shakespearov, njegova unuka Elisabeth, kćerka Susan i dr Johna Halla umrla je1670. godine i loza se ugasila.
Shakespeare bijaše plodan pisac, pretpostavlja se (jer se ne može sa sigurnošću utvrditi autorstvo svih njegovih drama) da je napisao 34 drame, 154 soneta i nekoliko pjesama.
Piščevo stvaralaštvo se uglavnom dijeli na nekoliko kategorija:
rane drame (uglavnom komedije i historije, tj. drame sa sadržajima iz engleske i antičke prošlosti, i početni pokušaji tragedija)
zrelo doba (velike tragedije)
poezije doba stvaralaštva (tzv. mračne komedije ili problematske drame i "romance")
Uz dramski opus, Shakespeare je i autor spjevova, te možda najbolje zbirke ljubavne poezije u engleskoj i svjetskoj književnosti.
Karakteristike ranogaShakespeareova stvaralaštva su sljedeće: sočan, "renesansni"humor često protkan opscenostima nastalima na tlusrednjovjekovnih farsi, što je glavna značajkakomedija; bujanjezik (sam Shakespeare je iskovao više stotina riječi-usporedbe radi, njegov cjelokupni opus ima, po različitim brojanjima, oko 30.000 različitih riječi, dok onajfrancuskogadramatika Racinea oko 4.000) u kojima se miješa visokaretorika i vulgarni izričaj; te usredotočenost na problematiku vlasti ipolitičkih makinacija (u povijesnim dramama), i ljubavnih zapleta i raspleta u komedijama. U tomrazdoblju, koje traje do otprilike 1600, Shakespeare je ostvario neke od gledalištu najomiljenijih drama:"Romea i Juliju", burlesku koja prerasta utragediju, veoma popularnu zbog motiva nesretnihadolescentskih ljubavnika; "Mletačkog trgovca", hibridni komad u kojem autor oscilira izmeđukarikaturalnoga prikazažidovskoga zelenaša i tragične dimenzije koju Shylock, mletačkitrgovac, poprima tijekom radnje skoro unatoč piščevoj volji; "Henrika IV.", u kojem je dao jedan od nezaboravnih likova svjetskeknjiževnosti, zemnoga i realističkog vitalista Falstaffa- osobu iskričaveduhovitosti imudrosti, pravoga utjelovljenjarenesansnoga obilja života; te "Rikarda III.", prethodnika velikih tragedija,heroja-zločinca ili antijunaka koji fascinira makijavelističkimpolitičkim i osobnim bravurama. U ovom je razdoblju pisac postaviotemelje svojim velikimtragedijama, a radošću, vitalnošću razigranoga erosa i himničkim ugođajem u kojem slavimladost,zdravlje islobodu, dao trajno vrijedna ostvarenja renesansne komedije.
Na prijelazu u17. stoljeće počinje veliko "tragično razdoblje". Apsorbiravši i nadvladavši svoje prvotne utjecaje, Chaucera iChristophera Marlowa, Shakespeare u ovom dobu daje jedinstvene ostvaraje kojima je preporodioeuropsku i svjetskuknjiževnost-no, kojih su doseg spoznali tek kasniji naraštaji. Budući da sljedećedrame predstavljaju, u neku ruku, duhovno rođenje modernoga zapadnoga čovjeka, potrebno je nešto reći i o autorovu svjetonazoru koji prosijava kroz ta djela.
