Pakistan je stvoren1947. godine, od većinski muslimanskog dijelaBritanske Indije, dok je ostatak zemlje postao današnja država Indija. Godine1956., Pakistan se proglasio prvomislamskom republikom na svijetu. Istočni dio Pakistana je od1971. godine, postao nezavisna država Bangladeš.
Porijeklo imena „Pakistan“ nije potpuno jasno. Naperzijskom iurdskom ime zemlje znači „Zemlja čistih“.Choudhary Rahmat Ali, zagovornik muslimanske države na potkontinentu i tvorac imena zemlje, u svom djelu „Sad ili nikad“ objavljenom28. siječnja1933., daje drugačije značenje imenu zemlje. On ga objašnjava kao akronim za akronim područja u kojima žive sjevernoindijski muslimani-Pandžab,Afganija (današnjaSjeverozapadna pogranična pokrajina),Kašmir,Sindh iBeludžistan[9]. Kasnije je zbog lakšeg izgovora dodano slovo „i“. Kao početno slovo riječi „islam“, ovo slovo može naglašavati važnost religije u prvoj islamskoj republici na svijetu, također može i naglašavati važnost rijekeInd, koja je najvažnija rijeka u Pakistanu.
Kamena figuraIndske kulture protumačena kao "kralj svećenik"
Iako područje današnjeg Pakistana nikad nije bilo država pod tim imenom sve do nezavisnosti1947. već dio mnogih državnih tvorevina osvajača s Iranske visoravni i Indijskog potkontinenta, na ovom području se razvila jedna od najranijih svjetskihcivilizacija.Indska civilizacija imala je razvijenu poljoprivredu, trgovinu, građevinarstvo i znanost, a koristila je dosad nedešifriranoindsko pismo. Ova civilizacija datira iz sredine3. milenija pne., a nestala je oko 1800. pne. iz danas još nepoznatih razloga. Indska civilizacija protezala se uzdužInda i njenih pritoka u Sindhu i Pandžabu sve do sjeverozapadne Indije iGudžarata. Među brojnim pronađenim gradovima i naseljima najznačajniji suHarappa u Pandžabu iMohendžo Daro u Sindhu.
Sredinom2. milenija pne. u Pakistan iz Centralne Azije dolazeArijci. Njih je karakteriziralavedska kultura ihinduizam. Sredinom 6. vijeka pne. čitavo područje zauzimajuAhemenidi. U 4. vijeku pne. dolazi do širenjabudizma, a dolaskomMakedonaca dolazi do miješanjahelenističke i budističke kulture. U 2. i 1. vijeku pne. dolazi do procvataGandhara koje se nalazilo na prostoru današnjeg Afganistana i sjeverozapadnog Pakistana. Kasnije je Pakistan pripadaoKušanskom iGuptskom carstvu.
Početkom 8. vijeka je područje Pakistana došlo u kontakt s islamom, a712. godine suArapi pod vodstvom Muhameda ibn Kasima osvojili područje Inda. Vjekovima je granica između islamske i indijske kulture bila istočno od Inda, tako da je Pandžab ostao izvan islamskog utjecaja. Tek oko 1000. godine je iranska dinastijaGaznavida proširila svoju državu na cijeli Pakistan i sjeverne dijelove Indije. Sve do početka 19. vijeka područjem Pakistana vladale su razne dinastije, uključujući vladavinu iranskeGuride (12. i 13. vijek), sjevernoindijskiDelhijski sultanat (13. i 14. vijek) iMogulsko Carstvo (od 16. do 18. vijeka), te afgansku dinastijuDurani (18. i 19. vijek).
Godine1843. jeBritanska istočnoindijska kompanija zauzela Sindh, a šest godina kasnije i Pandžab. Tada počinje stogodišnje razdoblje pakistanske povijesti podbritanskom kolonijalnom vlašću. Od1858. godine su britanski posjedi u Indiji pod izravnom upravom britanske krune.
Indijski pokret za nezavisnost počeo je djelovati od1885. godine, stvaranjemIndijskog nacionalnog kongresa. Uz većinom hinduistički kongres,1906. godine je stvorena iMuslimanska liga. Njen vođaMuhamed Ali Džina uz potporu indijskih muslimana počinje zahtjevati zasebnu državu, ali svi pokušaji kompromisa s kongresom propadaju. Iako je veliki dio muslimanskog stanovništvo podupro ovu ideju, većinaPaštunaca je bila za ujedinjenu Indiju ili za priključenje paštunskih područja Afganistanu. Lahorskom rezolucijom1940. godine, udareni su temelji za stvaranje muslimanske države u Indiji.
Država Pakistan nastala je14. 8.1947. godine, od većinski muslimanskih dijelovaBritanske Indije. U trenutku odvajanja na prostoru današnje Indije je ostalo više od četiri milijuna muslimana, dok je na prostoru Pakistana ostalo oko sedam milijuna hinduista isikha. Pretpostavlja se da je u sukobima oko podjele život izgubilo oko 750.000 osoba. Nakon podjele Britanske Indije se Pakistan sastojao od dva, 1500 kilometara udaljena dijela - od zapadnog i istočnog Pakistana. Teritorij zapadnog Pakistana je područje na kojem se nalazi današnja Islamska Republika Pakistan. Istočni Pakistan sastojao se od istočnog, većinski muslimanskog dijela bivše britanskoindijske pokrajineBengal, a danas je to samostalna državaBangladeš. Pripadnost kneževineKašmira Indiji ili Pakistanu bila je upitna. Osim većinski hinduističkogJammua i većinski budističkogLadakha, većina stanovništva Kašmira su muslimani. Budući da su članovi vladajuće dinastije bili hinduisti, knez je ispočetka odugovlačio s odlukom, a kasnije se odlučio na pripojenje Indiji. Pakistan je s vremenom osvojio kontrolu nad sjeverozapadnim dijelom Kašmira. Obije države tvrde da je cijeli Kašmir njihov teritorij, areferendum kojeg su predložiliUjedinjeni narodi nikad nije proveden.Kašmirski sukob i danas dominira odnosima ovih dviju država.
Položaj zapadnog i istočnog Pakistana (1971.) u Aziji
Godine1948. umire Ali Džina. Zbog raznih političkih razloga1958. godine, dolazi do državnog udara pod vodstvom generalaMuhameda Ajub Kana što je točka prekretnica u povijesti zemlje. Nakon ovog vojnog režima slijedio je idući od1969. godine, pod vodstvom generala Muhameda Jahje Kana.
