Romantizam, umjetnički, književni i intelektualni pokret nastao u Evropi krajem18. vijeka, a u većini zemalja dosegao je vrhunac u razdoblju od1800. do1850. Djelomično je nastao kao reakcija naindustrijsku revoluciju,[1] društvene i političke norme iz dobaprosvjetiteljstva i naučnuracionalizaciju prirode.[2] Najviše je utjelovljen u likovnoj umjetnosti, muzici i književnosti, ali imao je i velik utjecaj nahistoriografiju,[3] obrazovanje,[4] iprirodoslovlje.[5] Imao je također značajan i kompleksan utjecaj na politiku i, mada je većina razdoblja romantizma karekteriziraoliberalizam iradikalizam, njegovi dugoročni i najznačajniji efekt bio je rastnacionalizma.
Ovaj je pokret isticao intenzivne emocije kao jedini autentični izvorestetskog doživljaja, dajući novi naglasak na osjećaje kaostrahovanje,stravu i užas istrahopoštovanje, posebno ono koje se doživi kod suočavanja s novim estetskim kategorijama kao što je uzvišenost i ljepota prirode. Smatrao jenarodnu umjetnost i drevne običaje plemenitima, ali je također vrlo cijenio spontanost, kao na primjerimpromptu u muzici. U suprotnosti s idealimaracionalizma uklasicizmu romantizam je ponovo oživiomedievalizam[6] davajući naglasak na umjetničkim i narativnim elementima općenito percipiranim kao autentično srednjovjekovnima u pokušaju bijega od pojava kao što je rast broja stanovnika, ubrzanaurbanizacija iindustrijska revolucija.
Iako je romantizam proizašao iz njemačkog pokretaSturm und Drang, koji je naglašavao intuiciju i emocije iznad prosvjetiteljskog racionalizma, neposredni faktori utjecaja bili su i događaji i ideologije proizašle izFrancuske revolucije. Romantizam je visoko cijenio dosege "herojskih" individualista i umjetnika, čiji su primjeri imali važan efekt u oplemenjivanju društva. Promicao je također maštu pojedinca kao kritički autoritet i instrument povećanja slobode naspram klasičnih obrazaca oblikovanja u umjetnosti. U prikazu ideja romantizma postojalo je jako pribjegavanje historijskoj i prirodnoj neizbježnostiZeitgeistu. U drugoj polovici 19. vijeka, pojavio se pokretrealizma kao dijametralna suprotnost romantizmu.[7] Propadanje romantizma u tom razdoblju bilo je povezano s višestrukim društvenim procesima, od političkih promjena do širenja nacionalizma.[8]
Definiranju prirode romantizma moguće je prići iz početne pozicije primarne važnosti slobodnog izražaja osjećaja umjetnika. Važnost koju romantičari daju emocijama dobro se može sažeti u opasci njemačkog slikaraCaspara Davida Friedricha da su "umjetnikovi osjećaji njegov zakon".[9] ZaWilliama Wordswortha, poezija bi trebala započeti kao "spontana poplava jakih osjećaja," koje pjesnik kasnije "u miru prikupi," evocirajući novi ali pripadajući osjećaj kojeg kasnije oblikuje u umjetnost.[10] Kako bi se izrazili ti osjećaji, smatra se da sadržaj umjetnosti mora proizaći iz umjetnikove mašte, sa što manje miješanja od strane "umjetnih" pravila koja bi dirigirala kakvo bi djelo trebalo biti.Samuel Taylor Coleridge i drugi vjerovali su da postoje prirodne zakonitosti kojima će mašta, bar mašta dobrog kreativnog umjetnika, nesvjesno poteći ka umjetničkojinspiraciji koja će spontano sve učiniti.[11] Isto kao i pravila, smatra se da i utjecaj modela drugih radova sprječava imaginaciju stvaraoca, tako daoriginalnost postaje esencijalna. Konceptgenija ili umjetnika koji je sposoban stvoriti vlastito originalno djelo kroz proces "kreacije iz ničega" ključan je u romantizmu, a najgori grijeh je stvarati po šablonu prethodnih radova.[12][13][14] Ova se ideja često naziva "romantična originalnost."[15]
Iako nije ključno za romantizam, ali ipak toliko rašireno da postaje normom, je jako vjerovanje i interes u važnost prirode. Posebno je, međutim, važan utjecaj prirode na umjetnika u trenutku kad je njome okružen, po mogućnosti u samoći. U suprotnosti s uglavnom vrlo društvenom umjetnošću razdobljaprosvjetiteljstva, romatičari su bili nepovjerljivi prema društvenom svijetu, i imali su tendenciju vjerovati da je bliski kontakt s prirodom mentalno i moralno zdraviji. Romantična umjetnost obraća se svojoj publici s onim što je smišljeno kao osobni umjetnikov osjećaj. Stoga, u književnosti, "većina romantične poezije poziva čitatelja da identificira protagoniste sa samim pjesnikom".[16]
Prema historičaru i filozofuIsaiahu Berlinu, romantizam utjelovljuje "novi i nemirni duh, u silovitom pokušaju da provali kroz stare i sputavajuće oblike, nervoznu obuzetost vječnim promjenama unutarnjih stanja i svijesti, žudnju za neograničenim i nedefiniranim, u vječnom kretanju i promjeni, napor za povratkom na zaboravljene izvore života, strastveni napor za samozalaganjem, kako individualnim tako i kolektivnim, potragu putem sredstava izražavanja za nepomirljivom čežnjom i nedostižnim ciljevima."[17]
Grupa riječi s korijenom "roman", kao npr.romansa ili "romanički", ima složenu historiju, ali sredinom18. vijeka pridjev "romantic" uengleskom i "romantique" ufrancuskom jeziku općenito se koristio za veličanje prirodnih fenomena kao što su pejzaži i zalasci sunca, slično suvremenoj upotrebi ali bez seksualnih konotacija. Primjena ovog pojma na literaturu najprije postaje uobičajena u Njemačkoj1790-ih, gdje se počinje pričati oromantische Poesie ("romantičnoj poeziji") u krugu oko kritičaraAugusta iFriedricha Schlegela, kao kontrast s "klasičnom poezijom", ali više u pojmovima duha nego pukog datiranja. Friedrich Schlegel u svom djeluDijalog o poeziji (1800.) piše: "Tražim i nalazim romantiku među starijim modernistima, u Shakespeareu, u Cervantesu, u talijanskom pjesništvu, u onom dobu viteštva, ljubavi i priča, iz kojih su ovaj fenomen i sama ova riječ potekli."[18]
I u francuskom i u njemačkom jeziku bliskost pridjeva romanu, u značenju prilično nove književne forme romana (duge priče), imala je ponešto učinka na značenje riječi u tim jezicima. Korištenje ovog pojma nije postalo tako brzo rašireno, i vjerojatno se više širilo u Francuskoj zbog njegovog stalnog korištenja u djeluDe L'Allemagne (1813.) književniceMadame de Staël, u opisu njezinih putovanja Njemačkom.[19] U Engleskoj jeWilliam Wordsworth u uvodu svojih pjesama iz 1815 pisao o "romantičnoj harfi" i "klasičnoj liri",[19].George Gordon Byron međutim1820., možda blago neiskreno piše, "Osjećam da u Njemačkoj, kao i u Italiji postoji velika borba oko onoga što oni zovu 'klasično' i 'romantično', pojmovi koji se u Engleskoj ne koriste kao klasifikacija, bar prije nego sam je napustio prije četiri ili pet godina".[20] Tek od1820-ih romantizam sebe definira pod tim pojmom, dok1824. godineFrancuska akademija povlači potpuno neučinkovit potez izdajući dekret kojim ga osuđuje u literaturi.[21]
Period kojeg zovemo romantizam vremenski vrlo jako varira od države do države, kao i između različitih umjetničkih medija i područja razmišljanja.Margaret Drabble ga je opisala odnoseći se na područje književnosti kao približno razdoblje "između 1770. i 1848.",[22] s nekoliko slučajeva mnogo ranijih od1770.M. H. Abrams ga je u engleskoj književnosti smjestio između1789. ili1798. (ova posljednja godina se smatra tipičnom za njegov početak) i razdoblja oko 1830., što je nešto kasnije nego kod ostalih kritičara.[23] Ostali su predlagali raspon od1780. do1830.[24] U drugim područjima i drugim zemljama period romantizma je vremenski značajno različit. Smatra se da se muzički romantizam, na primjer, ugasio kao prevladavajuća umjetnička struja tek oko1910., ali u ekstremnoj interpretaciji kompozicijaČetiri posljednje pjesme (njem.:Vier letzte Lieder)Richarda Straussa opisana je stilistički kao "kasnoromantična", a komponirana je tek1946.–1948.[25] Međutim, u većini područja period romantizma smatra se gotovim oko1850. ili prije.
