Pariz (fra.Paris[paʁi])je glavni i najveći gradFrancuske. Smješten je na obalama rijekeSeine u sjevernoj Francuskoj, u središtupokrajineIle-de-France, također poznate kao "Pariška regija" (fra.Région parisienne). Stanovništvo grada Pariza, u svojim od 1860. uvelike nepromijenjenim granicama, procijenjuje se na 2,167,994 (2006.)[2], ali metropolitansko područje (aire urbaine) naseljava više od 11,000.000 stanovnika,[3] što je najnaseljenije metropolitansko područje uEurozoni.
Kao važno naselje tijekom više od 2000 godina, Pariz je danas jedan od vodećih svjetskihposlovnih ikulturnih središta, s utjecajima napolitiku,obrazovanje,zabavu,masovne medije,modu,znanost iumjetnost, što sve doprinosi statusu Pariza kao jednog od globalnih gradova.[4] U skladu s procjenama iz 2005., pariško gradsko područje najveća je europska gradska ekonomija,[5] i peta u svijetu u popisu svjetskih gradova premaBDP-u.[6]
Pariz jedna je od najpopularnijihturističkih destinacija na svijetu, s 45 milijuna posjetitelja svake godine u Pariškoj regiji, od čega 60% stranih turista,[10] koje u Pariz privlače brojne znamenitosti i atrakcije.
NazivPariz potječe od naziva izvornih stanovnika,galskog plemena poznatog kao"Parisijci". Grad je bio nazivanLutecija (ili potpunoLutecija Parisiorum) za vrijemerimske države od prvog do petog vijeka, ali za vrijeme vladavineJulijana Apostate (360. – 363.) grad je preimenovan uParis.[11]
Drugi smatraju da naziv plemenaParisijaca potječe odkeltsko-galske riječiparisio, što znači "ljudi koji rade" ili "obrtnici".[12] Od ranog 20. stoljeća, Pariz je bio poznat kao"Paname" u francuskomslengu, naziv koji se među mladima ponovo udomaćio u novije vrijeme.
Pariz ima mnogo nadimaka, od kojih je najpoznatiji"La Ville-Lumiere" (doslovno, "Svijetli grad"; iako najčešće prevedeno kao "Grad svjetlosti" ili "Grad svjetala"),[13] kojeg duguje čuvenosti grada kao središta obrazovanja i nauke i ranoj upotrebijavne rasvjete.
Stanovnici Pariza na srpskohrvatskome nazivaju se "Parižani", i na francuskomeParisiens (paʁizjɛ̃). Parižani često se pogrdno nazivajuParigots (paʁiɡo), izraz prvi put upotrijebljen 1900,[14] od stanovnika izvan Pariške regije, ali danas omiljen i među samim Parižanima.
Najraniji arheološki znakovi permanentnog ljudskog naseljavanja pariškog područja datiraju oko 5000 godina prije nove ere.[15] Parisijci, podplemekeltskihSenona, poznati kao lađari i trgovci, naselili su područje kraj rijekeSeine od oko 250. pr.ne. dok suRimljani osvojili pariški bazen52. pne.,[15] s permanentnim naseljem do kraja vijeka na lijevoj obali, brdu Sainte Genevieve i otoku Ile de la Cite.Galsko-rimski grad izvorno je nazivan "Lutecija", ali naziv je kasnije galiciran uLutece. Tokom slijedećih vjekova znatno se proširio, prerastavši u napredan grad s forumom, palačama, kupatilima, hramovima, teatrima i amfiteatrom.[16] Pad Rimskog carstva i germanske invazije u petom vijeku, označili su za Pariz početak perioda opadanja. Do400,Lutece, tada uvelike napušten od svojih stanovnika, bio je skoro samo garnizon u užurbano utvrđenom centralnom otoku.[15] Pri kraju rimske vladavine grad je ponovo nazvan imenom "Pariz" kao što se zvao u doba cara Julijana. Franački kraljKlodvig I. ustanovio je Pariz kao svoj glavni grad508. godine to jest koju godinu prije svoje smrti.
TvrđavaLouvre u rukopisu francuske iluminacije "Veoma sretni sati vojvode od Berryja" (Tres Riches Heures du Duc de Berry), iz ranog 15. vijeka
Kuga je stigla u Pariz 1348, s najmanje 800 mrtvih dnevno, u doba kada je Pariz imao oko 200,000 stanovnika.[17] Također i 1466, 40,000 ljudi je umrlo od kuge u Parizu.[18] Pariz je izgubio svoju poziciju glavnog grada Francuskog kraljevstva za vrijeme okupacije odBurgundijaca, tada Engleskih saveznika, u dobastogodišnjeg rata, kada jeHenrik VI okrunjen za francuskog kralja 1431, naslov koji je izgubio kada jeKarlo VII vratio grad Francuskoj 1436. Premda je Pariz ponovo postao glavnim gradom, francuski vladari boravili su uDolini Loare.[19] 1528, kraljFranjo I, premjestio je centar moći iz Doline Loare natrag u Pariz. U dobafrancuskih vjerskih ratova, Pariz je bio uporište francuske katoličke lige. Avgusta-Kolovoza 1572, za vrijeme vladavineKarla IX, dok su se u gradu nalazili mnogi protestantski plemići radi vjenčanja Henrika od Navarre, budućeg kraljaHenrika IV, zaMargaretu Valois, dogodio se pokolj Hugenota na dansvetog Bartolomeja, koji je počevši od 24.8., kroz cijelu zemlju potrajao nekoliko dana.[20] Za vrijemeFronde, Parižani su se pobunili te je kraljevska familija je napustila grad (1648). KraljLuj XIV 1682. trajno je premjestio kraljevski dvor uVersailles. Stotinu godina kasnije, Pariz je bio glavna pozornicaFrancuske revolucije, s padom Bastille 14.7., 1789. i ukidanjem monarhije rujna 1792.[21]
31.3. 1814, nakon šestodnevne kampanje koja je vidjela porazNapoleona, Pariz je okupiralaRusija, kao prva strana sila u 400 godina.[22]Kozačke iKalmičke konjičke jedinice u ruskoj službi ušle su u grad. Parižani su se pobunili protiv monarhije za vrijeme julske revolucije 1830, te je kraljKarlo X bio prisiljen napustiti tron.Francuska revolucija 1848. oborila je njegovog nasljednika i dokrajčila ustavnu monarhijuLuja Filipa čime je otvoren put ka stvaranju druge republike.
