Rana Renesansa (talijanski:quattrocento) je prvo umjetničko razdobljerenesanse koje traje kroz cijeli 15. vijek, pretežito na tluItalije.
Italija je odigrala vodeću ulogu u razvijanju renesanse, i to prvenstveno gradFirenca, a zatim iPadova,Rim,Venecija … sve do početka 16. vijeka kad se nastavlja u cijeloj Evropi. Društveno uređenje je sličilo onome u antičkoj Grčkoj, bilo je prepuno gradova-država koje su se natjecale i ratovale jedna protiv druge. Ti gradovi-države razvijali sumanufakturnu proizvodnju, trgovinu, zemljopisna otkrića,tiskarstvo (Gutenberg,1440.) i nauku. Trgovanje s udaljenim krajevima ruši stare strahove od prostora i prirode kojima se sada pristupa na znanstven način (manje kroz teološke dogme), tako se razvijaju: matematika, medicina …; otvaraju se prva sveučilišta (Padova, i dr.)
Renesansa je prvo razdoblje u povijesti umjetnosti koje je bilo svjesno svoga postojanja i koje je samo sebi iskovalo ime (franc.Renaissance = preporod). U ovom razdoblju antika je smatrana vrhuncem čovjekovih stvaralačkih snaga, pa su sve umjetnosti i znanosti koje su cvjetale u antici ponovno bile oživljene.
Umjetnici po prvi puta bivaju cijenjeni i priznati kao stvaraoci. Renesansni čovjek priznavao je da je razdoblje klasike nepovratno mrtvo, a cilj mu je bio dostići ga i nadići. U želji da se potpuno odbacisrednji vijek i preporodiantika u Evropi je počelo stvaranje modernog čovjeka.
Gotika je otkrila čovjeka i priznala svijet; renesansni čovjek nastavlja to poistovjećivanjem sa svijetom, ostvarujući harmoniju svijeta i čovjeka. Dakle, čovjek se stavlja u jedan racionalni, realni, prostor koji je zapravo humaniziran. Ideal renesanse je u skladnom odnosu dijelovakompozicije. Renesansna kompozicija je trodimenzionalni prostor, u kojem, za razliku od magijskog i čudima napučenog svijeta srednjeg vijeka, postoje samo moguće stvari i mogući odnosi. Tako nastaje jedna umjetnost čija je karakteristika – realističnost, a ne bilo kakavidealizam.
Slijeđenje antičkih elemenata je bilo lako u Italiji jer je ona imala dovoljno klasičnih spomenika kojima se mogla nadahnjivati. U arhitekturi se odmah krenulo od tri već zadata grčka reda (dorski red,jonski red ikorintski red), pa se oblik i veličina stupova nisu morali ponovno određivati, nego se iz antike preuzeo odgovarajući red.
Filippo Brunelleschi (1377.-1446.) je Firentinac koji se u početku bavio skulpturom i neko vrijeme boravio u Rimu gdje se oduševljava umjetnošću starog Rima. Vrijedno se i sistematski bavio crtanjem antičkih spomenika i zapravo je on otkriolinearnu perspektivu. To njegovo otkriće ostavilo je dalekosežne posljedice za razvojslikarstva renesanse, međutim on se sam sve više okretao arhitekturi. Njegova najvažnija djela na kojima je po prvi puta primijenio ostavštine antike bile su: -kupola Firentinske katedrale (tzv.Duomo iz1417. g.),Kapela Pazzi u Firenci s klasičnim elementima (polukružni luk, bačvasti svod, trijumfalni luk, arkade, kupola, narteks, centralni tip, grčki križ, kasetiranje, grčki stupovni redovi, i zlatni rez) i crkvaSan Lorenzo.
Po njemu je renesansna građevina - kutija koja se mora lako konstruirati, pa su geometrijske i matematičke vrijednosti vrlo jednostavne i do njih se dolazi jednostavnim izračunavanjem. Iz želje za jednostavnošću od svodova se koristi samo bačvasti, polukružni luk, a nekada se svodovi potpuno odbacuju i zamjenjuju ravnom tavanicom od drveta pa zidovi mogu biti tanji i ekonomičniji. Ove tavanice ponekada su jednostavno kasetirane (ravni strop skromno podijeljen, iskasetiran, u kvadrate). Cijelo rješenje osnove renesansne građevine uvijek podliježe zakonu simetrije koja je u arhitekturi renesanse služila kao osnovni princip.