Velika udaljenost između dva dijela država je onemogućivala državnu i gospodarsku organizaciju, te stvaranje zajedničkog nacionalnog identiteta. Usprkos pripadnosti istoj religiji, zbog koje je ustavom iz1956. Pakistan postao prvaislamska republika na svijetu,bengalski jezik i kultura ostali su najvažniji elementi identiteta istočnog Pakistana. Nejednakost se vidjela i u raspodjeli političke moći i gospodarskih resursa. Vlada u zapadnopakistanskomKaračiju, te od1958. uIslamabadu koji je postao novi glavni grad, zapostavljala je istočni Pakistan u raspodjeli državnog novca i u dodjeli vodećih funkcija u upravi i oružanim snagama. Nakon što je separatističkaAwami Liga koja je bila druga po jačini politička stranka u Pakistanu, na izborima1970. pobijedila u svim izbornim jedinicama u istočnom Pakistanu, te time osvojila apsolutnu vlast u zajedničkom pakistanskom parlamentu, predsjednik Jahja Kan je proglasio izbore neregularnima i odbio predati vlast. Kao rezultat toga izbile su pobune čime je počeoistočnopakistanski rat za nezavisnost. U prosincu 1971. je istočni Pakistan proglasio nezavisnost kao samostalna državaBangladeš.
Vanjska politika Pakistana ostala je u sjeni moćnije susjedne države Indije s kojom je od 1947. vodila tri rata, od čega dva zbog Kašmira. Niprvi indijsko-pakistanski rat koji je trajao od 1947. do 1949., nitidrugi indijsko-pakistanski rat (1965.) nije promijenio status Kašmira. Godine1971., Indija je stala na stranu istočnopakistanskog pokreta za neovisnost uBangladeškom ratu. Godine 1999., ponovno je izbio oružani sukob u Kašmiru, ali je ostao ograničen na manje područje. Iako službeno nisu bili u ratu, u tom sukobu poznatom kaoKargilski rat je poginulo više stotina osoba u nekoliko tjedana.
Demokratsko razdoblje i vojna diktatura od 1972. do 1988.
Gubitak istočnog dijela zemlje je prisilio 1971. godine predsjednika Jahju Kana na ostavku, čime je počelo demokratičnije razdoblje. Njegov nasljednikZulfikar Ali Buto prihvatio je 1973. godine novi ustav kojim su premijeru dodijeljene najveće državne ovlasti, a titula predsjednika je svedena na reprezentativnu ulogu. Godine1977., propalo je stvaranje demokratske vlade, a generalMuhamed Zia ul-Hak je u nenasilnom državnom udaru svrgnuo premijera Buta i uveo treću vojnu diktaturu. On je daljnje islamizirao Pakistan i uveošerijatske zakone. Njegovu vladavinu je obilježio veliki gospodarski rast i sudjelovanje uafgansko-sovjetskom ratu u susjednomAfganistanu uz pomoćSAD-a.
Benazir Buto: prva žena na čelu neke islamske države
Nakon smrti Zije ul-Haka1988. godine, održani su prvi slobodni izbori u zemlji nakon 1977., na kojima je pobijedilaBenazir Buto koja je postala prvom ženom na čelu neke islamske države. Godine1990., na vlast dolaziNavaz Šarif. Buto opet dolazi na vlast1993., nakon čega je Šarif opet zamjenjuje od1997. godine. U svibnju1998., Pakistan provodi nekoliko nuklearnih pokusa kao reakciju na indijske nuklearne pokuse.
U jednom od oružanih sukoba s Indijom u kašmirskoj kargilskoj regiji u ljetu1999. je Pakistan doživio poraz. Vojnim udarom na vlast dolazi generalPervez Mušaraf koji uspostavlja četvrtu vojnu diktaturu u Pakistanu. Od2001. godine je Mušaraf predsjednik države.
Odterorističkih napada 2001. na SAD se u Pakistanu događaju brojni religijski motivirani sukobi, posebice zato što je Mušaraf bliski saveznik u političkom i vojnom smislu saSAD-om. Usprkos nezadovoljstvu pakistanske javnosti Mušarafov režim i dalje je aktivno uključen urat protiv terorizma kojeg su pokrenule Sjedinjene Države.
U studenom2007. godine je general Mušaraf proglasio izvanredno stanje i suspendirao ustav zemlje. Nedugo nakon toga je Pakistan izbačen izCommonwealtha.
Pakistan se proteže između 24. i 37. sjevernegeografske širine, te između 61. i 77. istočnegeografske dužine na površini od 796.095 km² čime je deveta po veličini država uAziji. Ako se uključeAzad Kašmir iSjeverna područja, država ima površinu od 880.254 km² što je površina koja je otprilike 3,5 puta veća od bivšeJugoslavije. Graniči s četiri nezavisne države:Iranom na jugozapadu,Afganistanom na sjeverozapadu,Kinom na sjeveroistoku iIndijom na istoku. Na jugu Pakistan ima 1046 km dugu obalu naArapskom moru.
Topografska karta PakistanaVrhK2 (8611 m) koji je najviša točka Pakistana
Pakistan se ugrubo može podijeliti na tri velike regije: visinsko područje na sjeveru, dolinu rijeke Ind i Balučistansku visoravan.
Na krajnjem sjeveru Pakistan se dodiruje sHindukušom,Karakorumom iHimalajom, koje su najviše planine svijeta i koje dijele zemlju odsredišnje Azije. Hindukuš se proteže od afganistanske granice na zapadu do gornjih dijelova Inda na istoku i doseže visinu od oko 7700 metara (Tirič Mir). Na Karakorumu, sjeverno od Inda se nalazi 8611 metar visokK2, najviša točka u Pakistanu i drugi najviši vrh na svijetu. Južno od gornjeg Inda, Pakistan ima manji udio u Himalajama, s 8125 metar visokim vrhomNanga Parbat. Pet od 14 vrhova svijeta koji su viši od 8000 metara nalaze se na teritoriju kojeg kontrolira Pakistan.
Utjecajni sliv Inda je velik skoro milijun kvadratnih kilometara, a u njemu se nalaze skoro sve velike pakistanske rijeke –Kabul,Dželam,Čenab,Ravi iSatledž. Dolina rijeke Ind je veliko plodno područje koje je oblikovao mulj iz rijeke. Može se podijeliti na dvije regije koje ugrubo odgovaraju pokrajinamaPandžab iSindh. Rijeka na kraju završava u 8000 km² velikojdelti koja je ulijeva uArapsko more.
