Za ostale upotrebe, pogledajtePapa (razvrstavanje).
Papa (latinski =otac, odgrčkogpappa = otac[1]) jeime za poglavaraKatoličke crkve - najveće od trikršćanske denominacije.Ime papa se napočetku koristilo za svebiskupeZapadnog svijeta, i kaotitulaPatrijarha Aleksandrije, koji još i dandanas nosi tu titulu. Od1073. papaGrgur VII. ograničio je korištenje togimena samo narimskogbiskupa, potvrđujući time praksu koja je postojala još od9. vijeka.[1]
Historija
Prema službenojkronici -Annuario Pontificio, odsv. Petra koji setradicionalno smatra prvim papom, izredalo se više od 260 papa. Od njih su 78 su proglašenisvetim, uz to postojalo je i nekolikoantipapa. Većina nositelja tetitule bili suRimljani iliItalijani, uz nešto pripadnika drugihevropskihnaroda, i svi odredamuškarci, iako je polegendi iz13. vijeka to bila i jednažena -Papisa Ivana. Tokom dvije hiljade godina razvoja papinskog sistema i prakse izbora papa ukonklavama, pape su imale jednu od ključnih uloga usvijetskoj ihistorijiZapadnog svijeta.[1]
Početkom3. vijekatitula papa koristila se kao izraz poštovanja za ljude na visokim crkvenim položajima. Od5. vijeka počeo se naročito koristiti kaoime zarimskogbiskupa, a nakon8. vijeka poZapadu isključivo za njega.[2]Sve to potvrđeno naFirentinskom koncilu1439., a nakon tog i naPrvom vatikanskom koncilu iz1870. i to kaodogma, to je potvrdio iDrugi vatikanski koncil održan1964. Sukus tih teza je da je da je samIsus Krist prenio položaj prvenstva u crkvi isključivosv. Petru.Prvi vatikanski koncil je definirao primatsv. Petra kao neoborivu činjenicu, referirajući se na tri klasičnanovozavjetnateksta koja su povezana sa tim, a to suEvanđelje po Ivanu (1:42, 21:15), i iznad svegaEvanđelje po Mateju (16:18.)Koncili su shvatili te tekstove, zajedno saEvanđeljem po Luki (22,32), kao jasni dokaz da je samIsus Krist postaviosv. Petra kaoapostolskogkneza i poglavaracrkve, kao nepogrešiviautoritet, po pitanjuvjere imorala.[2]
Historija papinstva može se podijeliti u pet glavnih perioda: Prve pape, odsv. Petra doPelagija II. (590.); Pape zasrednjeg vijeka, odGrgura I doBonifacija VIII (590.-1303.); Pape zarenesanse ireformacije, odBenedikta IX. doPia IV. (1303.-1565.);Novovjeki pape, odPia V. doKlementa IV. (1566.-1774.) i Papenovih vremena odPio VI. (1775.-99).[1]
Prve pape
Osim nekih aluzija naRim uPrvoj Petrovoj poslanici, nema nikakvihhistorijskih dokaza da jesv. Petar doista bio prvirimskibiskup, kao i to da je živio uRimu.[1] On je prematradiciji uRimu bio irazapet, za velikihhajki na kršćane sredinom60-ih, i to naopako saglavom preme dolje. Bez obzira na to do kraja1. vijeka, njegov boravak u imperijalnoj prijestolnici postao je činjenica, u koju su vjerovali brojnikršćanski lideri.Rim je dobio primat i počasno mjesto, vjerojatno i zbog tog jer se uporno tvrdilo, da se u njemu nalazegrobovisvetihPetra iPavla. Te tvrdnje dobile su na težini, kad su1939. ispodoltaraPetrove bazilike - pronađenekosti za koje je papaPavao VI. (1963.-78.) -1965. izjavio da su autentične. Uz to činjenica da su brojnimartiri, koji suumrli zavjeru potjecali izprijestolniceRimskog Carstva, dala jerimskim zahtjevima za prvenstvom - dodatnu težinu. Krajem2. vijeka pojavila se - Petrova teorija, koja je dodatno ojačala pozicijuRima, po njoj je samIsus Krist odabraoPetra da bude njegov predstavnik na zemlji i vođakršćanske crkve, kao i to da se ta pozicija prenosi na njegove njegove naslednike - rimske biskupe. Prema teorijiIsus ga je nazvaostijenom (Petros) crkve i rekao mu; "Dat ću ti ključeve kraljevstva nebeskoga, a sve što vezujete na zemlji bit će vezano na nebu , i sve što izgubite na zemlji bit će otklonjeno na nebu "(Matej 16: 18-19).[1] PozicijaRima bila je ugrožena sredinom3. vijeka, kad su sukobilibiskupKartageCiprijan i papaStjepan I. (254.-257.) okoStjepanove tvrdnje o doktrinarnomautoritetu nad univerzalnom (katolikos) crkvom. Ipak u kritičnom periodu između papaDamaza I. (366.-384.) iLava I (440.-461.), čak devet papa dalo je snažnu podršku rimskom primatu, usprkos rastućem izazovuKonstatinopolske patrijarhije, iza koje je staoBizant.[1]
