Sadže (lat.Pteroclidiformes) su redptica sa samo jednom porodicomPteroclididae. One su ptice tla, koje sa šesnaest vrsta nastanjuju pustinjskestepe ipolupustinjeEuroazije iAfrike. Vrste iz te porodice su izgledom, ponašanjem ibiologijomrazmnožavanja vrlo slične.
Sistematika sadža je dugo bila sporna.Zoolozi su ih svrstavali ukokoške pa ugolupčarke ilimočvarice jer izgledom i nekim oblicima ponašanja (oblik kljuna,potrkušci, gnijezde se na tlu) jako na njih podsjećaju. Način letenja i neki anatomski detalji povezuju sadže s golupčarkama, dok neke druge osobine više podsjećaju na močvarice. Danas su zaseban red sa samo jednom porodicom.
Sadže su velike kaojarebice igolubovi i teže između 150 do 400 grama.Kljunovi i noge su im kratki. Bojaperja im je prilagođena okolišu i u smeđim i zelenkastim tonovima prevladavaju boja pijeska i oker s crnim prugama i pjegama. Noge su im također obrasle perjem, a nekestepske vrste imaju perje i na prstima.
Sadže daju prednost pustinjskom okolišu, no ne žive samo upustinjama. Neke vrste nastanjuju zelena, brežuljkasta područja, a neke se čak zadržavaju samo u blizini vode.
Kako sadže obitavaju pretežno u područjima s visokim temperaturama i vrlo malo ili čak potpuno bez sjene, a hrane sesjemenjem (mahunarke), moraju redovno piti. Živenomadski, a neke čaksezonski sele između područja gdje se gnijezde i gdje provode zimu. U sumrak ujatima dolaze na pojilišta koja mogu biti udaljena i do 50km. Mužjaci pri tome ulaze u vodu do trbuha i ljuljaju tijelom amo-tamo. Pri tome im se perje na trbuhu natopi vodom. Tako lete natrag dognijezda gdje zatim mladunci iz njegovog perja piju vodu. Gnijezda sadža su mala udubljenja u tlu, koja su jedva ičim obložena. Ženke legu dva do tri put godišnje obično trijaja, a mladunce podižu oba roditelja. Vrijemeinkubacije traje 21 do 23 dana.
Redpteroclididae je ranije uvrštavan u redGalliformes zbog sličnosti familija. Međutim, kasnije je otkriveno da su te sličnosti površne i rezultatkonvergentne evolucije.[1] Sadže su naknadno stavljene blizoColumbiformes uglavnom zbog njihove navodne sposobnosti da piju „sisanjem“ i „pumpanjem“peristaltikajednjaka, što je neobična karakteristika.[2] Nedavno, je utvrđeno ne one mogu usisavaju vodu na taj način,[3] i one se stoga tretiraju zasebno u reduPteroclidiformes. One se obično smatra da su srodne sa vrapcima, dok su po nekim gledištima one bliže obalskim pticama.[4]
Dužina 31-39 cm Postoje dve podvrste:[6] P. a. alchata – Španija, Portugalija, Francuska, severozapadna Afrika P. a. caudacutus – Srednji Istok, Turska i istočni Pakistan
Status: Poslednja briga
Pterocles bicinctus (Temink, 1815)
Dužina 31-39 cm Postoje dve podvrste:[7] P. b. ansorgei – jugozapadna Angola P. b. bicinctus – Namibija, Bocvana, severozapadna Kejp Provincija P. b. multicolor – Zambija, Malavi, Mozambik i Transval
Status: Poslednja briga
Pterocles burchelli (Sklater, 1922)
Dužina 25 cm Monotip[8] Angola, Namibija, Bocvana, Zambija, Južna Afrika
Status: Poslednja briga
Pterocles coronatus (Lihtenštajn, 1823)
Postoji pet podvrsta:[9] P. c. atratus – Saudijska Arabija, Iran, Avganistan P. c. coronatus – Sahara, Maroko i Crveno more P. c. ladas – Pakistan P. c. saturatus – Oman P. c. vastitas – Sinaj, Izrael, Jordan Status: Poslednja briga
Pterocles decoratus (Kabanis, 1868)
Postoje tri podvrste:[10] P. d. decoratus – jugistočna Kenija i istočna Tanzanija P. d. ellenbecki – severoistočna Uganda, severna Kenija, Etiopija, Somalija P. d. loveridgei – zapadna Kenija, zapadna Tanzanija
Status: Poslednja briga
Pterocles exustus (Temink, 18259 (Pictured on left)
Postoji šest podvrsta:[11] P. e. ellioti – Sudan, Eritreja, severna Etiopija, Somalija P. e. erlangeri – Saudijska Arabija, Zalivske zemlje, Jemen P. e. exustus – Mauritanija do Sudana P. e. floweri – Egipat (skoro sigurno izumrla) P. e. hindustan – jugoistočni Iran, Pakistan, Indija P. e. olivascens – južna Etiopija, Kenija, severna Tanzanija Status: Poslednja briga
Pterocles gutturalis (Smit, 1836)
Postoje dve podvrste:[12] P. g. gutturalis – južna Zambija, Zimbabve, Bocvana, Južna Afrika P. g. saturatior – Etiopija, Kenija, Tanzanija, severna Zambija
Postoji pet podvrsta:[14] P. l. targius – Sahara, Sahel, južni Maroko do Čada P. l. lichtensteinii – Izrael, Sinaj, Egipat, Sudan, Etiopija, Somalija P. l. sukensis – Sudan, Etiopija, Kenija P. l. ingramsi – Jemen P. l. arabicus – Saudijska Arabija, Iran, Avganistan, Pakistan Status: Poslednja briga
Pterocles namaqua (Gmelin, 1789)
Dužina 31-39 cm Monotipska[15] Angola, Namibija, Zimbabve, Bocvana, Južna Afrika
Status: Poslednja briga
Pterocles orientalis (Line, 1758)
Postoje dve podvrste:[16] P. o. arenarius – Kazahstan, Pakistan i zapadna Kina P. o. orientalis – Severna Afrika, Kanarska ostrva, Iberijsko poluostrvo , Kipar, Srednji Istok, Turska i Iran
↑Crome, F. H. J.; Hutchins, M.; Thoney, D. A.; McDade, M. C. (Eds.) (2004). Birds II: Columbiformes (Pigeons, Doves, and Dodos) Vol 9; 2nd ed. Detroit: Gale. str. 241–246.
↑del Hoyo, J.; Elliot, A.; Sargatal, J. (editors) (1997). Handbook of the Birds of the World Volume 4: Sandgrouse to Cuckoos. Lynx Editions. ISBN84-87334-22-9.
G. L. Maclean and G. H. Fry (1986):Pteroclidae, sandgrouse, 422–441, in: Emil K. Urban, C. Hilary Fry and Stuart Keith (Herausgeber),The Birds of Africa II. Academic Press, Harcourt Brace Jovanovich, London u. a.,ISBN0-12-137302-9
E. de Juana:Family Pteroclidae (Sandgrouse), 30–59, in: Josep del Hoyo, Andrew Elliott and Jordi Sargatal (Herausgeber),Handbook of the birds of the world 4. Lynx Edicions, Barcelona,ISBN84-87334-22-9