Sjeveroistokom Balučistana dominiraju Sulejmanske planine koje obilježavaju granicu izmeđuIranske visoravni i Indijskog potkontinenta. Ostatak ovog geografskog područja je većinom pustinjsko područje s manjim naseljenim zajednicama koje žive većinom uz rijeke. Ovo je područje čestihsezmičkih aktivnosti zbog podvlačenjaindijske ploče podeuroazijsku ploču.
Pješčana oluja iznad Pakistana i okolnih zemalja u travnju 2005. godine
U Pakistanu vladasuhapodtropskakontinentalnaklima sa znatnim lokalnim i sezonalnim razlikama, dok padaline nisu česte. Lokalne razlike se najjasnije vide na primjeru obalne klime uzduž Arapskog mora gdje je obično toplo i klime u planinskim lancima na koje se može doći samo s vrhunskom opremom u svibnju i lipnju.
Zime su obično hladne i suhe, a traju od prosinca do veljače. Proljeća su topla i suha, te traju od ožujka do svibnja nakon čega počinje ljetno monsunsko razdoblje koje traje do rujna. Drugo monsunsko razdoblje traje od listopada do studenog.
Značajnije padaline (preko 1000 mm godišnje) se događaju u sjevernom Pandžabu.Lahore godišnje prima oko 500mm, dok u južnom Pandžabu i Sindhu je taj prosjek manji od 200 mm. Iznimno sušno područje je Balučistan, gdje u zapadnim područjima godišnje padne manje od 100 mm padalina. Najveći broj padalina ovdje padne u zimi.
Najviša zabilježena temperatura u Pakistanu je izmjerena uMultanu u lipnju 1993. godine, kad je temperatura narasla do 54°C.
Od nezavisnosti je političku situaciju u zemlji karakterizirala nestabilnost. Kratka demokratska razdoblja su uvijek prekidali vojni udari. Vojska je vladala zemljom od 1958. do 1971., od 1977. do 1988., te ponovno od 1999. godine.
U nekim dijelovima zapadnog Pakistana gdje postoji feudalna i plemenska organizacija znatno je smanjen utjecaj države. To je posebno istaknuto u područjima gdje se nalazepaštunska plemena i u pograničnom područjuWaziristana podtalibanskom kontrolom uPlemenskim područjima pod federalnom upravom gdje službeni Islamabad praktički više nema utjecaja. Slična je situacija i u nekim dijelovimaBalučistana iSjeverozapadne pogranične pokrajine gdje puno veći utjecaj imaju plemenske vođe i veleposjednici. Država ima najveći utjecaj u gusto naseljenim pokrajinamaPandžab iSindh.
Korupcija u državi je raširena skoro na svim razinama uprave. Prema međunarodnom indeksu korupcijeTransparency Internationala za 2006. godinu, Pakistan se nalazi na 142. mjestu, prema čemu spada u najkorumpiranije zemlje svijeta[10].
Prema ustavu iz 1973. godine, Islamska Republika Pakistan jefederalna polupredsjedničkademokratskarepublika.Islam je državna religija. Iako je nakon ukidanja ustava 1999. on ponovno vraćen 2002., ponovno je suspendiran u studenom 2007. godine.
Prema ustavu, na čelu države nalazi se predsjednik kojeg izborno tijelo bira na mandat od pet godina. Predsjednik mora biti musliman star minimalno 45 godina. Dužnosti predsjednika su većinom reprezentativne uz neka posebna prava. Predsjednik ima mogućnost raspuštanja nacionalne skupštine i nalazi se na čelu oružanih snaga.
Prema ustavu, zakonodavnu vlast imaparlament (medžlis). On se sastoji od dva doma, nacionalne skupštine (gornji dom) i senata (donji dom). Nacionalna se skupština sastoji od 342 zastupnika, od kojih se 272 bira izravno na izborima na petogodišnji mandat. Glasačko pravo imaju svi građani stariji od 18 godina. Šezdeset parlamentarnih mjesta imaju žene, a deset je rezervirano za članove vjerskih manjina. Rezervirana mjesta dodjeljuju se strankama sukladno njihovom izbornom rezultatu. Senat ima 100 zastupnika koji se biraju iz pokrajinskih skupština svih pokrajina i Plemenskih područja pod federalnom upravom. Iako se po hijerarhiji senat nalazi iznad skupštine, skupština ima više moći.
Pakistanski pravosudni sistem je još većinom zasnovan na britanskoindijskom pravu, uključujućiCommon Law, a od 1970-ih u sistem su uključeni i brojni islamski šerijatski zakoni.
Vrhovni sud Pakistana (Supreme Court) nalazi se u Islamabadu. Predsjednika vrhovnog suda (Chief Justice) bira predsjednik države. Ostale suce vrhovnog suda i sve suce visokih sudova (High Courts) u pokrajinama, također bira predsjednik države uz savjetovanje predsjednika vrhovnog suda. Vrhovni sud je nadležan za sporove između države i pokrajina, te između samih pokrajina.
Uz civilno pravosuđe postoji i Federalni šerijatski sud (Federal Shariat Court) s osam sudaca. Trojica od sudaca su vjerski učenjaci tj. uleme. Zadatak ovog suda je usklađivanje zakonodavstva s islamskim učenjima.
Iako supaštunska plemenska vijeća (džirge) zabranjena, u nekim dijelovima zemlje njihov sud se i dalje poštuje.
Najvažniju ulogu poslije nezavisnosti zemlje imala jeMuslimanska liga, koja je imala sličnu ulogu kaoKongrasna stranka u Indiji. Nakon smrti Ali Džine1948. koji je bio vođa stranke, ona je brzo izgubila na važnosti. Najpoznatija nasljednca ove stranke danas jePakistan Muslim League Quaid-e-Azam (PML-Q) bliska generalu Mušarafu. Dodatak imenuQuaid-e-Azam na urdskom znači „veliki vođa“, a odnosi se na osnivača države Ali Džinu. Narodna stranka Pakistana (Pakistan People’s Party ili PPP) koja je osnovana1967. bila je vladajuća stranka za vrijeme Zulfikara Ali Buta i njegove kćeri Benazir Buto. Dvije glavne islamističke stranke suJamaat-e-Islami (Islamska zajednica) iJamiat-Ulema-e-Islam (Islamska zajednica ulema) koje zajedno čine dio vjerske koalicijeMuttahida Majlis-e-Amal (MMA) koja je jaka u Balučistanu i Sjeverozapadnoj pograničnoj pokrajini. Muhadžirsku manjinu u zemlji zastupaMuttahida Qaumi Movement (MQM).