Lav I., jedan od dvojice papa koji je dobioepitet "Veliki", imao je ključnu ulogu u ranojhistoriji papinstva. Poredtitule pape, dodao si je i starijurimskutitulu -Pontifex Maximus (glavnisvećenik). Uz to je učinio važnu razliku između pape kao ličnosti i njegove funkcije, tvrdeći da se funkcijom dobija i sva moć koja je danasv. Petru.[1] Iako jeHalkedonski koncil, kog je sazvao i organiziraobizantskicarMarkijan451., daokonstatinopolskompatrijarhu istu poziciju naIstoku, kakvu je rimski biskup imao naZapadu, ostao je zapamćen i po nastupuLava I. koji je odlučno govorio odogmatskim pitanjima, poput samogPetra i time na neki način istaknuo primat pape.[1] Vezu izmeđuPetra i pozicije rimskog biskupa naglasio jeGelazije I (492.-496.), kao prvi papa koji se nazvao - "Kristovim vikarom".Galezije je u svom pismubizantskomcaru - Duo sunt (Dvoje su) u kom je artikulirao dualističku strukturu moći, inzistirajući na tom da papa utjelovljuje duhovnu moć, za razliku odcara kome pripada temporalna svjetovna moć. Ta pozicija koju je podržao i papaPelagije I. (556-561) postala je važan diosrednjovjekovneeklesiologije ipolitičke teorije.[1]
Pape za srednjeg vijeka
Iako je mnogo tog o prvim papama, zaklonjeno velom tajni, većinaistraživača se slaže da su rimskibiskupi bilibirani slično kao i drugi biskupi, odnosno da ih je birao lokalnikler i vjernici, iako postoje dokazi da su pojedini biskupi pokušali sami postaviti svoje nasljednike.[1]Izbori nisu bili uvijek miroljubivi, jer su se frakcije oko rivalskih kandidata znale zakrviti, pa su icarevi morali intervenirati; na kraju su čak morali preuzeti brigu o izboru. NakonPada Zapadnog Carstva -476., utjecajbizantskihcareva na pape, vremenom je oslabio, dok je istovremeno ojačao onajgermanskih vladara i vodećihrimskihpatricijskihporodica. Kako je prostorZapadnog Carstva zaRanog srednjeg vijeka biopolitički nestabilan, pape su često bili prisiljeni činiti kojekakve ustupke svjetovnim vladarima u zamjenu za zaštitu. Nakon propasti efikasnebizantske kontrole nadApeninskim poluotokom u8. vijeku, pape su pomoć potražile kod novihnjemačkih vladara, služeći im kao simbolcarske slave.[1]
PapaGrgur I. (590.-604.) bio je prvisrednjovjekovni papa i drugi papa koji je smatran "velikim", on se za svogpontifikata suočio sa brojnim izazovima, uključujućikugu,glad i prijetnjeBizanta iLangobarda (germanskog naroda koji je tokom6. vijeka provalio naApeninski poluotok). Iako je lično vjerovao da je samo diokršćanske zajednice na čijem je čelubizantski car -Grgur I. je ipak svoju pažnju usmjerio premagermanskim narodima koji su naslijediliRimljane kao vladariZapadnog rimskog carstva.[1] Na taj je način je utro put budućim papama poZapadu.[1]
Od brojnih važnih uspjehaGrgurovapontifikata treba spomenuti njegov napor da zaustaviinvazijuLangobarda i uspjeh kad ih jepreobratio izarijskog kršćanstva uprozapadne kršćane, uz uspješnu reorganizaciju velikih papinskihfeuda. Pored tog doprinjeo je razvojusrednjovjekovne duhovnosti, napisavši brojne spise, kao što je Moralia in Job,moralni komentar, a valja spomenuti i njegovuevangelizacijsku misiju uEngleskoj.[1]
I on je inzistirao na teziLava I. po kojoj su pape nasljednici svih ovlastisv. Petra, pa se na njihove odluke nemože žaliti.[1] UsprkosGrgur I. uspješnompontifikatu, stanje papinstva i dalje je bilo neizvjesno, nakon što seBizant povukao saApeninskog poluotoka aLangobardi nastavili ugrožavati sigurnostRima. Situacija se pogoršala tokom8. vijeka nakon što je novibizantski carLav III obnovio moćBizanta uspješno odbacivšiarapskuinvaziju saistoka.Lav III je reorganizirao carstvo i nametnuo noveporezne obaveze svojimapeninskim subjektima. Također je intervenirao udoktrinarnim vjerskim pitanjima, i to bez ikakvih konzultacija sa papama - tako je uveopolitikuikonoklazma. Nova imperijalnafiskalna ivjerskapolitika i ograničena imperijalna podrška protivLangobarda potaknule je pape da pronađu nove zaštitnike.[1] Tako je739. papaGrgur III (731-741) poslao neuspješnu molbu za pomoćfranačkommajordomu nadvoruKarla Martela (koji je bio nosiocpolitičke moći u kraljevstvu)[1] Kad suLangobardi ponovno zaprijetiliRimu, papaStjepan II. (752-757) pobjegao je uFranačku pod zaštituPipina Malog, koji je751. postao prvikarolinški kralj]]Franaka.[1]Papa Stjepan II. je754. i formalnookrunioPipina Malog, te iste godinekralj je sa svojomvojskom krenuo najug, pa je do756. uspio vratiti vlast papa po centruApeninskog poluotoka, tad je svojomdarovnicom daopapi zemlje koje su postale nukleusPapinske Države, koja je egzistirala sve do1870.[1]
