Prvi svjetski rat bio je globalni oružani sukob između dva saveza država (Antanta iSredišnje sile) koji se odvijao na više kontinenata od28. srpnja1914. do11. studenog1918. Posljedica rata bilo je više od 40 milijuna žrtava, uključujući približno 15 do 20 milijuna mrtvih vojnika i civila,[2] – što Prvi svjetski rat čini jednim od najsmrtonosnijih sukoba u modernoj ljudskoj povijesti (v.usporedbu) – i značajna razaranja država i ekonomija, te se smatra prvim ratom globalnih, svjetskih razmjera. Stoga je prvotno nazivanVeliki rat iliRat koji će okončati sve ratove. Oko 60 milijuna europskih vojnika bilo je mobilizirano od 1914. do 1918.[3][4]
Rat se vodio na nekoliko bojišta koja su naširoko okruživala Europu.Zapadno bojište odlikovalo se sustavomrovova i utvrđenja koje je odvajalaničija zemlja.[5] Ova su se utvrđenja prostirala dužinom većom od 600 km[5]. NaIstočnom bojištu velika prostranstva istočnoeuropskih nizina i ograničena željeznička mreža nisu omogućile da se ovdje razvije stanje kao na Zapadu, iako su sukobi bili podjednako žestoki. Na balkanskom, bliskoistočnom i talijanskom bojištu također su vođene žestoke borbe, a bitke su se odvijale i na moru te prvi put - i u zraku.
Rat je završen potpisivanjem nekoliko mirovnih sporazuma, od kojih je najvažnijiVersajski ugovor28. lipnja1919., iako su sile Antante potpisale primirje s Njemačkom11. studenog1918. Najuočljivija posljedica rata bila je nova teritorijalna podjela Europe. Sve članice Središnjih sila izgubile su teritorij, a stvorene su nove države. Njemačko Carstvo izgubilo je svoje kolonije, proglašeno je odgovornim za rat i prinuđeno da plaća veliku odštetu. Austro-Ugarska i Osmansko Carstvo bili su ukinuti. Od teritorija koje je zauzimala Austro-Ugarska stvorene suAustrija,Mađarska,Čehoslovačka iKraljevina SHS. Osmansko Carstvo je ukinuto: teritoriji carstva izvanAnadolije bili su dodijeljeni silama Antante kao protektorati, a jezgra Osmanskoga Carstva reorganizirana je uRepubliku Tursku.Rusko Carstvo, koje je izašlo iz rata nakonoktobarske revolucije, izgubilo je veliki dio svoje zapadne granice, a na tim teritorijima stvorene su nove države:Finska,Estonija,Latvija,Litva iPoljska. Nakon rata osnovana jeLiga Naroda kao međunarodna organizacija posvećena izbjegavanju budućih ratova i rješavanju sporova između država diplomatskim putem. Prvi svjetski rat označio je kraj poretka koji je postojao nakonNapoleonovih ratova i bio je važan faktor izbijanju Drugog svjetskog rata.
Pozadina
Uzroci
Uzroci Prvoga svjetskog rata mnogobrojni su i složeni, ali svoj korijen uglavnom imaju u neravnomjernom ekonomskom razvoju vodećih europskih zemalja u 19. stoljeću, odnosno činjenicom da su se mnoge države - kaoNjemačka,Italija iJapan - iz političkih i drugih razloga relativno kasno profilirale kao velike sile te nisu mogle ravnopravno konkuriratiVelikoj Britaniji iFrancuskoj u kolonijalnoj ekspanziji.
Drugi važan razlog bio je procvatnacionalizma kao dominantne ideologije uEuropi19. stoljeća. S obzirom na to da se granice država uglavnom nisu poklapale s etničkim granicama, stvarno ili izmišljeno ugnjetavanje sunarodnjaka s druge strane granice bilo je stalan izgovor za rat, dok su stara, ali još uvijek postojeća, višeetnička carstva kaoAustro-Ugarska iliOsmansko Carstvo postala sve nestabilnija. S obzirom na postupni porast slobode tiska i demokratskih standarda u mnogim europskim državama, vlade su postajale sve ovisnije o javnom mišljenju i sporove s drugim državama postajalo je sve teže rješavati diplomatskim putem. Nacionalizam je često prerastao ušovinizam, a u Njemačkoj i urasizam, odnosno teze o superiornostigermanskih nadslavenskim narodima, što jeDrugi Reich vodilo u gotovo neizbježni sukob sRusijom u kojoj je u to doba dominiraopanslavizam.