Rano razdoblje romantizma bilo je vrijeme rata; najprijeFrancuske revolucije (1789.–1799.), kasnije iNapoleonskih ratova do1815. Ovi su ratovi poslužili kao pozadina romantizmu, zajedno s političkim i društvenim nemirima koji su se u to vrijeme zbivali.[26] Prema riječima jednoga od pripadnika,Alfreda de Vignya, ključna generacija francuskih romantičara rođenih između 1795. i 1805. "začeta je između bitaka i pohađala je školu praćena zvukom bubnjeva".[27]
Preciznija karakterizacija i specifičnija definicija romantizma bila je predmetom debata na područjima historije ideja ihistorije književnosti tokom cijelog20. vijeka, ali bez da se postigne veći konsenzus. Općenito je prihvaćeno da je romantizam bio dijelomprotuprosvjetiteljstva, reakcije protivprosvjetiteljstva. Njegov odnos premaFrancuskoj revoluciji koja se zbila u vrlo ranoj fazi ovog perioda je značajan, ali jako ovisi o geografiji i pojedinačnim reakcijama. Većina romantičara bila je uglavnom progresivna u svom nazoru, ali značajan broj bio je ili je kasnije razvio konzervativan nazor,[28] i nacionalizam je u mnogim zemljama bio čvrsto povezan s romantizmom, kao što je niže obrazloženo.
Prema viđenju Isaiaha Berlina, romantizam je u filozofiji i historiji ideja narušio stoljeće dugu tradiciju racionalnosti naZapadu, kao i ideju o moralnom apsolutu i dogovorenim vrijednostima, donoseći tako "nešto kao otapanje same ideje o objektivnoj istini".[29] To je dovelo ne samo do nacionalizma, nego i dofašizma itotalitarizma, od kojih će se društvo postepeno oporaviti tek nakonDrugog svjetskog rata.[30] Berlin tvrdi da prema romantičarima,
ono što je bitno u etici, politici, i estetici je autentičnost i iskrenost potrage za unutarnjim ciljevima i podjednako se odnosi i na individue i na grupe - države, nacije ili pokrete. To je najvidljivije u estetici romantizma, prema kojoj je ideja idealnih modela, platonske vizije idealne ljepote koju umjetnik nastoji prenijeti, doduše nesavršeno, na platno ili zvuk, zamijenjeno strastvenim vjerovanjem u duhovnu slobodu i individualnu kreativnost. Slikar, pjesnik ili kompozitor ne drže jednostavno ogledalo prirodi, svakako idealno, ali izmišljeno; oni ne imitiraju (doktrina mimeze), već kreiraju ne samo način nego i cilj kojeg slijede; ovi ciljevi predstavljaju samoekspresiju umjetnikove jedinstvene, unutarnje vizije, koju ako stave sa strane kao odgovor na pitanja nekog "vanjskog" glasa — crkve, države, javnog mnijenja, obiteljskih prijatelja, arbitara ukusa to se smatra činom izdaje jedinoga što opravdava egzistenciju onih koji su u bilo kojem smislu kreativni.[31]
Kraj romantizma u nekim je područjima označen pojavom novog stilarealizma, koji je obuhvatio književnost, posebno roman i dramu, slikarstvo, čak i muziku preko opereverizma. Ovaj su pokret predvodiliBalzac iFlaubert u književnosti iCourbet u slikarstvu, ali su iStendhal iGoya bili važni začetnici realizma u svojim medijima. Stil romantizma, sad već uspostavljen kao uhodan i siguran stil protiv čega su se realisti bunili, nastavlja međutim prosperirati i razvijati se u mnogim područjima sve do kraja stoljeća i kasnije. Muzička djela nastala nakon1850. neki stručnjaci nazivaju "kasnoromantičkim", drugi "neoromantičkim" ili "postromantičkim", ali u drugim poljima ovi se termini ne koriste. Na engleskom govornom području pojam "viktorijanski" je u književnosti i slikarstvu dovoljan da karakterizira ovaj period, bez dodatne terminologije.
Ranoromantični vizionarski optimizam i vjerovanje da je svijet u procesu velikih promjena i poboljšanja, u sjevernoj Evropi asnije je gotovo nestao i neke grane umjetnosti postale su konvencionalno političke i polemičke, pošto su se kreatori pokreta u tom području polemički angažirali protiv društva kakav je bio. U drugim zemljama, uključujući na vrlo različite načine iSAD iRusiju, također je bio prisutan osjećaj o nastupajućim velikim promjenama. Prikaz jakih osjećaja u umjetnosti ostaje prioritetan, kao i egzotični i historijski ugođaji kojima su se romantičari isticali, ali u kasnijem periodu općenito se smanjilo eksperimentiranje s formom i tehnikom. Umjesto toga, eksperimentiranje je u slikarstvu zamijenila minuciozna tehnika, kao i uTennysonovim pjesmama. Ako ne baš realistička, umjetnost kraja19. vijeka bila je vrlo često ekstremno detaljna, a tadašnji autori su se ponosili dodavanjem originalnih detalja oko kojih se rani romantičari nisu zamarali. Mnoge ideje romantizma o prirodi i svrsi umjetnosti, osim zbog istaknute važnosti originalnosti, nastavile su biti važne i kasnijim generacijama i često su bile temelj modernim nazorima, usprkos opiranju nekih teoretičara.
Romantizam u književnosti bio je obilježen kritikom prošlog umjetničkog razdoblja, razvio je kult "osjetljivosti" s posebnim naglaskom na osjetljive pojedince, žene i djece, na osjećaju izoliranosti umjetnika ili pripovjedača, te na štovanju prirode. Osim toga, mnogi su autori romantizma, kaoEdgar Allan Poe iNathaniel Hawthorne, temeljili svoja djela na tematici nadnaravnog/okultnog i na čovječjojpsihologiji. Romantizam gleda nasatiru kao na nešto nedostojno pažnje, što je ostalo prisutno kao predrasuda do današnjih dana.[36]
Važni motivi njemačkog romantizma su putovanja, priroda, inordijski mitovi. Kasniji njemački romantizam, primjerice,HoffmanovDer Sandmann ("Pjeskar") iz1817., iEichendorffovaDas Marmorbild ("Mramorna statua") iz1819., bili su mračniji u svojim motivima i sadržavali su elementegotičke pripovjetke. Važnost dječje nevinosti, važnost imaginacije, i rasne teorije u romantizmu, sve to kombinirano, dalo je prije svega u Njemačkoj jedinstvenu važnostnarodnoj književnosti, neklasičnojmitologiji idječjoj književnosti. Brentano i von Arnim bili su značajni književnici koji su zajedno objavili zbirku narodnih priča u stihovimaDes Knaben Wunderhorn (sh. "Dječakov čarobni rog" ilikornukopija) (1806.–1808.). Prva zbirkaKinder- und Hausmärchen ("Bajki za djecu")braće Grimm objavljena je1812.[39] Za razliku od kasnijih djelaHansa Christiana Andersena, koji je objvljivao svoje izmišljene bajke na danskom jeziku od1835., ova njemačka zbirka se bar temeljila na pravim zabilježenimnarodnim pričama, a braća Grimm ostaju dosljedni pripovjedačkom stilu iz prvih izdanja, iako su kasnije preradili neke dijelove. Jedan od braće,Jacob, objavljuje 1835.Deutsche Mythologie ("Njemačka mitologija"), opširni akademski rad o njemačkoj mitologiji.[40] Druga stilska linija prisutna u njemačkoj književnosti romantizma karakteristična je zaSchillerov izrazito osjećajan jezik i opis fizičkog nasilja u svojoj dramiDie Räuber ("Razbojnici") iz1781.
Uengleskoj književnosti, ključne ličnosti pokreta romantizma su skupina pjesnika u koju spadajuWilliam Wordsworth,Samuel Taylor Coleridge,John Keats,Lord Byron,Percy Bysshe Shelley, i puno starijiWilliam Blake, a nakon njih slijediJohn Clare, zajedno s romanopiscimaWalterom Scottom iMary Shelley, te esejistimaWilliamom Hazlittom iCharlesom Lambom. Kao početak romantizma u Engleskoj smatra se publikacija zbirke pjesama "Lirske balade" (Lyrical Ballads) iz 1798., koje sadrže neke od najljepših pjesma Wordswortha i Coleridgea. Većina pjesama pripada Wordsworthu, u kojima je opjevao živote siromašnih u njegovom rodnomLake Districtu, ili pjesnikove osjećaje prema prirodi. Osjećaji prema prirodi su najbolje izraženi u njegovoj dugoj pjesmi "Preludij" (The Prelude), objavljenoj nakon njegove smrti. Najdulja pjesma u zbirci je Coleridgeova "Balada starog mornara"The Rime of the Ancient Mariner u kojoj je očigledan "gotički" aspekt engleskog romantizma i egzotični ambijent, karakterističan za mnoga djela tog doba. U razdoblju njihovog djelovanja, na "Jezerske pjesnike" (Lake Poets) uglavnom se gledalo kao na marginalnu grupu radikala, mada su dobivali podršku kritičara i piscaWilliama Hazlitta i drugih.