Ti su događaji vjerojatno inspirirali sastavljanjeKonstantinove donacije, koja se kasnije pokazala kaofalsifikat. Na osnovu nje se tvrdilo da je prvikršćanskicarKonstantin Veliki, dao vlast nadZapadnim rimskim carstvom papiSilvestru I. koji ga jeokrunio za cara i izliječio odlepre. Kasnije je počela služiti kao jedan od dokaza za papinske tvrdnje o suverenitetu nadZapadnom Evropom.[1]
Povezujući sudbinu prvenstvaRima saPipinovom podrškom, kao i ostalih vladara izkarolinške dinastije -Stjepan II. i njegovi nasljednici stekli su snažnog zaštitnika. Nakon tog je769. održankoncil na kom je odlučeno da seizbor za novog papu, više neće održavati uKonstantinopolisu već nafranačkomdvoru.[1]
Franačko-papinski savez bio je ojačan kad je papaLav III (795-816), nakon razdoblja nemira uRimu, koji je završiokarolinškom intervencijom,okrunio naBožić800. -Karla Velikog kaoRimskog cara. Iako su pape tim savezom dobile izvjesnu sigurnost, oni su istovremeno izgubili dio dotadašnje nezavisnosti, jer su iKarolinzi nastavili sa sličnompolitikom kao ibizantski irimski prethodnici, preuzevši značajnu kontrolu nad franačkom crkvom a i nad samim papom. Ipak s druge strane, i pape su imale izvjestan utjecaj nakarolinške poslove zadržavajući pravo nakrunidbu njihovihcareva, a ponekad se nisu ustručavali ni od direktne intervencije upolitičkim sporovima.[1]
Kad jekarolinška moć nakon9 i10. vijeka oslabila, papinstvo se ponovno našlo na udaru moćnerimskearistokracije, uključujući iporodicuCrescenzi. Rivalitet nad tim tko će steći kontrolu nad papinskimtronom uz veliku mrežu pokrovitelja bitno je oslabiljena institucija pape. To poprilično kaotično stanje privuklo je pažnjuOtona I koji je962. godine oživio carstvoKarla Velikog i inzistirao na stabilnosti pape, koji je trebao legitimirati njegovu vladavinu. U skladu s tim ciljem -Oton I je sa puno pouzdanja podupirao papu -Ivana XII (955.-964) koji je trebao uvesti reda u tajmoralni kaos.[1]
Krajem10. i početkom11. vijeka problemi na papinskomdvoru ipolitički uvjeti naApeninskim poluotoku postali su takvi, da su pojačane bliske veze između papa injemačkih careva, što je postalo naročito izraženo od papaSilvestra II (999-1003) iOtona II. Ipak i bez obzira na taj savez, kako sucarevi bili često odsutni izRima, lokalnaaristokracija bi se ponovno dočepala poluga vlasti, jer su pape tog vremena bili slabi ikorumpirani. Ali čak i u ta mračna vremena10. i11. vijeka -Rim je ostao centarhodočašća kao gradsv. Petra brojnihmartira isvetaca.[1]
Uz sve to -11. vijek bio je dobarevolucionarnih promjena u evropskom društvu. Sve je počelo1049. kad se papaLav IX. (1049. -54.) pridružio širokojreformskoj inicijativi koja je započela još početkom10. vijeka, predstavljanjem moralnih i institucionalnihreformi naKoncilima u Reimsu, čime je iniciranreformski pokret (nazvan po njegovom lideru - papiGrguru VII1073-85).Reformatori su nastojali vratitislobodu inezavisnost crkve i čvrsto razlikovalikler od svih ostalih društvenihstaleža.[1] Naglašavajući jedinstveni statusklera i njegovu veliku odgovornost zaduhovni život svakog pojedinca, oni pokušali su zaustaviti praksusimonije (kupnja ili prodajacrkvenih položaja) ibrakklerika.[1]
PapaNikola II. (1059.-61.) uveo je jednu važnu mjeru, to je bio jeizbornidekret iz1059. Njime sukardinali organizirani kao savjetodavni organ papa, na taj način su postavljeni temelji za stvaranje budućegSvetog kolegija kardinala. Taj novi organ imao je pravo imenovanja novih papa, čime je potaknuta nezavisnostizbora papa i ograničenocarsko uplitanje. Daljnjereforme naglašavale su prvenstvo Rima uvjerskim pitanjima i apsolutnu subordinacijuklera ilaika papi.[1]Te rezolutne tvrdnje o papinskom primatu, pogoršale su napetosti izmeđuRima iKonstantinopolisa i na kraju su1054. dovele doRaskola Istoka i Zapada - izmeđuKatoličke iPravoslavne crkve.[1]