Eskalaciju svih tih procesa u globalni sukob sprečavao je diplomatski sustav ravnoteže sila ustanovljen naBečkom kongresu 1815. godine. Taj je sustav nakonfrancusko-pruskog rata modificiran nastojanjem njemačkog kancelaraOtta von Bismarcka da spriječi savez između Francuske i Rusije, koji bi novonastalu državu natjerao da ratuje na dvije fronte.
Bismarckova su nastojanja da očuva mir putem diplomacije prestala nakon što je na njemačko prijestolje sjeo militantni carVilim II. On je smatrao da Njemačka, kao vojnički i ekonomski najsnažnija država u Europi, može svrgnutiBritansko Carstvo s mjesta jedine globalne supersile. Zbog toga je njemačka vanjska politika postala sve agresivnija, a Njemačka je uložila velike napore da stvori ratnu mornaricu koja bi mogla Britancima oteti dominaciju nad svjetskim morima i tako preoteti britansko kolonijalno carstvo.
Europa se dijeli na blokove
Zemljovid svijeta 1917 godine.Antanta-zelena boja,Trojni Savez-žuta boja, Neutralne države-sivo.
Nakon sklapanja savezaAntante (Velika Britanija,Francuska,Rusija) iTrojni Savez (Njemačka,Austro-Ugarska,Italija) političke velesile sve su se više naoružavale.Nakon slabljenja Osmanskog Carstva i Balkanskih ratova,Balkan je i dalje bio žarište sukoba. Oko njega su se nadmetale Austro-Ugarska i Rusija koja je podržavala Srbiju kao glavnog neprijatelja Austro-Ugarske na Balkanu.
Nakon što su počele ozbiljne diplomatske krize i prijetnje ratom krajem 19. stoljeća - čemu je povod bioincident u Fashodi iBurski rat - europske sile počele su izdvajati sve više sredstava u vojne svrhe. Taj je fenomen bio nazvanutrkom u naoružanju, i bio je najvidljiviji na pomorskom polju, pogotovo u slučaju Britanije i Njemačke koje su se natjecale da sagrade što veći broj modernijihbojnih brodova.
Kako bi zaštitili svoje ekonomskopolitičke interese, Velika Britanija i Francuska 1904. godine stvaraju savezAntanta. Njima će se1907. godine pridružiti iRusko Carstvo, iako to nije ni bilo potrebno zbog prijašnjeg saveza stvorenog1894. godine izmeđuPetrograda iPariza.
U manje od deset godina prije početka Prvoga svjetskog rata Europa je bila potresena s četiri velike krize koje su gotovo dovele do početka oružanih operacija. Tijekom prve marokanske krize 1905. godine Francuska će se mobilizirati za rat protiv Njemačke. Samo tri godine poslije slijedi Bosanska kriza kadaAustro-Ugarska vrši mobilizaciju protivKraljevine Srbije. Sljedeća kriza 1911. godine prolazi bez velikih ratnih priprema, ali sada su već sve velesile napete u očekivanju izbijanja rata. Bez obzira na činjenicu da rat počinje tek nakonSarajevskog atentata 1914. godine, politička odluka o ratu donesena je već u prosincu1912. godine kada njemačka vlada donosi odluku o početku antiruske kampanje. Situacija u Ruskom Carstvu bila je slična budući da tamošnje stanovništvo pod političkim utjecajem ideja panslavizma smatra kako su Nijemci (Njemačka i Austro-Ugarska) glavni neprijatelji Rusa.
Ultimatumi koji vlade međusobno šalju jedna drugoj 1912. i 1913. jasno ukazuju na ono što će se dogoditi godinu dana poslije.
Ratni planovi
Promjene su bile nešto manje vidljive na kopnu. Većina europskih vojski svoju je doktrinu i ratne planove temeljila na iskustvima 19. stoljeća, prije svega francusko-pruskog rata. Smatralo se kako je za uspjeh u ratu najvažnije u što kraćem roku mobilizirati što je moguće veći broj ljudi te ih detaljno razrađenim sustavom željezničkog transporta koncentrirati na neprijateljskoj granici odakle će se masovnim obuhvatnim manevrom, odnosno opkoljavanjem neprijatelja, sukob riješiti u jednoj velikoj odlučnoj bitci u roku mjesec-dva dana. Najrazrađeniji primjer takvog razmišljanja bio je njemačkiSchlieffenov plan, koji je predviđao da se francuske snage na granici iznenade obuhvatnim manevrom kroz neutralnuBelgiju, te da se nakon sloma Francuske njemačka vojska okrene prema Rusiji, za koju se držalo da neće moći u tako kratkom roku ugroziti njemačke granice na istoku.
