
Rudarska geologija je veoma kompleksna geološka disciplina, jer osim geoloških metoda koristi i različite tehnološke i ekonomske metode kako bi dovela do otkrivanja ležišta, odredila njegovu veličinu, oblik i koncentraciju korisnih komponenata.
Rudno ili mineralno ležište je mjesto višestrukog povećanja koncentracije rudne komponente u odnosu na prosječni sadržaj u zemljinoj kori, koje se po kvaliteti, količini i načinu zalijeganja, suvremenim tehničko-tehnološkim postupcima mogu eksploatirati. Svako rudno ležište je proizvod mobilizacije, transporta i odlaganja (depozicije) rudne materije uz karakteristične fizikalno-kemijske ili fizičke procese.
Granica eksploatabilnosti ovisi o ekonomskim i geološkim uvjetima te o tehničko-tehnološkom razvoju.
Oblik rudnih tijela zavisi o načinu postanka i geološkoj građiterena. Konture rudnih tijela mogu biti oštre ili postupne. Prirodne konture rudnih tijela ne moraju se podudarati s rudarskim (ekonomskim). Okolnestijene su nositelji orudnjenja.
Odnos rudnog tijela prema okolnim stijenama određuje njihov naziv:
a) Izometrična rudna tijela
b) Pločasta rudna tijela
c) Rudni stupovi...imaju dvije dimenzije puno manje od treće
Prema stupnju koncentracije korisnih minerala u rudnim tijelima i načinu ispunjavanja prostora razlikujemo različite tipove orudnjenja:
Struktura rudnih ležišta zavisi o općim geološkim uvjetima tijekom stvaranja ležišta (litološke i strukturne karakteristike terena). Oblik endogenih ležišta zavisi o putevimafluida (pukotine,rasjedi, porozne stijene), povoljnim geološkim zamkama, reaktivnosti okolnih stijena koje nose rudište. U pre-rudnom stadiju geološke strukture su bitne za puteve fluida i za odlaganje rudne materije. Inter-mineralizacijski stadij je razvijen tijekom samog stvaranja rudnog ležišta. Post-rudni stadij je vrlo važan za razumijevanje građe ležišta, otkrivanje skrivenih rudnih tijela.
Strukture prema Schneiderhohn-u (1952.)
Prema prostornom uređenju mineralnih sastojaka mogu biti (po Schneiderhohn-u 1952.):
Karakteristični primjeri tekstura (Smirnov, 1975.) su: pjegava, trakasta, kokardna, ritmično trakasta, spužvasta, oolitska, kolomorfna, žiličasta, brečasta i druzna.
Složeni fizičko-kemijski procesi koji dovode do formiranja ležišta prouzrokuju stvaranje koncentracija pojedinih elemenata koji je mnogo veći nego što je njihov srednji sadržaj u Zemljinoj kori.
Nastala su u glavnoj magmatskoj fazikristalizacije, i posljedica su diferencijacijemagme, zbog čega su vezana, za određene tipovemagmatskih stijena. Ovdje, spadajulikvaciona ležišta (ili ležišta likvidnih segregata),ranomagmatska (ili ležišta kristalizacionih diferencijata) ikasnomagmatska (injekciona) ležišta.Pegmatitska ili pneumatolitska ležišta, svrstavaju se prema ovoj podjeli u postmagmatska.
Ova ležišta su stvarana na relativno niskim temperaturama (do maks. 50°C) i tlakovima koji odgovaraju atmosferskom, eventualno pritisku stupca vode prilikom njihovog formiranja u vodenoj sredini.Sedimentogena (egzogena) ležišta dijele se u dvije vrste:ležišta kore raspadanja isedimentna ležišta.
Postoje dva tipa ovih ležišta:metamorfizirana (ležišta drugih genetskih tipova koja su zahvaćena procesima metamorfizma i bitno promijenjena u smislu obogaćivanja korisnim komponentama) imetamorfna (ležišta koja su formirana u procesu metamorfizma, odnosno nastala kada imetamorfne stijene u kojima se nalaze).