Za razliku od njihLord Byron iWalter Scott brzo su postali slavni i imali su veliki utjecaj u cijeloj Evropi svojim djelima koja su eksperimentirala s dramom i nasiljem u egzotičnom i historijskom ozračju. Goethe je rekao za Byrona: "bez sumnje, najveći genij našeg vijeka".[41] Scott je dosegao gotovo trenutni uspjeh dugom narativnom pjesmomThe Lay of the Last Minstrel iz 1805., zatim iepiskom pjesmomMarmion 1808. Događaji tih pjesama smješteni su u daleku škotsku prošlost, već prije opisanu uOssianu. Byron je imao sličan uspjeh s prvim dijelom "Hodočašća Childea Harolda" (Childe Harold's Pilgrimage) iz 1812. Objavljuje zatim četiri "Turske priče", sve u obliku dugih pjesama, prva od kojih jeThe Giaour iz 1813., napisane tokom njegovih putovanja kojima je obišao i Evropu pod otomanskom vladavinom. U to doba je "orijentalizirao" teme svojih pjesama, što je unijelo varijacije u klasičnu sliku "bajronovskog junaka". Scott je u međuvremenu svojim romanomWaverley osnažio sam koncepthistorijskog romana. Radnja romana smještena je u1745. u vrijemeJakobitskog ustanka. Djelo je imalo ogroman uspjeh s velikom zaradom, a nakon njega slijedilo je još dvadeset romana, "Waverley Novels" u slijedećih 17 godina, čija radnja seže u prošlost dokrižarskih ratova. Scott je proučavao prošlost u svrhu pisanja svojih romana do mjere koja se prije nije viđala u književnosti.[42]
Za razliku od Njemačke, romantizam u engleskoj književnosti imao je vrlo malu povezanost s nacionalizmom. Na romantičare se često gledalo s nepovjerenjem zbog njihovih simpatija prema idealimaFrancuske revolucije, čiji je kolaps i zamjena sNapoleonovom diktaturom bio pravi šok za sam pokret. Iako njegovi romani slave škotski identitet i historiju, Skot je bio uvjereni unionist. Mnogi su autori provodili mnogo vremena putujući, a jedno poznato druženje Byrona iShelleya na obalamaŽenevskog jezera 1816. rezultiralo je stvaranjem utjecajnog romanaFrankenstein Shelleyjeve buduće suprugeMary Shelley inoveleThe Vampyre Byronovog lječnikaJohna Williama Polidorija.
Iako postoje moderni kritičari koji ga podržavaju, kao na primjerGeorg Lukács, Scottovi romani danas se doživljavaju u svjetlu mnogih kasnijih djela koji su na njima utemeljeni, kaoLucia di LammermoorGaetana Donizettija iBellinijevihI puritani (oba objavljena 1835.). Byron se danas najviše pamti po svojim kratkim tekstovima pjesama i uglavnom neromantičnoj prozi, pogotovo u njegovim pismima, te njegovoj nedovršenojsatiriDon Juan.[43] Za razliku od drugih romantičara, Byronov javnosti široko objavljen privatni život bio je ravan njegovim djelima i njegova smrt od bolesti u 36. godini života1824. godine dok je pomagaoGrčki rat za nezavisnost čini se danas prikladnim romantičnim krajem, što dodatno učvršćuje legendu o njemu.[44] Keats 1821. i Shelley 1822. umiru u Italiji, Blake (gotovo u 70. godini) umire 1827., a Coleridge uglavnom prestaje pisati u 1820-ima. Wordsworth je 1820-ih bio vrlo cijenjen i poštovan, ali relativno je malo pisao. Smatra se da je razdoblje romantizma u engleskoj književnosti završilo 1820-ih, iako su mnogi autori u slijedećim desetljećima promicali romantične ideje.
Najznačajniji romanopisac na engleskom jeziku u razdoblju vrhunca romantizma, osim Waltera Scotta, bila jeJane Austen. Njezin uglavnom konzervativni nazor imao je malo toga zajedničkog s njezinim suvremenicima romantičarima. Čvrsto je vjerovala u pristojnost i društvena pravila, iako se nazire kritika istih u nekom djelima, pogotovo uMansfield Park (1814.) i "Uvjerenje" (Persuasion) (1817.).[45] Međutim, sredinom 19. vijeka pojavljuju se romani u jasnom romantičnom stilutriju sestara Brontë, od kojih su najznačajnijiJane Eyre autoriceCharlotte Brontë i "Orkanski visovi" (Wuthering Heights) mlađe sestreEmily Brontë, svi objavljeni 1847.
Byron, Keats i Percy Shelley pisali su i dramska djela, ali s malim uspjehom u Engleskoj. Shelleyeva dramaThe Cencivjerojatno je najbolje napisano dramsko djelo, ali nije se izvodilo u engleskim pozorištima čitavo stoljeće nakon njegove smrti. Byronova djela, zajedno s prilagodbom svojim pjesama i Scottovih romana u dramska djela, bili su puno popularniji u kontinentalnoj Evropi, pogotovo u Francuskoj, a mnogi od njih su kasnije bili adaptirani u opere i izvode se do današnjih dana. Iako ondašnji pjesnici nisu imali mnogo uspjeha u engleskim pozorištima, ovaj je period ušao u legenduShakespeareovim izvedbama i vraćanju izvornim tekstovima uklanjanjemaugustanskih "poboljšanja". Najveći glumac ovog razdoblja,Edmund Kean, vratio je tragični kraj uKralju Learu;[46] Coleridge je izjavio: “Gledati njegovu glumu je poput čitanja Shakespearea s bljeskom munja.”[47]
Romantizam se relativno kasno razvio ufrancuskoj književnosti, čak i kasnije nego u likovnoj umjetnosti. Peteča romantizma u18. vijeku, kult osjetljivosti, bio je asociran sAncien regime, aFrancuska revolucija bila je više inspiracija za strane pisce nego za one koji su je doživjeli iz prve ruke. Prva značajna ličnost bio jeFrançois-René de Chateaubriand, niži aristokrat, koji je ostaorojalist i za vrijeme Francuske revolucije, i vratio se u Francusku za vladavine Napoleona iz egzila u Engleskoj i Americi. S njegovim režimom također nije imao laki odnos. Njegova djela, sva u prozi, obuhvaćaju nekoliko romana kao što je vrlo utjecajniRené (1802.), u kojem je preduhitrio Bayrona u stvaranju likaotuđenog heroja, ali većim dijelom obuhvaćaju nedavnu historiju i politiku, vlastita putovanja, obranu religije i duha srednjeg vijeka (Génie du christianisme 1802.) i konačno njegovu obimnuautobiografiju iz1830-ih i1840-ihMémoires d'Outre-Tombe ("Sjećanja onkraj groba").[48]
NakonBurbonske restauracije, francuski se romantizam razvija u živom svijetu pariškog teatra s prikazivanjima djelaShakespearea, Schillera (ključnog autora romantizma u Francuskoj), te adaptacija Scotta i Byrona uz razne francuske autore, mnogi od kojih počinju pisati u kasnim 1820-im. Formirale su se skupine pro- i proturomantičara i izvođenja predstava su često pratili Cliques of pro- and anti-Romantics developed, and productions were often accompanied by raucous vocalizing by the two sides, uključujući i glasni uzvik jednog gledatelja 1822. da "Shakespeare, c'est l'aide-de-camp de Wellington" ("Shakespeare jeWellingtonovaide-de-camp").[49]Alexandre Dumas je počeo kao kazališni pisac, s uspješnim nizom djela koji započinju sHenri III et sa cour (1829.). Kasnije je odlučio pisati romane, najčešće historijske avanture otprilike u Scottovoj maniri, najpoznatiji od kojih suTri mušketira iGrof Monte Cristo, oba napisana1844.Victor Hugo je 1820-ih objavljivao radove kao pjesnik, prije nego je postigao uspjeh s historijskom dramomHernani u kvazi-Shakespeareovskom stilu koja je postala poznata po izbijanju nemira na svojoj premijeri 1830.[50] Kao i Dumas, on je u konačnici bio više poznat po svojim romanima, posebnoZvonarom crkve Notre-Dame (1831.), najpoznatijim od svih njegovih djela u njegovoj dugoj karijeri. Predgovor njegovog neprikazanog djela "Cromwell" važan je manifest francuskog romantizma sa svojom parolom "nema pravila, nema modela". KarijeraProspera Mériméea slijedio je sličan tok, danas je poznat kao stvaraoc pričeCarmen, sa svojim romanom iz1845.Alfred de Vigny je ostao zapamćen kao dramaturg, s njegovim vjerojatno najljepšim djelom o životu engleskog pjesnikaChatterton (1835.).
Stendhal je danas vjerojatno najviše cijenjen francuski romanopisac onog perioda, ali njegov je odnos s romantizmom vrlo složen. On je, naime, poznat po dubokom psihološkom prikazu svojih likova i svom realizmu, što su rijetko viđene kvalitete u fikcijskom pisanju doba romantizma. On je preživiofrancusko povlačenje iz Moskve1812., tako da ga fantazije o herojstvu i avanturi nisu posebno dirale. On se kao iGoya često smatra pretečomrealizma. Njegova najvažnija djela suLe Rouge et le Noir (Crveno i crno, 1830.) iLa Chartreuse de Parme (Šartrez iz Parme,1839.).
Pod jakim utjecajemLorda Byrona, Ljermontov je nastojao istražiti romantičarsko isticanje metafizičkog nezadovoljstva s društvom i samim sobom, dok Tjutčevljeve pjesme često opisuju prizore iz prirode i ljubavnu strast. Tjutčev je obično koristio kategorije kontrasta kao noć i dan, sjever i jug, san i java, kozmos i kaos, ukočeni svijet zime i proljeće prepuno života. Baratinskijev stil je po prirodi bio prvenstveno klasičan, zadržao se na modelima prethodnog vijeka.
