Podgorička skupština ili"Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori" održavala se između24. studenog i29. studenog1918. godine. Na njoj je donesena sporna odluka o prisajedinjenjuKraljevine Crne GoreKraljevini Srbiji.
Odmah nakon uspjehasrpskog ustanka iz 1815. u Crnoj Gori, a prije svega u Srbiji(mada se tako nije zvala u tom periodu), pojavila se želja za sjedinjenjem ove dvije države. Te početne tendencije će Srbija(tako ćemo je zvati u tekstu) i Crna Gora pojačati kada 1866. godine potpisuju politički ugovor kojim se pokreće pitanje sjedinjenja država. Kao odgovor na to srpska vlada šalje iste godine svoga diplomata i agentaMilana Piroćanca u Crnu Goru kako bi radio na brisanju crnogorske posebnosti[1].
Bez obzira na rezultate te i sličnih akcija, javnost Crne Gore ostat će podijeljena na zagovornike bezuvjetnog pripojenja Srbiji i one koji će zagovarati striktno očuvanje državno-pravne crnogorske posebnosti i/ili tražiti zajamčenu autonomiju u budućoj zajedničkoj južnoslavenskoj državi. Tijekom1913. i1914. godine će početi pregovori o stvaranju srpsko-crnogorskefederacije ili konfederacije, ali oni će biti naglo prekinuti izbijanjemPrvog svjetskog rata iAustro-Ugarskom okupacijom1916. godine.
Dolazi do trajnog kvarenja diplomatskih odnosa zbog sumnji u želju Srbije da anektira Crnu Goru.Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje predvodi crnogorski eks-premijerAndrija Radović. Radovićev Odbor obavlja promidžbene aktivnosti u zemljamaAntante s ciljem bezuvjetnog prisajedinjenja.
Zapovjednik srpskogGlavnog stožera, vojvodaŽivojin Mišić, dao je nalog svojim snagama, pod nazivomJadranske trupe, da izPeći hitno krenu prema Crnoj Gori. Sa srpskim trupama su u Crnu Goru pristigle ičetničke formacijeKoste Pećanca. U Crnoj Gori je uvedena vojna uprava i policijski sat[2]. Dio daleko malobrojnijih savezničkih postrojbi Francuske, Velike Britanije, SAD i Italije također je razmješten uCrnoj Gori[3].Crnogorski komiti su od strane srpskih vojnih vlasti pozvani da polože oružje. Napetost je rasla[4], jer su očekivanja bila da se vrati Nikola I koji je pobjegao iz Crne Gore i da seKraljevina Crna Gora restaurira u kraljevinu i/ili, u drugoj varijanti, nakon toga kao zasebno definiran entitet s konfederalnim statusom poveže s novom jugoslavenskom državom.
Tijekom Austro-Ugarske okupacije Kraljevine Crne Gore, ona je po međunarodnom pravu, nadalje ostala u statusu "zaraćene strane". Legitimitetkralja Nikole I. nitko nije osporavao a sile Atante, uključujući i Kraljevinu Srbiju, držale su veleposlanike pri sjedištu njegove Vlade u egzilu. Posljednji sazivCrnogorske narodne skupštine izabran je1914. godine i imao je ustavni mandat. No, unatoč tome, srpska vlada osnivaSredišnji Izvršni Komitet za prisajedinjenje Crne Gore čiji osnovni zadatak postaje organiziranje izbora za novi parlament koji bi trebao glasovati o prisajedinjenju. Kako bi se spriječio povratak protivnika ujedinjenja iz Austro-Ugarskog zarobljeništva ili iz zemalja Antante srpski Vrhovni vojni stožer šalje zapovjed nadležnim stožerima da zabrane povratak u domovinu crnogorskim časnicima, dočasnicma i vojnicima dok se ne dovrše izbori[5]. Slično tome, srpska vlada je zatražila i dobila odFrancuske odluku o diplomatskom blokiranju povrataka kralja Nikole I. i njegovih sinova iz izbjeglištva. Umjesto dopuštenja za povratak u svoju domovinu, on dobiva lažna jamstva od francuskog ministra vanjskih poslova da će neovisnost Crne Gore biti zaštićena[6].