Industrijska revolucija,Drugo Francusko Carstvo iBelle Époque omogućili su Parizu najveći razvoj u svojoj historiji. Od 1840-ih, željeznički transport doveo je do toka migranata bez presedana, privučenih zaposlenjima u novim industrijama. Grad je prošao golemo obnavljanje podNapoleonom III i njegovim prefektomHaussmannom koji je porušio cijele četvrti uskih srednjovjekovnih ulica radi stvaranja mreže širokih avenija i neoklasičnih fasada modernog Pariza. Taj program "Haussmannizacije" učinio je grad ljepšim i zdravijim za svoje stanovnike, iako je imao dodatnu prednost mogućnosti upotrebe vatrenog oružja i konjičkih juriša u slučaju budućih pobuna i revolucija, dok bi standardna pobunjenička taktika barikada postala zastarjelom.[23]
Epidemijekolere pogodile su stanovništvo Pariza 1832. i 1849; samo od epidemije 1832, umrlo je 20,000 od tadašnjih 650,000 stanovnika Pariza. Grad je također bio znatno pogođen opsadom na krajuFrancusko-pruskog rata (1870. – 1871.): u kaosu uzrokovanom padom vlade Napoelona III, novoutemeljenaPariška komuna je bila ugušena od vladinih snaga. U borbama su mnoga gradska adminstrativna središta (i gradske arhive) izgorjela, dok je 20,000 Parižana ubijeno. Taj događaj je ostao poznato kaosemaine sanglante (krvavi tjedan).[24]
Pariz se brzo oporavio od tih događaja radi organizacije čuvenihsvjetskih izložbi s kraja devetnaestog vijeka.[25]Eiffelov toranj bio je izgrađen 1889. zasvjetsku izložbu stogodišnjice francuske revolucije, kao "privremeni" prikaz vještine ahitektonskog inženjeringa, ali ostao je najviša građevina na svijetu do 1930, te je najpoznatija znamenitost grada. Povodomsvjetske izložbe 1900, otvorena je prva linijapariškog metroa. Svjetske izložbe u Parizu također su učvrstile status grada u industriji turizma i kao atraktivne lokacije za međunarodne izložbe tehnologije i trgovine.[25]
Za vrijemeprvog svjetskog rata, Pariz je bio pošteđen njemačke invazije francusko-britanskom pobjedom uprvoj bitci na Marni 1914, ali bio je na prvoj liniji ratnih napora. 1918. - 1919. bio je pozornica savezničkih pobjedničkih parada i mirovnih pregovora. U međuratnom periodu Pariz je bio poznat po svojim kulturnim i umjetničkim društvima i noćnom životu. Grad je postao mjestom okupljanja umjetnika iz cijelog svijeta, od izbjeglog ruskog skladateljaStravinskog i španjolskih slikaraPicassa iDalíja, do američkog piscaHemingwaya.[26]
14.6. 1940, pet sedmica nakon početka bitke za Francusku, Paris je pao pod njemačku okupaciju, koja se zadržala do oslobođenja Pariza avgusta-kolovoza 1944. dva i pol mjeseca nakon nakon invazije Normandije.[27] Središnji Parizdrugi svjetski rat prošao je uglavnom neoštećen, jer nije bilo strateških ciljeva za savezničke bombardere (željezničke su stanice u centralnom Parizu terminali, dok su glavne tvornice locirane u predgrađima). Također, njemački generalDietrich von Choltitz nije izvršioHitlerovo naređenje o uništavanju svih pariških znamenitosti prije njemačkog povlačenja.[28]
Oslobođenje Pariza 1944.
U poratnom periodu, Pariz je doživio najveći razvoj odBelle Époque. Predgrađa su se znatno proširila, s izgradnjom velikih radničkih naselja poznatih kaocités i početkom izgradnje poslovne četvrtiLa Défense. Opsežna mreža podzemne željeznice (RER) izgrađena je kao dopuna metrou na usluzi udaljenim predgrađima, dok je razvijena i mreža auto-cesta usmjerenih na brzu cestuPériphérique oko središta grada.[29][30][31]
Od 1970-ih, mnoga unutarnja predgrađa Pariza (posebno na severu i istoku) doživjela su deindustrijalizaciju, te su nekad prosperitetnicités postepeno postali geta za imigrante i oaze nezaposlenosti.[32][33] U isto vrijeme, grad Pariz (unutar auto-cestePériphérique), zapadna i južna predgrađa uspješno su promjenili svoju ekonomsku bazu iz tradicionalne proizvodnje u visokovrijedne usluge i visokotehnološku proizvodnju, stvarajući veliko blagostanje svojim stanovnicima, čiji je prihod po glavi među najvećima u Europi.[34][35][36] Sukladno produbljavanje društvenih razlika izmedu ta dva područja dovelo je do povremenih nemira od polovine 1980-ih, kao nemiri 2005, koji su uglavnom bili koncentrirani oko sjeveroistočnih predgrađa.[37]
S namjerom ublažavanja socijalnih tenzija u unutarnjim predgrađima i revitalizacije metropolitanske ekonomije Pariza, u tijeku je nekoliko projekata. Ured državnog sekretara za razvoj regije glavnog grada otvoren je privladi Francuske marta-ožujka 2008. Državni sekretar Christian Blanc zadužen je za nadgledanje projekta predsjednikaNicolasa Sarkozyja za stvaranjem integrirane metropolitanske uprave "Velikog Pariza" (Grand Paris), kao i produženja mreže podzemne željeznice radi novog porasta stanovništa u Parizu i predgrađima, i raznih ekonomskih razvojnih projekata kao poticaj metropolitanskoj ekonomiji, među kojima stvaranje vrhunskog tehnološkog i naučnog klastera i univerzitetskog kampusa na platou Saclay u južnim predgrađima.
Usporedno, predsjednik Sarkozy također je 2008. pokrenuo međunarodni urbanistički i arhitektonski natječaj za budući razvoj Pariza. Deset grupa arhitekata, urbanista, geografa i pejzažnih arhitekata ponuditi će svoje vizije izgradnje metropole Pariza 21. vijeka u eriProtokola iz Kyota i izraditi buduću dijagnozu Pariza i predgrađa koja će definirati budući razvoj u Velikom Parizu idućih 40 godina. Cilj nije samo izgraditi ekološki održivi metropolis, već i integrirati okolna predgrađa sa središnjim Parizom kroz opsežna urbana planiranja i simbolične arhitektonske projekte.
U međuvremenu, u nastojanjima poticanja globalnog ekonomskog imidža Pariza, odobrena je od 2006. izgradnja nekoliko nebodera (300 metarski ili viši) u poslovnoj četvrti La Défense, predviđenih za dovršenje ranih 2010-ih. Pariške vlasti također su objavile da planiraju odobriti izgradnju nebodera unutar središta grada ublažavanjem limita na visinu zgrada prvi put nakon izgradnjetornja Montparnasse ranih 1970-ih.
Pariz je lociran na luku rijekeSeine i sadrži dvaotoka, Ile Saint-Louis i većiÎle de la Cité, koji tvore nastariji dio grada. Ukupno, grad je relativno ravničarski, i najniža elevacija je 35 m nadmorske visine. Pariz ima nekoliko istaknutih brda, od kojih je s 130 m najvišiMontmartre.[38]
Pariz, bez vanjskih parkovaBois de Boulogne iBois de Vincennes, pokriva oval površine 86.928 km2. Posljednje veće proširenje gradskog teritorija 1860, nije mu podarilo samo svoj suvremeni izgled već je i kreiralo dvadesetarondismana (gradskih općina). Od 1860. gradsko područje od 78 km2 neznatno je 1920-ih prošireno na 86.9 km2. 1929, parkoviBois de Boulogne iBois de Vincennes službeno su pripojeni gradu što je gradsko područje povećalo na sadašnjih 105.39 km2.[39]
Pariz ima vruća i ugodna ljeta s prosječnim visokim temperaturama od 25 °C i niskim od 15 °C. Zime su hladne, ali temperatura je oko 3 °C do 8 °C, te se rijetko spušta ispod nule. Proljeće i jesen ima blage do povremeno vruće dane i hladne večeri. Kiša pada kroz godinu, i premda Pariz nije osobito kišovit grad, poznat je po iznenadnim pljuskovima. Prosječne godišnje padaline su 642 mm s laganom kišom ravnomjerno raspoređenom kroz godinu. Snijeg je rijedak, ali ponekad je moguć lakši snijeg ili mećava bez nakupljanja. Najviša ikada zabilježena temperatura je 40.4 °C 28. jula-srpnja, 1948, dok je najniža -23.9 °C zabilježena 10. decembra-prosinca, 1879.[40]
Većina suvremenog Pariza posljedica je velikih gradskih preinaka sredinom devetnaestog vijeka.
Tipična zgrada Haussmannovog doba
Vjekovima, grad je bio labirint uskih ulica i poludrvenih kuća, ali počevši od 1852. urbanizacijski programBarona Haussmanna uključivao je rušenje cijelih četvrti radi stvaranja prostora za široke avenije obrubljene neoklasičnim kamenim zgradama buržoaskog ranga. Kodeks izgradnje nije se od tada mnogo promijenio, te se planovidrugog carstva uglavnom primjenjuju i danas. Propis o "svrstavanju", koji regulira fasade novogradnja u skladu s preodređenom širinom ulice, još je na snazi. Visina zgrade ograničena je u skladu s širinom ulice, te je teško dobiti odobrenje za izgradnju viših zgrada.