U pretežnorimokatoličkim zemljama, romantizam je bio manje izražen nego u Njemačkoj i Britanjiji, te se razvio kasnije kao posljedica Napoleonovih osvajanja. Književni romantizam bio je usko povezan s oživljavanjem nacionalnih osjećaja u malim i pokorenim zemljama i kulturalni nacionalizam bio je uvod urevolucije 1848.-1849..
Kao početakromantizma u Poljskoj uzima se objavljivanje prvih pjesamaAdama Mickiewicza1822., dok pokret završava s gušenjemJanuarskog ustanka iz1863. protivRusije. Pokret je bio vrlo jako označen intereskom za poljsku historiju.[53] Poljski je romantizam oživio staru tradicijusarmatizma poljskog plemstvašlahta (szlachta). Oživljavaju se stare tradicije i običaji i stvara se pozitivan stav prema poljskom mesijanskom pokretu, isto tako i preko radova velikih poljskih pjesnika kao npr. Adam Mickiewicz (Pan Tadeusz),Juliusz Słowacki iZygmunt Krasiński i pisaca proze kaoHenryk Sienkiewicz. Ova bliska veza između poljskog romantizma i poljske historije postaje jedna od kvaliteta koje definiraju književnost u razdoblju romantizma u Poljskoj, što ga čini različitim u odnosu na druge države. Druge zemlje, naime, neće patiti od gubitka nacionalne državnosti kao što je to bio slučaj s Poljskom.[54]
Crtež koji tumači kontrast između neoklasičnog i romantičnog stila u arhitekturi i pejzažnoj umjetnosti (u tekstu je definiran kao "grčki i "gotički" stil), 1816.
Romantizam u italijanskoj književnosti bio je minorni pokret, ali ipak značajan. On službeno počinje 1816. nakon što jeGermaine de Staël napisala članak u časopisuBiblioteca italiana s naslovomSulla maniera e l'utilità delle traduzioni, čime poziva italijanku javnost da odbacineoklasicizam i da započinje proučavanje novih autora iz drugih zemalja. Prije tog trenutka,Ugo Foscolo je već objavio pjesme u kojima se naslućuju romantične teme. Najznačajniji pisci romantizma u Italiji suLudovico di Breme, Pietro Borsieri iGiovanni Berchet. Poznatiji autori kaoAlessandro Manzoni iGiacomo Leopardi bili su pod utjecajemprosvjetiteljstva s primjesama romantizma i klasicizma.[55]
Na južnoamerički romantizam najviše je utjecaoEsteban Echeverría, čije je najplodnije razdoblje bilo 1830-ih i 1840-ih. Njegova djela obilježena su mržnjom prema argentinskom diktatoruJuanu Manuelu de Rosasu i prepuna tema krvi i užasa. Echeverría je u opisu nasilja Rosasove diktature koristio metaforu klaonice.
Brazilski romantizam dijeli se na tri različita perioda. Prvi period uglavnom se fokusirao na izgradnju osjećaja nacionalnog jedinstva, te je koristio ideal herojskog Indijanca. Neki primjeri ovog razdoblja su "Iracema" i "O Guarani"Joséa de Alencara, i zbirka pjesama "Pjesme prognanstva" (Canção do Exílio)Gonçalvesa Diasa. Drugo se razdoblje ponekad nazivaultraromantizam i karakterizira ga jak utjecaj evropskih tema i tradicija, kao što sumelankolija, tuga i očajanje za neuzvraćenom ljubavlju. Goethe i Lord Byron često se citiraju u tim djelima. Treće razdoblje karakterizira socijalno pjesništvo, pogotovo abolicionistički pokret, a najznačajniji predstavnik ovog razdoblja jeCastro Alves.[58]
Evropski pokret romantizma počinje vršiti utjecaj u Amerikama u ranom19. vijeku. Američki romantizam bio je višeznačan i individualistički kao i onaj evropski. Isto kao i evropski romantičari i oni američki su pokazali visoku razinu moralnog entuzijazma, odanost individualizmu, naglasak na intuitivnoj percepciji i pretpostavku da je priroda inherentno dobra, a društvo ispunjeno pokvarenošću.[59]
Romantizam postaje popularan u američkoj politici, filozofiji i umjetnosti. Pokret se poziva na američki revolucionarni duh, kao i nastojanje ka oslobođenju od stroge religijske tradicije ranih naseobina. Romantičari su odbacivali i racionalizam i religijsko učenje. The Romantics rejected rationalism and religious intellect. Zalagali su se za otporkalvinizmu, koji podrazumjeva vjerovanje da je sudbina svakog pojedinca već predodređena. Pokret romantizma bio je začetniktranscendentalizmu New Englanda, koji je opisivao manje restriktivni odnos između Boga i Svemira. Ova nova filozofija prikazuje individuu u osobnijem, intimnijem odnosu s Bogom. I transcendentalizam i romantizam Americi promicali su slične ideje, oba pokreta su davala prednost osjećajima ispred razuma, ličnu slobodu izražavanja nasuprot ograničenjima tradicije i običaja. To je često podrazumijevalo ushićeni odnos s prirodom. Orabrivalo se i odbacivanje grubog, krutog kalvinizma s obećanjem novog procvata američke kulture.[59][60]
Američki romantizam prigrlio je individualizam i odbacivao je ograničenja, kako neoklasicizma tako i religijske tradicije. Romantični pokret u Americi stvorio je novi književni žanr koji i danas ima utjecaj na američke pisce. Romani, kratke priče, i pjesme zamijenili su propovijedi i spise davnih vremena. Književnost romantizma bila je osobna, intenzivna i opisivala je emocije više od bilo kojeg djela neoklasične književnosti. Američka obuzetost slobodom postaje veliki izvor motivacije za romantične pisce i mnogi su bili oduševljeni slobodnim izražavanjem emocija bez velikog straha od ismijavanja i polemika. Davali su također veliki naglasak na psihološku karakterizaciju likova, a glavni lik najčešće pokazuje krajnju osjećajnost i uzbuđenost.[61]
Djela romantizma razlikuju se od prethodnih djela zato jer se obraćaju široj publici, djelomično i zbog šire distribucije knjiga i njihove manje cijene.[26] Razdoblje romantizma je karakteristično po povećanom broju žena spisateljica i po značajnom povećanju ženske čitateljske publike.
Bard, ulje na platnu velškog slikaraThomasa Jonesa iz 1774., karakteristična kombinacija romantizma i nacionalizma.
Romantizam u vizualnim umjetnostima najprije se manifestirao uslikanju pejzaža, kada su u ranim 1760-ima britanski umjetnici započeli sa slikanjem divljine i oluja, kao igotičke arhitekture.Caspar David Friedrich iWilliam Turner rođeni su s godinom dana razlike 1774. i 1775. i doveli su njemačko i englesko slikarstvo pejzaža do svog ekstrema upravo u razdoblju romantizma, iako su se obojica obrazovali kada su prvi oblici romantizma već bili prisutni u likovnoj umjetnosti.John Constable, rođen 1776., bio je bliže engleskoj tradiciji slikanja pejzaža,ali njegove slike velikog formata, "šestostopaši" inzistirale su na herojskom statusu djea zavičaja u kojem je odrastao, što je bioizazov hijerarhiji kategorija koja je degradirala pejzažno slikarstvo na niži status. Turner je također slikao vrlo velike pejzaže, prije svega morske, kao i pejzaže sa sitnim figurama pretvarajući tako djelo uhistorijsko slikarstvo u maniriClaudea Lorraina, slično kasnobaroknom umjetnikuSalvadoru Rosi čiji su pejzaži sadržavali elemente koje su romantičari često koristili i ponavljali. Friedrich je pak mnogo koristio usamljene pojedinačne figure ili oblike kao npr. križeve postavljene unutar ogromnog pejzaža, "pretvarajući ih tako u sliku prolaznosti ljudskog života i predosjećanje smrti".[62]
Drugi su umjetnici u svojim djelima izražavali osjećaje koji su se priklanjali mistici, mnogi od njih su tako napuštali klasično crtanje i proporcije. Među takve spadajuWilliam Blake iSamuel Palmer, drugi pripadnici romantičarskog umjetničkog pokretaAncients u Engleskoj iPhilipp Otto Runge u Njemačkoj. Kao i Friedrich, nitko od ovih umjetnika nije imao značajniji utjecaj na slikarstvo19. vijeka nakon njihove smrti. Tek je u20. vijeku došlo do njihovog ponovnog otkrića, iako je Blake bio otprije poznat kao pjesnik. Vodeći norveški slikar tog dobaJohan Christian Dahl bio je pod jakim utjecajem Caspara Friedricha. Drugi romantičarski umjetnički pokretnazarenci smješten je u Rimu, a činili su ga njemački i austrijski slikari. Ovaj je pokret bio aktivan od1810. i krenuo je drugačijim putem, dajući naglasak na medievalizaciji historijskog slikarstva s religioznim i nacionalističkim temama.[63]
Romantizam se u francuskoj umjetnosti pojavio sa zakašnjenjem zbog jakog utjecajaneoklasicizma na akademskoj razini, ali unapoleonskom periodu postaje sve više popularan, u početku u obliku historijskog slikarstva podređenog propagandi novog režima. Među najranijim primjerima režimskog romantičnog slikarstva jeGirodetovo djeloOssian prima duhove francuskih heroja, za Napaleonov dvoracChâteau de Malmaison. Girodetov stari učiteljJacques-Louis David bio je zbunjen i razočaran smjerom svog učenika, te je izjavio: "Ili je Girodet lud, ili ja ne znam ništa o likovnoj umjetnosti".[64] Nova generacija francuske škole,[65] razvija vlastiti romantični stil, koji se uglavnom koncentrira na historijsko slikarstvo s političkom porukom.Théodore Géricault (1791. – 1824.) postigao je svoj prvi uspjeh sa slikomChasseur u jurišu, herojskoj vojnoj figuri inspiriranojRubensom, naPariškom Salonu 1812., ali njegovo slijedeće bitno djelo,Splav Meduze iz 1821., postaje najveće dostignuće romantičnog historijskog slikarstva, sa u ono vrijeme snažnu antivladinom porukom.