Shakespeareov je genij često okarakteriziran kaoneopoganski i kvazišamanski: njegova skoro nadnaravna sposobnost da stvori osobnosti tragične aure za koje se može reći da bi ih bilo plitko okarakteriziratiklišejima da su "veće od života"- nego da utjelovljuju svu veličajnost života; sklonost prikazu stanjapsihičkedisocijacije iraskoljenosti,opsesivnosti ineizmjernosti u strastima, od ljubomore do vlastohleplja; usredotočenost na ljudskikozmos bezteoloških i spiritualnih raščlana- sve to ukazuje na snažnu sekularnu i antidogmatsku struju i u piščevu karakteru. No, također, pozornije čitanje njegovih drama, kao i otkrića iz bardove biografije koja su se nagomilala u posljednjih 100 i više godina, ostavljaju malo sumnje da jeShakespeare bio, ne samo formalno, katolik- iako ne i katolički dramatičar. DuhHamletova oca u čistilištu, sakramentalnostbraka, suptilne referencije na ikonografijukatoličke kulture koje se provlače kroz cijeli Shakespeareov opus: sve to daje složenost njegovu djelu koje je apsorbiralo i skepticizam i prometeizam i humanizam nanovo oživljene antike,srednjovjekovne motive trošnosti i mučnine korporealnosti, pojačanu ekspresiju manirizma koji je nagovijestio novi period sumnji i preispitivanja. Ali, prije svega, Shakespeareova izvornost leži u mnogovrsnosti njegove invencije: nitko nije prije njega stvorio tako fascinantne prikazepersonalnosti, niti dao uvjerljivu sliku rastućega i promjenljivoga sebstva; nitko nije dao takvo obilje nezaboravnih scena seksualnosti i ljubavi, strasti koje kolaju u temeljnom krugu ljudskoga društva, obitelji; nitko nije prikazao prorokenihilizma poput Edmunda ("Kralj Lear") ili Jaga ("Otelo"), a kamoli najvećega karizmata svjetske književnosti, Hamleta. Osim navedenih, Shakespeareove su središnje teme: razorna sila vremena; ambivalentni stav prema tjelesnosti i seksualnosti, koji se kreće od proslavljanja do razjarenoga poricanja; zaslijepljenost i samoobmana kao bitna značajka ljudskoga života; izočnost Boga ili bilo kakvog transcendentnoga načela u njegovu "theatrum mundi"; nepostojanost i varavost kako sudbine, tako i ljudi- prema drugima i sebi samima. Najveća Shakespeareova originalnost je u otkrićumutabilnosti ljudskeosobnosti i apoteozi misterije koja je skriveni centarčovjekova postojanja- njegovi likovi izmiču kako psihološkim i socijalnim redukcijama, tako iteološkim ili spiritualnim tumačenjima. Ostavši pjesnik, a ne analitik ilifilozof do konca, William Shakespeare ostaje univezalni mitograf trajne uzbudljivosti ljudske sudbine koja se ne može svesti ni na kakve šablone.
Među velikim tragedijama se ističu "Hamlet", djelo koje je više puta prepravljao, a koje prikazom intelektualca kao herojskog karizmata, te obiljem tema u tekstu i podtekstu ostaje jednim od temeljaca zapadne duhovne kulture; "Otelo", u kojem je ljubomornoga ratnika herojskih izmjera zasjenio utjelovljeni Satan, Jago; "Antonije i Kleopatra", s arhetipom fatalne žene Kleopatre, koja je nadrasla svoj povijesni uzor; "Macbeth", u kojem dominiraju heroj-zločinac kralj Macbeth i njegova još nezaboravnija žena, lady Macbeth; "Kralj Lear", djelo krajnjega naprezanja, za koje je rečeno da, s još nekoliko djela zapadnoga korpusa, od Platona i Biblije do Dostojevskog i Prousta- objelodanjuje početak i konac ljudske naravi i sudbine.
Zajedno s ovim tragičkim vrhuncima supostoje mračne komedije ili problemske drame ("problem plays"), među kojima se ističu "Troilo i Kresida" i "Mjera za mjeru". U tim dramama nema tragične katarze, niti velikih, nezaboravnih likova. Dominantni tom je cinizam i gnušanje nad ljudskom prevrtljivosti i podlosti, tjelesnim vidovima postojanja, političkim makinacijama i kompromisnom naravi društvenoga života uopće. Pune jetke ironije, ove drame su u neku ruku prethodnice egzistencijalističke vizure kakva je zavladala u 20. stoljeću.