Mnoge važne pariške institucije, smještene su izvan limita grada. Financijsko-poslovna četvrt (La Défense), glavna tržnica na veliko (Rungis), škole (École Polytechnique,HEC, ESSEC, INSEAD), istraživački laboratoriji (u Saclayu ili Évryju), najveći stadion (Stade de France), i vladini uredi (ministarstvo prometa).
Obale Seine u Parizu, točnije između mostovaPont de Sully iPont d’Iéna i njihova okolica, su zaštićena UNESCOvasvjetska baština.
OdLouvrea doEiffelovog tornja, odPlace de la Concorde doGrand i Petit Palais, evolucija Pariza i njezine povijesti može se vidjeti uz rijeku Seine.Katedrala Notre-Dame u Parizu iSainte Chapelle, arhitektonska su remek-djelagotike, dok su Haussmannovi široki trgovi i bulevari utjecali na razvoj svjetskogurbanizma od kasnog 19. vijeka.
Place de la Bastille (Trg Bastille 4, 11, i 12. arondisman, desna obala) je četvrt velikog historijskog značaja, ne samo za Pariz već i za cijelu Francusku. Radi svoje simbolične vrijednosti, trg je često bio mjesto političkih demonstracija, među kojima i protesti u vezi prvog radnog ugovora 2006.
Champs-Élysées (Elizejska polja, 8. arondisman, desna obala) je bivše šetalište u parku iz 17. vijeka, kasnije adaptirano u aveniju, koje spaja trg Concorde iSlavoluk pobjede. Jedna od mnogih turističkih atrakcija i najveća trgovačka ulica u Parizu.
Place de la Concorde.Basilique du Sacré-Cour
Place de la Concorde (Trg sloge, 8. arondisman, desna obala) je trg na početku Elizejskih polja, izgrađen kao "Trg Luja XV", gdje je bila locirana zloglasna giljotina za vrijeme francuske revolucije.Egipatski obelisk je "najstariji pariški spomenik". Na ovom trgu, s obje straneRue Royale, nalaze se dvije identične kamene zgrade: istočna je sjedište francuskog ministarstva ratne mornarice, a zapadna luksuzniHôtel de Crillon. Obližnji trg Place Vendôme čuven je po svojim mondenim raskošnim hotelima (Hôtel Ritz iHôtel de Vendôme) i draguljarima. Mnogi slavni modni dizajneri svoje salone imaju na trgu.
Les Halles (1. arondisman, desna obala) je bivša središnja tržnica, i od kasnih 1970-ih veliki trgovački centar i važna spojna metro stanica (Châtelet-Les Halles, najveća u Europi). Bivši Les Halles porušen je 1971. i zamijenjen sForum des Halles. Centralna pariška tržnica, najveća tržnica hrane na veliko u svijetu, preseljena je u Rungis, u južnim predgrađima.
Le Marais (3. i 4. arondisman, desna obala) mondena je četvrt i kulturološki vrlo otvoreno mjesto.
Montmartre (18. arondisman, desna obala) je historijsko područje na brdu, lokacija bazilikeSacré-Cour. Montmarte je uvijek bio povezan s umjetnošću te mnogi umjetnici imaju svoje ateljee u tom kvartu.
Montparnasse (14. arondisman, lijeva obala), historijska zona poznata po umjetničkim ateljejima, koncertnim dvoranama, i kafeima. Ističu se također i velika metro stanicaMontparnasse - Bienvenüe iToranj Montparnasse.
Avenue de l'Opéra (9. arondisman, desna obala) je zona oko OpereGarnier (također "Pariška Opera") i lokacija najgušće koncentracije ureda i robnih kuća, među kojima su najpoznatijePrintemps iGaleries Lafayette, kao i sjedište financijskih divovaCrédit Lyonnais iAmerican Express.
Quartier Latin (Latinska četvrt, 5. i 6. arondisman, lijeva obala) je obrazovni centar koji se nekad protezao izmeđuPlace Maubert i kampusaSorbonne. Poznat je po svojoj živopisnoj atmosferi i mnogo bistroa. Brojni instituti visokog obrazovanja, kaoÉcole Normale Supérieure,ParisTech, iJussieu Campus, čine ga glavnim obrazovnim središtem Pariza.
Faubourg Saint-Honoré (8. arrondisman, desna obala) jedna je od pariških četvrti visoke mode, s modnim markama kaoHérmes iChristian Lacroix.
La Défense (kroz općineCourbevoie, Puteaux, iNanterre 2.5 km zapadno od užeg područja grada) jedno je od najznačajnijih predgrađa Pariza i jedno od najvećih poslovnih središta na svijetu. Izgrađeno na zapadnom kraju produženja pariške historijske arterijeElizejskih polja, La Défense sastoji se većinom od poslovnih nebodera. Započeta od francuske vlade 1958, četvrt sadrži 3,500,000 m2 ureda, što ju čini najvećom četvrti u Europi razvijenom isključivo za poslovne aktivnosti.Grande Arche (veliki luk), koji je djelom sjedište francuskog ministra transporta, zaokružuje središnji trg oko kojeg je uređena četvrt.Val de Seine
Plaine Saint-Denis (kroz općineSaint-Denis , Aubervilliers, iSaint-Ouen, neposredno sjeverno od 18. arondismana) je bivša napuštena proizvodna zona koja je prošla veliko urbano obnavljanje u posljednjih 10 godina. Danas sadržiStade de France, oko kojeg je izgrađena nova poslovna četvrt LandyFrance, s dvijeRER (Réseau Express Régional) stanice, i mogućim neboderima. Na platou Saint-Denis također je locirana većina francuskih televizijskih, kao i neki od većih filmskih studija.
Val de Seine (kroz 15. arondisman i općineIssy-les-Moulineaux iBoulogne-Billancourt, jugozapadno od središnjeg Pariza) je novi medijski centar Pariza i Francuske, sa sjedištima većine francuskih tv mreža (TF1 u Boulogne-Billancourt,France 2 u 15. arondismanu,Canal+ i međunarodni kanaliFrance 24 iEurosport u Issy-les-Moulineaux), kao i nekoliko telekomunikacijskih i informatičkih kompanija kaoNeuf Cegetel u Boulogne-Billancourt iliMicrosoftov ured za Europu, Afriku i Srednji istok u Issy-les-Moulineaux.
Notre Dame na otoku Île de la Cité, na rijeci Seini.Église de la Madeleine
Tri najpoznatije pariške znamenitosti su katedrala iz 12. vijekaNotre-Dame na otokuÎle de la Cité,NapoleonskiSlavoluk pobjede iEiffelov toranj iz 19. vijeka. Eiffelov toranj bio je "privremena" konstrukcijaGustavea Eiffela zasvjetsku izložbu 1889, ali toranj nikada nije demontiran te je i danas trajni simbol Pariza. "Povijesna osovina" (Axe historique) niz je spomenika, zgrada i prolaza u skoro ravnoj liniji od centra grada prema zapadu: Niz spomenika započinje sLouvreom i nastavlja se krozPark Tuileries,Champs-Élysées i Slavoluk pobjede na trgu Place de l'Étoile. Od 1960-ih, niz je produžen dalje na zapad do poslovne četvrtiLa Defense kojom dominira pravokutniGrande Arche; ta četvrt sadrži većinu najviših zgrada u pariškoj urbanoj zoni. MuzejInvalides mjesto je pokapanja mnogih francuskih vojskovođa, uključujućiNapoleona, dok su uPanteonu pokopane mnoge francuske istaknute ličnosti. Bivši zatvorConciergerie, u doba francuske revolucije bio je mjesto zatočeništva mnogih istaknutih članova starog režima. Simbol revolucije također su dvije replikeKipa slobode locirane naIle des Cygnes na Seini i u parku Luxembourg. Palača Garnier, izgrađena u kasnom razdobljudrugog carstva, sjedište je Pariške opere i baleta, dok je bivša palačaLouvre danas jedan od najrenomiranijih muzeja na svijetu.Sorbonne je najpoznatiji dio pariškog univerziteta, baziranog u središtu latinske četvrti. Osim katedrale Notre Dame, drugi značajni crkveni objekti suSainte-Chapelle iz 13. vijeka iEglise de la Madeleine.