Stjecanjem nezavisnosti 1947. godine, Pakistan je postao članUN-a. Država je1972. izašla izCommonwealtha čija je članica bila od nezavisnosti zbog priznavanjaBangladeša i njegovog članstva u Commonwealthu. Iako se Pakistan1989. ponovno odlučio za članstvo u zajednici, suspendiran je1999. nakon Mušarafovog vojnog udara sve do 2004. godine. Nakon proglašenja izvanrednog stanja u Pakistanu,22. studenog2007. državi je ponovno suspendirano članstvo. Pakistan je član iSvjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), Organizacije islamske konferencije (OIK),Azijske banke za razvoj, Južnoazijskog udruženja za regionalnu suradnju (SAARC), Organizacije za gospodarsku suradnju (ECO) i mnogo drugih međunarodnih organizacija. UnutarSvjetske trgovinske organizacije Pakistan spada u skupinu od 20 glavnih zemalja u razvoju (G-20).
Razarač PNSTippu Sultan (D 185), nazvan poTipu Sultanu
Pakistanski vojni budžet je s 4,26 milijarde dolara (2005.) puno manj od susjednih država kao što su Indija (19,04 milijardi), Kina (81,48 milijardi) i Iran (6,2 milijardi). Ipak udio vojnog budžeta u državnom proračunu je s 21% (2005.) neobično visok. Pakistanska vojska je podijeljena u tri klasična vojna roda s ukupno oko 520 000 ljudi. Od togazračne snage imaju oko 45 000 pripadnika, amornarica oko 25 000. Postoji i oko 513 000 rezervista i oko 300 000 pripadnika paravojnih jedinica. Sveukupno oružane snage imaju oko 1,4 milijuna ljudi. Glavni zapovjednik je predsjednik države.
Kopnene snage imaju oko 2300 tenkova, tipaT-59 (oko 1200 komada),T-80UD (oko 320 komada),Al-Khalid (modificiran T-90 II; oko 320 komada),T-69 (oko 250 komada) iT-85 (oko 200 komada). Uz 1150 oklopnih transportera tipaM113, vojska ima oko 3000 topova i haubica (stanje 2005.).[11]
Zračne snage imaju oko 327 borbenih zrakoplova tipaMirage 3 (87 komada),J-7 (inačica MiGa 21; 74 komada),Mirage 5 (52 komada),Q-5 (42 komada),J-6 (inačica MiGa 19; 40 komada) iF-16 (32 komada), kao i 288 školskih i 32 transportna zrakoplova. Pakistanske zračne snage imaju i 15 borbenih zrakoplova tipaAlouette III (stanje 2005.)[12].
Konvencionlne pomorske snage uključuju jedan razarač, osam fergata, devet podmornica i devet helikoptera tipaSea King iSea Lynx (stanje 2005.)[13].
Pakistan je kao i Indija,Nuklearna sila i nije potpisao dogovor o neširenju nuklearnog oružja. Prvo nuklearno oružje testirano je 1998. godine. Pretpostavlja se da država posjeduje od oko 24 do 75 nuklearnih glava, makar ne postoje službene brojke. Također je nepoznat i broj srednje i dalekodometnih projektila. Poznato je da država ima projektile tipaShaheen I,Shaheen II,Ghauri I-III kao iHatf-II Abdali. Pakistan je u kolovozu2005. testirao i krstareću raketuHatf VII Babur koja može nositi nuklearnu glavu. Time ima mogućnost napasti bilo koju zemlju u središnjoj Aziji i bliskom istoku.
Pakistan je nakon ustava iz1973. federalna država. Podijeljen je na četiri pokrajine, a to su:Balučistan,Sjeverozapadna pogranična pokrajina,Pandžab iSindh od kojih svaka ima vlastitu pokrajinsku skupštinu čije članove narod bira na pet godina. Na čelu pokrajinske vlade nalazi se čelnik stranke s najvećim brojem zastupnika u pokrajinskoj skupštini.
Svaka teritorijalna jedinica je podijeljena u okruge. Teritorij glavnoga grada čini samo jedan jedini okrug. Sveukupno u Pakistanu postoji 119 okruga, od kojih su 14 u okupiranom području Kašmira. Jedina iznimka su Plemenska područja pod federalnom upravom.
Po popisu stanovništva iz1998. godine, zemlja je imalo 132 milijuna stanovnika (isključujući okupirana područja Kašmira gdje živi oko četiri milijuna ljudi), u srpnju2006. godine, ovaj broj se popeo na 166 milijuna, što uključuje kontrolirana područja Kašmira[14]. Po tome je Pakistan šesta zemlja svijeta po broju stanovnika, poslijeKine,Indije,SAD-a,Indonezije iBrazila.
Gustoća stanovništva od 188 stanovnika/km² slična jeItaliji. Ipak, stanovništvo je vrlo nejednako naseljeno diljem zemlje. Tri četvrtine stanovništva živi u plodnim riječnim područjimaPandžaba iSindha, dok su suha područja na sjeveru i zapadu zemlje vrlo slabo naseljena. Najslabije naseljena područja su pustinjaThar iBalučistan. U Balučistanu koji pokriva oko 40 % površine zemlje živi samo pet posto stanovništva, dok u Pandžabu koji ne čini ni četvrtinu površine zemlje živi više od polovice stanovništva. Stopa urbanizacije je još prilično niska,2004. godine samo je 34 % Pakistanaca živjelo u gradovima.
S godišnjim rastom stanovništva većim od dva posto, Pakistan ima jednu od najvećih stopa rasta u Aziji. Iako je broj živorođenih na 1000 stanovnika pao s 43 (1970.) na 29,74 (2006.), i dalje je na vrlo visokoj razini. Ipak, ovo nije jedini razlog visokom rastu broja stanovnika. Poboljšana zdravstvena zaštita je povećala očekivanu životnu dob s 51 godine (1970.) na 63,4 godine (2006.), čime je broj umrlih na 1000 stanovnika u istom razdoblju pao s 16 na 8,23. Stopa feritlnosti 2006. godine, bila je četiri djeteta po ženi, prosječna starost stanovništva bila je 20 godina, s postotkom od 39 % djece starosti manje od 15 godina.
