Organizacija Sjevernoatlantskog sporazuma,Sjevernoatlantski savez iliSjevernoatlantski pakt, poznatiji po akronimuNATO (engleski:North Atlantic Treaty Organisation,NATO;francuski:Organisation du traité de l'Atlantique nord,OTAN) jestmeđunarodna organizacija vojno-političke prirode, osnovana je 1949. potpisivanjemSjevernoatlantskog sporazuma (Washingtonski sporazum) između dvanaest država tadašnjegzapadnog bloka.
Ključna odredba u Sjevernoatlantskom sporazumu glasi:
Stranke su suglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih u Europi ili u Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih.
Osnova sjevernoatlantskog pakta, koji je po svojoj prirodimeđunarodni ugovor. Ugovor priznaje i podržava njihova pojedinačna prava, kao i njihove međunarodne obaveze u formalnom skladu sPoveljom Ujedinjenih naroda. Obavezuje svaku državu članicu da sudjeluje u rizicima i odgovornostima, uspostavlja sustav zajedničkog napada i obrane te zahtiijeva od svake od njih da ne prihvaća nikakve međunarodne obaveze koje bi mogle biti u suprotnosti s Ugovorom.
Političko središte Pakta i trajno sjedište Sjevernoatlantskog vijeća jest uBruxellesu, uBelgiji.
Historija
Neposredno nakon okončanjaDrugog svjetskog rata Evropa se našla raspolovljena na dva ideološka bloka – kapitalistički i socijalistički pod utjecajemSovjetskog Saveza. I dok se Moskva1945. i1946. djelomično suzdržavala od otvorenog političkog djelovanja, u državama u kojima je imala utjecaj, tijekom 1947., a posebno 1948., Iako Savenici nemaju namjeru povući se iz okupiranih dijelova Evrope smeta im što se sovjetska vojska nema namjeru povući pa stvaraju hladnoratovsku propagandu da Sovjeti imaju namjeru krenuti i dalje kao izliku za osnivanje vojnog pakta.
U ratom razrušenoj Europi širenje komunističke ideje moglo se ostvariti na dva načina. Prvi je bio izbijanje spontanih revolucija nezadovoljnih radničkih masa, predvođenih komunističkim i radničkim partijama. Iako je bilo nekoliko pokušaja, najveći je uspjeh ostvaren u Grčkoj, gdje su grčki partizani, predvođeniKomunističkom partijom oslobodili svoju zemlju na štobritanske trupe (prema podjeli u Jalti) okupirajuPirej iAtenu te1946. započinjegrađanski rat. Iako su britanske i grčke desničarske snage kojima se kasnije pridružuju i trupe SAD-a do kraja 1949. porazile i istjerali grčke partizane, bilo je očito kako bi se u osiromašenoj Europi ideje komunizma lako mogle proširiti. Na izborima u Italiji 1947. pobjeđujeKomunistička partija Italije pa američke tajne službe falsificiraju izbore i postavljaju desničare (demokršćane) na vlast. Zbog toga je u srpnju 1947. pokrenut Plan evropske obnove, poznatiji kaoMarshallov plan. U naredne će četiri godineSjedinjene Američke Države evropskim državama dati pomoć u vrijednosti oko 13 milijardi američkih dolara.
Drugi način širenja socijalizma bio bi znatno opasniji. Naime, neposredno nakon okončanja Drugog svjetskog rata, skoro sve evropske države koje nisu bile pod sovjetskim utjecajem, provele su demobilizaciju vojnih snaga i otkazale narudžbe oružja i vojne opreme. S druge strane, Sovjetski Savez, SAD i Velika Britanija nisu izvršio smanjivanje oružanih snaga, već ih nastavljaju jačati. Nakon što su učvrstili okupacije istočnoevropskih država,24. lipnja1948. SSSR je započeo blokadu zapadnogBerlina okupiranog od strane zapadnih saveznika. Bio je to početak najveće političke krize od okončanja Drugog svjetskog rata i trajat će sve do11. svibnja1949.Berlinska blokada s jedne je strane ubrzala stvaranje Savezne Republike Njemačke, a s druge, formiranje velikog ratničkog saveza koji će Zapadnu Evropu štititi od navodne sovjetske najezde.
Svojevrstan početak pakta bio jeBriselski sporazum kojem su17. ožujka na inicijativu V. Britanije pristupile Belgija, Francuska, Luksemburg i Nizozemska. Cilj je bio razvijanje zajedničkih vojnih sustava i jačanje međusobnih veza kako bi se zajednički oduprle ideološkim, političkim i vojnim antikapitalističkim prijetnjama tzv. nacionalnoj sigurnosti. Sjedinje Američke Države i Kanada se nameću s ciljem tutorske uloge nad Zapadnom Evropom stvaranjem novog vojnog pakta, utemeljenog na zajedničkim obavezama i sigurnosnim jamstvima Evrope i Sjeverne Amerike. Države potpisnice Briselskog sporazuma pozvale su Dansku, Island, Italiju iSalazarov diktatorski režim u Portugalu da se uključe u taj pakt. Dvanaest država s obje straneAtlantskog oceana4. IV1949. godine uWashingtonu su potpisale Sjevernoatlantski ugovor, uspostavivši pakt kako bi se suprotstavilesocijalističkom dijelu svijeta, te sprečavale širenje socijalizma na ostali dio Evrope. Tako je stvoren ideološko ratni pakt nazvan Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora (NATO).