Dva od najstarijih i najpoznatijih pariških parkova su Tuileries, kreiran u 16. vijeku za palaču kraj Louvrea, i park Luxembourg na lijevoj obali Seine, još jedan bivši privatni vrt koji je pripadao dvorcu izgrađenom zaMariju de Medici 1612. Jardin des Plantes, kreiran za liječnikaLuja XIII Guya de La Brossea, kao uzgajalište ljekovitog bilja, bio je prvi pariški javni park.
Nekoliko ostalih velikih parkova kreacije sudrugog carstva: bivši parkovi u predgrađima Montsouris, Parc des Buttes Chaumont, i Parc Monceau, kreacije su inženjeraNapoleona III, Jeana-Charlesa Alphanda. Još jedan projekt kojeg je ostvarioBaron Haussmann bilo je uređivanje pariške zapadne Bulonjske šume, dok jeBois de Vincennes, na istočnom kraju grada, slično uređena idućih godina.
Nova ostvarenja među gradskim su parkovima Parc de la Villette, kojeg je izgradio arhitekt Bernard Tschumi na lokaciji bivše klaonice, Parc André Citroën, i vrtovi posađeni na periferiji duž bivše kružne željeznice "Petite Ceinture" (Promenade Plantée).
Najveće pariške operne kuće suOpéra Garnier iz 19. vijeka (historijska pariška opera), koja teži klasičnom repertoaru i suvremenaOpéra Bastille, s miješanim moderno-klasičnim programom. Sredinom 19. vijeka, bile su aktivne još dvije operne kuće:Opéra-Comique (koja postoji i danas) iThéâtre Lyrique (koja je u moderno doba promijenila profil i naziv uThéâtre de la Ville).
Kazalište tradicionalno zauzima istaknuto mjesto u pariškoj kulturi, što se nastavlja i danas. Mnogi najpoznatiji kazališni glumci također su zvijezde francuske televizije i filma. Neka od najvećih pariških kazališta također su iBobino, Théâtre Mogador, iThéâtre de la Gaîté-Montparnasse. Neki od pariških teatara koriste se i kao koncertne dvorane. Mnoga od najvećih imena francuske glazbe, kaoEdith Piaf,Maurice Chevalier,Georges Brassens, iCharles Aznavour, proslavili su se u čuvenim pariškim koncertnim dvoranama:Le Lido,Bobino,Olympia,la Cigale, ile Splendid.
Élysées-Montmartre, znatno smanjen u odnosu na svoju izvornu veličinu, danas je koncertna dvorana.New Morning jedan je od još nekoliko pariških klubova gdje se održavaju jazz koncerti, ali i "indie" glazbe. U novija vremena, dvoranaLe Zénith u četvrti La Villette iPalais Omnisports de Paris-Bercy koriste se za velike rock koncerte.
Kulinarska reputacija Pariza bazirana je na različitom porijeklu svojih stanovnika. U svojim počecima, mnogo je dugovala na organizaciji željezničkog sistema iz 19. vijeka koji je Pariz činio žarišnom točkom imigracije iz mnogih francuskih regija i gastronomskih tradicija. Ta se reputacija nastavlja i do danas u kulturnoj raznolikosti koja se od tada proširila na svjetsku razinu zahvaljujući trajnoj reputaciji Pariške kulinarskefinesse i daljnoj imigraciji iz sve udaljenijih krajeva.
Hoteli su još jedan od rezultata široko rasprostranjenih putovanja iturizma, posebno radi pariškihsvjetskih izložbi kasnog 19. vijeka. Među najekskluzivnijima,Hôtel Ritz je otvoren 1898. na Place Vendôme, dok jeHôtel de Crillon svoja vrata na sjevernoj strani trga Concorde otvorio 1909. godine.
Parižani teže dijeliti iste trendove odlaska u kinematografe kao i mnogi globalni gradovi, u skladu s dominacijom hollywoodske filmske industrije. Francuska kinematografija na drugom je mjestu i blisko prati hollywoodsku, s najznačajnijm redateljima kaoClaude Lelouch,François Truffaut,Jean-Luc Godard,Claude Chabrol, iLuc Besson, i redateljma slapstick/popularnog žanra kojeg je redateljClaude Zidi dobar primjer. Europski i azijski filmovi također su široko prikazivani i cijenjeni. Posebnost Pariza vrlo je široka mreža malih kino dvorana: pojedinih tjedana, gledaoc ima izbor između 300 starih i novih filmova iz cijelog svijeta.
Mnoge pariške koncertno/plesne dvorane preuređene su u kinematografe kada je filmska umjetnost postala popularna od 1930-ih nadalje. Kasnije, mnogi veliki kinematografi podijeljeni su na višestruke, manje dvorane. Najveće pariško kino danas jele Grand Rex s 2,800 sjedala, dok sva ostala kina imaju manje od 1,000 sjedećih mjesta. Danas je trend ka modernim multipleksima s više od 10 ili 20 dvorana.
Pariz je od 11. vijeka popularna destinacija za trgovce, studente i religiozna hodočašća, ali "turistička industrija" na velikoj skali započela je tek pojavljivanjem željeznice u 19. vijeku, tj. s državnom organizacijom francuske željezničke mreže, s Parizom kao središtem od 1848. Među prvim pariškim atrakcijama za široke mase bile su već spomenute svjetske izložbe, koje su izvor mnogih pariških spomenika, posebnoEiffelovog tornja od 1889, koji su zajedno s uljepšanjima iz dobadrugog carstva, grad uvelike učinili atrakcijom kakva je poznata danas.
Pariški su muzeji i spomenici među najcjenjenijim atrakcijama; turizam je motivirao grad i nacionalnu vladu da kreiraju nove znamenitosti. Najcjenjeniji gradski muzejLouvre, posjećuje preko 8 miliona ljudi godišnje, što ga čini najposjećenijim svjetskim umjetničkim muzejem. Još jedna od glavnih atrakcija gradske su katedrale:Notre-Dame iBazilika Sacre-Coeur svake godine primaju 12 i 8 miliona posjetitelja.Eiffelov toranj, najpoznatiji pariški spomenik, posjećuje prosječno 6 miliona ljudi godišnje, i ukupno 200 od otvaranja.Disneyland Resort Paris velika je turistička atrakcija ne samo za posjetitelje Pariza već i za posjetitelje Europe uopće, s 14 miliona posjeta 2007.
Mnoge nekad popularne pariške lokalne ustanove morale su se brinuti o ukusima i očekivanjima turista.Le Lido, iMoulin Rouge kabare-plesna dvorana, kao primjer, večernje su kazališne predstave, prikaz nekadašnjeg plesa ali samo jedan od aspekata biše atmosfere a kabareu. Sve ustanove bivših društvenih i kulturnih elemenata, kao plesne dvorane i vrtovi, danas više ne postoje. Mnogi pariški hoteli, restorani i i noćni život postali su teški ovisnici o turizmu.
OsimParis Saint-Germaina, grad ima nekoliko amaterskih nogometnih klubova: Paris FC, Red Star, RCF Paris i Stade Français Paris. Posljednji je nogometni odjel istoimenog sportskog kluba, poznatijeg po rugby timu.