Eugène Delacroix (1798. – 1863.) postiže svoj prvi uspjeh na Salonu s djelimaDanteov čamac (1822.),Pokolj na Hiosu (1824.) iSardanapalova smrt (1827.). Druga od gore navedenih slika izGrčkog rata za nezavisnost, završena je iste godine Byronove smrti u istom ratu, a posljednja je inspirirana jednom od scena iz Byronovog djela. UzShakespearea, Byron je bio inspiracija mnogih Delacroixovih djela. On je također dugo boravio u Sjevernoj Africi i naslikao mnoge scene arapskih ratnika jahača. Njegova slikaSloboda vodi narod (1830.) je zajedno sMeduzom, jedna od najpoznatijih djela francuskog slikarstva romantizma. Termin "historijsko slikarstvo" koristi se još od italijanskerenesanse općenito za slikanje velike skupine figura, u romantizmu uistinu postaje slikarstvo historijskih scena, koje postaju dominantne u odnosu na one religijske i one s temom klasične mitologije.[66]
Francisco Goya je definiran kao "posljednji veliki slikar u čijoj su umjetnosti misao i promatranje uravnoteženi i kombinirani u oblikovanju besprijekornog jedinstva".[67] Međutim, do koje se mjere Goya može definirati romantičarem je složeno pitanje. U Španiji je naime još uvijek trajala borba za uvođenje vrijednostiprosvjetiteljstva, a Goya je bio jedan od njegovih pobornika. Demonska i antiracionalna čudovišta proizašla iz njegove mašte samo su površno nalik na one iz gotičkih fantazija u Sjevernoj Evropi, a on je u mnogo čemu ostao privrženklasicizmu irealizmu svog obrazovanja, te je s veseljem prigrlio realizam kraja19. vijeka.[68] On je, međutim, više od bilo kojeg drugog slikara svog doba, bio primjer romantičnih vrijednosti prikazivanja umjetnikovih osjećaja i osobnog svijeta imaginacije.[69] S ostalim romantičnim slikarima dijelio je također i slobodnije rukovanje kistom, s naglaskom na neravninama stvorenima potezom kista i naimpastu, što se u neoklasicizmu izbjegavalo u korist skromnijeg nanošenja boje.
Kiparstvo je u velikoj mjeri pružalo otpor utjecaju romantizma, djelomično iz tehničkih razloga, pošto se najcjenjeniji materijal tog doba,mramor, nije dao oblikovati u teatralne i otvorene geste. Vodeći evropski kipari tog doba,Antonio Canova iBertel Thorvaldsen, radili su uRimu i bili su uvjerenineoklasičari, nimalo voljni unijeti elemente srednjovjekovnog kiparstva, što bi mogao biti jedan od mogućih početaka romantične skulpture. Romantično kiparstvo razvilo se uglavnom u Francuskoj, dok je s izuzetkom nekolicine kipara primjericeRudolfa Maisona bilo gotovo nepostojeće u Njemačkoj.[70] Najpoznatiji kipar tog pokreta u Francuskoj bio jeFrançois Rude, najviše poznat kao neformalni predvodnik grupe kipara iz1830-ih smještene u bliziniSlavoluka pobjede u Parizu,Davida d'Angersa iAugustea Préaulta. Préaultov brončanireljefKlanje (fr.:La Tuerie), koji prikazuje strahote ratova s naglašenom strašću, izazvao je takav skandal naPariškom Salonu1834. da je sam Préault bio otjeran iz ove godišnje izložbe sa zabranom izlaganja od čak dvadeset godina.[71] Najznačajniji romantični kipar u Italiji bio jeLorenzo Bartolini.[72]
U Francuskoj se historijsko slikarstvo idealizirane srednjovjekovne i renesansne tematike nazivastilom Troubadour, pojam koji nema ekvivalenata u drugim državama, premda su se isti trendovi i tamo zbivali. Delacroix,Ingres iRichard Parkes Bonington svi su slikali u tom stilu, kao i manje poznatiPierre-Henri Révoil (1776. – 1842.) iFleury-François Richard (1777. – 1852). Njihove su slike često malog formata, prikazuju intimne privatne ili anegdotske ili vrlo dramatične trenutke. Životi velikih umjetnika, kao primjericeRafaella zabilježeni su s istim značajem kao životi vladara, a često su prikazivani i fikcijske figure. Fleury-RichardovValentina od Milana jadikuje za muževom smrću, prikazana je na Pariškom Salonu što označava početak tog stila, koji je trajao do sredine 19. vijeka, nakon čega je zamro pojavom akademskog historijskog slikarstva umjetnika kaoPaul Delaroche.[73]
Još jedan karakterističan trend romantizma bio je prikaz vrlo velikih apokaliptičnih historijskih scena, gdje se kombiniraju ekstremni prirodni fenomeni ili Božji bijes s ljudskom katastrofom u pokušaju da se nadmašiSplav Meduze. Danas se često vuče analogija takvih likovnih djela s modernim prikazom katastrofe u holivudskim filmovima. Vodeći engleski slikar ovog stila bio jeJohn Martin. U njegovim su slikama ljudske figure prikazivane u vrlo malom formatu kako bi se istaknula njihova beznačajnost i nemoć u odnosu na potrese i oluje, u pokušaju spašavanja od biblijskih nesreća ili događaja uposljednjim danima. Druga djela, uključujući i DelacroixovuSardanapalovu smrt prikazuju veće figure, inspirirana ranijim djelima, pogotovoPoussina iRubensa, ali s naglašenom emocionalnošću i specijalnim efektima.
Mnogi drugi slikari u ostalim dijelovima Evrope prihvaćaju romantični stil: U RusijiOrest Kiprenski,Vasilij Tropinin iIvan Ajvazovski koji se specijalizirao za prikaz morskih scena, te u NorveškojHans Gude sa svojim poznatim prikazimafjordova. Vodeći umjetnik romantizma u Italiji bio jeFrancesco Hayez (1791. – 1882.) koji je djelovao sredinom 19. vijeka u Milanu. Njegova duga, plodna i vrlo uspješna karijera započela je u znaku neoklasicizma, potom je slijedilo dugo romantično razdoblje i na poslijetku završava kao sentimentalni slikar mladih djevojaka. Za njegovog romantičnog perioda stvorio je mnoge historijske prikaze u "trubadurskom" stilu, ali u vrlo velikom formatu, pod značajnim utjecajemTiepola i drugih kasnobaroknih italijanskih majstora.
Književni romantizam uSAD-u imao je ekvivalent u vizualnim umjetnostima, najviše u isticanju neukroćene američke prirode upejzažima umjetničke školeHudson River. Slikari kaoThomas Cole,Albert Bierstadt,Frederic Edwin Church i drugi često su prikazivali romantične teme u svojim djelima. Ponekad su slikali i drevne ruševineStarog svijeta, kao primjerice Churchevo djeloIzlazak Sunca u Siriji. Ova su djela bila izraz gotskih osjećaja smrti i propadanja. Nastojali su također prikazati ideal romantizma o moćnoj prirodi koja će nadživjeti prolazne čovjekove tvorevine. Najčešće su nastojali raditi na način da se razlikuju od svojih evropskih kolega tako što su oslikavali isključivo američke scene i pejzaže. Ovu ideju o američkom identitetu u svijetu umjetnosti nalazimo u pjesmiW. C. Bryanta, "Coleu, pjesniku, na polasku u Evropu" (eng.:To Cole, the Painter, Departing for Europe), u kojoj Bryant potiče Colea da upamti snažne scene koje se mogu vidjeti samo u Americi.
Neki su američki slikari promicali književnu ideju o “plemenitom divljaku” (kao npr. slika Alberta BierstadaThe Rocky Mountains, Lander's Peak) idealiziranim prikazivanjem životaSjevernoameričkih Indijanaca u harmoniji s prirodom. Djela Thomasa Colea teže kaalegoriji, vrlo otvoreno u seriji slikaPut života (en.:The Voyage of Life) naslikanih u ranim 1840-ima, koje prikazuju etape života usred strašne i ogromne prirode.
