Ose (Vespidae) su porodicakukaca izredaopnokrilaca (Hymenoptera). U odnosu na svrstavanje ove porodice usistematikukukaca ne postoji jedinstveni stavznanstvene zajednice, pa ju tako dio zajednice[1] svratsva unatporodicužalčara, dok ju dijelovi zajednice svrstavaju utakson pod istim imenom. Porodica se sastoji od gotovo 5.000vrsta, od kojih oko 100 živi uSrednjoj Europi. Način života različitih vrsta je različit. Vrste iz potporodicaPolistinae iVespinae suzadružne dok su vrste iz potporodicaEumeninae,Euparagiinae iMasarinaesamotarke.
To su srednje veliki opnokrilci najčešće upozoravajućih crno žutih boja. Imaju vitko i glatko tijelo, a usni organi su im preobraženi za lizanje i griženje. Za razliku odpčele ose ima drugačiji žalac kojim mogu ubosti i nekoliko puta.
Nastambe zadružnih osa nazivaju se osinjacima, a grade ih nadrveću, zapuštenimkućama i barakama, utlu, na stabiljkamabiljaka a samo neke vrste ih pune medom. Društvene ose grade gnijezda od sažvakanihbiljnih vlakana koje je nakon njihove prerade nalik napapir. Iz tog materijala grade stanice koje spajaju u saće. Ukoliko naprave više redova takvog saća sve zajedno omataju lisnatom ovojnicom dok samo s donje strane ostavljaju mali otvor za ulaz.
U umjerenom području samo sparena ženka ose koja preživi zimu ispod kamenja, mahovine i sl. u proljeće osniva osinjak i sama podiže prvu generaciju potomstva. Njezini potomci kasnije grade i proširuju osinjak u kom hrane ličinke. Tijekom ljeta javljaju se i nešto veće radilice koje nose neoplođena jajašca iz kojih se kasnije rađaju mužjaci.
Utropskim krajevima ose žive u zajednicama koje se zimi ne raspadaju, već imaju trajne nastambe - osinjake. Ose koje žive u tim krajevima roje se (dijele) poputpčele medarice.
Samotarke grade svojagnijezda u pijesku, na bilju, odgline ili sažvakanog biljnog materijala, i same podižu potomstvo.
Hrane se slatkim tvarima imedom koji neke vrste skupljaju i čuvaju u saću. Ličinke hranebjelančevinama sažvakanog ulovljenog plijena poputgusjenica,pauka, pčela i ostalihkukaca koje uspiju uhvatiti. Ličinke izlučuju bistru tekućinu s velikim postotkomaminokiselina čime se zatim hrane odrasle jedinke (sastav aminokiselina razlikuje se od vrste do vrste) jer odrasle ose ne mogu probaviti bjelančevine[2].
Za razliku odpčele osa ima drugačiji žalac kojim može ubosti i nekoliko puta. Žalac ose potpuno gladak je poput igle. Ubod ose može biti bolan, a zbog veće količine ispušteog otrova mogu se javiti i alergijske reakcije. Osobe alergične na ubod ose trebaju mjesto uboda tretirati čistom vodom i što prije se javiti najbližem lječniku zbog stručne pomoći.
Neke poznatije vrste osa:
- Galska osa (Polistes gallicus) - gradi male osinjake od jednog otvorenog sata na tavanima, pod crjepovima, ispod kamena i sličnim zaštićenim mjestima.
- Šumska osa (Dolichovespula silvestris)
- Obična osa (Vespula vulgaris, ponekad iParavespula vulgaris) - gradi velika gnijezda, slična stršljenovim, ali ispod zemlje.
- Europski stršljen (Vespa crabo)
- ↑HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb,ISBN953-6036-38-X (tom 8, str. 154)
- ↑Hunt, J. H., I. Baker, and H. G. Baker. 1982. Similarity of amino acids in nectar and larval saliva: the nutritional basis for trophallaxis in social wasps. Evolution 36: 1318-1322
- I.Matoničkin, I.Habdija, B.Primc-Habdija (1999.): Beskralješnjaci. Školska knjiga, Zagreb.
- Pčelarstvo online
