Efeški sabor bio je Trećiekumenski sabor Crkve, a održan je431. u graduEfezu uMaloj Aziji, za vrijeme vladavinebizantskog caraTeodozija II., unukaTeodozija I. Velikog koji je bio sazvaoPrvi carigradski sabor. Sazvan je kako bi se razriješilo pitanjenestorijanstva ipelagijanstva, a na njemu i službeno utvrđeno da jeMariji, majciIsusovoj pripada naslov »Bogorodica.«
Nestorije (oko386.-451.), koji je pripadaoantiohijskoj Crkvi, postao je428. carigradski patrijarh. Nastojeći racionalno protumačiti i razumijeti utjelovljenje božanskogLogosa, druge osobePresvetog Trojstva, to jest Isusa Krista, naučavao je da su ljudska i božanska bit u Isusu podijeljene, tako da bi u njemu postojale dvije osobe: čovjek Isus Krist i božanski Logos. Stoga su Nestorije i njegovi sljedbenici, tvrdili da se ne može reći da je Bog patio ili da je Bog razapet. Isto tako, nisu prihvaćali da je Marija mogla roditi Boga, nego samo čovjeka Isusa. Zbog toga su odbijali Marijin naslov »Bogorodica« (grč.Theotokos), a predlagali da joj se pripiše naslov »Kristorodica« (grč.Christotokos). Takvo učenje, koje je naglašavalo ljudsku dimenziju u Isus a umanjivalo božansku, naziva senestorijanstvo.
Takav je antiohijski način razmišljanja nailazio na oštre kritike ualeksandrijskoj teološkoj školi, čiji je glavni predstavnik bioĆiril Aleksandrijski. Između26. siječnja i24. veljače430. Ćiril piše pismo Nestoriju u kojem iznosi svoje učenje o Utjelovljenju i Mariji kao Bogorodici.
Danas se misli da je, više nego pitanje vjere i nauka, ovdje bilo pitanje različitih mentaliteta i kultura. Usto, u Antiohiji se koristiosirski jezik koji pripadasemitskoj skupini jezika, pa se mnogi grčki nazivi na njega nisu mogli točno prevesti. Tako ni razlikovanje između biti, osobe i naravi nije u Antiohiji imalo isto značenje kao uCarigradu iliAleksandriji.
Osim nestorijanstva, usjevernoj Africi pojavilo se i krivovjerje nazvanopelagijanstvo koje je naučavalo daistočni grijeh nije utjecao na ljudsku narav, nego jeAdamov grijeh samo pružio loš primjer čovječanstvu. Sam čovjek, prema tome učenju, mogao je i dalje, bez Božje pomoći, izabrati dobro ili zlo. Tome se učenju usprotiviosveti Augustin, te je ono već bilo osuđeno na mjesnimsinodima.
Sabor je sazvao carTeodozije II., a predsjedao mu je Ćiril Aleksandrijski, koji je započeo rad sabora22. lipnja431., prije nego su uspjeli stići predstavnici antiohijskog patrijarhata. Već je i izbor Efeza kao mjesta održavanja sabora bio znakovit. U tom je gradu, naime, bilo veliko svetište Marijino, jer se vjerovalo da je ondje provela velik dio svoga života nakon Isusova uskrsnuća, dok se za nju brinuo Isusov učeniksveti Ivan Evanđelist. To je morao biti snažan pritisak na one koji su htjeli umanjiti Marijinu ulogu.
Na ovom prvom zasjedanju sabora Nestorije se nije pojavio, jer je čekao dolazak svojih saveznika iz Antiohije, koje je vodio antiohijski patrijarhIvan. Na tom je zasjedanju osuđennestorijanski nauk, te je odlučeno da je Krist samo jedna osoba s dvije neodvojive naravi, i da je Marija Bogorodica. Na saboru je pročitano i potvrđeno Ćirilovo pismo Nestoriju. Ćiril je nastojao i oko izglasavanja odluke kojom bi se svrgnuo iekskomunicirao Nestorije.
27. lipnja stiglo je izaslanstvo iz Antiohije, predvođeno patrijarhom Ivanom, te je odmah započelo s paralelnim zasjedanjem sabora na kojem je Ćiril optužen kaoarijanac, te se tražila njegova osuda i svrgavanje.
10. srpnja stižu izaslanici papeCelestina I., biskupi Arkadije i Projekt, te papin osobni predstavnik Filip, koji potvrđuju sjednicu sabora održanu 22. lipnja, a s njome i Nestorijevu osudu.
Car Teodozije odlučuje svrgnuti i Ćirila i Nestorija, te ih baca u tamnicu, no kasnije ga papini izaslanici uvjeravaju da prihvati odluku sabora koji je osudio Nestorija, puštajući Ćirila na slobodu. Ćiril odlazi u Aleksandriju, a Nestorije se povlači u jedan antiohijskimanastir.
Efeški je sabor preuzeo i potvrdio odluke mjesnih sinoda u sjevernoj Africi, čime je konačno osuđenopelagijanstvo, a ekskomuniciran njegov glavni predstavnik, Celescije. Usto, sabor je potvrdio vrijednost kanonaPrvog nicejskog sabora, utvrđujući trajnu vrijednostNicejskoga vjerovanja.
Efeški sabor donio je osam kanona:
1) odluka o proglašenju Celescija (pelagijanca) heretikom;
2) odluka o svrgavanju i isključenju iz staleža svih biskupa koji ne prihvate odluke sabora o nestorijanstvu;
3) oduzimanje ovlasti nestorijanskih biskupa nad pravovjernim klericima;
4) odluka o svrgavanju svih budućih klerika koji bi pristali bilo uz Celescija, bilo uz Nestorija;
5) odluka o nevaljanosti ponovnog primanja u klerički stalež neobraćenih nestorijanaca od strane Nestorija ili njegovih sljedbenika;
6) odluka o ekskomuniciranju svih koji se ne pokore odlukama Efeškog sabora (za ovaj je kanon trebala osobita hrabrost, jer se još nije znalo kojoj će se strani prikloniti sâm car);
7) odluka o osudi svih koji bi sastavili neko drugo vjerovanje različito od onognicejskog;
8) odluka o očuvanju vlastitih prava pojedinih crkvenih pokrajina.
Efeški sabor prvi je u nizu općih crkvenih sabora koji su se bavili kristološkim pitanjima. Tu je stvoren temelj svim budućim definicijama druge osobe Presvetog Trojstva.
Ipak, ovaj je sabor doveo i do prvog velikog raskola u Crkvi koji postoji do danas. Naime,484.Sinod perzijske Crkve (Katolikat Seleucije-Ktesifonta, danasAsirska Crkva Istoka) odlučio je Nestorijev nauk preuzeti kao obvezujući. Jedan od razloga takve odluke bila je i želja perzijske Crkve da se pokaže lojalnomPerzijskom carstvu koje je često ratovalo sBizantom. Ta je Crkva u sljedećim stoljećima doživjela velik misijski zamah, te se proširila doIndije iKine. Širenjeislama imongolska osvajanja, a posebice pokolj što ga je izveoTamur Lenk, naznačili su kraj toga nestorijanskog misijskog poleta. Danas su ostali tek neznatni tragovi prisutnosti te Crkve koju su na Zapadu kroz povijest nazivali »nestorijanskom«, premda ne slijedi čisti Nestorijev nauk.
