Načelo dovoljnog razloga je jedno od vrhovnih načela logike. Njegova eksplicitna formulacija vrlo je kasna i datira tek od Leibniza, koji ga dodaje klasičnim načelima. Ipak se ponavlja više puta uhistoriji filozofije.
Načelo dovoljnog razloga definirao jeGottfried Wilhelm Leibniz kako bi razlikovao istine činjenica, ili kontingentne, od istina razuma, odnosno nužnih ili identičnih istina. Prema Leibnizu, naša razmišljanja se temelje na dva velika načela: na načelu proturječja i na načelu dovoljnog razloga. Naime, on razlikuje između "istine razuma" i "istine činjenicâ", tako da je za istine razuma nužan načelo neproturječja, dok je za potonje koristi načelo dovoljnog razloga. "Istine razuma" nisu opsežne u znanju, ne proširuju naše znanje o stvarnosti, već imaju nužnu logičku strogost. "Istine činjenicâ" koriste dovoljan razlog da bi objasnile pojave, ali mogao bi postojati i neki drugi uzrok, drugačiji, kojeg mi nismo svjesni. To je odlučujuće (dovoljno) objašnjenje koje a priori objašnjava zašto nešto postoji, iako nam većinom ti razlozi nisu dovoljno poznati.
Immanuel Kant, prolazeći krozChristiana Wolffa, će preuzeti taj pojam i nastaviti na pravcugnoseološkog razmišljanja, tvrdeći da načelo dovoljnog razloga može djelomično objasniti neku činjenicu, ali on "ne proizvodi istinu".
Arthur Schopenhauer preuzima koncept od Wolffa i Kanta u svojoj doktorskoj disertaciji, tiskanoj1813. U ovom djelu, Schopenhauer je nastojao razumjeti korijen veze izmeđuuzroka iposljedice. Princip dovoljnog razloga postajanja je, zajedno s vremenom i prostorom, jedan od oblika daniha priori u ljudskom intelektu. Svi objekti koji doprinose stvaranju kompleksa iskustvene stvarnosti povezani su međusobno ovim principom; ako se dogodi novo stanje jednog ili više ovih "stvarnih" objekata, drugo mu mora prethoditi, a novo mora slijediti. To spajanje predstavlja ono što se najčešće označava pod konceptom uzročno-posljedične veze. Princip dovoljnog razloga kod Schopenhauera ima četiri različita korijena: 1) princip postajanja, primijenjen u području prirodnih pojava; 2) princip spoznaje, primijenjen na logičkoj razini; 3) princip bića, primijenjen u matematičkom i geometrijskom području; 4) princip djelovanja, primijenjen u području ljudskih djela i ponašanja.