Slobodan grad važan je u gospodarskom i civilizacijskom smislu za pojavu renesanse u Europi. Renesansa je i poznata po težnji da oblikovanjem prostora stvori "idealan grad". Općenito napredak svjetovnog duha renesanse, bogata vlastela i slobodni gradovi ogleda se u isticanju svjetovne arhitekture pred crkvenom. Ovo je vrijeme izgradnje prvih velikihpalača,vila i objekata društvenog karaktera pri čemu se preuzima konstrukcija rimskogdomusa, horizontalna podjela u dva-tri kata, sa jednostavnim ulazom u sredini i prozorima skoro bez ikakvih ukrasa koji se nižu jedan iznad drugog, obično po 9 prozora.
Leon Battista Alberti je najbolji primjer univerzalnog čovjeka renesanse koji se pokušavao izraziti na raznim poljima. Arhitekturom se počeo baviti relativno kasno (u svojim 40tim), a najprije se bavio raspravama o slikarstvu i kiparstvu. Za njega je idealna građevina centralnog tipa s antičkom dekoracijom.Palača Rucellai u Firenci (1446.-1451.) je simetrična trokatnica koja ima upečatljivo rustikalno pročelje. Rustika je oblaganje grubim neobrađenim kamenom površina arhitektonskih građevina; česta u renesansi.
Alberti također postavlja 3 osnovna načela arhitekture po antičkom arhitektuVitruviju koja su poredana po važnosti: čvrstoća, svrsishodnost i ljepota.
Njegova najpoznatija djela su:Palazzo Rucellai (Firenca), pročelje crkveSan Francesco i crkvaSan Andrea uMantovi. Fasada crkve San Andrea je uspješna kombinacija rimskihslavoluka i antičkog hrama. On je ujedno prvi arhitekt koji je primijetio važnost okoline za građevinu, zapravo pravilo po kojemu se arhitektura mora uklopiti u sredinu u kojoj se nalazi.
Ranorenesansna skulptura je ispunjena traganjem za vjerodostojnošću oblika i čovjekovog tijela uz stalno usavršavanje znanja. Isto tako javlja se težnja za monumentalnošću skulpture koja tako prestaje biti vezana za arhitekturu. Ako i je smještena u određeni arhitektonski prostor, onda se taj prostor projektira za tu skulpturu na taj način da joj se ne smije oduzeti smisao. Kipu se nastoji dati najbliži prirodni oblik, čovjek je od kostiju i mesa - osobnost, ne kao gotički lik. Nadalje, upotrebljava sematematička perspektiva,proporcionalna tijela i omogućeno je smještanje skulptura jedne pored druge, a česte su i kompozicije više figura. Renesansni majstori koji se izražavaju ureljefu koriste voluminoznost figura prvog plana u dubljem reljefu u odnosu na figure drugog plana koje su u plićem reljefu, te se tako dobiva učinkovit osjećaj dubine. Tehnička saznanja dovela su do obnove konjičke skulpture koja pored monumentalnosti nastoji uvijek što realnije prikazati konja, tijela konjanika i njihov međuodnos.
Prvi službeni akt talijanskog kiparstva 15. st. je natječaj za istočna vratakatedrale u Firenci (1435.). Na natječaju, koji je ujedno i bio prvi takve vrste, pobijedio je zlatarLorenzo Ghiberti. To je prvo veliko djelo talijanskog kiparstvaquattrocenta uz koje je povezano ime mladog kipara za kojeg se kaže da je uradio i sam nacrt za ova vrata. On je bioDonato di Niccolo di Betto Bardi kasnije poznat kaoDonatello.
Donatello (1386.-1466.) je zajedno s arhitektomFilippo Brunelleschijem uRimu proučavao klasične ostatke, na osnovu tih proučavanja nastala su djela inspirirana antikom s težnjom realnog prikaza ljudskog lika i njihovog karaktera. U nišamaOrSan Michele u Firenci Donatello je izradio "Sv. Marka" (1411.-13.) i "Sv. Jurja" (1415-17.). Ispod niše sa Sv. Jurajem nalaze se reljefi sa podvizima sveca. I to je prvi poznati reljef u perspektivi koji je ujedno prvi primjer u renesansi (oko 1417.) da se likovi smjeste u realističnu arhitekturu i krajolik. Nešto što nije uspjelo ni umjetnicima u antici.