Glavni gradski rugby tim je Stade Français. Racing Métro 92 Paris (koji sada igra uRugby Pro D2) drugi je rugby tim, koji je sudjelovao u prvom rugby finalu protiv Stade Français 1892. Pariz je također bio domaćin Olimpijskih igara1900. i1924., kao i jedna od lokacijasvjetskih prvenstava u nogometu1938. i 1998.
Premda startno mjesto čuvenogTour de Francea varira svake godine, finalna etapa uvijek završava u Parizu, i od 1975, na Elizejskim poljima.Tenis je također popularan sport u Francuskoj.Otvoreno prvenstvo Francuske kao jedan od četiri Grand Slama u profesionalnom tenisu, svake se godine održava na zemljanim terenima nacionalnog teniskog centraRoland Garros, kraj Bulonjske šume.Finale UEFA Lige prvaka 2006. izmeđuArsenala iBarcelone održano je na Stade de France, kao također i finaleSvjetskog kupa u ragbiju 2007.
SBDP-om od 533.6 milijardieura[7] 2007, pariška regija ima jedan od najviših BDP-a u Europi, kao glavni pokretač globalne ekonomije: Kada bi se radilo o zasebnoj državi, bila bi to sedamnaesta najveća ekonomija na svijetu, velika skoro kao i nizozemska.[42] Pariška regija glavno je francusko središte ekonomske aktivnosti. Dok je stanovništvo regije 18.8% ukupne populacijekontinentalne Francuske,[43] BDP je 28.7%.[7] Aktivnost u pariškoj urbanoj zoni, premda raznolika, nema vodeću specijaliziranu industriju (kao Los Angeles u industriji zabave ili London i New York u financijama). U novije vrijeme, pariška ekonomija prebacuje se na usluge visoke dodane vrijednosti (financije, informatičke tehnologije, itd.) i visokotehnološku proizvodnju (elektronika, optika, zrakoplovno-svemirska industrija, itd.).
Najintenzivnija ekonomska djelatnost pariške regije kroz centralnidepartman Hauts-de-Seine i prigradsku poslovnu četvrtLa Defense postavlja ekonomsko središte Pariza na zapad grada, u trokut između Opéra Garnier, La Défense, i Val de Seine. Pariške admistrativne granice nemaju mnogo utjecaja na limite ekonomske aktivnosti. Iako većina zaposlenih putuje na posao iz prigrada u centar, mnogi putuju iz centa u predgrađa. Premda je ekonomija Pariza uglavnom u uslugama, ostaje važno proizvodno uporište u Europi, posebno u sektorima industrije automobila, zrakoplovstva i elektronike.
Popis 1999, pokazao je da od 5,089,170 zaposlenih u pariškoj gradskoj zoni, 16.5% radilo je u poslovnim uslugama, 13.0% u trgovini, 12.3% u proizvodnji, 10.0% u javnoj upravi i vojnoj industriji, 8.7% uzdravstvu, 8.2% u transportu i komunikacijama, 6.6% u obrazovanju i preostalih 24.7% u mnogim drugim ekonomskim sektorima. U proizvodnji, najviše zaposlenih je bilo uelektroničkoj i elektrotehničkoj industriji (17.9% od ukupne radne snage 1999.) i izdavaštvu i tiskarskoj industriji (14.0% od ukupne radne snage), s preostalih 68.1% radne snage raspoređenih kroz mnoge druge industrije.Turizam i odgovarajuće turističke usluge zapošljavaju 6.2% pariške radne snage i 3.6% svih zaposlenih u pariškoj regiji.[44]
Metropolitansko područje (Pariško gradsko područje)
11,174,743
14,518 km2
770 km2
+2.90%
Stanovništvo grada Pariza na popisu 1999, sadržavalo je 2,125,246, stanovnika, što je mnogo niže od historijskog maksimuma od 2.9 milijuna iz 1921. Gubitak gradske populacije odražava iskustvo i drugih središnjih gradova u razvijenom svijetu koji nisu širili svoje granice. Glavni faktori u procesu značajno su smanjenje veličine obitelji i dramatične migracije prema predgrađima od 1962. do 1975. Emigraciju su uvjetovali deindustrijalizacija, visoke stanarine, gentrifikacija mnogih unutarnjih četvrti, transformacija stambenih prostora u urede i veće obilje u zaposlenim obiteljima. Gubitak gradskog stanovništva jedno je od najvećih u međunarodnim općinama i najveće među svima koje su postigle više od 2,000,000 stanovnika. Ti gubici za grad generalno su negativno percipirani; gradska uprava nastoji preokrenuti trend s ponešto uspjeha, te je procjena populacije srpnja 2004, pokazala porast prvi put nakon 1954, dosegavši ukupno 2,144,700 stanovnika.
Pariz jedan je od najgušće naseljenih gradova nasvijetu. Gustoća, bez vanjskih šumovitih parkova Bois de Boulogne i Bois de Vincennes bila je na službenom popisu 1999, 24,448 stanovnika po četvornom kilometru, što se može usporediti samo s nekimazijskim megalopolisima. Čak i uključivši dva šumska područja gustoća je 20,164 stanovnika po četvornom kilometru, kao peta najgušće naseljena općina u Francuskoj iza Le Pré-Saint-Gervais, Vincennes, Levallois-Perret, i Saint-Mandé, sve rubna područja središta Pariza. Najrjeđe naseljene četvrti zapadni su i središnji uredsko-adminstrativni arondismani. Gradsko stanovništvo najgušće je na sjevernim i istočnim arondismanima; 11. arondisman imao je 1999. gustoću od 40,672 stanovnika po četvornom kilometru, dok neke istočne četvrti istog arondismana iste su godine imale gustoću blizu 100,000/km2.
Grad Pariz pokriva područje mnogo manje od cijele urbane zone kojoj je središte. Trenutno, pariška stvarna urbanizacija, koju definirapôle urbain (gradsko područje) statistička zona, pokriva 2,723 km2,[45] ili područje oko 26 puta veće od samoga grada. Uprava pariškog urbanog rasta podijeljena je između samoga grada i okolnih departmana: Parizu najbliži prsten tri susjedna departmana, ilipetite couronne ("mali prsten") potpuno je zasićen rastom grada, dok je daljni vanjski prsten četiri departmana,grande couronne pokriven urbanizacijom samo u unutarnjim područjima. Tih osam departmana stvaraju veću administrativnu regijuÎle-de-France, koja je većinom ispunjena pariškim urbanim područjem.
Pariška aglomeracija pokazala je stalan rast od kraja francuskih vjerskih ratova, kasnog 16. vijeka, uz povremena opadanja za vrijemefrancuske revolucije idrugog svjetskog rata. Prigradski razvoj novijih se godina ubrzao: s procjenom od ukupno 11.4 milijuna stanovnika 2005, regijaÎle-de-France pokazuje dvostruko veću stopu rasta u odnosu na 1990.[46][47]
Prema zakonu, francuski popisi ne postavljaju pitanja o etničkoj pripadnosti i religiji, ali zahtjevaju podatke o zemlji rođenja. Iz tih podataka moguće je odrediti da su Pariz i metropolitansko područje jedno od kulturno najraznolikijih područja u Europi. U popisu 1999, 19.4% od ukupne populacije rođeno je izvankontinentalne Francuske.[48] Na istom popisu, 4.2% populacije urbanog područja Pariza bili su recentni imigranti (osobe koje su se uselile u Francusku između 1990 i 1999),[49] većinom izkontinetalne Kine iAfrike.[50]
Prvi val međunarodne migracije prema Parizu započeo je najranije 1820. s dolaskom njemačkih seljaka koju su bježali od poljoprivredne krize u njihovoj matičnoj zemlji. Slijedilo je nekoliko valova imigracije koji se nadovezuju da danas: Talijani i srednjeeuropski Jevreji za vrijeme 19. vijeka, Rusi nakonruske revolucije 1917, Armenci u bijegu odgenocida u Otomanskom carstvu, građani kolonija za vrijemeprvog svjetskog rata, i kasnije, Poljaci između dva rata, Španjolci, Talijani, Portugalci i sjeverni Afrikanci od 1950-ih do 1970-ih, sjevernoafrički Jevreji nakon nezavisnosti tih država, te od tada Afrikanci i Azijci.[51]
Pariz, sa svojim nepromijenjenim administrativnim granicama od 1860, jedan je od rijetkih gradova koji se nije razvio politički u skladu s demografskim rastom; o čemu se trenutno raspravlja u planovima zaGrand Paris (Veliki Pariz), koji bi svoje administrativne granice proširio na većinu svoje urbanizirane zone.[52]
Kao glavni grad, Pariz je sjedište Francuske nacionalne vlade. Za izvršnu vlast, dva glavna službenika imaju svaki svoju službenu rezidenciju, gdje su im također smješteni i uredi.Predsjednik Francuske boravi uElizejskoj palači u 8. arondismanu, dokpremijer ima sjedište uHôtel Matignon u 7. arondismanu. Vladina ministarstva locirana su u raznim dijelovima grada, mnoga u 7. arondismanu.