Ono što ti planovi nisu uzimali u obzir bila je veličina vojski, koje su ljudstvom daleko premašivale one iz 19. stoljeća, odnosno koje dotadašnja logistika, temeljena na konjskim zapregama, nije bila u stanju adekvatno opskrbljivati.
Mnogo važniji bio je nagli razvitak naoružanja. Brzometna puška - koja je izvježbanom vojniku omogućavala da u minuti ispali deset puta više metaka nego u 19. stoljeću - postala je standardno oružje pješadije. Slično je bilo i s brzometnom artiljerijom, koja je imala daleko veći domet, preciznost i razornu moć. Europske su vojske također od početka 20. stoljeća opskrbljivane modernimmitraljezima. Od početka 20. stoljeća u vojne se svrhe počeo koristiti nedavno izumljeniradio, a deset godina poslije iavijacija, pretežno za izviđanje.
No europske vojne vođe sve su to uglavnom ignorirale. Razlog tome bio je relativno dug period mira u Europi -Belle Epoque - tijekom kojeg glavne europske vojske nisu imale prilike testirati novo oružje jedni protiv drugih. Britanci, koji su imali malu profesionalnu vojsku, uveli su doduše određene inovacije poučene iskustvima izBurskog rata, dok je Rusija također počela modernizirati vojsku nakon poraza urusko-japanskom ratu 1904. - 1905. godine. No, ostale su vojske uglavnom taktiku, strategiju i logistiku temeljili na iskustvima iz 19. stoljeća, stavljajući manje sukobe, poputtalijansko-turskog ilidva balkanska rata, u istu razinu s kolonijalnim ratovanjem čija iskustva nisu primjenljiva na europske prilike.
Protivljenje ratu
Uoči zahuktalih priprema za rat, protiv ratnih kredita u svojim nacionalnim parlamentima su glasale dve od balkanskih radničkih partija (Srpska socijaldemokratska partija i bugarski „tešnjaci“ – levo krilo bugarske Socijaldemokratske partije) kao i ruskiboljševici imenjševici.[6]
Predviđanje Durnova
Pjotr Nikolajevič Durnovo, ruski ministar unutrašnjih poslova koji je ugušio tamošnju revoluciju iz 1905. godine, u veljači 1914. šalje pismo caru Nikoli u kojem ga poziva da napusti savezništvo s Francuskom i Velikom Britanijom u korist Njemačke, budući da sadašnji savez nema nikakvih koristi za Rusiju, dok će posljedice u slučaju rata biti katastrofalne. Po njegovim riječima te će posljedice biti:
Dugotrajni rat u kojem će najveće žrtve imati Rusija
Mora se uzeti u obzir kako će u slučaju poraza obvezno doći do ekstremnog oblika socijalne revolucije u Rusiji
U slučaju poraza Njemačke tamošnje stanovništvo postat će plodno tlo socijalističkih partija koje će iskoristiti patriotske osjećaje stanovništva za napad na režim koji ih je izdao.[7]
Na kraju, sve tri točke proročanstva su se ispunile. U Rusiju dolazi do ekstremnog oblika socijalističke revolucije (dolazakkomunista na vlast), a u Njemačkoj do pojavenacionalsocijalizma.
U lipnju 1914.Franjo Ferdinand, austrougarskiprijestolonasljednik, došao je u Sarajevo nadgledati vojne vježbe Austro-Ugarske vojske. Dana28.6.1914., tijekom vožnje ulicamaSarajeva, ubijen je u atentatu koji je na njega izvršioGavrilo Princip, pripadnik organizacijeMlada Bosna, uz pomoć oružja dobivenog u Srbiji. Austro-Ugarska, koja je imala dokaze o upletenosti srpskih državnih službenika i smatrajući da je atentatom Srbija pregazila sporazum iz 1909., zahtijeva istragu uKraljevini Srbiji te23.7.1914. dajeultimatum s ponižavajućim uvjetima za Srbiju, koji je Srbija u diplomatski maestralno napisanom tekstu uz dobivenu podršku Rusije odbila 25.7. i odmah počela mobilizaciju. Njemački car Vilim II. smatrao je srpski odgovor zadovoljavajućim te da će se rat izbjeći. O tomu obavještava Beč, no Austro-Ugarska ne želi odustati pa28.7.1914. objavljuje rat Kraljevini Srbiji.
Sve je trebao ostati lokalni rat naBalkanu, no ubrzo jeRusko Carstvo objavilo rat Austro-Ugarskoj, čime je sukob izgubio lokalne razmjere.
Tako su se članice Antante i članice Trojnog saveza našle u ratu. U kolovozu se članicama Antante pridružioJapan.