Romantizam u muzici je uglavnom njemački fenomen, toliko da ga jedno ugledno referentno djelo definira u pojmovima "uloge muzike u estetici njemačkog romantizma".[74] Druga francuska enciklopedija tvrdi da se njemački temperament općenito "može opisati kao dubok utjecaj romantizma na njemačke muzičare" i da jedini je istinski predstavnik romantizma u francuskoj muziciHector Berlioz, dok je u Italiji jedino veliko ime romantizmaGiuseppe Verdi, "neka vrsta opernog [Victora] Hugoa, obdarenog istinskim genijem za dramatične efekte". U svakom slučaju, velika popularnost njemačke romantične muzike pokrenula je, "što zbog imitacije, što iz reakcije", često nacionalistički inspiriranu modu među poljskim, češkim, mađarskim, ruskim i skandinavskim muzičarima, uspješnu više "iz nemuzičkih svojstava nego zbog istinske umjetničke vrijednosti samih djela".[75]
Premda pojam "romantizam" kad se odnosi na muziku podrazumjeva period od 1800-ih do 1850-ih, drugdje do 1900-ih, suvremeno korištenje "romantičnog" na muziku ne podudara se s izvornim značenjem. Jedno od najranijih korištenja ovog pojma u muzici nalazimo 1789. u djeluMémoiresAndréa Grétrya.[76] Ovo je korištenje pojma od posebnog interesa jer je to francuski pisani izvor o pojavi u kojoj su dominirali Nijemci, ali i zato što eksplicitno priznaje utjecajJeana-Jacquesa Rousseaua (on sam je između ostalog bio kompozitor) i time uspostavlja vezu s jednom od najutjecajnijih ličnosti na pokret romantizma općenito.[77] In 1810Ernst Hoffmann je imenovaoMozarta,Haydna iBeethovena "trojicom majstora instrumentalne skladbe" koji "udišu jedan i isti romantični duh". On opravdava ovaj nazor na temelju dubine ekspresije ovih kompozitora i njihove markantne individualnosti. Prema Hoffmanovom mišljenju, u Haydnovoj muzici, prevladava "dječačko, spokojno raspoloženje", dok nas Mozart (npr. uSimfoniji br. 39) "vodi u dubinu duhovnog svijeta", s elementima straha, ljubavi i tuge, "s predosjećajem beskonačnog… u vječnom plesu sfera". Beethovenova muzika, s druge strane, zrači osjećajem "čudovišnog i nemjerljivog",s boli beskrajne čežnje koja "gori u ašim prsima u potpuno koherentnom suglasju svih strasti".[78] Ovo uzdizanje u vrednovanju čistih emocija rezultirala je uzdizanju muzike iz podređene pozicije u odnosu na pisanu i vizualnu umjetnost u kojoj se nalazila u prosvjetiteljstvu. Pošto se muzika smatrala slobodnom od ograničenja razuma, likova, i bilo kojeg drugog određenog koncepta, mnogi su je autori, kaoWackenroder iTieck kasnije iSchelling iWagner, smatrali nadmoćnom u odnosu na druge umjetnosti, onu koja najbolje može izraziti tajne svemira, evocirati svijet duha, beskonačnost i apsolut.[79]
Kronološko podudaranje muzičkog i književnog romantizma trajalo je do sredine 19. vijeka, sve dokRichard Wagner nije ocrnio muzikuMeyerbeera iBerlioza kao "neoromantičnu": "Opera, na koju ćemo se sada vratiti, progutala je također i Berliozov neoromantizam kao punašnu ukusnu kamenicu, čija joj je probava dala novi svježi i bogat izgled".[80]
Tek je krajem 19. vijeka novonastala naučna disciplinaMusikwissenschaft (muzikologija), predložila razlikovanje između klasičnog perioda u muzici i onog romantičnog. Ključna figura ovog trenda bio jeGuido Adler, koji je smatrao Beethovena iFranza Schuberta ao tranzicijske, ali esncijalno klasične kompozitore, dok je romantizam dosegao potpunu zrelost tek s postbetovenovskom generacijom kompozitora kao što suFrédéric Chopin,Robert Schumann, Berlioz, iFranz Liszt. Iz Adlerovog viđenja, vidljivih u knjigama kaoDer Stil in der Musik (1911.), kompozitoriNove njemačke škole i razni nacionalistički kompozitori kasnog 19. vijeka nisu bili romantičari već "moderni" ili "realisti" (po analogiji iz područja slikarstva i književnosti) i takva podjela ostaje dominantna kroz prve dekade 20. vijeka.[77]
U drugoj četvrtini 20. vijeka, svijest da je početkom 1900-ih došlo do radikalnih promjena u muzičkoj sintaksi izazvala je novi preokret u historijskom gledištu, stoga se prijelaz u novo stoljeće gleda kao razdoblje odlučujućeg prekida s muzičkom prošlošću. To je pak dovelo historičare muzike kaoAlfreda Einsteina[81] da produži "romantičnu eru" u muzici kroz cijeli 19. vijek i prvu dekadu 20. vijeka. Ta je ideja ostala u nekim standardnim referentnim djelima kaoThe Oxford Companion to Music[82] iGroutovaHistory of Western Music[83], ali je doživjela i kritike. Ugledni njemački muzikologFriedrich Blume, glavni urednik prvog izdanjaDie Musik in Geschichte und Gegenwart (1949. – 1986.), prihvatio je raniju poziciju da klasicizam i romantizam zajedno predstavljaju jedinstveni period koji je počeo sredinom 18. vijeka, ali istovremeno tvrdi da se taj period nastavio u 20. vijek, uključujući njegov razvoj između dva svjetska rata u oblikuekspresionizma ineoklasicizma.[84] Ovo je stajalište prisutno i u nekim istaknutim suvremenim referentnim djelima kao što jeNew Grove Dictionary of Music and Musicians[77] i novo izdanjeMusik in Geschichte und Gegenwart.[85]
Prema suvremenoj muzičkoj kulturi, romantični muzičar slijedio je senzibilitet publike srednje klase umjesto dvorskog patrona, kao što je bio slučaj s ranijim muzičarima i kompozitorima. Javnu ličnost tog doba karakterizirala je nova generacija virtuoza koja je postala poznata po svojim solo nastupima, što je utjelovljeno u koncertnim turnejamaPaganinija iLiszta. Dirigent počinje biti značajna figura, o je čijem umijeću ovisila interpretacija sve složenijih glazbenih djela.[86]
Akseli Gallen-Kallela, "Kovanje Sampoa" (The Forging of the Sampo), 1893. Ovaj finski umjetnik tražio je inspiraciju u finskom "nacionalnom epu",Kalevali
Pokret romantizma je utjecao na mnoge aspekte intelektualnog života, stoga su romantizam i nauka bile u jakoj vezi, posebno u periodu od 1800. do 1840. Na mnoge načnike su utjecale razne verzije djelaNaturphilosophieJohanna Gottlieba Fichtea, kao i djelaSchellinga,Hegela i drugih. Bez da napuštajuempirizam, nastojali su svojim radom otkriti ono što su oni doživljavali kao jedinstvenu i organsku prirodu. Engleski naučnik SirHumphry Davy, istaknuti romantični mislilac, tvrdio je da razumijevanje prirode zahtjeva “stav divljenja, ljubavi i obožavanja, […] osobni doživljaj.”[87] Vjerovao je da je znanje dostupno samo onima koji iskreno cijene i poštuju prirodu. Samorazumijevanje je važan aspekt romantizma. Ono ima manje veze s čovjekovom sposobnošću razumijevanja prirode (kroz čisti razum) i stoga kontroliranja iste, a više veze s emotivnom privlačnošću povezivanja s prirodom i njenog razumijevanja kroz harmoničnu koegzistenciju.[88]
Romantizam je vrlo jako, neki će reći i štetno djelovao napisanje historije.[89]Thomas Carlyle bio je vrlo utjecajan engleski esejist koji je kasnije postao historičar. Osmislio je i objasnio pojam "obožavanja heroja",[90] izdašno je i nekritički hvalio jake vođe kaoOlivera Cromwella,Fridrika Velikog iNapoleona. Romantični nacionalizam imao je u velikoj mjeri negativne efekte na pisanje historije 19. vijeka, pošto je svaka nacija imala tendenciju stvaranja vlastite verzije historije, a kritički stav, često i cinizam, ranijih historičara većinom je zamijenjen tendencijom stvaranja romantičnih priča s jasno određenim herojima i zlikovcima.[91] Nacionalistička ideologija ovog perioda davala je veliki naglasak na rasnoj koherenciji, drevnosti vlastitog naroda i imala je tendenciju veoma precijeniti kontinuitet između prošlih razdoblja i današnjice stvarajući tako nacionalne mitove. Historičari 20. vijeka uložili su velike napore u suzbijanju tih romantičnih historijskih mitova stvorenih u 19. vijeku.
U pokušaju da odijele i zaštite teologiju od naučnogredukcionizma, njemački postprosvjetiteljski teolozi 19. vijeka vođeniFriedrichom Schleiermacherom iAlbrechtom Ritschlom krenuli su drugim smjerom. Primijenili su romantični pristup ukorjenjivanja religije u unutarnji svijet ljudskog duha, tako da čovječja osjećajnost i osjetljivost prema duhovnim pitanjima sadrži religiju.[92]
Egide Charles Gustave Wappers,Epizoda iz Belgijske Revolucije 1830., Musée d'Art Ancien,Brussels, 1834., romantični prikaz zbivanja belgijskog slikara.Hans Gude,Fra Hardanger, 1847. Primjer norveškog romantičnog nacionalizma.
