Drevnoistočne crkve, odnosnoOrijentalne pravoslavne crkve, suistočne kršćanskecrkve koje priznaju samo prva triekumenska sabora -Prvi nicejski sabor,Prvi carigradski sabor iEfeški sabor - te odbacuju dogmatske odlukeKalcedonskog sabora. Stoga se ove crkve često nazivaju i pretkalcedonskim crkvama. Valja ih stoga razlikovati odPravoslavnih crkava koje priznaju sedam prvih ekumenskih sabora, te su u zajedništvu scarigradskim patrijarhom.
Do raskola između ovih crkava i tadašnje velike crkve (od koje će nastatiKatolička crkva iPravoslavne crkve) došlo je u 5. stoljeću. Povod tome raskolu bilo je neprihvaćanjeKalcedonskog vjerovanja prema kojem su uIsusu Kristu, kao drugoj božanskoj osobi, prisutne dvije naravi - božanska i ljudska, premda sjedinjene u jednoj osobi (hipostazi). Crkvenim vođama, osobito ualeksandrijskoj crkvi, takav je nauk previše ličio nanestorijanstvo, osuđeno naEfeškom saboru. Stoga su predlagali tekst vjerovanja koji bi naglasio jedinstvo u Kristu. Nepomirljiva polazišta obiju strana, često više uvjetovana jezičkim razlozima i nerazumijevanjem negoli stvarnom teološkom razlikom, dovela su do prvog većeg raskola u Crkvi.
Kada se govori o istočnim pravoslavnim Crkvama, riječ je o različito organiziranim crkvenim zajednicama, koje nemaju neku zajedničku hijerarhiju, premda priznaju da su u međusobnom jedinstvu. Ipak, svaka se od tih Crkava drugačije naziva, pa nije lako naći zajedničko ime koje bi ih sve uključivalo. Najčešće se susreću sljedeći nazivi:
- monofizitske Crkve: Naziv je skovan u protivničkom taboru. U stvarnosti, istočne pravoslavne crkve ne prihvaćaju u cijelostimonofizitstvo kako ga je naučavao Eutih, a sebe radije nazivajumiafizitima.
- Pretkalcedonske Crkve: Ovaj je naziv češće u uporabi, a susreće se i kod »kalcedonskih« i kod »pretkalcedonskih« Crkava. Neutralan je i jednostavno upućuje na Kalcedonski sabor kao trenutak raskola.
- Istočne pravoslavne Crkve: Naziv koji je najčešće u službenoj uporabi, kad se zajedničkim imenom želi označiti sve Crkve koje prihvaćaju samo prva tri ekumenska sabora.
Nakon raskola451. godine, bilo je više pokušaja ponovnog zbližavanja među crkvama. Osobito se to očitovalo na saboru uFirenci (1431.-1445.) na kojem je i uspostavljeno jedinstvo s nekima od ovih Crkava, no ono nije nikada zaživjelo.
U 20. stoljeću počelo se drugačije gledati na ovaj raskol i shvaćati da problemi koji su doveli do njega nisu tolikoteološke ilikristološke naravi, koliko je to pitanje kulture i mentaliteta.
Na više susreta između papeIvana Pavla II. ipatrijarha koji su predstavljali istočne pravoslavne Crkve, potpisane su pomirujuće izjave.
Crkve danas shvaćaju da dugotrajni raskol, koji se u prošlim stoljećima među njima dogodio, ni u čemu ne dodiruje niti mijenja bit njihove vjere, budući da je do raskola došlo samo zbog razlike u nazivlju i kulturi te zbog različitih simbola vjere prihvaćenih u različitim teološkim školama kako bi se izrekla ista stvar. Stoga danas ne nalazimo stvarnog utemeljenja žalosnim podjalama i raskolima koji su se među nama dogodili s obzirom na nauk o Utjelovljenju. Riječima i životom mi ispovijedamo istinski nauk o Kristu našem Gospodinu, bez obzira na razlike u tumačenju tog nauka koje su se pojavile u vrijeme Kalcedonskog sabora.
- Iz zajedničke izjave pape Ivana Pavla II. i mar Ignacija Zakke I. Iwasa, sirskogantiohijskog patrijarha, 23. lipnja 1984.
Slične je izjave rimski papa potpisao i s ostalim poglavarima istočnih pravoslavnih Crkava.
Od15. do21. siječnja1965. susreli su se uAddis Abebi prvi put poglavari svih istočnih pravoslavnih crkava. Na tom su susretu ove Crkve odlučile osnažiti međusobnu suradnju te ustrojiti za to i odgovarajuće ustanove.
Zajednica istočnih pravoslavnih crkava je skup pretkalcedonskih crkava koje su u međusobnom punom zajedništvu. Ovamo pripadaju:
Liturgijski jezik u ovim je crkvama stari narodni jezik, koji često više nije u svakodnevnoj uporabi (kao što je slučaj skoptskim isirskim). U krajevima gdje većinu čineArapi, arapski je jezik ušao i u liturgijske tekstove.