Atmosfera u trenutku izbijanja rata
Bez obzira na danas popularno mišljenje kako je rat počeo željom političkog vrha, stvarna situacija bila je prilično drugačija. Na opće iznenađenje svih prisutnih,Franz Conrad von Hötzendorf, glavni zapovjednik austrougarske vojske koji se 1909. vatreno zalagao za rat sa Srbijom, sada je bio vatreni zagovornik mira bez obzira na podršku Njemačke. Slična se situacija događa i u Njemačkoj, gdje se tamošnji glavni zapovjednik vojskeMoltke Mlađi također protivi ratu. Kao što vojska obje države dijeli slično mišljenje, identična je situacija s najvišim državnim dužnosnicima, ali oni u ljeto 1914. imaju fatalnu osobnu manu.
Njemačkome kancelaruTheobaldu von Bethmann-Hollwegu te godine umire supruga pa u tim najvažnijim trenucima svoga života postaje izrazito depresivan. U takvoj situaciji njegove su odluke u najmanju ruku upitne jer se u jednom trenutku okreću prema ratu, a u drugome pak prema miru. Identična je situacija i s caremVilimom II., koji čitajući srpski odgovor28. srpnja1914. godine obavještava Beč da više nema potrebe za ratom. U Austro-Ugarskoj potpuno pasivanFranjo Josip nalazi se pod pritiskom austrijskih političara za objavu rata. Protivnici su te objave ugarski političari, ali nakon garancije da Srbija neće biti anektirana i oni počinju vatreno podržavati rat.
Politički se vrh Rusije tijekom krize nalazi u potpuno drugačijim problemima zbog straha od nove revolucije. Bivši ruski ministar unutrašnjih poslovaPjotr Nikolajevič Durnovo tijekom veljače1914. obavještava cara o mogućnosti ekstremnog oblika socijalne revolucije u slučaju izbijanja rata. Na carevu štetu, tadašnji ministar unutrašnjih poslova uspješno nagovara caraNikolu II. da objavi rata. Naime, tako će ujediniti narod u borbi protiv vanjskog neprijatelja i smanjiti mogućnost za revoluciju.
Premijer Velike BritanijeHerbert Henry Asquith također se nalazi u posebnim problemima. Njegova je politička želja objava rata jer "Velika Britanija ne može dopustiti poraz Francuske u ratu", ali 3/4 članova njegove vladajuće liberalne stranke protivilo se ratu. U skladu s tom politikom, njegov ministar vanjskih poslova "stvara" plan koji je Njemačka podržala:Austro-Ugarska neka okupiraBeograd bez objave rata. Kako je moguće okupirati glavni grad druge države bez objave rataVelika Britanija nije objasnila. Na kraju, budući da zbog protivljenja stranke nije bilo moguće odmah objaviti rat,Herbert Henry Asquith čeka izliku za ratovanje. Pokušaj prolaza njemačke vojske kroz neutralnu Belgiju postat će upravo ta izlika.
Za razliku od vlastodržaca koji su se protivili ili barem dvoumili o ulasku u rat, obični ljudi i intelektualci vatreno su ga podržali. Najpoznatiji njemački povjesničar svoje generacijeFriedrich Meinecke izjavit će3. kolovoza1914. godine: "Ovo je nova svjetska povijesna epoha", a poslije će dodati da je to bio trenutak "najvećeg veselja".Max Weber, osnivač moderne sociologije i protivnik objave rata, ipak pozdravlja "nacionalni entuzijazam koji je rat stvorio i koji mu je dao smisao bez obzira na konačni rezultat". Austrijski pisacStefan Zweig, kojeg ćeHitler poslije protjerati iz Austrije zbog njegova židovskog porijekla, piše kako se pridružio ljudima na ulicama i kako je osjetio tamošnje bratstvo. Identična situacija bila je i u zemljama Antante o čemu nam piše socijalist Loius Barthas govoreći kako su sve stranačke podjele bile istoga trena izbrisane; neprijateljski nastrojeni susjedi ili čak braća izmjenjuju poljupce i dobre želje na ulicama. Prema njegovim riječima nastaje paradoks jer prvi je utjecaj rata mir (u Francuskoj).
Andreas Latzko u svojim kratkim pričama izdanim1918. godine govori kako su najveća razočaranja od početka rata bile žene. Po njemu ni jedan general nije mogao vojnike staviti na vlak za odlazak u rat ako su se žene, majke i sestre pobunile. No one su rat podržale. Htjele su da im suprug, sin, brat bude heroj čime će one postati popularne, moderne.
