Pobuna Nika (Στάση του Νίκα) je bilapobuna uBizantu. Izbila je532. godine u carskomCarigradu.
Pobuna je započela okupljanjem naroda na carigradskomhipodromu gdje su sve stranke (deme) udruženo izvikivale Nika! Nika! što na grčkom jeziku znači Pobjedi! Treći dan pobune, pobunjenici su počeli jurišati na carsku palaču. Pobuna je primila toliku žestinu da je skoro zbacila caraJustinijana s prijestolja. U ključnom momentu kad je Justinijan namjeravao abdicirati, na pozornicu stupa njegova supruga, caricaTeodora, koja se tada ponijela kao dostojna suvladarica. Zapovijedila vojsci da napadne pobunjenike na hipodromu.
Najviši časnik onda bio vojskovođaBelizar. Belizar je uz pomoćmagister militumaIlirika,Munda, generalaNarzesa iIvana Armenca ugušio pobunu krvoprolićem na pobunjeničkom okupljalištu Hipodromu. Ključnu ulogu u jurišu na hipodrom je imao generalIvan Armenac.
Došlo je do strahovitog pokolja u kojem je u jedno poslijepodne oko 30.000 stanovnika izgubilo život, a neki izvori govore o 50 tisuća žrtava. Ovim činom obranjena je carska vlast Justinijana I. i njegove carice Teodore zahvaljujući upravo njezinoj hladnokrvnosti i odlučnosti.
U toj pobuni je, među ostalim, bila uništena i staracrkva Svete Mudrosti (Hagia Sofia), pa su se Justinijan i Teodora dali u gradnju novebazilike, svojom veličinom dostojne središta Carstva.
Staro Rimsko i Bizantsko Carstvo su imali vrlo razvijena udruženja zvanademe (δῆμος). Ta su udruženja podupirala različite fakcije (timove) koje su se natjecale u određenim športskim natjecanjima. Ovo je osobito bilo jako utrkama dvokolica. Postojala su četiri glavna sastava trkača dvokolica koje je razlikovala boja odore u kojoj su se natjecali. Osim natjecatelja, te suboje nosili i njihovi navijači. To su bli Plavi, Crveni, Zeleni i Bijeli. Pak, u bizantsko doba su jedini sastavi s nekim utjecajem bili Plavi i Zeleni. CarJustinijan I. je bio pristaša Plavih.
Udruženja su postala mjestom iskazivanja za razna društvena i politička pitanja za koja bizantsko stanovništvo nije imalo drugih mjesta gdje bi ih iskazalo. Bila su kombinacijom uličnihbanda ipolitičkih stranaka. Zauzimala su stajališta o tekućim pitanjima, posebice obogoslovnim problemima (uzrok masovnih, često nasilnih argumentiranja u 5. i 6. st.) ili o pretendentima na prijestolje. Učestalo su pokušavali utjecati na carsku politiku izvikivajući političke zahtjeve između utrka. Carske postrojbe i gradska straža nisu mogle čuvati red bez suradnje cirkuskih frakcije koje su podupirale aristokratske obitelji u gradu (obitelji su bile podupiratelji). U ove su spadale neke obitelji koje su vjerovale da imaju puno pravo na prijestolje, veće nego Justinijan.
531. su neki članovi Plavih i Zelenih bili uhićeni zbogubojstva u svezi sa smrtima koje su se pojavile tijekom pobuna nakon završene utrke dvokolica.[1] Nemiri ograničenog raspona nisu bili nepoznanica na trim trkama, slično kao ihuliganstvo koje se pojavljivalo okonogometnih susreta u današnjici. Ubojice se trebalo objesiti, što se uglavnom i dogodilo.[2] No, 10. siječnja 532. dvoje njih, Plavi i Zleni, pobjegli su i sklonili se u utočištu crkve koju je okružilabijesna gomila.