Pakistan jevišenarodna država. Više od tri četvrtine stanovništva zemlje su indoarijskog podrijetla. Daleko najveća etnička skupina od ove grupe suPandžapci s udjelom od preko 40 % u stanovništvu, a slijede ihSindhi s 14 % iSaraiki s 10 % koji žive u južnom Pandžabu. Poseban položaj zauzimajumuhadžiri s udjelom od sedam do osam posto u stanovništvu. Oni su jedna od posljedica podjeleBritanske Indije 1947. godine, kad su brojni sjevernoindijski muslimani izbjegli u Pakistan. Za razliku od ostalih etničkih skupina oni žive većinom u gradovima diljem zemlje. U Sindhu zauzimaju 40 %, dok u Pandžabu zauzimaju 10 % urbanog stanovništva. Njihov udio među ruralnim stanovništvom je iznimno mali.
Iranski narodi čine oko 20 % stanovništva Pakistana.Paštunci koji žive u sjeverozapadu zemlje uz granicu s Afganistanom i u sjevernom Balučistanu su, s udjelom od 15 % u stanovništvu, druga po broju etnička skupina u Pakistanu. Najveći dio od procjenjenog broja od tri milijuna afganistanskih izbjeglica u Pakistanu pripadaju ovoj etničkoj skupini. Druga velika iranska etnička skupina suBaluči (Baluči) koji čine oko tri posto stanovništva. IPaštunci iBaluči podijeljeni su uplemenske zajednice.
Brahui u istočnom Balučistanu su izolirani predstavnicidravidskih naroda, koji inače većinom žive na jugu Indije. U zemlji žive još brojne etničke skupine, pogotovo na sjeveru zemlje.
U Pakistanu se govori više od 50 jezika. Ti jezici obično odgovaraju etničkoj podjeli zemlje[15].
Službeni jezici suurdski iengleski. Dok se engleski koristi većinom u državne, poslovne i obrazovne svrhe, urdski je jezik općeg sporazumijevanja u zemlji. Ovaj nacionalni jezik iznimno je sličanhindiju, glavnom nacionalnom jeziku Indije, a razlikuje se većinom po posuđenicama izperzijskog iarapskog, te po pismu (inačici arapskog pisma). Kao materinski jezik urdski govori sedam do osam posto stanovništva, većinom muhadžiri. Broj govornika ovog jezika, zbog njegove društvene uloge stalno raste, ponajviše zahvaljujući njegovoj upotrebi u školama (urdski je nastavni jezik na primarnoj i sekundarnoj razini školovanja). Promoviranje ovog jezika kao nacionalnog jezika naišlo je na otpor u mnogim područjima gdje se koriste lokalni jezici.
Daleko najveći jezik po broju izvornih govornika jepandžapski, kojeg prema popisu iz 1998. godine govori 43 % stanovništva, ipak ovaj jezik u pisanom obliku nema veliku važnost i za razliku od situacije u Indiji, nije priznat kao službeni jezik.Sindski jezik kojim se služi 14 % stanovništva, u pokrajiniSindh se koristi i u službene svrhe. Govornicisaraikija (10 % stanovništva) većinom žive u južnom Pandžabu.Hindko, još jedan indoarijski jezik, materinski je jezik za oko petinu stanovništva uSjeverozapadnoj pokrajini, što je oko dva posto stanovništva na nacionalnoj razini.Paštunski (15%) ibalučijski (3%) suiranski jezici, dok je jezikbrahui (1,5%) dravidski jezik. UKaračiju žive mumbajske skupine koje i danas govoregudžaratski.
Na sjeveru zemlje postoji veliki broj jezika, koji obično nemaju više od milijun govornika. Ovi jezici spadaju u dardske, indoarijske i sinotibetanske skupine. U sjevernim područjima živi i oko 100.000 govornika izoliranogburušaskog jezika.
Džamija Faisal uIslamabadu koji prima do 74.000 vjernika
Islam je državna religija zemlje. Prema popisu stanovništva iz1998. godine, 96,3 % pakistanskog stanovništva sumuslimani. Od mnoštva oblika islama, oko 80% stanovništva prakticira tradicionalni ortodoksni oblik islamske vjere. Ovo je osobito izraženo među stanovništvom s paštunskom većinom. Religijske manjine, kaohinduisti, još uvijek nemaju sva prava u izražavanju svojih vjerskih uvjerenja koja često skrivaju od javnosti.
Većina vjernika susunitski muslimani. Ovaj pravac islama podijeljen je na više škola mišljenja. Pravac s najviše sljedbenika suBarelvije, koji slijedesufijski pokret ihanefijskimezheb. Većinom dominiraju u ruralnim dijelovima Sindha i Pandžaba, ali imaju mnoštvo sljedbenika i u velikim gradovima kaoLahore,Multan iRawalpindi.Deobandi koji isto slijede hanefijski mezheb i zagovaraju strogo pridržavanje islamskih pravila su najviše zastupljeni u Karačiju, te međuPaštuncima uSjeverozapadnoj pokrajini iBalučistanu.
Postotakšiitske skupineimamita u sveukupnom stanovništvu zemlje nije posve jasan. Obično se procjenjuje da ih ima oko 20 %. Zastupljeni su u Karačiju, Lahoreu,Sialkotu iJhangu, kao i u Sjevernim područjima. U Pakistanu postoje dvije velike skupineismailita. Bohri žive većinom u Karačiju, a Nizari većinom u Sjevernim područjima i Sjeverozapadnoj pokrajini.Ahmedije koji čini 0,2 posto stanovništva i koji žive većinom uRabwahu i okoSialkota, od1974. nisu službeno priznati kao pripadnici islamske zajednice, te su često podvrgnuti progonima.
Za vrijeme podjele1947. godine, skoro svi hinduisti isikhi su napustili Pandžab. U Sindhu je ostala trećina hinduista. Danas u toj pokrajini živi oko 1,8 milijuna hinduista, što je skoro sveukupnahinduistička zajednica zemlje koja na nacionalnoj razini čini 1,8% stanovništva. U zemlji postoji i nešto manji brojkršćana, oko 1,6%. Oni žive većinom okoLahorea, uRawalpindi iIslamabadu, te uKaračiju. Mnogi od njih su bili pripadnici kastenedodirljivih, koji su za vrijeme britanske vlasti prešli na kršćanstvo. Jedan dio došao je i izGoe. Oko polovice kršćana pripadajuRimokatoličkoj Crkvi, dok druga polovica pripadaju zajednici protestantskih Crkvi nazivaChurch of Pakistan. Također postoje i neke manje kršćanske zajednice, kao i druge vjerske zajednice, primjericezoroastristi. Napadi na hinduiste i kršćane nisu rijetkost, te je zbog toga Pakistan smatran zemljom vjerske netolerancije[16].