Prvi svjetski rat počinje riječima careva koji ga pod pritiskom narodne volje i vlastitih ministara potpisuju protivno vlastitim željama. Vladar Austro-UgarskeFranjo Josip nakon potpisa izjavljuje: "Ja sam učinio najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo". Njemački carVilim II. potpisuje s riječima "Vi ćete požaliti ovo, gospodo", a ruski carNikola II. tijekom potpisivanja naređenja o djelomičnoj mobilizaciji24. srpnja izjavljuje: "Rat će biti katastrofalan za svijet i jednom kada počne, bit će ga teško zaustaviti".
Prvi okršaji i veći porazi
Prve borbe počele su12. kolovoza, kada su austrougarske snage prešle Savu i Drinu.
Kako seNjemačka zemljopisno nalazila između dvije vatre (Francuske i Velike Britanije na zapadu i Rusije na istoku), njezini generali imali su plan kako što kraće ratovati na dvije fronte. Njemačke su trupe napale i brzo se probile kroz Belgiju iLuksemburg te počele osvajati teritorij Francuske. Kada su seNijemci našli predParizom,Francuzi su krenuli u protunapad. Došlo je dobitke na rijeci Marni gdje su u rujnu1914. zaustavljene njemačke trupe. Stabilizacijom crte bojišnice počeo jepozicijski rat - rovovski rat u kojem su vojske bile smještene u rovovima i borile se za svaki komadić zemlje.
Ruska vojska se brzo mobilizirala, štoNjemačka nije očekivala. Zbog toga su Nijemci dio trupa sa zapada prebacili na istok. Austro-Ugarska je bila poražena u Srbiji i Galiciji. Veliki poraz za Austro-Ugarske značila je predaja njezinih 120.000 vojnika, koji su se predali zajedno s tvrđavomPrzemysl. Njemačke trupe porazile su Rusekod Tannenberga.
Italija napušta Trojni savez
Italija je bila članica Trojnog saveza, ali je1914. izabrala neutralnost. Italija je međutim potajno željela teritorije Austro-Ugarske (Friuli Venezia, Trst, Istru i dio Dalmacije) te je pregovarala s izaslanicima Antante. Dana26. travnja1915. potpisan jesporazum uLondonu u kojoj su članice Antante obećale Italiji Južni Tirol, dijelove istočne obale Jadrana te dijelove njemačkih i turskih posjeda izvan Europe. Italija je te godine objavila rat Austro-Ugarskoj. Međutim, bivši prijatelji Austrijanci spremno su dočekali talijansku objavu rata. Naime, Italiji nikada nisu vjerovali pa su u predratnim godinama uređivali rovove i vojne pozicije po cijeloj granici s Italijom.
U ovom se periodu Središnjim silama pridružila iBugarska.Rumunjska iGrčka prvotno su imale neutralan status, no stale su na stranu Antante. Čak se očekivao i angažman Grčke na strani Središnjih sila jer je vladajući vrh, odnosno kraljevska kuća, imao njemačke veze (bavarska kraljevska kuća). To se nije dogodilo.
Na zapadnom bojištu njemačke su operacije u početku bile uspješne. Nijemci osvajaju gotovo cijelu Belgiju te prodiru do prilazaParizu. Ali savezničke snage uspjele su ih zaustaviti i poraziti ubitci na Marni te potisnuti prema sjeveru. S druge strane, saveznički pokušaj nastavka protuofenzive nije uspio, a pokušaji obje strane da na zapadnom dijelu bojišta obuhvate i odlučno poraze jedna drugu doveo je doTrke prema moru, serije krvavih bitaka koje su završile neodlučnim rezultatom i stvaranjem linije rovova koja se protezala od kanala La Manchea do švicarske granice.
Na istočnom bojištu ruska je vojska prilikom neuspjele ofenzive u njemačku Istočnu Prusku doživjela katastrofalan poraz ubitci kod Tannenberga. Nešto veći uspjeh imala je u borbama s austrougarskom vojskom, koju je uspjela otjerati iz većeg dijela Galicije.
Na jugu su snage Antante imale prvu veću pobjedu ubitci na Ceru, kada je srpska vojska koristeći svježa iskustva iz balkanskih ratova porazila austrougarske snage. Nedugo zatim druga austrougarska ofenziva propada ubitci na Kolubari.
Središnjim silama nije uspio plan da rat riješe u prvih nekoliko mjeseci, ali im je poticaj bilo stupanje Osmanskog Carstva u rat na njihovoj strani. Nakon toga Rusija se više nije mogla snabdijevati prekoCrnog mora, što je imalo bitne posljedice na efikasnost njezine vojske.