Jedna od ključnih ideja i najtrajnije naslijeđe romantizma je ideja nacionalizma, koja je postala središnja tema romantične umjetnosti i političke filozofije tog doba. Od samih početaka ovog pokreta, fokusiranog na razvoj nacionalnih jezika ifolklora i davanja značenja lokalnim običajima i tradicija, do pokreta koji će nanovo iscrtati mapu Evrope i dovesti do poziva na samoopredjeljenje nacija, nacionalizam je bio jedan od ključnih medija romantizma, njegove uloge, izražaja i misli. Jedna od najvažnijih funkcija pozivanja nasrednji vijek u to doba bila je ona nacionalistička, a popularna i epska poezija bili su njeni instrumenti. To je vidljivo u Njemačkoj i Irskoj, gdje se oživljavao fundamentalni germanski i keltski supstrat prisutan prije romanizacije i latinizacije, kao i u Kataloniji koja je oživljavala katalonstvo prije hispanizacije katoličkih svećenika u 15. vijeku, kad je aragonska kruna spojena s kastiljskim plemstvom.
Rani romantični nacionalizam bio je snažno inspiriranRousseauom, te idejamavon Herdera i njegovom tvrdnjom iz 1784. da geografija formira gospodarstvo ljudi i oblikuje njihove običaje i društvo.
Prirod nacionalizma se, međutim, dramatično mijenja nakonFrancuske revolucije sNapoleonovim dolaskom na vlast i reakcijama drugih nacija. Napoleonov nacionalizam irepublikanstvo, djelovali su u početku kao inspiracija pokretima u drugim nacijama: samoopredjeljenje i svijest o nacionalnom jedinstvu bile su navedene kao dva razloga zašto je Francuska sposobna pobijediti druge zemlje na bojnom polju. Ali nakon što jeFrancuska Prva Republika postalaPrvo Francusko Carstvo, Napoleon više nije inspiracija za nacionalizam, već nacionalizam postaje instrument borbe protiv njega. UPrusiji je razvoj duhovne obnove kao sredstva za borbu protiv Napoleona, zagovarao između ostalih iJohann Gottlieb Fichte, učenikImmanuela Kanta. RiječVolkstum, ili nacionalnost, stvorena je na njemačkom jeziku kao dio otpora protiv tada osvajačkog cara. Fichte je izrazio jedinstvo jezika i nacije u svom obraćanju "njemačkoj naciji" 1806.:
Oni koji govore isti jezik združeni su jedni s drugim višestrukošću nevidljivih veza po samoj naravi, puno prije nego što ljudska umjetnost počinje; oni razumiju jedan drugog i imaju moć nastavljanja da se sve jasnije i jasnije sami razumiju; oni pripadaju zajedno i po naravi su jedno i čine neodvojivu cjelinu.... Tek kada se svaki narod, prepušten sebi, razvije i formira u skladu sa svojom osobitom kvalitetom i tek kada se u svakom narodu svaki pojedinac razvije u skladu s tom općom kvalitetom te u skladu sa svojom osobitom kvalitetom - tada i samo tada pojavit će se manifestacija božanstvenosti u svojem istinskom ogledalu kao što bi trebala biti.[93]
Ovaj nacinalistički nazor inspirirao je mnoge autore kao npr.braću Grimm na prikupljanje narodnih priča, na oživljavanje starih epova kao nacionalnih i izmišljanje novih epova predstavljajući ih kao stare, kao primjericeKalevale sastavljene od starih finskih priča i folklora iliOssiana čije je predstavljen antičko porijeklo potpuno izmišljeno. Ideja da su bajke, osim ako su kontaminirane vanjskim književnim izvorima, ostale očuvane u izvornom obliku tisuće godina nije bila tipična samo za romantične nacionaliste, ali se odlično uklapala u njihov stav da te priče izražavaju iskonsku prirodu ljudi. Braća Grimm su npr. odbacili mnoge priče koje su sakupili zbog njihove sličnosti s pričamaCharlesa Perraulta, što je po njihovom mišljenju bio dokaz da nisu autentično njemačke.[94]Trnoružica je preživjela u njihovoj zbirci samo zato jer ih je priča oBrynhildr uvjerila da je figura uspavane princeze autentično njemačka.
Romantizam je igrao ključnu ulogu u nacionalnom buđenju mnogih srednjeevropskih naroda koji nisu imali svoje nacionalne države, isto kao i uPoljskoj, koja je izgubila nezavisnost nakon što je ruska vojska za vrijemeNikole I ugušilaNovembarski ustanak. Oživljavanje i reinterpretacija drevnih mitova, običaja i tradicija od strane romantičnih pjesnika i slikara poticala je razlikovanje vlastitih kultura od kultura dominantnih nacija i kristaliziranje mitografije romantičnog nacionalizma. Patriotizam, nacionalizam, revolucija i oružana borba za nezavisnost postale su također popularne teme u umjetnosti tog perioda.
↑David Levin,History as Romantic Art: Bancroft, Prescott, and Parkman (1967.)
↑Gerald Lee Gutek,A history of the Western educational experience (1987.), poglavlje 12
↑Ashton Nichols, "Roaring Alligators and Burning Tygers: Poetry and Science from William Bartram to Charles Darwin,"Proceedings of the American Philosophical Society 2005. 149(3): str. 304. – 315.
↑"'osobita stvar,' nastavlja Bazarov, 'ovi smiješni stari romantičari! Dovedu svoj nervni sistem u stanje uzrujanosti i tada je, naravno, njihova ravnoteža rastrojena.'" (Ivan Turgenjev,Očevi i sinovi, poglavlje 4 [1862.])
↑Ruthven (2001) str.40. citat: "Ideologija romantizma je literarno autorstvo, koje shvaća literarno djelo kao autonomni objekt kojeg je stvorio individualac genije."
↑Spearing (1987) citat: "Može nam se činiti začuđujućim, pošto živimo nakon što je romantizam transformirao stare ideje o književnosti, da se u srednjem vijeku autoritet cijenio više od originalnosti."
Veći dio umjetnosti je bio i je repetitivan. Koncept apsolutne originalnosti je suvremen, rođen za vrijeme romantizma; klasična umjetnost je u velikoj mjeri serijska, a "moderna" avangarda (iz početka ovog vijeka) izazvala je ideju romantizma o "kreaciji iz ničega", tehnikama kolaža, brkovima na Mona Lisi, umjetnosti radi umjetnosti i tako dalje.
↑Day, 1–3; ultrakonzervativni romantičar bio jeJoseph de Maistre, ali mnogi romantičari, npr. Wordsworth, kretali su se iz mladenačkog radikalizma prema konzervativnom nazoru starijih godinama.Samuel Palmer je jedini objavio tekst koji se protivio ukidanjuCorn Laws.
↑Three Critics of the Enlightenment: Vico, Hamann, Herder, Pimlico, 2000.ISBN0-7126-6492-0 je jedna od mnogihBerlinovih publikacija o prosvjetiteljstvu i njegovi su neprijatelji puno učinili da populariziraju koncept protuprosvjetiteljstva koji se karakterizira,relativistički,anti-racionalistički,vitalistički i organski
↑Darrin M. McMahon, "The Counter-Enlightenment and the Low-Life of Literature in Pre-Revolutionary France"Past and Present br. 159 (maj 1998:77–112) str. 79 bilješka 7.
↑Sutherland, James (1958.)English Satire str.1. Postoji nekoliko iznimki, najpoznatiji od njih je Bayron, koji je koristio satiru u nekoliko svojih najvažnijih djela. Bloom, str. 18.
↑John Keats. By Sidney Colvin, str. 106. Elibron Classics
↑Thomas Chatterton, Grevel Lindop, 1972, Fyffield Books, str. 11.
↑Zipes, Jack (1988.). The Brothers Grimm: From Enchanted Forests to the Modern World (1. izdanje izd.). Routledge. str. str. 7. – 8.. ISBN0-415-90081-6.
↑Bar je pokušao; Kean je glumio tragičnog Leara na vlastiti način. Publika to nije dobro prihvatila, i na žalost, vratio se na verziju}ahuma Tatea s komičnim završetkom, koji je bio standard od 1689. VidiStanley Wells, "Introduction" fromKing LearOxford University Press, 2000, str. 69.
↑Leon Dyczewski,Values in the Polish cultural tradition (2002) str. 183
↑Christopher J. Murray,Encyclopedia of the romantic era, 1760–1850 (2004) svezak 2. str. 742.
↑La nuova enciclopedia della letteratura. Milan: Garzanti. 1985.. str. str. 829..
↑Philip W. Silver,Ruin and restitution: reinterpreting romanticism in Spain (1997.) str. 13.
↑Gerald Brenan,The literature of the Spanish people: from Roman times to the present (1965.) str. 364.
↑Roberto González Echevarría and Enrique Pupo-Walker,The Cambridge History of Latin American Literature: Brazilian Literature (1996) svezak 2 str. 367.
↑59,059,1George L. McMichael and Frederick C. Crews, eds.Anthology of American Literature: Colonial through romantic (6th ed. 1997) p 613
↑"Romanticism, American," inThe Oxford Dictionary of American Art and Artists, Ann Lee Morgan (Oxford University Press, 2007.)online
↑The relationship of the American poet Wallace Stevens to Romanticism is raised in the poemAnother Weeping Woman and its commentary.
↑Cunningham, A., and Jardine, N., ed.Romanticism and the Sciences, str.15.