Drugi značajan razvitak koji je prouzročila papinskareforma započeta1049. bila jeBorba za investituru. Taj sukob između papeGrgur VII. icara Svetog rimskog carstvaHeinricha IV izbio je kad seHeinrich pozvao na višegodišnje carsko pravo da intervenira kodizbora lokalnihbiskupa iklera, i na taj način efikasno kontrolira svoju vlast.[1]
Taj sukob uzdrmao je dotadašnja pravila koja su vladala pokršćanskomzapadu. Poziciju pape iznio je u svomdekretu -Dictatus papaeGrgur VII. kog je napisao1075., u njemu je ponovno naglasio da je papa najvišicrkveniautoritet. Iako jeGrgur VII. bio primoran da pobjegne izRima, pa je i umro uegzilu, na kraju su prevladavali njegovi ideali, od tvrdnje osakralnom kraljevstvu do negiranja bilo kakvihcarsko -kraljevskih intervencija u crkvene poslove. Za razliku od njega -Heinrich IV je umro pod prijetnjomekskomunikacije. NasljednikGrgura VII -Urban II. (1088.-99.) uspio je obnovitirimski prestiž kad je1095. pokrenuoPrvi križarski rat.[1]
12. vijek bio je period rasta i transformacija tokom kojeg je završen procesreformiGrgura VII, pa je i papinstvo prilagođeno novoj realnosti, na osnovu događaja iz prethodnogvijeka. Papinstvo se kaotradicionalnireligijski centar crkve, razvilo u velikuadministrativnu ibirokratsku instituciju. Tad je papinskidvor na neki način postaovrhovni sud, koji je imao jurisdikciju u širokom rasponupravnih stvari i kreirao vrlo sofisticiranezakone i propise. Kako se nekad govorilo da su svi putevi vode u Rim, misleći prvenstveno nareligiju, odtad se moglo reći da svi putevi vode u Rim zbogKanonskog prava. Zbog tog uopće nije bilo slučajno, da je čak nekoliko sljedećih papa proglašenosvetim.[1]
Pape su se također prilagodile promjenjenim društvenim,vjerskim ipolitičkim prilikama, tako da su i sami bili inicijatori stvaranja vlastitih. Novaizborna pravila koja je iniciraoGrgur VII. tek su djelomično riješila probleme vezane uzpapinsku sukcesiju, pa je zbog toga crkva pretrpjela dvaraskola u12. vijeku. OdIzbora 1130. doKonklave iz 1159, ovaj posljednji rezultirao je obnovljanjem sukoba između pape i caraFriedricha Barbarosse. Na kraju je završio tako da je legitimnim papom proglašenAleksandar III (1159.-81.). Svađa zbogKonklave iz 1159 dovela je do odlukeTrećeg lateranskog koncila iz1179. po kojoj je kodizbora pape bila potrebna dvotrećinska većinu glasovakardinala.[1]
Pape tog vremena morale su se suočiti sa brojnim novim izazovima, od nastojanjaapeninskihgradova da si osigurajunezavisnost od svagogcarskog ilibiskupskog uplitanja, do bujanjaheretičnih pokreta kao što su biliValdenzi iKatari.[1]
Kršćanski teolog ipravnik -Inocent III. (1198.-1216.) bio je jedan od najmlađih papa kad se uspeo natron. Pa je sa velikim žarom reagirao na sve izazove sa kojima se suočavalacrkva.Inocent III. ojačao je instituciju - pape, predstaviši se kaoKristovvikar na zemlji, posrednik izmeđuBoga ičovječanstva. Obnovio je efikasnu vladuPapinske Države, za njegovogpontifikataEngleska,Bugarska iPortugal postale su papinskalena.Inocent III. je proširio papinskupravnu nadležnost tvrdeći da je nadležan za sva pitanja vezana za grijeh, pa se aktivno uplitao upolitičke prilikeFrancuske iSvetog Rimskog Carstva. Pokrenuo jeČetvrti križarski rat (1202.-04), koji je doveo doPada Konstantinopolisa iKatarskog križarskog rata, koji je bio namijenjen gušenjuhereze poJužnoj Francuskoj, uz to ostao je upamćen kao onaj koji je odobriozakon po kom suŽidovi morali nositi specijalnuodjeću.[1]
Uz sve to bavio se i čistoreligijskim pitanjima, odobrivši redoveFranje Asiškoga (Franjevci1209.) isv. Dominika (Dominikanci1215.). Predsjedao jeČetvrtim lateranskim koncilom održanim1215., koji je pokrenuo različitereforme i odobrio korištenje terminatransupstancijacija kojim je opisanaeuharistijska transformacija.[1]