S vremenom se sve više zemalja stavlja pod pakt u cilju širenja i zaštite kapitalističkog poretka te očuvanja socijalnog mira u svojim državama. Tako se u NATO pakt1952. uključuje Grčku i Tursku, tri godine kasnije,1955., i Saveznu Republiku Njemačku, a1982. Španjolsku.
Ne želeći svojeoružane snage, a prije sveganuklearno oružje, staviti pod nadzor NATO pakta, francuski je predsjednikCharles de Gaulle u veljači1966. povukao Francusku iz zajedničkog zapovjedništva NATO pakta, te od tada nije sudjelovala u akcijama planiranja, obuke i vođenja zajedničkih operacija. Ostala je tek u političkim strukturama (Sjevernoatlantsko vijeće). Bio je odraz de Gaulleve želje da se Francuska oslobodi dominacije SAD-a te time da ima središnje mjesto u formiranju evropske politike, kako se više nikad ne bi ponovila1914. i1939. godina. Međutim, zbog promjena političkih odnosa u Evropi kada Nato ostaje jedini vojni pakt, ali i u svijetu temeljito drukčijih u odnosu našezdesete godine prošlog stoljeća, francuski predsjednikNicolas Sarkozy prisiljen je da Francusku vrati i u vojne strukture Pakta.
Proširenje
PadomBerlinskog zida NATO se našao pred novim izazovom. Prestankom postojanjaVaršavskog saveza (osnovanog kao odgovor na osnivanje NATO-pakta), a raspao se i Sovjetski Savez, trebala bi nestati potreba za NATO paktom. U vrijeme bipolarne podijele svijeta uloga i zadaće NATO-a pokušavale su se povijesno opravdavati. Završetkom gotovo polustoljetnog neprijateljstva, objektivni analitičari smatraju kako NATO više ne treba postojati te kako bi se troškovi ulaganja u naoružanje mogli znatno smanjiti. Mnoge države članice smanjile su financijska davanja na naoružanje, ali ubrzo se jasno pokazala sama suština osnivanja i postojanja NATO pakta.
Na području bivšeg Sovjetskog Saveza izbilo je nekoliko regionalnih sukoba koji su uglavnom nastali poticanjem etničkih netrpeljivosti novih nacionalističkih vlasti. Građanski ratovi na tlu Jugoslavije su znatno poremetili sliku o Evropi kao prostoru mira i suradnje, a sijan je i strah od širenja tih sukoba. Tada su države članice Sjevernoatlantskog saveza zaključile da je i dalje potrebno njihovo djelovanje u cilju širenja Pakta u istočnu Evropu.
Danas se smanjila opasnost od konvencionalnog vojnog sukoba i masovne uporabe teško naoružanih snaga, ali, pojavili su se novi izazovi koji sve članice stavljaju pred nove dileme na koje treba pronaći adekvatan odgovor.
Nakon pada socijalizma i nastavka Hladnog rata, Sjevernoatlantski pakt se kroz projekt naziva Partnerstvo za mir širi
na zemlje članice nekadašnjeg Varšavskog ugovora, na nesvrstane zemlje Jugoslavije i neutralnu Finsku i to ultimativnim uvjetovanjem da za ulazak u EU se treba najprije staviti pod kišobran oružanog pakta, iako tada ni Finska ni Austrija nisu bile u NATO-paktu. Tako su članicama Pakta1999. godine postale Češka, Mađarska i Poljska. Nakon prve tri postsocijalističke pridružnice pod Pakt2004. godine dolaze Bugarska, Rumunjska, Slovenija, Slovačka te bivše zemlje Sovjetskog Saveza: Estonija, Litva i Latvija, a pozivnicu na samitu u Bukureštu2008. godine upućene su Hrvatskoj i Albaniji, koje su ušle već sljedeće,2009. godine, dok je Crna Gora ušla pod Pakt2017. godine, a Sjeverna Makedonija2020. godine.
Od 1999. godine sve vrbovane države članstvo sudjeluju u Akcionom planu za članstvo koji nudi praktične savjete i pomoć da se države što bolje pripreme za ulazak u Pakt.
Strategija za dvadesete godine 21. stoljeća
NATO-ovo vijeće mudraca donijelo je 2020. strategiju djelovanja saveza u ovom desetljeću, u čijem je fokusu, osim Rusije, sad i Kina.
Sjevernoatlantsko vijeće, Odbor za obrambeno planiranje i Skupina za nuklearno planiranje glavne su institucije za razvoj politike i donošenje odluka. Odluke koje je donijelo svako od tih tijela imaju istu važnost i predstavljaju dogovorenu politiku zemalja članica, bez obzira na razinu na kojoj su donesene. Ovim tijelima podčinjeni su specijalizirani odbori.