Elizejska palača
Dva doma francuskog parlamenta locirana su na lijevoj obali. Gornji dom, ili Senat, smješten je uPalais du Luxembourg u 6. arondismanu, dok je značajniji donji dom, nacionalna skupština, uPalais Bourbonu, u 7. arondismanu. Predsjednik senata, druga najviša funkcija nakon predsjednika republike, ima ured uPetit Luxembourg, manjoj palači aneksu palačeLuxembourg.
U Parizu stoluju također i najviši francuski sudovi. Francuski kasacijski sud, najviši sud u pravosudnom sistemu, koji preispituje krivične i civilne slučajeve, lociran je u Palači pravde (Palais de Justice) naÎle de la Cité, dok je Državni savjet, koji pruža pravne savjete izvršnoj vlasti i djeluje kao najviši sud u upravnom sistemu, smješten je uPalais Royal u 1. arondismanu.
Ustavni savjet, savjetodavno tijelo s konačnim ovlastima o ustavnosti zakona i vladinih dekreta, također djeluje uPalais Royal.
Pariz je bio općina od 1834. (također i nakratko između 1790. i 1795). Pri podjeli Francuske na općine 1790 (za vrijemefrancuske revolucije), i ponovo 1834, Pariz je bio grad upola manji u odnosu na danas, ali je 1860, pripojio susjedne općine, neke potpuno, radi stvaranja nove admistrativne karte 20 arondismana koje grad ima i danas. Takva općinska podjela stvara spiralu u smjeru kazaljke na satu, s 1. arondismanom u samom središtu.
1790. Pariz je postao prefektura (sjedište) departmana Seine, koji je pokrivao većinu pariške regije. 1968. podijeljena ja na četiri manje: grad je postao zasebni departman i zadržao broj departmana Seine 75, (koji vuče prijeklo od pozicije departmana Seine u abecednom redu), dok su stvorena tri nova departmana, Hauts-de-Seine, Seine-Saint-Denis i Val-de-Marne, i dodijeljeni su im brojevi 92, 93, i 94. Posljedica tih podjela identične su granice pariškog departmana i općine, što je jedinstvena situacija u Francuskoj.
Svaki od 20 pariških arondismana ima direktno izabrani savjet (conseil d'arrondissement), koji bira gradonačelnika arondismana. Izbor članova iz savjeta svakog arondismana stvara Savjet Pariza (conseil de Paris), koji bira gradonačelnika Pariza.
Usrednjevjekovno doba, Parizom je upravljala općina koju su birali trgovci, čiji je glavar bio predstojnik trgovaca. Osim što je regulirao gradski promet robom, predstojnik je bio odgovoran i za neke javne dužnosti kao nadgledanje gradskih zidina i čišćenje ulica. Kreiranje pariškog civilnog predstojnika u 13. vijeku, znatno je smanjilo je dužnosti i ovlasti predstojnika trgovaca. Kao direktni predstavnikkralja, u ulozi koja donekle podsjeća na prefekta kasnijih godina, predstojnik (prévôt) Pariza nadgledao je primjenu i izvršenje zakona i reda u gradu i okolnojprévôté (okrugu) iz svog ureda uGrand Châtelet. Mnoge ovlasti iz ureda oba predstojnika prebačene su nakon osnivanja 1667. na ured generalnog namjesnika policije. Stoljećima,prévôt i upravitelji Châteleta sukobljavali su se sHôtel de Ville oko jurisdikcija; tj. s gradskom upravom koja je obuhvaćala iquartiniers, od kojih svaki odgovoran za jednu od šesnaest četvrti (koje su bile podijeljene na četiricinquantaines, svaka sa svojimcinquantainier, i dalje podijeljenih nadizaines, kojima su upravljalidizainiers):
Svaki od tih ljudi bili su načelno izabrani od lokalnih buržuja. U svako doba, prema tome, 336 ljudi dijelilo je administrativnu odgovornost za čistoću i održavanje ulica, za javno zdravstvo, zakon i red.Quartiniers održavali su službene listebourgeois de Paris, lokalne izbore, mogli su nametnuti globe za prekršaje lokalnih propisa, a imali su i ulogu u poreznom sistemu. Sastajali su se uHôtel de Ville radi vijećanja o pitanjima opće gradske važnosti i svake bi godine izabrali osam među "najistaknutijim stanovnicima četvrti", koji bi zajedno s drugim lokalnim službenicima birali gradski savjet.[53]
Iako su kroz 18. vijeka takvi izbori postali samo ceremonijalni, birajući kandidate koje je već izabrala kraljevska vlada, sjećanje na stvarnu općinsku neovisnost ostalo je snažno: "Hôtel de Ville nastavio je biti značajan u savjesti buržujskih Parižana, s utjecajem znatno većim od stvarne uloge u upravi grada.[54]
Posljednji pariški predstojnik trgovaca,Prévôt des marchands, ubijen je 14.7. 1789, nakon pada Bastille u sklopufrancuske revolulucije. Pariz je službeno postao općina stvaranjem administrativne podjele 14. decembra-prosinca iste godine, te je privremena revolucionarna gradska uprava zamijenjena prvim općinskim ustavom i vladom 9.10. 1790.[55] Kroz nemire Termidorske reakcije 1794, postalo je jasno da je revolucionarna pariška nezavisnost prijetnja bilo kojoj vladajućoj snazi: Ured gradonačelnika ukinut je iste godine, a općinski savjet godinu dana kasnije.
Premda je općinski savjet obnovljen 1834, većinu 19. i 20. vijeka, Pariz zajedno s većimdepartmanom Seine, kojemu je tada centar, bio je pod direktnom kontrolom državnog prefekta Seine, nadležnog za generalne poslove; Državni prefekt policije bio je nadležan za policiju u istoj jurisdikciji. Osim u nekoliko kratkih slučajeva, grad nije imao gradonačelnika do 1977, te je pariška policijska prefektura i danas pod državnom kontrolom.
Unatoč svojoj dvojnoj egzistenciji kao općina i departman, Pariz ima jedinstveni savjet koji upravlja s oba subjekta; Savjet Pariza, kojemu predsjeda gradonačelnik Pariza, zasjeda i kao općinski savjet (conseil municipal) ili kao savjet departmana (conseil général) ovisno o predmetu rasprave.
Pariška suvremena administrativna organizacija još uvijek sadrži tragove jurisdikcije bivšeg departmana Seine. Prefektura policije (koja također upravlja i vatrogasnim brigadama), na primjer ima još uvijek nadležnost napetite couronne, susjedna tri departmana za neka djelovanja kao protupožarna zaštita ili spašavanja, i još je pod upravom francuske nacionalne vlade. Pariz nema općinske policijske snage, premda ima vlastitu brigadu prometnih nadzornika.