Ponovno otvaranje rute za snabdijevanje Rusije, odnosno izbacivanje Turske iz rata, bio je glavni cilj ambicioznedardanelske operacije koju su u proljeće pokrenuli saveznici. No taj se plan pretvorio u spektakularni fijasko - prvo nakon neuspjelog pokušaja proboja mornarice kroz Dardanele, a zatim nakon iskrcavanjaANZAC-a na Galipolju, gdje je njihov prodor uspješno zaustavio turskiKemal-paša.
Još jedno veliko razočaranje za Antantu predstavljao je ulazak Italije u rat na njezinoj strani. Talijanska se vojska pokazala nesposobnom probiti austrougarske položaje na rijeciSoči.
Središnje sile imale su daleko više uspjeha u svojim ofenzivnim operacijama. Nakon proboja kod Görlitza ruske su snage potisnute iz većeg dijela Poljske, a ulazakBugarske u rat na strani Središnjih sila ujesen je omogućio osvajanje Srbije, čija je vojska bila prisiljena na povlačenje kroz bespućaAlbanije i Kosova pa sve do Krfa.
Iste godine na zapadnoj fronti Nijemci prvi put koristebojne otrove, a poslije će se tim sredstvima koristiti i Antanta.
Načelnik njemačkoga generalštabaErich von Falkenhayn smatrao je da Središnje sile, bez obzira na spektakularne uspjehe na istočnim bojištima, neće odnijeti pobjedu ako iz rata ne bude izbačena Francuska. Odbacivši strategiju temeljenu na odlučnom udaru kao neizvedivu u postojećim uvjetima zapadne fronte, odlučio se za ofenzivu čiji je krajnji cilj umjesto osvajanja teritorija bilo iscrpljivanje francuskoga ljudstva. U veljači je pokrenuta velika ofenziva na francusku tvrđavuVerdun. Francuzi su uistinu trpjeli velike gubitke i postupno gubili teritorij.
Nastojeći saveznika osloboditi pritiska, Britanci su u lipnju pokrenuliambicioznu ofenzivu na rijeci Sommi. Taj se napad pretvorio u još jedan krvav i spektakularan promašaj u kojemu je poginuo velik broj ljudi zbog beznačajnoga teritorija. S druge strane, nastojeći zaustaviti ovaj napad, Nijemci su bili prisiljeni prebacivati snage s Verduna i tako omogućili Francuzima da tu bitku polako preokrenu u svoju korist. Bitka na Sommi značajna je i zbog toga što su u njezinim kasnijim fazama Britanci prvi put u povijesti koristili novo oružje -tenkove.
Francuzima su u pomoć pristupili i Rusi, čiji je general Brusilov početkom ljeta pokrenuo veliku ofenzivu koja je praktički dovela do sloma austrougarske vojske.Brusilovljev prodor zaustavljen je njemačkom intervencijom, no tek pošto je uvjerio rumunjsku vladu da će Antanta dobiti rat.
Rumunjsko stupanje na stranu Antante ispostavilo se kao velika pogreška, s obzirom na to da su Nijemci ponovno intervenirali i zajedno s Bugarima i Austro-Ugarima osvojili gotovo cijelu Rumunjsku.
Godina 1917.
Slabi rezultati na bojnom polju, korupcija u pozadini te sve veća glad i neimaština s vremenom su ruski carski režimNikole II. učinili sve nepopularnijim, te je zbačen uFebruarskoj revoluciji. Nova republikanska vlada nastavila je rat na strani Antante, ali zbog revolucionarnog previranja i boljševičke agitacije nije bila u stanju preokrenuti negativne trendove. Sve veći dio ruskoga stanovništva i javnosti zahtijevao je mir, što su u studenome iskoristili boljševici, preuzevši vlast uOktobarskoj revoluciji i obećavši mirovne pregovore s Centralnim silama.
Slični događaji, iako u mnogo manjoj mjeri, dogodili su se u Francuskoj, gdje su vojnici, nakon krvave i neuspjele ofenzivegenerala Nivellea, počeli otkazivati poslušnost oficirima.
Jedini poticaj za Antantu u to doba bio je ulazak SAD-a u rat na strani Antante, motiviran ekonomskim interesima bankara koji su financirali Antantu i neograničenim podmorničkim njemačkim ratom čije su žrtve često bili američki brodovi. No, s druge strane, trebalo je vremena da SAD mobilizira i obuči vojsku u opsegu koji bi mogao važnije promijeniti stanje na zapadnoj fronti.
U međuvremenu Antanta je zadobila još jedan težak udarac kada su talijanske snage ubitci kod Kobarida doživjele katastrofalan poraz, te su odbačene sa Soče na prilazeVeneciji. Saveznici su talijansku frontu stabilizirali šaljući britanska i francuska pojačanja pa Centralne sile nisu uspjele iskoristiti ovaj uspjeh i Italiju izbaciti iz rata.