Shakespeare je svoj dramski opus dovršio u duhu smirenja. Njegove posljednje drame, "Cimbelin", "Zimska priča" i "Oluja" su različito ocjenjivane (doduše, valja reći da su kronološki posljednje piščeve drame "Henrik VIII. " i "Dva plemića", no, budući da se radi o krparijama kojih je Shakespeare, u najbolju ruku, samo jedan od autora, njegove pozne "romance" se obično uzimaju kao zadnja djela). U tim dramama, nazvanima "romancama" (što nema veze s hrvatskim značenjem toga pojma), radi se o fantazijskom svijetu napučenom duhovima i neobičnim događajima; zapleti i sukobi potencijalno tragične naravi razrješuju se na čudesan i bajkovit način; ličnosti nemaju realističnu dimenziju nego su više nalik likovima iz bajki ili narodnih priča. Svršetak Shakespeareova stvaralaštva je različito ocjenjivan: po jednima, autor je rezignirao i iscrpio tvoračku energiju, te pribjegao jeftinim rješenjima i happyendu bajkovite naravi- ne imavši više snage nositi se sa životnim realijama. Po drugima, posljednje romance predstavljaju mudrost izrečenu u smiraj života (iako je Shakespeare umro tek u svojim pedesetima, zamjetna je zasićenost i želja za počinkom, izražena u više navrata u kasnijim djelima). To gledište bi se moglo svesti na sljedeću tvrdnju: nakon bujne i pustopašne vitalnosti, komike i optimizma koji karakteriziraju rana djela, došlo je teško tragično razdoblje u kojem je pisac hodao na rubu ponora ludila (velike tragedije), istodobno s kojim i malo kasnije slijede protoegzistencijalistički mučni ironijski problemski komadi, da bi Shakespeare konac života dočekao u pomirenosti i praštanju, te vizionarnoj prikazbi života kao sna (slavni stihovi iz "Oluje"). Bilo kako bilo, posljednje piščeve drame su ostale trajno popularne kod publike, a utemeljile su i tradiciju bajkovito-nadrealnih djela u engleskoj i američkoj književnosti.
William Shakespeare je jedan od nekolicine najvećih svjetskih imaginativnih književnika, autor koji bez sumnje spada u najužu elitu vrhunskih pisaca. Ne samo auktor za usku i naobraženu elitu, Shakespeare je možda i najpopularniji svjetski spisatelj. Njegova djela predstavljaju okosnicu svjetskih kazališta, a našla su i snažnoga odjeka u drugim umjetnostima, od glazbe do slikarstva i filma. Neprocjenjiv je utjecaj koji je izvršio na svjetsku književnost, a sumarno bi se moglo reći da će vjerojatno i dalje uživati popularnost i simpatije, kako kod laičke publike, tako i kod stručnjaka i pisaca- i to zbog više činitelja, među kojima su najvjerojatnije presudni njegov svjetovni i slobodni duh neokovan dogmama vremena, kao i raznovrsnost u prikazu ljudske doživljajnosti koja se kreće od tragedije do komedije, od pesimizma do optimizma, od naturalističkog egzistencijalizma do vizionarne fantazijske romance.
Bentley, G. E. (1961), Shakespeare: A Biographical Handbook, New Haven: Yale University Press, ISBN0-313-25042-1, OCLC356416.
Berry, Ralph (2005), Changing Styles in Shakespeare, London: Routledge, ISBN0-415-35316-5.
Bertolini, John Anthony (1993), Shaw and Other Playwrights, Pennsylvania: Pennsylvania State University Press, ISBN0-271-00908-X.
Bevington, David (2002), Shakespeare, Oxford: Blackwell, ISBN0-631-22719-9.
Bloom, Harold (1999), Shakespeare: The Invention of the Human, New York: Riverhead Books, ISBN1-57322-751-X.
Boas, F. S. (1896), Shakspere and His Predecessors, New York: Charles Scribner's Sons.
Bowers, Fredson (1955), On Editing Shakespeare and the Elizabethan Dramatists, Philadelphia: University of Pennsylvania Press, OCLC2993883.
Boyce, Charles (1996), Dictionary of Shakespeare, Ware, Herts, UK: Wordsworth, ISBN1-85326-372-9.
Bradbrook, M. C. (2004), „Shakespeare's Recollection of Marlowe”, Edwards, Philip; Ewbank, Inga-Stina; Hunter, G. K., Shakespeare's Styles: Essays in Honour of Kenneth Muir, Cambridge University Press, pp. 191–204, ISBN0-521-61694-8.
Bradley, A. C. (1991), Shakespearean Tragedy: Lectures on Hamlet, Othello, King Lear and Macbeth, London: Penguin, ISBN0-14-053019-3.
Brooke, Nicholas (2004), „Language and Speaker in Macbeth”, Edwards, Philip; Ewbank, Inga-Stina; Hunter, G. K., Shakespeare's Styles: Essays in Honour of Kenneth Muir, Cambridge University Press, pp. 67–78, ISBN0-521-61694-8
Bryant, John (1998), „Moby Dick as Revolution”, Levine, Robert Steven, The Cambridge Companion to Herman Melville, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN0-521-55571-X.
Carlyle, Thomas (1907), Adams, John Chester, ur., On Heroes, Hero-worship, and the Heroic in History, Boston: Houghton, Mifflin and Company, ISBN1-4069-4419-X, OCLC643782.