Tokom13. vijeka, nasljedniciInocenta III nastavili su njegovupolitiku i proširili papinsku vlast. Pape su počele provoditiInkviziciju i bacileanatemu nacara Svetog rimskog carstvaFridrika II, time je završio sukob koji je započeo još u11. vijeku, njime je definitivno potkopanacarska moć za generacije koje dolaze. Centralizacijaadministrativnih ijurisdikcijskih funkcija provedena je osnivanjemRimske kurije (organ službenika koji pomažu papi), ali je to istovremeno dovelo i do povećanjafinancijskih iadministrativnih poteškoća. Kako bi se mogla provesti nekareforma koja bi ublažila to stanje -1294.izabran je pobožnipustinjak Pietro da Morrone kao papaCelestin V.. Kako ipakCelestin nije bio na visini zadatka, on je već ujanuaru iste godine podnioostavku (kao jedan od rijetkih papa koji je to učinio svojevoljno). Sljedeći izbori doveli su na vlast jednog od najekstremnijih zagovornika papinskogautoriteta -Bonifacija VIII (1294-1303). Iako je bio briljantan advokat, njegova tvrdoglavost dovela ga je do sukoba sfrancuskimkraljemPhilippom IV, na kraju je to rezultiralo propašćusrednjovjekovnog papinstva. Poniženje koje je morao otrpjetiBonifacije VIII. uz poslovičnurimskukorupciju prisilili suVatikan da se zbogfrancuskog pritiska preseli1309.uAvignon. Takozvano "Babilonsko ropstvo" papa potrajalo je do1377.[1]Avignonski pape, bili su jednako kvalificirani upravitelji kao i njihovirimski predhodnici, ali se u ničem drugom nisu baš specijalno isticali. Tako jeIvan XXII. (1316-34) ostao upamćen po svojoj borbi sa duhovnimfranjevcima i njegovim vrlo diskutabilnim stavovima o Božjoj viziji (iskustvo Boga u životu nakon smrti). AKlement VI. (1342.-52.) zapamćen je kao zaštitnikŽidova od progona zaCrnu smrt, i kao velikimecenaumjetnosti. Nažalost i oni su nastavili sa praksomkorupcije, iako su bili daleko odRima, ali su istovremeno zazivalivjersku i organizacijskureformu. Kako se u to vrijeme da seevropski svijet počeo atomizirati na svoje sastavnenacionalne dijelove, to je ugrozilo univerzalizam crkve i papa.[1]
Pape za renesanse i reformacije
Talijanska renesansa, koja je često povezuje saPetrarcinomsmrću1374., i generalno promatra kao prekid sasrednjovjekovnom kulturom, iako to nije sasvim točno, pogotovo ne za pape, koji su se i nadalje bavili brojnim srednjovjekovnim temama.[1] Kontinuirani padpolitičke moćiSvete stolice ubrzan jeZapadnom šizmom (1378.-1417.),raskolom u kojem su rivalske frakcijekardinalaizabrale svaka za sebe - pape uRimu iAvignonu.Raskol je izbio i kao posljedica sve većih zahtjeva, za koje su agitirali petrahisti iKatarina Sijenska da se pape vrate uRim. PapaGrgur XI. (1370.-78.) pokušao je za svogpontifikata dokinuti tajraskol, kao i njegov nasljednik -Urban VI. (1378-89), koji je to pokušao na takav način da je od sebe odbio velik brojkardinala, koji su izabrali novog papu i vratili se uAvignon. Iako su tadašnjikršćani bili podijeljeni u svojoj lojalnosti, svi su prepoznali opasnu situaciju u kojoj su se našli.Teolozi su na taj problem odgovorili svojom doktrinom o usuglašenosti, po njoj jeekumenski koncil imao veće ovlasti od pape i mogao ga je odbaciti (smjeniti). Iako jekoncilski pokret konačno propao pod težinom vlastitog uspjeha, on je ipak pomogao u rješavanju krize.[1]
Zapravo je tekKoncil u Konstanzu iz1417. okončaoraskol, odbijajući ili prihvaćajućiostavke troje rivalskih papa (jedan od njih je izabran naKoncilu u Pisi1409.)[1]
Za vrijemepontifikata papeNikola V. (1447.-55.) došlo je do obnavljanja klasičnih studija koje su doprinijeli razvojuhumanizma irenesanse.Nikola V. je također inicirao obnovuBazilike sv. Petra iVatikanske biblioteke. Sujetni i razmetljivi papaPavao II. (1464.-71.), poznat kao manijakalni kolekcionar sagradio je veličanstveniPalazzo Venezia uRimu. Njegov nasljednik papaSiksto IV. (1471.-84.) nastavio je sa uljepšavanjem grada. Svoj svjetovni karakter - pape su kao kulminaciju doživjeli kad je za papuizabran Rodrigo Borgija kaoAleksandar VI. (1492.-1503.). Taj proces se nastavio i za vrijeme papeJulija II. (1503-13), koji se pokazao velikimmecenomumjetnosti. Na mnoge načine,Julije II. kog su prozvali "strašnim", svojim brojnim djelima iskazao se kao boljiknez negosvećenik, i to zbog svoje ljubavi premaratnoj vještini ipolitičkim intrigama.