Godina 1918.
Njemački ministar financijaMatthias Erzberger sprema se potpisati kapitulaciju u pratnji majora Von Winterfeldtla i grofa Alfreda von Oberndorffa pred francuskim zapovjednicimaFerdinandom Fochom iMaximeom Weygandom, te britanskim časnicimaWemyssom i Hopeom.
Čak i prije nego što je s novom sovjetskom Rusijom sklopljenmir u Brest-Litovsku, Centralne sile počele su svoje efektive povlačiti s istočne na zapadnu frontu kako bi stekli dovoljnu nadmoć u ljudstvu i rat riješili velikom ofenzivom prije dolaska američkih snaga.
Pažljivo pripremljena ofenziva, za koju su razvijene nove taktike, nazvana jeKaiserschlacht. Počela je u proljeće i ispočetka imala spektakularan uspjeh, pogotovo na britanskome sektoru fronte. No Britanci su s vremenom uspjeli dovući pojačanja i stabilizirati situaciju. Njemački pokušaji da odsudni proboj naprave na drugim sektorima imali su još manje uspjeha, pokazavši kako je njemačka vojska istrošila većinu svojih ljudskih i drugih resursa. Među Nijemcima je nakon neuspjehaKaiserschlachta bitno opao moral, čemu je pridonosila boljševička agitacija koju su sa sobom donijeli veterani s istočne fronte.
Ljeti su saveznici počeli protuofenzivu koja je polako ali sigurno počela odbacivati Nijemce ne samo s položaja dostignutih u proljeće nego i u unutrašnjost belgijskoga teritorija. Savezničkim je snagama naglo porastao moral, pogotovo kada su među savezničke redove u većem broju stigli Amerikanci.
U rujnu su snage Antante izvršile probojSolunske fronte i za nekoliko dana prisilile Bugarsku na kapitulaciju.
Nedugo zatim britanski proboj turskih linija u Siriji doveo je do kapitulacije Osmanskog Carstva.
Na talijanskom je bojištu, nakon neuspjele austrougarske ofenzive nekoliko mjeseci prije, talijanska ofenziva izazvala potpuno rasulo austrougarske vojske. Vojnici su odbili naredbe i počeli se vraćati kućama, izazvavši tako proces koji će u roku od nekoliko tjedana dovesti do raspada Austro-Ugarske.
U takvim okolnostima Njemačka više nije mogla nastaviti rat. Nakon što je car Vilim II. abdicirao te je proglašena republikom, Njemačka je pristala na primirje 11. studenoga - dan koji se danas slavi kao praznik u mnogim državama. Na osnovi njega njemačka se vojska morala povući preko Rajne.
Bojišta
Antanta i Centralne Sile u Prvom svjetskom ratu: * - Antanta * - kolonije, dominioni, teritoriji ili okupirani teritoriji Antante * - Središnje sile * - kolonije i okupirani teritorij Centralnih sila * - neutralno
Bitke su se vodile na četiri glavna bojišta: istočnom (Poljska, Galicija, Karpati), zapadnom (Belgija i Francuska), talijanskom i balkanskom. Još nekoliko bojišta otvoreno je u Africi, Bliskom istoku (kavkasko, sinajsko, mezopotamsko), Aziji i Pacifiku, no bitke na tim bojištima nisu imale presudan značaj za ishod rata.
ISTOČNO BOJIŠTE: Godine1915. Centralne sile počele su protunapad i fronta je probijena kodGorlica uGaliciji. Rusi su odbačeni na istok. Centralne sile zauzele su teritorij Poljske, do crteRiga -Dnjestar. Motiviranost slavenskih vojnika nije bila jaka na ovom bojištu, jer se smatralo da se ratuje protiv"slavenskog brata", za državu koja Slavenima ne želi dati veća prava, iako su većina.
TALIJANSKO BOJIŠTE: Austro-Ugarska imala je uspjehe zahvaljujući i iznimnoj motiviranosti slavenskih vojnika i polovica njezine vojske ondje je ratovala. Austrougarska mornarica nije ubrzo napuštalaJadran jer je Antanta imala snažniju flotu.