Chambers, E. K. (1944), Shakespearean Gleanings, Oxford: Oxford University Press, ISBN0-8492-0506-9, OCLC2364570.
Chambers, E. K. (1930), William Shakespeare: A Study of Facts and Problems, 2 vols., Oxford: Clarendon Press, ISBN0-19-811774-4, OCLC353406.
Cheney, Patrick Gerard (2004), The Cambridge Companion to Christopher Marlowe, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN0-521-52734-1.
Clemen, Wolfgang (2005a), Shakespeare's Dramatic Art: Collected Essays, New York: Routledge, ISBN0-415-35278-9.
Clemen, Wolfgang (2005b), Shakespeare's Imagery, London: Routledge, ISBN0-415-35280-0.
Clemen, Wolfgang (1987), Shakespeare's Soliloquies, London: Routledge, ISBN0-415-35277-0.
Cooper, Tarnya (2006), Searching for Shakespeare, National Portrait Gallery and Yale Center for British Art: Yale University Press, ISBN978-0-300-11611-3.
Craig, Leon Harold (2003), Of Philosophers and Kings: Political Philosophy in Shakespeare's "Macbeth" and "King Lear", Toronto: University of Toronto Press, ISBN0-8020-8605-5.
Cressy, David (1975), Education in Tudor and Stuart England, New York: St Martin's Press, ISBN0-7131-5817-4, OCLC2148260.
Crystal, David (2001), The Cambridge Encyclopedia of the English Language, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN0-521-40179-8.
de Sélincourt, Basil (1909), William Blake, London: Duckworth & co.
Dobson, Michael (1992), The making of the national poet, Oxford, England: Oxford University Press, ISBN978-0-19-818323-5.
Dominik, Mark (1988), Shakespeare–Middleton Collaborations, Beaverton, OR: Alioth Press, ISBN0-945088-01-9.
Dowden, Edward (1881), Shakspere, New York: Appleton & Co., OCLC8164385.
Drakakis, John (1985), Drakakis, John, ur., Alternative Shakespeares, New York: Meuthen, ISBN0-416-36860-3.
Dryden, John (1889), Arnold, Thomas, ur., An Essay of Dramatic Poesy, Oxford: Clarendon Press, ISBN81-7156-323-6, OCLC7847292.
Duncan Jones, Katherine, ed. (1997), Shakespeare's Sonnets, London: Thomas Learning, pristupljeno 26 December 2013
Dutton, Richard; Howard, Jean (2003), A Companion to Shakespeare's Works: The Histories, Oxford: Blackwell, ISBN0-631-22633-8.
Evans, G. Blakemore (1996), „Commentary”, Shakespeare, William; Evans, G. Blakemore (ed.), The Sonnets, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN0-521-22225-7.
Foakes, R. A. (1990), „Playhouses and Players”, Braunmuller, A.; Hattaway, Michael, The Cambridge Companion to English Renaissance Drama, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN0-521-38662-4.
Fort, J. A. (October 1927), „The Story Contained in the Second Series of Shakespeare's Sonnets”, The Review of English Studies3 (12).
Friedman, Michael D. (2006), „'I'm not a feminist director but...': Recent Feminist Productions of The Taming of the Shrew”, Nelsen, Paul; Schlueter, June, Acts of Criticism: Performance Matters in Shakespeare and his Contemporaries: Essays in Honor of James P. Lusardi, New Jersey: Fairleigh Dickinson University Press, ISBN0-8386-4059-1.
Frye, Roland Mushat (2005), The Art of the Dramatist, London; New York: Routledge, ISBN0-415-35289-4.
Gibbons, Brian (1993), Shakespeare and Multiplicity, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN0-521-44406-3.
Gibson, H. N. (2005), The Shakespeare Claimants: A Critical Survey of the Four Principal Theories Concerning the Authorship of the Shakespearean Plays, London: Routledge, ISBN0-415-35290-8.
Grady, Hugh (2001a), „Modernity, Modernism and Postmodernism in the Twentieth Century's Shakespeare”, Bristol, Michael; McLuskie, Kathleen, Shakespeare and Modern Theatre: The Performance of Modernity, New York: Routledge, ISBN0-415-21984-1.
Grady, Hugh (2001b), „Shakespeare Criticism 1600–1900”, deGrazia, Margreta; Wells, Stanley, The Cambridge Companion to Shakespeare, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN0-521-65094-1.