Justinijan je bio živčan, jer je bio usred pregovora sPerzijancima o miru na istoku, stanovništvo je bilo uvelike nezadovoljno zbog visokih poreza, a sad se suočio s mogućom krizom u svom gradu. Suočivši se s ovim, objavio je da će trka dvokolica biti održana 13. siječnja i promijenio je presude u zatvorske. Plavi i Zeleni su odgovorili tako što su zahtijevali da se dva čovjeka u potpunosti oslobodi.
15. siječnja532. je napeta i ljutita svjetina došla nacarigradski hipodrom gledati utrke. Hipodrom se nalazio do palača, pa je Justinijan mogao promatrati iz sigurnosti svoje lože u palači. Od početka je svjetina izvikivala uvrjede upućene Justinijanu. Do kraja dana, na trci 22, raznoliki nepravilni povici su se promijenili iz "Plavi!" ili "Zeleni!" u jedinstveno "Nίκα!" ("Pobijedi!" ili "Pokori!"), a svjetina je provalila i napala palače. Idućih 5 dana palača je doslovno bila pod opsadom. Požari koji su izbili tijekom nemira su rezultirali razaranjem većeg dijela grada, uključujući i gradsku najvrjedniju crkvu,crkvu Svete mudrosti (koju je Justinijan kasnio ponovno izgradio).
Nekisenatori su ovo vidjeli kao prigodu kojom bi mogli zbaciti Justinijana s prijestolja, nezadovoljni njegovim novim porezima i smanjenom potporom plemstvu. Prosvjednici su sad bili naoružani i najvjerojatnije su ih kontrolirali njihovi saveznici u Senatu. Zahtijevali su da Justinijan raspustiprefektaIvana Kapadočkog koji je bio odgovoran za prikupljanje poreza iquaestoraTribonijana koji je bio odgovoran za pisanjezakonskog kodeksa. Tad su proglasili novog cara,Hipatija, nećaka bivšeg caraAnastazija I. (Flavija Anastazija).
Justinijan je u očaju razmatrao mogućnost pobjeći, no govori se da ga je njegova suprugaTeodora, bizantska carica razuvjerila, govoreći mu "Oni koji su nosili krunu ne bi smjeli ostati živi nakon što ju izgube. Niti namjeravam doživjeti dan kad me neće pozdravljati kao caricu."[3] Iako je put za bijeg preko mora bio otvoren za cara, Teodora je ustrajala na tome da bi ostala u gradu, citirajući staru izreku "Vladarstvo je prekrasno pokopno odijelo." ili možda, (kraljevska boja) "Ljubičasta je prekrasni mrtvački pokrov."[4]
Čim se pribrao, Justinijan je smislio plan u kojem je računao na populjarnog eunuhaNarzesa i na generaleBelizara iMunda. Dao je vreću zlata Narzesu. Narzes je noseći tu vreću ušao sam nenaoružan na hipodrom, našavši se nasuprot ubilački nastrojene svjetine koje je već ubila stotine ljudi. Narzes je otišao izravno prema Plavima, prišavši važnom njihovom pripadniku. Priopćio im je da ih je car Justinijan stao iza njih, da ih podupire protiv Zelenih. Podsjetio ga je da Zelenima pripada Hipatije, čovjek kojega su krunili. Potom je raspačao zlato. Vođe Plavih su potiho razgovarali međusobno i potom stadoše govoriti sljedbenicima. Odjednom su usred Hipatijeve krunidbe Plavi izjurili s hipodroma. Zeleni ostadoše zapanjeni. Na to su carske postrojbe koje su predvodili Belizar i Mund jurnule u hipodrom i pobile preostale pobunjenike.
Prema izvješćima je ubijeno oko trideset tisuća pobunjenika.[5] Justinijan je još dao smaknuti Hipatija i izgnati senatore koji su podupirali pobunu. Potom je obnovio Carigrad i crkvu Svete mudrosti te je bio slobodnim uspostaviti svoju vlast.