↑Bossi, M., and Poggi, S., ed.Romanticism in Science: Science in Europe, 1790–1840, p.xiv; Cunningham, A., and Jardine, N., ed.Romanticism and the Sciences, str.2.
Adler, Guido. 1911.Der Stil in der Musik. Leipzig: Breitkopf & Härtel.
Adler, Guido. 1919.Methode der Musikgeschichte. Leipzig: Breitkopf & Härtel.
Adler, Guido. 1930.Handbuch der Musikgeschichte, second, thoroughly revised and greatly expanded edition. 2 vols. Berlin-Wilmersdorf: H. Keller. Reprinted, Tutzing: Schneider, 1961.
Berlin, Isaiah. 1990.The Crooked Timber of Humanity: Chapters in the History of Ideas, ed. Henry Hardy. London: John Murray.ISBN0-7195-4789-X.
Bloom, Harold (ed.). 1986.George Gordon, Lord Byron. New York: Chelsea House Publishers.
Blume, Friedrich. 1970.Classic and Romantic Music, translated by M. D. Herter Norton from two essays first published inDie Musik in Geschichte und Gegenwart. New York: W. W. Norton.
Bowra, C. Maurice. 1949.The Romantic Imagination (in series, "Galaxy Book[s]"). New York: Oxford University Press.
Boyer, Jean-Paul. 1961. "Romantisme".Encyclopédie de la musique, edited by François Michel, with François Lesure and Vladimir Fédorov, 3:585–87. Paris: Fasquelle.
Grétry, André-Ernest-Modeste. 1789.Mémoires, ou Essai sur la musique. 3 vols. Paris: Chez l’auteur, de L'Imprimerie de la république, 1789. Second, enlarged edition, Paris: Imprimerie de la république, pluviôse, 1797. Republished, 3 vols., Paris: Verdiere, 1812; Brussels: Whalen, 1829. Facsimile of the 1797 edition, Da Capo Press Music Reprint Series. New York: Da Capo Press, 1971. Facsimile reprint in 1 volume of the 1829 Brussels edition, Bibliotheca musica Bononiensis, Sezione III no. 43. Bologna: Forni Editore, 1978.
Grout, Donald Jay. 1960.A History of Western Music. New York: W. W. Norton & Company, Inc.
Hoffmann, Ernst Theodor Amadeus. 1810. "Recension: Sinfonie pour 2 Violons, 2 Violes, Violoncelle e Contre-Violon, 2 Flûtes, petite Flûte, 2 Hautbois, 2 Clarinettes, 2 Bassons, Contrabasson, 2 Cors, 2 Trompettes, Timbales et 3 Trompes, composée et dediée etc. par Louis van Beethoven. à Leipsic, chez Breitkopf et Härtel, Oeuvre 67. No. 5. des Sinfonies. (Pr. 4 Rthlr. 12 Gr.)".Allgemeine musikalische Zeitung 12, no. 40 (4 July), cols. 630–42 [Der Beschluss folgt.]; 12, no. 41 (11 July), cols. 652–59.
Ruthven, Kenneth Knowles. 2001.Faking Literature. Cambridge and New York: Cambridge University Press.ISBN0-521-66015-7 (cloth);ISBN0-521-66965-0 (pbk).
Samson, Jim. 2001. "Romanticism".The New Grove Dictionary of Music and Musicians, second edition, edited byStanley Sadie andJohn Tyrrell. London: Macmillan Publishers.
Wagner, Richard.Opera and Drama, translated by William Ashton Ellis. Lincoln: University of Nebraska Press, 1995. Originally published as volume 2 ofRichard Wagner's Prose Works (London: Kegan Paul, Trench, Trubner & Co., 1900), a translation fromGesammelte Schriften und Dichtungen (Leipzig, 1871–73, 1883).
Warrack, John. 2002. "Romanticism".The Oxford Companion to Music, edited by Alison Latham. Oxford and New York: Oxford University Press.ISBN0-19-866212-2.
Wehnert, Martin. 1998. "Romantik und romantisch".Die Musik in Geschichte und Gegenwart: allgemeine Enzyklopädie der Musik, begründet von Friedrich Blume, second revised edition. Sachteil 8: Quer–Swi, cols. 464–507. Basel, Kassel, London, Munich, and Prague: Bärenreiter; Stuttgart and Weimar: Metzler.
Cavalletti, Carlo. 2000.Chopin and Romantic Music, translated by Anna Maria Salmeri Pherson. Hauppauge, NY: Barron's Educational Series. (Hardcover)ISBN0-7641-5136-3;ISBN978-0-7641-5136-1.
Ciofalo, John J. 2001. "The Ascent of Genius in the Court and Academy."The Self-Portraits of Francisco Goya. Cambridge University Press.
Cox, Jeffrey N. 2004.Poetry and Politics in the Cockney School: Keats, Shelley, Hunt and Their Circle. Cambridge University Press.ISBN9780521604239
Dahlhaus, Carl. 1979. "Neo-Romanticism".19th-Century Music 3, no. 2 (November): 97–105.
Dahlhaus, Carl. 1980.Between Romanticism and Modernism: Four Studies in the Music of the Later Nineteenth Century, translated by Mary Whittall in collaboration with Arnold Whittall; also with Friedrich Nietzsche, "On Music and Words", translated by Walter Arnold Kaufmann. California Studies in 19th Century Music 1. Berkeley: University of California Press.ISBN0-520-03679-4 (cloth); 0520067487 (pbk). Original German edition, asZwischen Romantik und Moderne: vier Studien zur Musikgeschichte des späteren 19. Jahrhunderts. Munich: Musikverlag Katzbichler, 1974.
Dahlhaus, Carl. 1985.Realism in Nineteenth-Century Music, translated by Mary Whittall. Cambridge and New York: Cambridge University Press.ISBN0-521-26115-5 (cloth);ISBN0-521-27841-4 (pbk). Original German edition, asMusikalischer Realismus: zur Musikgeschichte des 19. Jahrhunderts. Munich: R. Piper, 1982.ISBN3-492-00539-X.
Fabre, Côme, and Felix Krämer (eds.). 2013.L'ange du bizzare: Le romantisme noire de Goya a Max Ernst, à l'occasion de l'Exposition, Stadel Museum, Francfort, 26 septembre 2012 – 20 janvier 2013, Musée d'Orsay, Paris, 5 mars – 9 juin 2013. Ostfildern: Hatje Cantz.ISBN9783775735902.
Fay, Elizabeth. 2002.Romantic Medievalism. History and the Romantic Literary Ideal. Houndsmills, Basingstoke: Palgrave.
Geck, Martin. 1998. "Realismus".Die Musik in Geschichte und Gegenwart: Allgemeine Enzyklopädie der Musik begründe von Friedrich Blume, second, revised edition, edited by Ludwig Finscher. Sachteil 8: Quer–Swi, cols. 91–99. Kassel, Basel, London, New York, Prague: Bärenreiter; Suttgart and Weimar: Metzler.ISBN3-7618-1109-8 (Bärenreiter);ISBN3-476-41008-0 (Metzler).
Gillespie, Gerald,Manfred Engel, and Bernard Dieterle (eds.). 2008.Romantic Prose Fiction (= A Comparative History of Literatures in European Languages, Bd. XXIII; ed. by the International Comparative Literature Association). Amsterdam, Philadelphia: John Benjamins.ISBN978-90-272-3456-8. [esp. pp. 263–295].
Gossman, Lionel. 2007. “Making of a Romantic Icon: The Religious Context of Friedrich Overbeck’s ‘Italia und Germania.’” Philadelphia: American Philosophical Society.ISBN0-87169-975-3.
Holmes, Richard. 2009.The Age of Wonder: How the Romantic Generation Discovered the Beauty and Terror of Science. London: HarperPress.ISBN9780007149520. New York: Pantheon Books.ISBN9780375422225. Paperback reprint, New York: Vintage Books.ISBN978-1-4000-3187-0
Rosen, Charles. 1995.The Romantic Generation. Cambridge, Mass.: Harvard University Press.ISBN0-674-77933-9.* Rosenblum, Robert,Modern Painting and the Northern Romantic Tradition: Friedrich to Rothko, (Harper & Row) 1975.
Rummenhöller, Peter. 1989.Romantik in der Musik: Analysen, Portraits, Reflexionen. Munich: Deutscher Taschenbuch Verlag; Kassel and New York: Bärenreiter.
Schenk, H. G. 1966.The Mind of the European Romantics: An Essay in Cultural History.: Constable.
Spencer, Stewart. 2008. "The 'Romantic Operas' and the Turn to Myth". InThe Cambridge Companion to Wagner, edited by Thomas S. Grey, 67–73. Cambridge and New York: Cambridge University Press.ISBN0-521-64299-X (cloth);ISBN0-521-64439-9 (pbk).
Gossman, Lionel (2007). The Making of a Romantic Icon: The Religious Context of Friedrich Overbeck's Italia und Germania. Philadelphia: American Philosophical Society. ISBN9780871699756.
Tekiner, Deniz. 2000.Modern Art and the Romantic Vision. Lanham, MD. University Press of America.ISBN9780761815280 (cloth);ISBN9780761815297 (pbk.).
Workman, Leslie J. 1994. "Medievalism and Romanticism".Poetica 39–40: 1–34.
_-_Google_Art_Project_(cropped).jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpeg)
.jpg)
.jpg)
_-_Google_Art_Project.jpg)
.jpg)