Pogled na Karači koji je financijsko središte Pakistana.
U Pakistanu vlada tržišno gospodarstvo. Sva velika industrijska poduzeća koja su nacionalizirana u 1970-ima su postupno reprivatizirana od 1990-ih. Nakon velikog usporenja rasta gospodarstva koji se dogodio kao rezultat vojnog udara 1999. godine, pakistansko gospodarstvo od 2002. bilježi snažan rast. U razdoblju godine 2005./2006. taj je rast bio 6,6 posto. Ukupnibruto domaći proizvod 2005. godine je poSvjetskoj banci bio oko 110 milijardiUSD[17]. Godišnji prihod po stanovniku je još nizak i iznosi 700 USD.
Pakistansko gospodarstvo najviše narušava raširenakorupcija, nedostatak infrastrukture u pojedinim dijelovima zemlje i nestabilna politička situacija koja otežava strane investicije.Inflacija je poprilično visoka (2005./2006. je bila 7,9%[18]), kao i budžetski deficiti koji iznosi 4,2%[19].
Unatoč velikom napretku u industrijalizaciji i razvitku uslužnog sektora, pakistanskom gospodarstvom još snažno dominirapoljoprivreda. Iako se obrađuje samo jedna trećina obradivih površina u zemlji, 44,1% zaposlenog stanovništva radi u poljoprivredi(2005./2006.[20]), a njezin udio u ukupnom BDP-u je 21,6% (2005./2006.[21]).
Četiri petine poljoprivrednih površina nalazi se uz Ind, dok se ostatak nalazi u oazama u Balučistanu i sjevernim planinama. Najviše se proizvodežitarice ivoće, kao datulje i banane.Pšenica je kultura koja se najviše uzgaja. Pakistan spada među deset najvećih proizvođača pšenice na svijetu. U mnogo manjem broju uzgajaju se iriža,kukuruz iproso. Zbog močvarnosti i slanosti tla, poljoprivredna produktivnost nije visoka. Kako bi se izbjegli ovi problemi uvedeni su sistemi za odvodnju i pumpe.
Najveći poljoprivredni izvozni proizvod jepamuk kojeg se godišnje proizvede više od pet milijuna tona što čini Pakistan četvrtim svjetskim izvoznikom pamuka. Ostali važne izvozne kulture sušećerna trska iduhan.
Stjecajem neovisnosti je u Pakistanu ostalo, uključujući današnji Bangladeš, samo pet posto britanskoindijskeindustrije. Budući da je razvoj industrije bio prioritet, počela je djelovati pakistanska industrijska politika. Danas država ima vrlo raznoliku industrijsku proizvodnju u kojoj je zaposleno 20,6% (2005./2006.[20]) radne snage, od čega dvije trećine u proizvodnji i jedna trećina u izgradnji. Udio industrije u ukupnom gospodarstvu zemlje je 26,0%[21]).
Daleko najvažnija grada industrijske proizvodnje je tekstilna industrija, pogotovo u preradi pamuka. Pakistan je jedan od najvećih svjetskih proizvođača pamučne robe. Također je vrlo bitna i prerada kože, od koje se proizvodi kožna odjeća, cipele, rukavice i nogometne lopte. Među ostale važne industrijske grane spadaju prehrambena, kemijska i farmaceutska industrija, te prerada i proizvodnja cementa, metala i papira.
Tekstilna roba je najvažniji pakistanski izvozni proizvod
2005./2006. Pakistan je izvezao dobra vrijedna 14,962 milijardi USD. Glavni izvozni proizvodi bili su tekstilna roba (59,7 %, većinom pamuk, ponajviše odjeća, posteljina, ručnici i sl.), živežne namirnice (9,6 %, od čega riža čini 6,9 %), koža i cipele (ukupno 6,7 %), gorivo (4,5 %), kemikalije i farmaceutika (2,7 %), industrijski proizvodi (2,2 %, većinom medicinski instrumenti), sportska oprema (2,1 %) i tepisi (1,5 %)[22].
Ukupni uvoz 2005./2006. iznosio je 25,598 milijardi USD, a uključivao je strojeve i vozila (27,5 %), naftu i naftne derivate (23,3 %), kemikalije (14,7 %), živežne namirnice (6,7 %, od čega 2,6 % ulje, 1,7 % šećer i 0,8 % čaj), željezo i čelik (6,0 %) i tekstile (1,9 %)[22].
Iako se pakistanska cestovna mreža u trenutku stjecanja neovisnosti sastojala većinom od neasfaltiranih cesta, brzo je razvijena i danas se 92% svih prijevoza roba i ljudi obavlja cestovnim prometom. Cestovna mreža velika je 254.000 kilometara, od čega je 60% asfaltirano[23]. Oko 8 000 kilometara nacionalnihautocesta (National Highways) povezuje sve dijelove zemlje i sve veće gradove. Ovim snažno prometno opterećenim autocestama upravljaNational Highway Authority (NHA). U zemlji postoje još i četiri autoceste (Motorways) koje su dugačke 700 kilometara (stanje 2003.)[24], a planira se i gradnja drugih. Sveukupna cestovna mreža je trenutno nedovoljna i ne može pratiti razvoj prometa u zemlji.
Prvaželjeznička pruga na području današnjeg Pakistana otvorena je13. svibnja1861. izmeđuKaračija iKotrija. Danas državno željezničko poduzećePakistan Railways zapošljava oko 90 000 radnika i godišnje preveze oko 70 milijuna putnika na 7 791 kilometara pruge[25]. Elektrificirano je samo 293 km pruge (odLahorea doKhanewala kodMultana) što čini manje od 4% sveukupne željezničke mreže. Željeznička mreža je većinom koncentrirana u gusto naseljenim pokrajinama Pandžab i Sindh, dok željeznička veza s lučkimGwadarom i sjevernim planinama ne postoji. Željeznica nema toliku važnost u zemlji kao u susjednoj Indiji.
Tri glavne međunarodne zračne luke u Pakistanu suKarači (Jinnah International Airport),Lahore (Allama Iqbal International Airport) iIslamabad (Islamabad International Airport). Veze s zaljevskim državama gdje radi veliki broj pakistanskih radnika imaju i manje zračne luke kaoFaisalabad,Gwadar,Multan,Pešavar iQuetta. U zemlji postoji veliki broj regionalnih zračnih luka, čak i u vrlo izdvojenim dijelovima zemlje. Nacionalni zračni prijevoznikPakistan International Airlines (PIA) dugo je imao monopol nad domaćim letovima, dok danas letove u zemlji nudi i nekoliko privatnih poduzeća.
