Hrvatski pravopisBroza, kojeg je priredio D. Boranić; izdanje iz 1911Unutar pravopisa Broza i Boranića; odmah se prelazi na zapisivanjeije/je
Pravopis iliortografija (grč. ὀρθογραφία [orthografía]), skup pravila koji određuje način pisanja nekogjezika.
Pravopisi se uređuju prema raznim načelima. Ta se načela odnose na različite dijelove pisane prakse: jedna odlučuju ointerpunkciji, druga o velikim i malim slovima, treća o rastavljenom i sastavljenom pisanju riječi, četvrta o pisanju izgovaranihglasova, i još neka. Najzanimljivija su i najvažnija ona četvrta, a prema njima se onda i klasificiraju pravopisi pojedinihjezika. Pravopisi konkretnih jezika gotovo nikada nisu uređeni po samo jednome takvu načelu, ali jedno uvijek prevladava i onda pojedini pravopis nazivamo po tome temeljnom načelu. Tako primjerice naslavenskome jugu uslovenskom ibugarskom jeziku prevladava morfonološko načelo, pa njihove pravopise nazivamo morfonološkima, a usrpskohrvatskom imakedonskom prevladava fonološko načelo, pa su njihovi odgovarajući pravopisi fonološki. Stoga ćemo prikazati razna pravopisna načela:
Prvo je načelo fonetsko. Po njemu bi trebalo pisati objektivno postojeće stvarne, fizičke glasove koje izgovaramo. Tako bi se primjerice u hrvatskome morao posebnim slovima pisati glasn kakav je usastanak (to je naš najčešći najobičnijin, kakav je npr. udan,danas,noć), drugi glasn ugenitivusastanka (takavn imajuEnglezi, pišu ga dvoslovomng, što najčešće nijen +g), treći glas usastančiti ako dobro izgovaramoč (takavn imajuindijski jezici), četvrti uanđeo (takav n imajuRusi). Otkako se u čovječanstvu piše, nije bilo pravopisa u kojem bi prevladavalo fonetsko načelo, nešto jače bilo je zastupljeno usanskrtskome pravopisu, ali pisanje su u tome jeziku uveli učeni ljudi tek kada je on već bio mrtav kao u Europilatinski, pa nije bilo naroda koji bi se mogao buniti.
Dok se u znanosti nije razlikovalafonetika odfonologije, pravopise uređene prema fonološkome načelu zvali su fonetskima, a mnogi ih laici i danas tako zovu. Fonologija se ne bavi ljudskim glasovima kao fizičkim pojavama, nego glasovima kako se odražavaju u svijesti prosječnoga govornika odredenog jezika, pa su onda za nas svi gore navedeni fizički različiti glasovi tipan jednostavno glasn. Tako shvaćen glas zove sefonem i piše se u kosim zagradama (primjerice fonem /n/). Prema fonološkome načelu pišu se isti fonemi uvijek jednako. Tako mi prema fonološkome pravopisu pišemovrapca iako jenominativvrabac, jer je glasp uvrapca za našu svijest (a ovaj put i fizički) savršeno jednak kaop uhropca prema nominativuhropac. Hrvatski je pravopis fonološki, iako u njemu ima i primjesa nekih drugih načela, o čemu poslije.
Treće se načelo naziva morfonološkim (ili rjeđe i duže morfofonološkim). Prema tome načelu ne označuju se u pismu fonemi koji se stvarno izgovaraju, nego se zadržavaju slovni znaci za foneme u osnovnome obliku. Ako je osnovni oblik nominativvrabac, onda po tome načelu i ugenitivu treba bitivrabca. Morfonološko su načelo u starijojfilologiji zvali etimološkim (korijenskim), a mnogi ga i danas tako zovu, jedni iz neznanja, drugi svjesno radi difamacije onih koji se s njima ne slažu. No to je posve drugačije, sljedeće načelo.
Sljedeće, četvrto načelo, jest etimološko (korijensko). Ni ono, kao ni fonetsko, nije do sada prevladavalo ni u čijem pravopisu. U morfonološkome pravopisu znamo da jeb uvrabca premavrabac,t usvatba premasvatovi,d usladka premasladak, i slično. Ali ako nekiSlaveni pišu oblike kakvi bi u hrvatskome bili*istba,*obći zaizba,opći, onda za to nema uporišta u drugim riječima ili u oblicima, nego valja znatietimologiju, koja je vrlo specijalna i uskalingvistička disciplina. Etimološka je primjesa u ruskome pravopisu pisanje nastavaka-ogo,—ego (naše-oga,-ega), iako je izgovoruv umjestog, a za pisanjeg umjestov nema u suvremenom ruskome nikakva razloga. Prema strogo etimološkom načelu mi bismo pisalidhor umjestotvor.
Rusko pisanje—ogo,—ego umjesto-ovo,—evo može se objasniti ne samo etimološkim nego i petim načelom, historijskim. A ponekad je teško razlikovati i morfonološko načelo od historijskoga. Tako bi se, da ostanemo na ruskome, poznato rusko zanemarivanje akanja na pismu moglo objasniti u nekim slučajevima morfonološki (primjerice pisanjevoda umjesto izgovornogavada zbogakuzativavodu), ali ipak preteže historijsko načelo, jer ono objašnjava i one slučajeve gdje nema morfonološke podrške, pa za pisanjepotok umjesto izgovornogapatok nema kriterija dostupnoga prosječnomu čovjeku. Dobre primjere za primjenu historijskoga načela nudifrancuski pravopis — u njem se i danas veoma često piše kako se nekada davno izgovaralo. Tako se za “100” pišecent, a danas izgovarasa (a = nosni a).
Šesto načelo nije u pravom smislu načelo — radi se o arbitrarnim propisima u nekim pravopisima, Tako se ušpanjolskomevokali u riječima uvijek pišei ali kada je sam (tada služi kao veznik), piše se slovoy, koje inače predstavlja glas /j/. U ruskome pravopisu do 1918. pisao se vokal ilatiničkim slovomi ispred vokala i ispred ruskoga slova za glasj, a u svim ostalim slučajevima normalnimćiriličkim slovomи (uz jednu iznimku, o kojoj poslije).
Posljednje, sedmo načelo, ideografsko, veoma je rijetko zastupano u postojećim pravopisima. Ono se ponekad primjenjuje kada se bez ikakva temelja, kakvi postoje u svim do sada obradenim načelima, određuje neki način pisanja isključivo prema značenju u inače posve jednaku izgovoru. Tako se ruska riječ izgovaranam’ir pisala s ćiriličkim slovomи u značenju‘mir’, a s latiničkim slovomi u značenju‘svijet’. To je već spomenuta iznimka.
Iznesenih sedam načela obuhvaćaju svu pravopisnu problematiku što se tiče predstavljanja izgovora slovima. Ali ta se tema ne iscrpljuje pravopisom (ortografijom), tu odlučuje islovopis (grafija) pojedinoga jezika.
