Državni udar u Turskoj 1993. godine je izraz kojim se u dijeluturske javnosti opisuje niz naizgled nevezanih događaja koji su se zbili početkom 1993. godine, te za posljedicu imali propast pokušaja tadašnje turske vlade da sekurdsko-turski sukob riješi političkim putem, a što se pripisuje aktivnostimaDuboke države koja se njima protivila. Do njih je došlo nakon što je predsjednikTurgut Ozal, uvjeren da seKurdi nakonPrvog zaljevskog rata i uspostavede factonezavisnekurdske države podameričkom zaštitom na sjeveru susjednogIraka, više ne mogu poraziti vojnim i policijskim putem, predložio da se donesu reforme kojim bi Kurdi na istoku Turske dobili politička i druga prava. Prije nego što je njegov prijedlog formalno usvojen, 17. februara 1993. godine je generalEşref Bitlis, glavni zagovornik Ozalovog plana, smrtno stradao u avionskoj nesreći. Usprkos toga, 20. marta jeRadnička partija Kurdistana proglasila jednostrano primirje. Međutim, 17. aprila je Ozal umro, prema službenoj verziji odsrčanog udara, dok danas mnogi u Turskoj smatraju da je u pitanju bilo trovanje. Ubrzo nakon toga je primirje 24. maja prekinutonapadom pripadnika PKK na nenaoružane turske vojnike, prilikom čega je masakrirano 33 ljudi. Nakon toga su novi predsjednikSulejman Demirel i premijerkaTansu Ciler usvojiliPlan Zamak, kojim je intenzivirana vojna kampanja protiv PKK kao i policijska i obavještajna represija nad Kurdima, i time na dugo vrijeme obustavljeni svi pokušaji da se sukob riješi mirnim putem.
Godine 2013. je za vrijemeErgenekonskih suđenja jeLevent Ersöz, bivši žandarmerijski general i šef obavještajne službeJITEM, optužen za ubistvo predsjednika Ozala, ali su optužbe na kraju odbačene.