Njegov kurs slijedio je papaLav X. (1513.-21.), koji je navodno u svom nastupnom govoru rekao - "Bog nam je dao papinstvo, a sad ga uživajmo".[1] Tokom15. i16. vijeka, pape su prikupile popriličnokršćanskog kapitala, pa su se proslavile i kaomecene takvimumjetnicima kao što suRafael,Michelangelo iLeonardo. Kako serenesansniRim počeo profilirati sve više kao centarumjetnosti,nauke ipolitike, tako je i njegovvjerski utjecaj opadao. Time su započeli procesi koji su doveli doprotestantskereformacije u16. vijeku.[1]
Zbog toga nije ni čudo da su pape renesanse, od kojih je većina bila više uključena u kojekakvepolitičke ifinancijske angažmane nego uvjerskiživot, pokazali nesposobnim efikasno reagirati na krizu. Tek su kasnije pape pokušalireformirati crkvu organiziravšiTridentski koncil (1545.-63.) iprotureformaciju.Teološke i crkvene odluke tog koncila uvelike su odredile oblikkatoličke crkve do druge polovice20. vijeka.[1]
Novovjeki pape
Pape ovog perioda pronašli su svoje programe, kao odgovor na izazove rastuće snage nacionalnih država. S druge strane bilo je i pozitivnih događaja, kao što jereformaKolegija kardinala i osnivanje novih redova kao što suTeatinci (1524),Barnabiti (1530),Kapucini (1619), i vjerojatno najvažniji od svihJezuiti (1540).[1] Ti redovi su odigrali ključnu ulogu u revitalizaciji crkve i rastućem utjecaju papa. Oni su omogućili prvim papamanovog doba, naročitoPiu V (1566.-72.),Sikstu V (1585.-90.),Pavlu V (1605.-21.),Inocentu XI (1676.-89.) iBenediktu XIV (1740.-58) da nastave sapolitikomevangelizacije.[1]
OsnivanjeKongregacije za evangelizaciju naroda1622. osvjetlilo je važnost papa umisionarskom pokretu. Pape tog vremena su također pokušali provestipolitikuTridenskog koncila, ali su naišli napolitičke idiplomatske prepreke, kao i na činjenicu da jekršćanstvo ostalo razjedinjeno na rivalske države čiji suvjerski interesi često bili podređenidinastijskim i nacionalnim ambicijama.[1]
Odlučni da nastave kampanju protivhereze, papeprotureformacije radili su to nekonzistentno, pokazujući dvoličnost premamodernizaciji. Iako su se bunili protiv sve većeg kršenja papinskih prerogativa od strane novonastalih nacionalnihdržava, objeručke su prihvatili ideju o strukturalnojmodernizaciji, što je dovelo do veće centralizacije u crkvi oko papa.[1]
Prosvjetiteljstvo iz18. vijeka stvorilo je generalno neprijateljsku klimu premareligiji, a naročito prema papama.Filozofi ipolitički lideri uFrancuskoj,Španjolsko,Portugalu,Napulju i drugdje pokrenuli su dva odvojena napada napolitičke ivjerske programe papa, koncentriravši velik dio svog žalca naJezuite, koje je papaKlement XIV. (1769.-74. ) bio je prisiljen ukinuti1773.[1] Da bi se stvari pogoršale, centralizaciji papinstva usprotivili su se pokreti kao što suGalikanizam (Francuska), Febronijanizam (Njemačka) i Jozefizam (Austrija,Italija), od kojih je svaki bio za nacionalnu crkvenu autonomiju.[1]
Pape novih vremena
Istovremeno sarevolucionarnim dobom uEvropi, koje je počelo saFrancuskom revolucijom, nastavili su se napadi na pape. Oni su doveli i dohapšenja dviju papa od straneFrancuza,Pia VI (1775.-99.) iPia VII (1800.-23.) i stvaranjaRimske Republike (1798.-99.), koja je zamijenilaPapinsku Državu. Premda sukonzervativne sile uspjele ponovno oformitiPapinsku Državu naBečkom kongresu (1814.-15.) Pape su se tad suočile satalijanskimkarbonarima i risorgimentom pokretom zaUjedinjenje Italije iz19. vijeka.[1]Pio IX. (1846.-78.), najduže vladajući papa, započeo je svoju karijeru kaoreformator, ali je vremenom postao svekonzervativniji u svojim stavovima; njegov Syllabus errorum iz1865. navodi 80 "glavnih pogrešaka našega vremena" i postavlja crkvu nakonzervativni kurs koncentriran na papinstvo.[1]