BALKANSKO BOJIŠTE: Godine 1915.Srbija poražena je nakon nekoliko neuspjelih velenapada zbog iznimne srpske motiviranosti, zbog lošega vrhovnog zapovjedništva, zbog iznenadno brze ruske mobilizacije i prijetnje proboja galicijskog bojišta, ali i nesuradnje bugarskih saveznika, koji su čekali da Austro-Ugarska"obavi posao". Stoga su u napade na Srbiju uz Austro-Ugarsku krenuli iNijemci iBugari. Vlada Srbije povukla se na otokKrf. Poražena je iRumunjska, tek što se priključila u rat na strani Antante. Godine 1915. Velika Britanija i Francuska te australski i novozelandski vojnici u njihovoj službi izvršile sudesant na Galipolje kako bi osvojile tjesnaceBospor iDardanele. Saveznička vojska doživjela je strahovite gubitke. Nakon neuspjeha Francuzi i Britanci iskrcali su se u grčkoj luciSolunu i otvorili novo,Solunsko bojište, gdje su odnijeli pobjedu.
ZAPADNO BOJIŠTE: Godine1916. Njemačka vojska krenula je u napad i od veljače do lipnja vodila sebitka kod Verduna gdje je poginulo više od pola milijuna vojnika. Francuzi su obranili svoje položaje i krenuli unapad na rijeci Sommi.
RAT NA MORU: Antanta je pomoću britanske mornarice pomorski blokirala Njemačku. Njemačka mornarica namamila je britansku u svibnju1916. u tjesnacSkagerrak kodJyllanda gdje je malobrojnija njemačka mornarica nanijela velike gubitke engleskoj mornarici. Nakon te bitke nije više bilo velikih pomorskih bitaka.
Vojna tehnika
Predsjednik Wilson pred Kongresom objavljuje raskid svih veza s Njemačkom i ulazi u rat
U Prvom svjetskom ratu došlo je do promjene u naoružanju. Brzometni i dalekometnitopovi te automatske puške bili su primljeni svuda.Tenkove su prvi primijeniliBritanci ubitci na rijeci Sommi, a1917. u bitci kod Cambraija slomili su njemačku obranu. Podmornice, plovila koja su nosila strašno oružje, torpeda, gotovo su paralizirale plovidbu morima.
Nijemci su koristili ibojne otrove što je izazivalo paniku vojnika Antante. Godine1915. koristili suklor, a poslijeiperit. Često su od plina stradale i njihove vlastite trupe.
Austro-Ugarska koristila je bojne otrove kada je Italija nadirala početkom rata i kad je prijetio proboj bojišnice kodTrsta.
Ulazak SAD u sukob i kraj rata
SAD je u početku rata bio neutralan, što je zagovarao američki predsjednikWoodrow Wilson, ali je surađivao s Francuskom, Italijom i Velikom Britanijom. Njemačkitotalni rat na moru, gdje su potapljani američki brodovi, promijenio je stav SAD-a. Dana6. travnja1917. SAD je stupio u rat na straniAntante.
Nijemci su napredovali i na Zapadu, a topništvom su napali iPariz. Protunapad saveznika počeo je u kolovozu1918. Francuska i Velika Britanija zauzele su turske posjede, a Bugarska je poražena. Austrougarska vojska raspala se zajedno s Carstvom, koje je prestalo postojati u studenome1918.
Njemačka je kapitulirala11. studenog1918. Kapitulacija je potpisana u želježničkom vagonu u šumiCompiegne. Njemački poraz ubrzale su unutarnje prilike i abdikacijacara Vilima II.
Ukupne smrti u ratu: Vojska Antante 36% Civili Antante 20% Vojska Trojnog Saveza 22% Civili Trojnog Saveza 22%
Tablica prikazuje broj žrtava po najvažnijim sudionicima rata, te ukupan broj žrtava po savezima i sveukupne posljedice rata. Izvori za brojke mogu se naći naovom člaku.
U borbama i ranjavanju umrlo jeizmeđu 10 i 20 miljuna ljudi, a više od 21 miljun ih je ranjeno. Zbog mobilzacije muškaraca žene su radile u gospodarstvu, u tvornicama, što je utjecalo na emancipaciju žena. Uvodilo se pravo glasa. Ojačali su radikalni pokretinacionalizam ikomunizam. Došlo je do gospodarskih kriza i prekinuti su trgovački odnosi. Nakon rata Europom je vladalaepidemija gripe koja je oduzela 20 milijuna života.
Njemačka je dobila teške uvjete sporazumom potpisanim 28. lipnja 1919. uVersaillesu. Nešto lakše uvjete mira dobile su Austrija i Mađarska. Rusija zbog vlasti Boljševika nije sudjelovala u pregovorima. Prema Versajskom ugovoru, novi je svjetski poredak dobio imeVersajski poredak.
Povezano
Harry Patch, poslednji vojnik Prvog svjetskog rata
Napomene
↑1,01,1Evans, David. Obrazuj se, Prvi svjetski rat, Hodder Arnold, 2004.str.188