Greenblatt, Stephen (2005), Will in the World: How Shakespeare Became Shakespeare, London: Pimlico, ISBN0-7126-0098-1.
Greer, Germaine (1986), William Shakespeare, Oxford: Oxford University Press, ISBN0-19-287538-8.
Hales, John W. (January–June 1904). „London Residences of Shakespeare”. The Athenaeum (London: John C. Francis): 401–2. Pristupljeno 8 December 2013..
Halliwell-Phillipps, James Orchard (1887), Outlines of the Life of Shakespeare, II, London: Longmans Green and Co., pristupljeno 26 December 2013.
Holland, Peter (2000), „Introduction”, Shakespeare, William; Holland, Peter (ed.), Cymbeline, London: Penguin, ISBN0-14-071472-3.
Honan, Park (1998), Shakespeare: A Life, Oxford: Oxford University Press, ISBN0-19-811792-2.
Honigmann, E. A. J. (1999), Shakespeare: The Lost Years (Revised izd.), Manchester: Manchester University Press, ISBN0-7190-5425-7.
Jackson, MacDonald P. (2004), „A Lover's Complaint Revisited”, Zimmerman, Susan, Shakespeare Studies, Cranbury, NJ: Associated University Press, ISBN0-8386-4120-2.
Johnson, Samuel (2002), Lynch, Jack, ur., Samuel Johnson's Dictionary: Selections from the 1755 Work that Defined the English Language, Delray Beach, FL: Levenger Press, ISBN1-84354-296-X.
Jonson, Ben (1996), „To the memory of my beloued, The AVTHOR MR. WILLIAM SHAKESPEARE: AND what he hath left vs”, Shakespeare, William; Hinman, Charlton (ed.); Blayney, The First Folio of Shakespeare (2nd izd.), New York: W. W. Norton & Company, ISBN0-393-03985-4.
Kastan, David Scott (1999), Shakespeare After Theory, London: Routledge, ISBN0-415-90112-X.
Kathman, David (2003), „The Question of Authorship”, Wells, Stanley; Orlin, Lena Cowen, Shakespeare: an Oxford Guide, Oxford Guides, Oxford University Press, pp. 620–32, ISBN978-0-19-924522-2
Kermode, Frank (2004), The Age of Shakespeare, London: Weidenfeld & Nicholson, ISBN0-297-84881-X.
Knutson, Roslyn (2001), Playing Companies and Commerce in Shakespeare's Time, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN0-521-77242-7.
Lee, Sidney (1900), Shakespeare's Life and Work, London: Smith Elder & Co..
Levenson, Jill L. (2000), „Introduction”, Shakespeare, William; Levenson, Jill L. (ed.), Romeo and Juliet, Oxford: Oxford University Press, ISBN0-19-281496-6.
Levin, Harry (1986), „Critical Approaches to Shakespeare from 1660 to 1904”, Wells, Stanley, The Cambridge Companion to Shakespeare Studies, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN0-521-31841-6.
Love, Harold (2002), Attributing Authorship: An Introduction, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN0-521-78948-6.
Maguire, Laurie E. (1996), Shakespearean Suspect Texts: The "Bad" Quartos and Their Contexts, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN0-521-47364-0.
McDonald, Russ (2006), Shakespeare's Late Style, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN0-521-82068-5.
McIntyre, Ian (1999), Garrick, Harmondsworth, England: Allen Lane, ISBN0-7139-9328-6.
McMichael, George; Glenn, Edgar M. (1962), Shakespeare and his Rivals: A Casebook on the Authorship Controversy, New York: Odyssey Press, OCLC2113359.
Meagher, John C. (2003), Pursuing Shakespeare's Dramaturgy: Some Contexts, Resources, and Strategies in his Playmaking, New Jersey: Fairleigh Dickinson University Press, ISBN0-8386-3993-3.
Nagler, A. M. (1958), Shakespeare's Stage, New Haven, CT: Yale University Press, ISBN0-300-02689-7.
Paraisz, Júlia (2006), „The Nature of a Romantic Edition”, Holland, Peter, Shakespeare Survey, 59, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN0-521-86838-6.
Pequigney, Joseph (1985), Such Is My Love: A Study of Shakespeare's Sonnets, Chicago: University of Chicago Press, ISBN0-226-65563-6.
Pollard, Alfred W. (1909), Shakespeare Quartos and Folios: A Study in the Bibliography of Shakespeare's Plays, 1594–1685, London: Methuen, OCLC46308204.