Kao dio općenacionalnih administrativnih nastojanja konsolidacije regionalnih ekonomija 1961, Pariz je kaodepartman postao glavni grad noveregije distrikta Pariza, preimenovanog u regijuIle-de-France 1976, u koju spada pariški departman i sedam najbližih departmana. Članovi regionalnog savjeta, od 1986, biraju se na direktnim izborima. Prefekt pariškog departmana (koji je služio kao prefekt departmana Seine do 1968.) također je i prefekt regije Île-de-France, premda je ta funcija izgubila mnoge ovlasti stvaranjem ureda gradonačelnika Pariza 1977.
Među nabrojenim promjenama, rijetka su uzimala u obzir Parišku stvarnostaglomeracije. Za razliku od većine francuskih većih urbanih područja kaoLille iLyon, u Parizu nema međuopćinskog (intercommunal) entiteta u pariškom urbanom području, niti međuopćinskog savjeta koji bi riješavali probleme regijske guste gradske jezgre u cijelini; Pariško otuđenje od svojih predgrađa i danas je problem, te prema mnogima glavni razlog građanskih nemira, kao pobuna u predgrađima 2005. Direktna posljedica tih nesretnih događaja prijedlozi su za efikasniju metropolitansku strukturu koja bi pokrila Pariz i neka od predgrađa, od socijalističke ideje o labavoj "metropolitanskoj konferenciji" (conférence métropolitaine) do desničarske ideje o više integriranom "Velikom Parizu" (Grand Paris).
U ranom 9. vijeku, carBata Mare naložio je svim crkvama da daju poduke u čitanju, pisanju i baznoj aritmetici svojim župama, i katedralama da udjeljuju više obrazovanje u razvijenijim vještinama jezika,fizike,glazbe iteologije; u to doba, Pariz već je bio jedan od glavnih biskupskih gradova, te se započinjao uzdizati kao školsko središte. Do ranog 13. vijeka, škola katedraleNotre-Dame imala je mnoge čuvene učitelje, ali kontroverzna učenja nekih od njih dovela su do stvaranja odvojenog univerziteta Sainte-Genevieve na lijevoj obali, koji je postao središte pariške školske latinske četvrti, napoznatije po univerzitetuSorbonne.
Dvanaest vjekova kasnije, obrazovanje u pariškoj regiji (regijaÎle-de-France) zapošljava približno 330,000 ljudi, od kojih su 170.000 profesori i učitelji za približno 2.9 miliona učenika i studenata u 9,000 osnovnih, srednjih, viših škola i obrazovnih ustanova.[56]
U Parizu se nalaze neke od najprestižnijih francuskih visokih (srednjih) škola, kaoLycée Louis-le-Grand iLycée Henri-IV, Ostale visoke škole međunarodnog renomea u Parizu uključujuLycée International de Saint Germain-en-Laye iÉcole Active Bilingue Jeannine Manuel.
Do akademske godine 2004. - 2005, 17 javnih univerziteta u pariškoj regiji, s 359,749 prijavljenih studenata,[57] najveća su koncentracija studenata u Europi.[58] Prestižnegrandes écoles pariške regije i mnoštvo privatnih i javnih škola, neovisnih o univerzitetima, imaju dodatnih 240,778 prijavljenih studenata, koji zajedno s univerzitetskom populacijom, čine ukupno 600,527 studenata te godine.[57]
KatedralaNotre-Dame bila je prvi centar višeg obrazovanja prije osnivanjapariškog univerziteta. KraljFilip II sveučilišta je godine 1200. ovlastio kao društva koja su svojim učiteljima i sudentima dozvoljavala samostalno djelovanje neovisno o kruni i porezima. U to doba, mnoga predavanja održavana su na otvorenom. Studenti i učitelji od izvan Pariza, odsjedali bi u hostelima, ili u koledžima, stvorenim zaboursiers došle izdaleka. Čuven već u 13. vijeku, pariški univerzitet imao je studente iz cijele Evrope. Pariškiskolastički centar na lijevoj obali, zvan "Latinski kvart" jer su učenja tada održavana na latinskom, reorganizirati će se oko koledža kojeg je 1257. osnovaoRobert de Sorbon,College de Sorbonne. Pariški je univerzitet u 19. vijeku imao šest fakulteta: pravo, nauku, medicinu, farmaceutiku, književnost i teologiju. Nakonmasovnih studentskih demonstracija i protesnih akcija1968, provedena je opsežna reforma pariškog univerziteta, u nastojanju da se rasprši centralizirana studentska masa. Iduće godine, bivši jedinstveni pariški univerzitet podijeljen je na 13 autonomnih univerziteta (od "Paris I" do "Paris XIII") lociranih po cijelom gradu i predgrađima. Svaki od tihuniverziteta naslijedio je samo neke od odjela starog univerziteta, tako da više nisu klasični univerziteti općeg tipa. Paris I, II, V, i X, naslijedili su pravo, Paris V medicinu, Paris VI i VII naučne odjele, itd.
1991. osnovana su u predgrađima Pariza još četiri univerziteta, što je dovelo ukupan broj javnih univerziteta u regijiIle-de-France na sedamnaest. Novi univerziteti nazvani su po predgrađima u kojima su smješteni:Cergy-Pontoise, Évry Val d'Essonne, Marne la Vallée iVersailles Saint-Quentin-en-Yvelines. Drugi instituti uključuju Američki univerzitet u Parizu, Američku poslovnu školu i Institut londonskog univerziteta u Parizu (ULIP), koji nudi neakademske i postdiplomske studije priznate od Londonskog univerziteta.
Pariška regija domaćin je najvećoj francuskoj koncentraciji prestižnihgrandes écoles, specijaliziranih centara višeg obrazovanja izvan struktura javnih univerziteta. Većinagrandes écoles preseljene su u predgrađa Pariza 1960-ih i 1970-ih, u nove kampuse, mnogo veće od onih u najgušće naseljenim djelovima Pariza, iako jeÉcole Normale Supérieure ostala narue d'Ulm u 5. arondismanu. Pariško područje ima veliki broj tehničkih škola, predvođenih prestižnim Pariškim tehnološkim institutom (ParisTech), koji sadrži nekoliko koledža kaoÉcole Polytechnique, École des Mines,Télécom Paris,Arts et Métiers, iÉcole des Ponts et Chaussées. Postoje također i mnoge poslovne škole, uključujućiHEC, ESSEC, INSEAD, iESCP-EAP Europska škola menadžmenta. Iako je elitna upravna školaENA preseljena uStrasbourg, škola političkih naukaSciences-Po još se nalazi u Parizu na lijevoj obali u 7. arondismanu.
Sustavgrandes écoles podržava broj pripremnih škola koje nude kurseve od dvije ili tri godine nazvaneClasses Préparatoires, također poznate kaoclasses prépas iliprépas. Takvi kursevi omogućavaju pristup ugrandes écoles. Mnogi od najboljihprépas smješteni su u Parizu, uključujućiLycée Louis-le-Grand, Lycée Henri-IV, Lycée Saint-Louis, Lycée Janson de Sailly, iLycée Stanislas.[59] Još dva vrhunskaprépas (Lycée Hoche iLycée Privé Sainte-Genevieve) nalaze su uVersaillesu, kraj Pariza. Izbor studenata bazira se na ocjenama i primjedbama učitelja.Prépas privlače mnoge među najboljim studentima u Francuskoj i poznati su kao vrlo zahtjevni po obimu rada i psihološkom naporu.
