Indijska lađica iliNautilus je rod morskihmekušaca u razreduglavonožaca, porodicaNautilidae. Naziv za njezin rod Nautilus dolazi iz grčkog jezika (ναυτίλος) za riječ "mornar". Prve lađice pojavile su se tijekom [perm]a bile su među nekoliko organizama koji su preživjeli rasprostranjeno izumiranje koje tada ubija oko 95% ukupnog života a zemlji. To se dogodilo otprilike prije 250 milijuna godina.
Lađica je grabežljivac koja se hrani uglavnomškampima, malom ribom irakovima. Unatoč ograničene energije koju troši na plivanje lađica mora jesti samo jednom mjesečno.Nalaze se na prostorimaIndijskog i Tihog okeana, nastanjuju padine dubokih koraljnih grebena.
Indijska lađica općenito izgleda slično kao i svi ostali glavonošci, sa istaknutomglavom iticalima. Tipično za Lađicu je posjedovanje više ticala od ostalih glavonožaca čak i do devedeset. Ta ticala su raspoređena u dva kruga i za razliku od ticala drugih oni nemaju usisnike. Posjeduje dva paraškrga što je ostatak predaka.
Nautilus Pompilius je dimenzijama najveća vrsta u rodu te neki primjerci iz zapadne Australije dosežu 26.8 cm u promjeru međutim većina ostalih ogranizama ne dostiže 20 cm promjera. Najmanja vrsta jeNautilus macromphalus te obično mjeri 16 cm.
Lađica je jedini živući glavonožac čija je koščata tjelesna struktura izražena kao ljuska. Može se u potpunosti uvući u ljusku te zatvoriti otvor dvama širokim ticalima.Ljuska je uvrnuta i otporna na velik tlak. Lomi se pri dubini od 800m.
Formirana je u dva sloja: vanjski bijeli sloj te unutarnji sloj bisernog sjaja. Ljuska na svom vanjskom sloju je obojana tako da služi i kaokamuflaža. Naime gornji dio ljuske je taman što otežavaživotinjama koje ga primjete ispod sebe razaznati radi li se o lađici ili o morskoj vodi. Isto tako donji sloj obojan je žarkom bijelom što onemogućava razlikovanje gornjih (plitkih) djelova mora od tijela lađice.
Ticala lađice se razlikuju od ticala ostalih glavonožaca. Bez jastučića, krakovi pridžavaju svoj plijen zahvaljujući grebenastoj površini. Zahvat Indijske lađice je izuzetno jak i pokušaji odvajanja žrtve od lađice može dovesti do pucanja ticala no oni bi još uvijek stali na žrtvi.
Lađica živi u okruženju punom morskih struja (ocean), visokom tlaku i maloj količinisvjetlosti. Upravo zbog toga ,razvila je poseban način plivanja, prilagodila osjetila i način razmnožavanja.
Kako bi plivala, lađica uvlači vodu u oklop u kojem živi, za vrijeme koje voda provede u ljušturi Lađica ekstraktira sol iz nje te difuzira je u svoju krv. Kako bi se kretala, tu vodu mora izbaciti u suprotnom smjeru i to obavlja organom hipnomom čije djelovanje uzrokuje lokomotivnu silu.
Razlika između nje i mnogih glavonožaca je i u osjetilu vida. Lađica ima veoma razvijenu strukturu oka no njene leće nisu krute. Umjesto vida koristi osjetilo njuha kao primarno osjetilo za traženjehrane i lociranje i identificiranje potencijalnih parova.
Lađice se razmnožavaju polaganjem jaja. Plodne ženske jedinke polažu oplođenajaja na stijene u plitkoj vodi, jajima je potrebno osam do dvanaest mjeseci za razvoj do 30mm. Ženke se mrijeste jednom na godinu i regeneriraju svojespolne žlijezde. Ta činjenica čini Lađice jedinim glavonošcima koji su sposobni za produkciju više generacija potomaka.
Oni su vrsta ogranizma kod kojeg u muških i ženskih jedinki postoje tjelesne razlike. Npr. muške jedinke posjeduju četiri promjenjena ticala ("spadix") kojima se služe da prijenos sperme u omotač ženke tijekom parenja. Životni vijek lađice može prelaziti 20 godina što je dugo za glavonošca.
Zapisifosila indiciraju na to da se lađica nije mnogo mjenjala tijekom posljednjih 500 milijuna godina. Mnogi su u početku imali ravnu ljusku kao kod izumrlog roda Lituites. Neke su vrste dosezale 2.5 m veličine. Podrazred glavonožaca,Coleoidea, odvaja se od Nautilidae mnogo prije, a vrsta Nautilus se od tada značajno ne mijenja. Lađice su bile mnogo raširenije i raznolikije prije 200mil. godina. Blizak rod Nautilusu je rodAllonatilus.