Prekomorski teretni promet odvija se gotovo isključivo u Karačiju, što grad čini glavnim središtem pakistanske međunarodne trgovine. Kako bi se rasteretila pomorska lukaKarachi Port, 1970-ih je izgrađena druga luka nešto izvan Karačija nazvanaPort Muhammad Bin Qasim. U ožujku 2002., je Kina počela graditi veliku luku u Gwadaru.
2003. godine, Pakistan je 63,7% svojih potreba za električnom energijom pokrivaotermoelektranama. Glavni izvori energije suprirodni plin inafta koja se uvozi iz bliskoistočnih zemalja. Iako ga sad trenutno ne uvozi, Pakistan će u budućnosti vjerojatno morati uvoziti prirodni plin zbog rastućih energetskih zahtjeva. Zbog toga je Pakistan zainteresiran za izgradnjuplinovoda kojim bi se plin dopremio izTurkmenistana prekoAfganistana.Hidroelektranama se proizvodi 33,9% energije, dok udio od 2,4% ima nuklearna energija[26]. Pakistan je bio prva i jedina islamska zemlja koja je imala nuklearne reaktore. Prvanuklearna elektrana proradila je1971., dok je druga koja je izgrađena uz kinesku pomoć proradila 2000. godine. Planiraju se i druge ovakve elektrane uz kinesku pomoć. Osim hidroenergije, ostali obnovljivi izvori energije se praktički ne koriste. U svibnju 2003., vlada je osnovalaAlternative Energy Developing Board kojim bi se trebala promovirati upotreba alternativnih energetskih izvora.
Telekomunikacijsko poduzeće PTCL koje je privatizirano1996. godine, držalo je monopol na fiksnu telefoniju sve do2005. godine. Od tad takve usluge nudi nekoliko konkurenata koji su preuzeli samo mali dio tržišta. 2005. godine je u zemlji postojalo 5,3 milijuna fiksnih telefonskih priključaka. Broj korisnika mobilne telefonije popeo se u studenom 2006. na 46 milijuna što je četiri puta veći broj od situacije 2005. godine[27]. Na tržištu mobilne telefonije vlada žestoka konkurencija između nekoliko pružatelja takvih usluga. Broj privatnih internetskih priključaka u zemlji je još malen. 2005. godine je postojalo samo 2,1 milijun priključaka na internet. Zbog toga su internetcaféi vrlo popularni u velikim gradovima.
Iako je od nezavisnosti postignut napredak u obrazovnom sistemu, stopanepismenosti u Pakistanu koja je oko 50% je jedna od najviših u Aziji. Ta stopa kod muškaraca iznosi 37%, dok je od žena nepismeno čak 64% (stanje 2004.)[28]. Pakistanska vlada je 2005./2006. godine davala 2,1% BDP-a u obrazovne svrhe, što je najmanje od svih zemalja u južnoj Aziji[29]. Do danas ne postoji obvezni školski program. Jedino je u Pandžabu osnovna škola obvezna po zakonu iz1994. godine.
Državni obrazovni sistem sastoji se od tri stupnja. Petogodišnju osnovnu školu mogu pohađati djeca od pet godina starosti. Nakon toga slijedi trogodišnja srednja škola. Sekundarno obrazovanje sastoji se od dvogodišnjeg naukovanja u višoj školi (High School, ekvivalent hrvatskoj srednjoj školi) nakon koje slijedi završni ispit, poslije čega se obrazovanje može nastaviti uHigher Secondary School, koja također traje dvije godine. Nakon završetka ove škole, moguće je pohađati jedno od državnih sveučilišta. U Pakistanu postoji preko 110 državnih i privatnih sveučilišta[30].
Osim javnih škola važan obrazovni faktor su i hiljademedresa. Njih pohađaju većinom djeca iz siromašnih obitelji koji si ne mogu priuštiti državno obrazovanje. Također medrese često pružaju i humanitarnu pomoć. Ipak, budući da nisu pod državnom kontrolom, neke ekstremističke skupine koriste medrese za širenje ekstremističkih ideja.
U trenutku osnivanja 1947. godine, Pakistan je zamišljen kao muslimanska država na indijskom potkontinentu. Od odvajanja Istočnog Pakistana (Bangladeša) 1971. godine, Pakistan više nije bio dom većini muslimanskog stanovništva u tom dijelu svijeta, nego manjem dijelu od 400 milijuna muslimana koji žive na potkontinentu. Osim religije, stanovništvo Pakistana nema zajedničku povijest, jezik, političku ideologiju ni jaki osjećaj zajedništva, te je zbog toga teško stvoriti jedinstven identitet zemlje.
Zbog toga je teško definirati „pakistansku kulturu“. Ona obuhvaća sav kulturni razvoj zemlje od nezavisnosti ili predstavlja skup svih kultura Pakistana unutar granica zemlje. U prvom slučaju pakistanska kultura bila bi stara samo 60-ak godina. U drugom slučaju ona bi obuhvaćala kulture svih naroda koji danas žive u državi, ali današnje granice Pakistana presijecaju nekoliko kulturnih regija. Četiri od pet najmnogoljudnijih naroda u Pakistanu-Pandžabi,Paštunci,Baluči istanovništvo koje govori urdski- bilo bi kulturno povezano s barem jednom susjednom zemljom; Pandžabi i urdsko stanovništvo sIndijom, Paštunci sAfganistanom, a Baluči i s Afganistanom i sIranom.
Zbog svog položaja pakistanska kultura je snažno povezana s indijskom kulturom, ali sa znatnim perzijsko-arapskim utjecajima.
Pakistanska književnost stvarana je na mnogim jezicima, uključujuči najčešćeurdski,sindski,pandžapski,paštunski,balučki, a u novije vrijeme iengleski, te u prošlosti često iperzijski. Sve do 19. vijeka je književnost na prostoru današnjeg Pakistana većinom bila ograničena na lirsko stvaralaštvo s vjerskim i narodnim temama. Dolaskom kolonijalnih vremena mijenja se i književnost na koju počinje djelovati zapadnjački utjecaj. Danas su iznimno popularna kratka djela.