Pritchard, Arnold (1979), Catholic Loyalism in Elizabethan England, Chapel Hill: University of North Carolina Press, ISBN0-8078-1345-1.
Ribner, Irving (2005), The English History Play in the Age of Shakespeare, London: Routledge, ISBN0-415-35314-9.
Ringler, William, Jr. (1997), „Shakespeare and His Actors: Some Remarks on King Lear”, Ogden, James; Scouten, In Lear from Study to Stage: Essays in Criticism, New Jersey: Fairleigh Dickinson University Press, ISBN0-8386-3690-X.
Rowe, John (2006), „Introduction”, Shakespeare, William; Rowe, John (ed.), The Poems: Venus and Adonis, The Rape of Lucrece, The Phoenix and the Turtle, The Passionate Pilgrim, A Lover's Complaint, by William Shakespeare (2nd revised izd.), Cambridge: Cambridge University Press, ISBN0-521-85551-9.
Sawyer, Robert (2003), Victorian Appropriations of Shakespeare, New Jersey: Fairleigh Dickinson University Press, ISBN0-8386-3970-4.
Schanzer, Ernest (1963), The Problem Plays of Shakespeare, London: Routledge and Kegan Paul, ISBN0-415-35305-X, OCLC2378165.
Schoch, Richard (2002), „Pictorial Shakespeare”, Wells, Stanley; Stanton, Sarah, The Cambridge Companion to Shakespeare on Stage, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN0-521-79711-X.
Schoenbaum, S. (1981), William Shakespeare: Records and Images, Oxford University Press, ISBN978-0-19-520234-2
Schoenbaum, Samuel (1991), Shakespeare's Lives, Oxford: Oxford University Press, ISBN0-19-818618-5.
Schoenbaum, Samuel (1987), William Shakespeare: A Compact Documentary Life (Revised izd.), Oxford: Oxford University Press, ISBN0-19-505161-0.
Shapiro, James (2005), 1599: A Year in the Life of William Shakespeare, London: Faber and Faber, ISBN0-571-21480-0.
Shapiro, James (2010), Contested Will: Who Wrote Shakespeare?, New York: Simon & Schuster, ISBN9781416541622.
Smith, Irwin (1964), Shakespeare's Blackfriars Playhouse, New York: New York University Press.
Snyder, Susan; Curren-Aquino, Deborah (2007), „Introduction”, Shakespeare, William; Snyder, Susan (ed.); Curren-Aquino, Deborah (ed.), The Winter's Tale, Cambridge: Cambridge University Press, ISBN0-521-22158-7.
Steiner, George (1996), The Death of Tragedy, New Haven: Yale University Press, ISBN0-300-06916-2.
Taylor, Gary (1990), Reinventing Shakespeare: A Cultural History from the Restoration to the Present, London: Hogarth Press, ISBN0-7012-0888-0.
Taylor, Gary (1987), William Shakespeare: A Textual Companion, Oxford: Oxford University Press, ISBN0-19-812914-9.
Wain, John (1975), Samuel Johnson, New York: Viking, ISBN0-670-61671-0.
Wells, Stanley; Taylor, Gary; Jowett, John i dr.., ur. (2005), The Oxford Shakespeare: The Complete Works (2nd izd.), Oxford: Oxford University Press, ISBN0-19-926717-0.
Wells, Stanley (1997), Shakespeare: A Life in Drama, New York: W. W. Norton, ISBN0-393-31562-2.
Wells, Stanley (2006), Shakespeare & Co, New York: Pantheon, ISBN0-375-42494-6.
Wells, Stanley; Orlin, Lena Cowen, ur. (2003), Shakespeare: An Oxford Guide, Oxford: Oxford University Press, ISBN0-19-924522-3.
Werner, Sarah (2001), Shakespeare and Feminist Performance, London: Routledge, ISBN0-415-22729-1.
Wilson, Richard (2004), Secret Shakespeare: Studies in Theatre, Religion and Resistance, Manchester: Manchester University Press, ISBN0-7190-7024-4.
Wood, Michael (2003), Shakespeare, New York: Basic Books, ISBN0-465-09264-0.
Wright, George T. (2004), „The Play of Phrase and Line”, McDonald, Russ, Shakespeare: An Anthology of Criticism and Theory, 1945–2000, Oxford: Blackwell, ISBN0-631-23488-8.
.png)