U nišamaGiottovog zvonika Donatello je isklesao “4 proroka” (1416.-1435.). Ovi proroci se odlikuju snažnom modelacijom i odlučnom karakterizacijom.Oko 1425. g. radio je reljef “Herodova gozba” za katedralu uSieni. To je najstariji primjer reljefa rađenih po principu Brunelleschijeve linearne perspektive. DonatellovBrončaniDavid je prva gola skulptura u prirodnoj veličini još od antike. Dolaskom uPadovu gdje je uređivao katedraluSv. Antuna, ispred nje je napravio i veliki konjički spomenikGattamelate; umjetnikovo najveće djelo u bronci, prva konjanička skulptura nakon antike.
Andrea del Verrocchio (1435.-1488.) je najveći kipar na izmaku stoljeća. Jedini je poslije Donatella koji je imao nešto od njegovog domašaja i ambicije. Divna brončana grupaNevjerni Toma naOr San Michele rješava teški problem da se dva lika dovedu u jedinstvenu i zatvorenu cjelinu. Elokventnim pozama i drskom razmjenom gesti izmeđuKrista i Sv. Tome postignuta je drama koja je pojačana aktivnom draperijom s dubokim utorima. Ona je smiono naglašenim kontrastima postigla dojam monumentalne veličine. Ova skulptura direktno je utjecala naLeonarda,Michelangela iBaroknog kiparaBerninija.
Slikarstvo rane renesanse započelo je s pojavomMasaccia. Kao veliki uzor mu je poslužilo gotičko slikarstvoGiotta koji je slikao skoro 100 godina prije njega i načinio je par velikih koraka dalje od gotičkogikonografskog slikarstva. No Masaccio čini više, njegovi likovi su učvršćeni konturnom linijom, no oni posjeduju određenu individualnost i karakternost. Masaccio čak uvodi iperspektivu u svoje slike i to na taj način što prikazuje određene arhitektonske oblike u svojim slikama. To je najočitije u njegovoj sliciSveto trojstvo gdje su sveta tri lika smještena u arhitektonski okvir oltara renesansne katedrale. Sve je smješteno u arhitektonski okvir s izraženom perspektivom, pomalo tmurnih boja, specifičnom karakterizacijom likova i s bogatstvom polusjena (tal.chiaroscuro) na likovima.
Piero della Francesca je bio prvi umjetnik koji je znanstveno dokazao perspektivu i koji ju je uzeo kao vrhunac u umjetnosti kojemu treba težiti. Tek se na njegovoj sliciBičevanje Krista ističe istaknuta linearna perspektiva koja je naglašena smještajem u kubni prostor s izrazitim matematičkim, proračunatim skraćenjima. To se najočitije vidi u veličini likova u prvom planu u odnosu na druge i perspektivi pločica na podu i svodu. Ono što je osobito novo u ovoj slici je to što je umjetnik smjelo premjestio glavni događaj u drugi plan, a u prvom planu su mu tri pučanina, kao svjedoka bičevanja. Slikom vlada određena statičnost, likovi samo stoje, ne postoji ni jedan pokret, kao da je događaj na sceni. Ravnotežu umjetnik postiže i u nijansiranju boja, a može se prepoznati izlatni rez. Piero je važan i zbog oživljavanjaportreta koji će postati oblik širenja umjetnosti izvan paske crkve i početak ulaska u građanski dom.
.jpg)
Andrea Mantegna je zbilja dostojan spomena prije svega što je proučavanje perspektive doveo do vrhunca. Najizrazitije u njegovom djeluMrtvi Krist, gdje je Krist prikazan u sjajnom skraćenju s nogama u prvom planu. Krist je prikazan kao bilo koji čovjek, mrtvačke boje sa svetim ranama i prekriven mrtvačkim pokrovom. Likovi koji se uplakani javljaju s lijeve strane su tu samo da upotpune prostor. Sva se slika centrira na tome jadnom ispaćenom tijelu u skraćenju.
Sandro Botticelli, učenikFra Fillipa Lippija, vrlo rano odstupa od tradicionalnih predstavljanja svetih tema pod utjecajem “neoplatinizma”, pokreta koji je veličao idealizam antike. Tako nastaju slikeAlegorija proljeća gdje vlada njegovo nestvarno, idealizirano prikazivanje likova bez detalja, zanemarujući anatomiju potencirajući tako linearnost likova. Likovi su opet stavljeni u nestvarni pejzaž, potpuno osvijetljen bez realnog izvora svjetla. SlikaRođenje Venerino koja je u potpunosti u domenu prijašnjih. Dakle sve lepršavo, bez detalja u nadrealnom okruženju bez izvora svjetla.Pri kraju svoga života Botticelli se vraća sakralnim temama (brojni prikazi Madona) i udaljava se od linearnog rješenja slike uspješno istražujući boje.