Nacionalnim pjesnikom smatra seMuhamed Ikbal (1877.–1938.), koji je većinom stvarao na perzijskom, ali i na urdskom jeziku. Njegova djela većinom se bave islamskom filozofijom, a sam pjesnik je bio važna ličnost u pakistanskom nacionalnom pokretu.
Danas je najživlja urdska književnost, čiji korijeni sežu iz 14. vijeka. Najpoznatiji moderni pakistanski pisac koji je stvarao na urdskom jeFaiz Ahmed Faiz (1911.–1984.). Najpoznatijim pjesnikom na sindskom jeziku smatra sesufijski mistikŠah Abdul Latif (1689.–1752.). U Pandžabu su najpopularnije ljubavne i vjerske teme. Paštunska književnost u Pakistanu vezana je za susjedni Afganistan, a najviše je karakteriziraju ljubavne i epske pjesme. Na balučkom jeziku stvarane su najviše narodne pjesme i balade.
Pakistan ima bogatu tradiciju duhovne muzike koja je nastala spajanjem indijske muzike s iranskim utjecajima. Poseban značaj muzika ima u sufizmu gdje se pjevanjem izražava ljubav prema Bogu. Pjevanje često prati samo pljeskanje rukama ili bubnjevi. U klasičnoj se muzici na drugu stranu koristi veliki broj različitih muzičkih instrumenata, što je tipično za hindustansku muziku koja je raširena u cijelom Pakistanu i u sjevernoj Indiji. Ritam se obično dajetablom ilipahavadžom, dok se melodija proizvodi obično žičanim instrumentima kao što jesitar,tambura,sarangi isarod ili puhačkim instrumentima kao što jebansuri.
U zemlji postoji veliki broj oblika narodne muzike, pogotovo u Balučistanu i međuPaštuncima. Balučka narodna muzika slična je iranskoj. Modernu popularnu muziku obilježavaju zapadni utjecaji, kao i elementi klasične i tradicionalne muzike. Vrlo su popularne pjesme iz poznatih bolivudskih filmova. Najpoznatiji pakistanski izvođač u zapadnim zemljama jeNusrat Fateh Ali Khan.
Kinematografija je jedan od najvažnijih medija u današnjem Pakistanu. Središte pakistanske filmske industrije jeLahore, gdje je1924. i snimljen prvi nijemi film na tom prostoru. Prvi zvučni film snimljen je1932. godine. Filmska industrija u Lahoreu koja proizvodi filmove na urdskom i pandžapskom jeziku poznata je pod nazivom „Lollywood“. UPešavaru postoji manja filmska industrija koja snima na paštunskom jeziku.
Neizostavni dio pakistanskog filma su muzičke i plesne scene, tako da su danas mnogi filmovi muzičkog karaktera. Među stanovništvom su iznimno popularni indijski bolivudski filmovi, koji se unatoč zabranama njihova uvoza, mogu nabaviti na crnom tržištu. Ovi filmovi su posebno popularni zbog razumljivosti hindskog jezika pakistanskom stanovništvu.
Glavne namirnice su različite vrstekruha koje se rade od pšenice, kaonan, koje se poslužuju uz svaki obrok. Druga važna namirnica jeriža koja se jednostavno priprema kao prilog i jede se uz povrće i meso. Primjeri ovakvih jela su začinjenibiryani ili nešto blažipilav (pulao).
Uz jela često se koristi curry. U Sindhu i Pandžabu se posebno često koriste razni začini i trave, kao što suchili papričice,kurkuma,češnjak,crni papar,koriander,kardamom,đumbir,cimet,šafran i mnogi drugi. Najčešće vrste mesa su janjetina, piletina i govedina, dok se svinjetina iz vjerskih razloga ne koristi.Kebabi koji su došli s bliskog istoka se u Sindhu i Pandžabu često kombiniraju s indijskim umacima i začinima. Među mnogim lokalnim vrstama kebaba suSeekh Kebab,Shami Kebab ili tipični paštunskiChapli Kebab.
Od slastica je najpopularnijahalva koja se i ovdje radi u mnogim inačicama. Popularna su i slatka mliječna jela, kao npr.gulab jamun.
Sva uobičajena pića u Pakistanu su bezalkoholna, jer islam zabranjuje konzumacijualkohola. Nacionalno piće ječaj koji se često pije s mlijekom i začinima. Popularno piće je ilassi koje se radi od jogurta, a može se miješati s voćnim sokom.
Službeni nacionalnisport u Pakistanu jehokej na travi, mada sukriket iskvoš popularniji. S četiri pobjedničke titule (1971., 1978., 1982., 1994) u svjetskom prvenstvu u hokeju na travi, Pakistan je svjetski rekorder u ovom sportu.
U kriketu je pakistanska nacionalna reprezentacija osvojilaAsia Cup (2002.) iAsian Test Championship (1999.), te titulusvjetskog prvaka 1992. godine, a uz to je i tri puta osvojila Australskoazijsko prvenstvo (1986., 1990., 1994).
Jahangir Khan iJansher Khan popularizirali su skvoš u Pakistanu. Ova dvojica su ukupno osvojila 14 titula svjetskog prvaka u tom sportu (šest puta Jahangir Khan, osam puta Jansher Khan). Time je Pakistan najuspješnija zemlja u ovom sportu.
U Pakistanu su se nekoliko puta odvijale mnoge međunarodne igre, uključujućiJužnoazijske igre 1989. i 2004. godine. Zemlja će 2011. biti domaćinSvjetskog kupa u kriketu, zajedno s Šri Lankom, Indijom i Bangladešom.
↑"ne uključuje pakistanske teritorije Kašmira;Azad Kashmir (13.297 km²) iGilgit–Baltistan (72.520 km²).[4] Zajedno sa njima sljedeće brojke 881,912 km2 (340,508 sq mi)."
↑„Welcome”. Government of Pakistan. 2012. Pristupljeno 24. X 2012. »The Pakistani Government states that English is the official language. It is being widely used in business, law, and government documents, as well being taught throughout schools as a medium of instruction.«„English, as an Official Language of Pakistan”. Heritage Pakistan. 2012. Arhivirano izoriginala na datum 2016-03-05. Pristupljeno 24. X 2012.
↑„Population by Mother Tongue”. Population Census Organization, Government of Pakistan. Arhivirano izoriginala na datum 2011-09-12. Pristupljeno 28. XII 2011.
↑Greška u referenci: Nevaljana oznaka<ref>; nije zadan tekst za reference po imenustate.gov
.svg)
.jpg)
.svg)
