Ὀλβία Ποντική (na grčkom) Ольвія (na ukrajinskom) | |
|---|---|
 | |
| Zemlja | Ukrajina |
| Regija | Mikolajivska oblast |
| Civilizacija | Stari Grci,Rimljani |
| Period postojanja | od 7. vijeka pne. do 3. vijeka n.e. |
Pontska Olbija (starogrčki:Ὀλβία Ποντική,ukrajinski:Ольвія) ili samoOlbija drevni jegrčki grad na obali ušćaJužnog Buga (Hypanis ili Ὕπανις,) uUkrajini, u blizini selaParutine. Na tom se mjestu danas nalaziarheološko nalazište, koje je zaštićeno kao "nacionalni povijesni i arheološki rezervat". Rezervat je istraživački i znanstveni institutNacionalne akademije znanosti Ukrajine (NAZU). Od 1938. do 1993. bio je poseban odjel Instituta za arheologiju NAZU.
Grčki su grad osnovali su u 7. stoljeću pne.kolonisti izMileta. Njegova je luka bila jedno od glavnih trgovišta (emporija) naCrnom moru za izvoz žitarica, ribe i robova uGrčku, te za uvozatičke robe uSkitiju.[1]
.svg)
Lokalitet ove grčke kolonije obuhvaća površinu od pedeset hektara, a njegove utvrde tvore jednakokračni trokut dug oko 1,5 kilometra i širok oko 700 metara.[2] Na tom se području nalazilo i nekoliko sela (damas Viktorovka i Dnjeprovskoe), koja su možda naseliliGrci.[2]
Što se tiče samog grada, donji grad (koji je danas većim dijelom potopljen rijekom Bugom) zauzimala su uglavnom pristaništa i kuće obrtnika. Gornji je grad bio glavna stambena četvrt, koja je bila sastavljena od četvrtastih blokova, saagorom u središtu. Grad je bio opasan obrambenim kamenim zidinama s kulama.[3] Gornji je grad bio i mjesto prvog naselja na tom lokalitetu uarhajskom razdoblju.[2] Postoje dokazi da je sam grad izgrađen na temelju mrežnog plana iz 6. stoljeća pne., jednim od prvih takvih planova nakon gradaSmirne.[2]
Kasnije je grad obuhvaćao imao iakropolu i, od 6. stoljeća pne., vjersko svetište.[2] Početkom 5. stoljeća na tom je mjestu izgrađen i hramApolonu Delfiniju.[2]
Olbija je bila trgovački vrlo važna i trajala je tisuću godina. Prvi dokazi o grčkom naseljavanju na tom mjestu potječu sotoka Berezana, gdje je pronađenakeramika koja potječe s kraja 7. stoljeća.[4] Pretpostavlja se da je kolonija utemeljena oko 655. pne.[5] Ime na grčkom znači "sretan" ili "bogat". Moguće je da je to bilo mjesto ranijeg autohtonog naselja, a možda je uantici to bio poluotok, a ne otok.[4] Danas se smatra da je grad Berezan opstao do 5. stoljeća pne., kada je možda apsorbiran u sve veću Olbiju na kopnu.[4]
Tijekom 5. stoljeća pne, Olbiju je posjetioHerodot,[5] koji daje najbolji opis grada i njegovih stanovnika sačuvan iz antike.[6]
Tijekom 5. stoljeća pne. Olbija je kovala prepoznatljiv lijevani brončaninovac u obliku kružnih žetona sgorgonskim glavama i jedinstvenog novca u oblikudupina koji skaču.[7] To je neobično s obzirom na udarene okrugle novčiće uobičajene u grčkom svijetu. Za ovaj oblik novca smatra se da potječe od žrtvenih znakova korištenih u hramu Apolona Delfinija.
M. L. West spekulirao je da je ranogrčka religija, posebnoorfičke misterije, bila pod velikim utjecajem srednjoazijskihšamanističkih praksi. Čini se da značajna količina orfičkih grafita otkrivenih u Olbiji svjedoči da je taj grad bio jedna od glavnih doticajnih točaka grčke i orijentalne kulture.[8]
Nakon što je grad usvojiodemokratski ustav, njegovi odnosi s Miletom bili su regulirani ugovorom, koji je u 4. stoljeću pne. omogućio dvama državama da koordiniraju svoje operacije protivZopiriona, vojskovođeAleksandra Velikog. Krajem 3. stoljeća grad je ekonomski opao – što se vidi po tome da je bila uspostavljena komisija za raspodjelužitarica stanovništvu – pa je prihvatio nadmoć kraljaSkilura izSkitije. PodMitridatom Eupatorom grad je cvjetao, ali su ga opustošiliGeti podBurebistinim vodstvom, što je predstavljalo katastrofu, koja je naglo stavila točku na ekonomski prosperitet Olbije.
Izgubivši dvije trećine svog naseljenog područja, Olbiju su obnoviliRimljani, iako u malom opsegu i vjerojatno s većinskibarbarskim stanovništvom.Dion Hrizostom posjetio je grad u 1. stoljeću nove ere i opisao ga u svomBoristenskom govoru (grad se u antici često zvao iBoristen, po obližnjoj rijeci). Naime, premda su ga njegovi stanovnici uvijek nazivali Olbijom, stranci su ga obično zvali Boristenom, po glavnoj skitskoj rijeci, a njegove su stanovnike zvali Boristencima (Βορυσθενεΐται).[5] Dion se u Olbiju sklonio odDomicijanovog i opisuje kako su Geti uništili grad otprilike 150 godina prije njegova dolaska, tj. oko. 50. pne., ali o kako su ga stari stanovnici obnovili.[5]
Naselje, koje je bilo u sastavurimske provincijeDonje Mezije, na kraju je napušteno u 4. stoljeću nove ere, kada je u dva navrata spaljeno tijekomgotskih ratova. Grad je po svoj prilici uništen u invazijiGota 250. godine, budući da se nakon tog datuma njegovo ime više ne pojavljuje u izvorima.[5]
Lokalitet Olbije, određen arheološkim rezervatom, nalazi se u blizini selaParutine u okruguOčakovu. Prije 1902. godine nalazište je bilo u vlasništvu grofova Musin-Puškina, koji nisu dopuštali nikakva iskopavanja na njihovom posjedu. Profesionalna iskapanja provodila su se pod vodstvomBorisa Farmakovskog od 1901. do 1915. i od 1924. do 1926. godine. Budući da nalazište nikad više nije zauzeto drugim naseljem, arheološki nalazi (osobitonatpisi iskulpture) pokazali su se bogatima. Danas su arheolozi pod pritiskom da što prije istraže nalazište, budući da ga nagrizaCrno more. Godine 2016. istraživanja u Olbiji započela je poljska arheološka misija "Olbia" Nacionalnog muzeja u Varšavi na čelu sAlfredom Twardeckim. Mnogi značajniji nalazi iz tog razdoblja mogu se vidjeti u muzejuErmitažu uSankt Peterburgu u Rusiji.
Značajni nalazi iz grada uključuju arhajsku grčku kuću u dobrom očuvanom stanju s područja na kojem je kasnije podignuta akropola te jedno privatno pismo (napisano na olovnoj pločici) iz oko 500. pne, u kome se autor žali se na nečiji pokušaj da položi pravo na njegovogroba.[4]