Pape tog vremena pronašli su saveznike ukonzervativnimpolitičkim snagama, kako bi potkopalimodernističke iliberalističke utjecaje unutar samecrkve, i kompenzirali gubitke nastale ukidanjemPapinske Države i njenim uklapanjem u novuKraljevinu Italiju1870.[1] Kako im je malo preostalo od svjetovne moći, pape se sve više oslanjali na svoj duhovni i moralni autoritet, utirući put za tezu o papinoj nepogrešivosti iultramontanizmu (ideja da je papaapsolutni vladarcrkve). Zbog tog jePrvi vatikanski koncil održan1870. - tezu o apsolutnom primatu pape i njegovoj nepogrešivosti u "pitanjimavjere imorala", službeno definirao kao pitanjereligije.[1] Nakon tog je papaLav XIII. (1878.-1903.) osudio Amerikanizam (pokret međuAmeričkimkatolicima koji su nastojali prilagoditi crkvusuvremenoj civilizaciji), a papaPio X. (1903.-14.) osudio je Modernizam (pokret koji je koristio suvremenehistorijske i kritičke metode u tumačenjukatoličkog nauka te tako doveo u pitanje papinsku centralizaciju).[1]Lateranski ugovor koji je1929. sklopioPio XI. sa talijanskomfašističkom vladom omogućio je stvaranje minijaturnedržaveVatikan i tako ponovno papama donio i funkcijusuverena.[1]
Usprkos socijalnom programu koji je1891. pokrenuoLav XIII. svojomenciklikomRerum Novarum (O novim stvarima), uRimu je uvijek tinjala sumnja uliberalne ideje imodernizam sve doDrugog vatikanskog koncila, kog je1962. sazvao papaIvan XXIII. (1958-63) a nastavio sve do1965.Pavao VI. (1963-78).[1]Ivan XXIII. je inzistirao na "usavršavanju", kako bimodernizirao crkvu, i u tome je djelomično uspio. Premda su mnogikonzervativni katolici mislili da jekoncil u svojim zahtjevima otišao predaleko, to se naročito odnosilo na ukidanjetradicionalnemise nalatinskom, kao i nateološke i organizacijske promjene nakonkoncila, koji je značajno revitalizirao crkvu i otvorio jereformama,ekumenskomdijalogu i povećanom angažmanubiskupa,svećenika i laika. Na internacionalnoj razini, pape su preuzela dinamičniju ulogu nakon neuspjelih pokušaja mirovnog posredovanja tokomPrvog iDrugog svjetskog rata koje su pokušali papeBenedikt XV. (1914-22) iPio XII. (1939.-58.) Zbog tog je krajem20. vijeka zapelakanonizacijaPia XII. jer su isplivale kontroverze oko njegove neutralnosti tokomDrugog svjetskog rata i njegov neuspjeh da snažnije i otvorenije osudiHolokaust, što su njegovi kritičari nazvali - "šutnjom". Za razliku od njegaPavao VI. pokrenuo je puno angažiranijupolitiku, govoreći o brojnim problemima i putujući diljem svijeta.[1]
InternacionalizacijomKolegija kardinala koja je sprovedena zapontifikataIvana XXIII., povećan je brojkardinala na broj koji je daleko premašivaogranicu od 70, koju je postavioSiksto V. -1586. Kao odgovor na taj problemPavao VI. uveo je novi propis po komkardinali stariji od 80 godina, više nisu mogli glasati za papu, i tako ograničio broj kardinala sa pravom glasa na 120. Iako jeIvan Pavao II. (1978.-2005.) proglasiokardinalima, daleko najveći broj od bilo kojeg od svojih prethodnika, svojimdekretom (Apostolskom konstitucijom) iz1995. - Universi Dominici Gregis potvrdio je brojkardinala koji mogu glasati na 120. Već slijedeće1996. izdao je niz pravila koja regulirajuizbore za papu, od kojih je jedan pod uvjetom da se u određenim okolnostimatradicionalno potrebna većina od dvije trećine plus jedan glas - može zamijeniti jednostavnom većinom. Ovo pravilo je2007. ukinuo njegov nasljednikBenedikt XVI. (2005-13).[1]