Francuska nacionalna Biblioteka (Bibliotheque nationale de France, BnF) upravlja knjižnicama u Parizu među kojima i knjižniceFrançois-Mitterrand, Richelieu, Louvois, Opéra, iArsenal.[60]
Američka biblioteka u Parizu otvorena je 1920, kao dio privatne neprofitne organizacije.[61] Suvremena knjižnica vuče porijeklo od knjiga slanih od Američkog udruženja biblioteka američkim vojnicima u Francuskoj.[62]
Pariški MetroGradski autobus u ParizuTGV na stanici Montparnasse
Pariški prometni sistem izgrađivan je kroz vjekove te se i danas obnavlja i nadopunjuje.Syndicat des transports d'Île-de-France, (udruženje transporta regije Île-de-France) bivšiSyndicat des transports parisiens (STP), nadgleda tranzitnu mrežu u regiji.[63]
Članovi su udruženja regijaIle-de-France i osam departmana regije. Udruženje koordinira javni prevoz i ugovara ih prevoznim poduzećimaRATP (koje djeluje s 654 autobusnih linija, pariškim metroom, tri tramvajske linije, i djelovima Regionalne ekspresne željezničke mreže -RER),SNCF (prigradske željeznice, tramvajska linija i druge sekcijeRER-a), iOptile, konzorcij privatnih operatera koji upravlja s 1,070 manjih autobusnih linija.
Metro je najznačajniji pariški prevozni sistem. Sistem sa 300 stanica (384 zaustavljanja) povezanih s 214 km tračnica sadrži 16 linija, označenih brojevima od 1 do 14, s dvije manje linije 3bis i 7bis, tako nazvanih jer su izvorno bile odvojci svojih originalnih linija. Oktobra-Listopada 1998, otvorena je nova linija 14, nakon 70-godišnje pauze u otvaranju potpuno novih linija metroa. Radi kratkih distanci među stanicama u mreži metroa, linije su prespore da bi mogle biti produžene dalje u predgrađa, kao i u slučaju mnogih drugih gradova. U skladu s time, dodatna željeznička mrežaRER, otvarana je od 1960-ih radi povezivanja udaljenijih zona urbanog područja, koja se sastoji u integraciji suvremenog metroa u središtu grada i ranije postojećih prigradskih željeznica. U današnje vrijeme, mrežaRER sadrži pet linija, 257 stanica i 587 km tračnica.
Dodatno, Pariz ima i četiri tramvajske linije, s rutama Saint-Denis - Noisy-le-Sec za liniju T1,La Defense - Issy, za liniju T2, Pont de Garigliano - Porte d'Ivry za liniju T3 i Bondy - Aulnay-sous-Bois za liniju T4. Šest novih tramvajskih linija trenutno je u raznim fazama razvoja. Pariz također nudibike sharing program nazvanVélib, s više od 20,000 javnih bicikala raspoređenih na 1,450 parkirnih stanica, koji mogu biti unajmljeni za kratke i srednje distance uključujući i jednosmjerne vožnje. Novi trajektni servisVoguéo, uveden je lipnja 2008. na rijekama Seini i Marni.
Pariz je središte nacionalne željezničke mreže. Šest većih željezničkih kolodvora,Gare du Nord, Gare Montparnasse, Gare de l'Est, Gare de Lyon, Gare d'Austerlitz, iGare Saint-Lazare, povezani su na tri mreže:TGV zavlakove velikih brzina,Corail vlakove standarnih brzina i prigradske željeznice (Transilien).
Pariz opslužuju dva velika aerodroma:Orly južno od Pariza iCharles de Gaulle krajRoissyja, jedan od najprometnijih na svijetu. Treći znatno manji aerodrom,Beauvais Tillé, lociran je u mjestu Beauvais, 70 km sjeverno od grada, koriste čarteri i niskotarifni avio prijevoznici. Četvrti,Le Bourget, danas se koristi samo za poslovne avione, zrakoplovne sajmove i zrakoplovno-svemirski muzej.
Grad je također i najznačajnije središte francuske mrežeautoputeva, te je opkoljen s tri kružna autoputa:Périphérique, koja prati približnu putanju fortifikacija Pariza iz 19. vijeka, autoput A86 u unutarnjim predgrađima iFrancilienne u vanjskim predgrađima. Pariz ima opsežnu cestovnu mrežu s preko 2,000 km autocesta. Cestovnim putem, doBruxellesa se putuje tri sata,Frankfurta šest, i doBarcelone dvanaest sati. Vlakom,London je udaljen samo 2 sata i 15 minuta, Bruxelles 1 sat i 22 minute (do 25 polazaka dnevno),Amsterdam 4 sata i 13 minuta (do 8 polazaka dnevno),Köln 3 sata i 51 minuta (6 polazaka dnevno), iMarseille,Bordeaux, i drugi gradovi na jugu Francuske 3 sata.
U svojoj ranoj historiji Pariz je za vodoopskrbu imao samo rijekeSeine iBievre. Kasniji oblici navodnjavanja bili su rimski akvedukt iz 1. vijeka iz Wissousa (kasnije napušten); izvori s desne obale od kasnog 11. vijeka; od 15. vijeka, akvedukt izgrađen približnom putanjom napuštenog rimskog akvedukta; i od 1809. kanall'Ourcq, koji Pariz opskrbljuje vodom iz manje zagađenih rijeka sjeveroistočno odglavnog grada. Svoj prvi stalni i obilni izvor vode, Pariz je dobio tek kasnog 19. vijeka: od 1857, civilni inženjerEugene Belgrand, pod prefektomNapoleona IIIbaronom Haussmannom, nadgledao je izgradnju niza novih akvedukata koji su doveli vodu iz izvora s lokacija posvuda oko grada u nekoliko rezervoara izgrađenih na najvišim elevacijama grada, Od tada, novi sustav rezervoara postao je glavni izvor pitke vode u Parizu, dok se ostaci starog sustava, crpljeni iz nižih nivoa istih rezervoara, koriste za čišćenje ulica.
Pariz ima oko 2,400 km podzemnih prolaza namjenjenih odvodu otpadnih voda.[64] Većina ih datira s kraja 19. vijeka, kao posljedica kombiniranih planova prefekta Haussmanna i inženjera Belgranda na poboljšanju tada vrlo nezdravih uvjeta u gradu. Stalno održavani od same izgradnje, samo manji postotak mreže pariških kanala zahtjevao je potpunu obnovu. Cijelom mrežom kanala i kolektora od kraja 20. stoljeća upravljakompjutorizirani sustav, poznat po akronimu "G.A.AS.PAR", koji kontrolira svu vodenu distribuciju u Parizu, te čak i protok rijeke Seine kroz glavni grad.
Zdrastvenu njegu i interventnu zdrastvenu pomoć u Parizu i predgrađima pružaAssistance publique - Hôpitaux de Paris (AP-HP), javni bolnički sistem koji zapošljava više od 90,000 ljudi (zdrastveno osoblje i administracija) u 44 bolnice. To je najveći bolnički sustav u Europi.[65].
Među 44 bolnice kojima upravlja AP-HP, najznačajnije su:
Hôtel-Dieu, osnovana 651, najstarija bolnica u Parizu,
Hôpital de la Pitié-Salpetriere, najveća pariška i europska bolnica,
Hôpital Necker - Enfants malades, najstarija pedijatriska bolnica na svijetu,
Hôpital Européen Georges-Pompidou, posljednja bolnica izgrađena u Parizu,
CHU Kremlin-Bicetre,
Hôpital Paul-Brousse,
Hôpital Tenon,
Hôpital Saint-Louis,
Hôpital Saint-Antoine,
Čuvena vojna bolnica Val-de-Grâce nije dio AP-HP sustava.
Rim,Italija, od 1956. (Seule Paris est digne de Rome; seule Rome est digne de Paris /Solo Parigi e degna di Roma; Solo Roma e degna di Parigi / "Samo Pariz je dostojan Rima; Samo je Rim dostojan Pariza").[67]
1 Značajan dio teritorija se nalazi uAziji. •2 U potpunosti u Aziji, ali ima društvene i političke veze s Evropom. •3 Posjeduje zavisne ili slične teritorije izvan Evrope. •4 U pitanju jegrad-država.