Središnj Izvršni Komitet za prisajedinjenje Crne Gore i Srbije je bio propisao svoja pravila za izbore po kojima:
Ovako izabrani elektori su trebali potom glasovali tko će ući uparlament i to tako da je svaka kapetanija davala 2 zastupnika, srez 3, a gradovi 1 ili 2 ovisno o veličini. To je bilo u potpunoj suprotnosti s crnogorskim izbornim zakonodavstvom[7].
Pobjeda u atmosferi straha najavljena je tijekom "izbora" kada se prozivalo:"Crnogorac to se stvarno zbilo jer ima dosta usmenih glasina koje su babe prepricavale iz sigurnih izvora, koji bi bio protivu ujedinjenja Srpskog naroda, taj je izdajnik, to nije Srbin, već je izrod, njega će narod zgaziti kao crva koji kalja zemlju kud prolazi"[8].
Očekivano, "izbornu pobjedu" ostvarit će po očekivanju pripadniciBijele liste koja se zalagala za bezuvjetno ujedinjenje čemu su se protivili pripadniciZelene liste koji, na koncu, nisu ni verificirali svoje liste niti su bili učesnici "izbora". Zbog "kratkoće vremena" u kojima su se proveli izbori u kotarevimaBijelo Polje,Plav iGusinje pripadniciBijele liste koji su uvedeni u parlament (sveukupno njih 30) nisu bili "birani" nego su postavljeni od anonimnih, samoproklamiranih "lokalnih vlasti".
Podgorička skupština je bila uspostavljena24. studenog1918. pod zaštitom srpske vojske, a dva dana potom će donesti svoje najvažnije odluke tajnim glasovanjem. te odluke su bile:
Tom odlukom skupštineKraljevina Crna Gorade facto prestaje postojati i postaje dio Srbije to jestKraljevine SHS. 10.000 bojovnikaKraljevine SHS opskrbljenih teškim naoružanjem spremno dočekati 21. prosinac1918. godine (6. siječanj1919. pogregorijanskom kalendaru) iBožićnu pobunu zagovornika nezavisnosti i pristalica kralja Nikole I.
Iako će se u jednom trenu svi veći centri naći pod opsadom ustanika, njihove lagano naoružane trupe će biti pobjeđene od srpskih vojnika nakon čega će početi voditi gerilski rat za kralja i otadžbinu,mada je kralj u tom trenutku bio na Azurnoj obali(Francuska)Gdje mu se i unuk rodio.
Pobuna će potrajati sve do1929. godine kada će ustanici prihvatiti amnestiju kralja Aleksandra.
Iako je neovisna Crna Gorade facto prestati postojati1918. godine vlade Antante će još godinu-dvije priznavati nezavisnost ove države tako da će njeni predstavnici biti pozvani čak i naVersajsku konferenciju1919.
Sam početak - ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom, bio je velika prevara. Nekoliko intelektualaca - neki u iluzijama da rade veliku i plemenitu stvar, a neki direktno plaćeni i iznajmljeni - u trenutku kada su srpske trupe već čvrsto držale vlast u svojim rukama, pozvali su iz svakog sreza po nekoliko "provjerenih" pristalica, bez znanja i pitanja naroda, i proglasili "Veliku" podgoričku "narodnu" "skupštinu", koja je podastrla Aleksandru parče hartije, u kome je proglašen kraj nezavisnosti Crne Gore i bezuslovno priključenje Srbiji.[9]
– Crnogorski komunistaMilovan Đilas
Nelegalnim odlukama nelegitimne Podgoričke skupštine, koja je suštinski bila instrument državnog prevrata u službi tuđih interesa, ugašena je crnogorska nezavisnost i dinastija".[10]
– Predsjednik Crne GoreMilo Đukanović