Pontifikat papeIvana Pavla II., ostao je zabilježen kao jedan od najdužih uhistoriji, ostavio je dubok trag nacrkvu i papinstvo.Karizmatičan i prilično voljeni lik -Ivan Pavao II. proputovao je svijetom više od svih ostalih papa zajedno, on je odigrao jednu od ključnih uloga u raspadukomunizma uPoljskoj i ostatkuIstočne Evrope. Za svog dugogpontifikatakanonizirao je brojne novesvece i napravio velike korake u međureligijskom dijalogu sa nekršćanima.[1] On je uspostavio formalne i punediplomatske odnose saIzraelom i inzistirao na pomirenju saŽidovima iJudaizmom, bio je prvi papa koji se molio usinagogi, i uputio sehistorijskohodočašće uJeruzalem, za vrijeme kog se molio naZidu plača.[1] I pored te progresivnosti, on je zadržaotradicionalne stavove o brojnim pitanjima, od onog o zaređenju žena,celibatu,homoseksualnosti,kontroli rađanja iabortusu.[1] Vrlo oštro se se suprotstavioteologiji oslobođenja, za koju je smatrao da je previše bliskamarksizmu. Njegova nastojanja da se smanji jaz sa drugimkršćanskim denominacijama urodila su vrlo skromnim plodovima.[1]
Njegov kruti stav protiv korištenjakondoma u sprječavanjuspolno prenosivih bolesti bio je kritiziran od strane aktivista za ljudska prava i nekihpolitičara zbog tog jer je doprinjeo širenjuAIDS-a uAfrici.Skandalidevedesetih i početkom20. vijeka vezani uz brojne slučajeveseksualnog zlostavljanja od stranesvećenika, ponukali su njegove kričare da se dodatno bace na ispitivanje mudrosti njegovih stavova o seksualnim pitanjima. Tapolemika postala je dio višegodišnjih rasprava, u koju su se uključili kako brojnikatolici, tako i oni koji to nisu. Dilema se svodila na to je licrkva previše ili premalo uključena usekularno - moderno doba.[1]
Izbor2005.konzervativnognjemačkogteologa ikardinala Josepha Ratzingera za novog papuBenedikta XVI. nije odmah riješio dileme izpolemika vođenih za predhodnog pape.Benedikt je sa istim žarom kao njegov predhodnik nastavio predano raditi naekumenskoj i međureligijskoj suradnji. Ipak iako je jošDrugi vatikanski koncil naglasak stavio na to da crkva treba da svoju misiju treba graditi kao odgovor na suvremene kulturološke izazove, -Benedikt XVI. je svojim propovijedima, javnim nastupima ienciklikama, uključujućiDeus caritas est (["Bog je ljubav" iz2006.) iSpe salvi (U nadi smo spašeni) iz2007.) - ponudio je umjesto tog oštru kritiku "temelja modernoga doba" i upozorio na "opasnosti"sekularizma.[1]
Papa Franjoizabran je2013., nakon što jeBenedikt XVI., iz zdravstvenih razloga podnioostavku (i tako postao prvi papa u gotovo šestvijekova koji je to napravio).Franjo je postao prviJužnoamerikanac i prvijezuit koji je postao papa, predstavljen je kao nova nada, kako za samkleru tako i zalaike u vremenu kad sekatolička crkva suočava sa brojnimskandalima ikontroverzama. U svom kratkompontifikatu, napravio je brojne poteze, koji odstupaju odtradicije i koji se ne dopadajukonzervativcima, kao što je bilo pranje nogu dviju mladihžena, od kojih je jedna bilamuslimanka, i to naVeliki četvrtak -dan koji je potradiciji isključivao žene.[1]
Papine titule
Povezano
Reference
- ↑1,001,011,021,031,041,051,061,071,081,091,101,111,121,131,141,151,161,171,181,191,201,211,221,231,241,251,261,271,281,291,301,311,321,331,341,351,361,371,381,391,401,411,421,431,441,451,461,471,481,491,501,511,521,531,541,551,561,571,581,591,601,611,621,631,641,65„Papacy” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 3.2. 2018.
- ↑2,02,1„Pope” (engleski). ewtn. Pristupljeno 3.2. 2018.
- ↑„Papal Titles” (engleski). ewtn. Pristupljeno 3.2. 2018.
Vanjske veze
.jpg)