Sastanak na vrhu Sjevernoatlantskog vijeća NATO-a 2002. uPragu
Sjevernoatlantsko vijeće (eng.North Atlantic Council, kraticaNAC) jedino je tijelo NATO-a koje je formalno uspostavljeno Sjevernoatlantskim ugovorom iz kojeg crpi svoje ovlasti (članak 9. Ugovora). Vijeće ima političke ovlasti i pravo donošenja odluka koje se tiču Saveza. Sastoji od stalnih predstavnika svih država članica koji se sastaju najmanje jedanput tjedno, a po potrebi i u kratkom roku. Vijeće se također sastoji i na višim razinama koje obuhvaćajušefove država ivlada,ministre vanjskih poslova, ministre obrane. Sjednicama Vijeća predsjedava Glavni tajnik NATO-a (ili njegov zamjenik).
Pitanja koja se razmatraju i odluke koje se donose na sastancima Vijeća pokrivaju aspekte djelatnosti NATO-a, i često se temelje na izvješćima i preporukama koje pripremaju podčinjena povjerenstva. Isto tako, predmete rasprave može predložiti bilo koji od nacionalnih predstavnika ili Glavni tajnik. Stalni predstavnici rade prema naputcima svojihvlada.
Odluke u Vijeću donose se jednoglasno i to zajedničkim pristankom. Nema glasovanja niti se odluke donose većinom. Na taj način nemoguće je donijeti odluku koja će obvezati državu koja u njezinom donošenju nije sudjelovala niti je na nju pristala. Svaka država članica zadržava potpunu suverenost i odgovornost pri donošenju svojih odluka.
Pripreme za rad Vijeća vrše podčinjeni odbori; odbori odgovorni za pojedina područja aktivnosti NATO-a.
Odbor za obrambeno planiranje
Odbor za obrambeno planiranje (eng.Defence Planning Committee, kraticaDPC) sastavljen je od stalnih predstavnika, ali se sastaje i na razini ministara obrane najmanje dvaput godišnje. U radu odbora sudjeluju sve države članice. Odborom predsjedava Glavni tajnik NATO-a. Odbor je glavno tijelo za donošenje odluka glede pitanja planiranja kolektivne obrane i integrirane NATO vojne strukture te daje smjernice vojnim vlastima NATO-a. Rad Odbora priprema veći broj podređenih odbora, među kojima je najvažniji Odbor za obrambenu reviziju (eng.Defence Review Committee, kraticaDRC) koji nadzire postupak organizacije oružanih snaga unutar NATO-a i poručava druga pitanja vezana uz združenu vojnu strukturu.
Skupina za nuklearno planiranje
Skupina za nuklearno planiranje (eng.Nuclear Planning Group, kraticaNPG) sastoji se od ministara obrane država članica koje sudjeluju u radu Odbora za obrambeno planiranje. Unutar Skupine raspravlja se o posebnim političkim pitanjima koji se tičunuklearnog naoružanja. Skupinom predsjedava Glavni tajnik NATO-a. Rad Skupine za nuklearno planiranje priprema Skupina osoblja NPG (eng.NPG Staff Group), sastavljena od članova nacionalnih izaslanstava država koje sudjeluju u NPG, članova Međunarodnog vojnog osoblja i predstavnika Strateških zapovjednika. Skupina obavlja rad u ime Stalnih predstavnika NPG-a. Skupina na visokoj razini (eng.High Level Group, kraticaHLG) visoko je savjetodavno tijelo NPG-a na području nuklearne politike i planiranja. Ovom skupinom predsjedavajuSAD.
Bastian Giegerich:Die NATO (=Elemente der Politik). Springer VS, Wiesbaden 2012,ISBN978-3-531-18409-8.
Chrisitan Greiner, Klaus A. Maier, Heinz Rebhan:Die NATO als Militärallianz. Strategie, Organisation und nukleare Kontrolle im Bündnis. 1949 bis 1959 (=Entstehung und Probleme des Atlantischen Bündnisses. Band 4). Im Auftrag des Militärgeschichtlichen Forschungsamtes hrsg. von Bruno Thoß, Oldenbourg, München 2003,ISBN3-486-56757-8.
Gunter Hauser:Die Nato – Transformation, Aufgaben, Ziele. Frankfurt am Main 2008, Peter Lang,ISBN978-3-631-57367-9
Winfried Heinemann:Vom Zusammenwachsen des Bündnisses. Die Funktionsweise der NATO in ausgewählten Krisenfällen 1951–1956 (=Entstehung und Probleme des Atlantischen Bündnisses. Band 1). Oldenbourg, München 1998,ISBN3-486-56368-8.
Mary Ann Heiss, S. Victor Papacosma (Hrsg.):NATO and the Warsaw Pact – Intrabloc Conflicts. Kent State University Press, Kent 2008,ISBN978-0-87338-936-5
Ulrich B. Keilmann:Die NATO-Infrastruktur unter besonderer Berücksichtigung der Schiedsinstanz (Board of Arbitration). Johannes Gutenberg-Universität Mainz: Dissertation 1997
Heinz Magenheimer:Die Verteidigung Westeuropas. Doktrin, Kräftestand, Einsatzplan. Eine Bestandsaufnahme aus Sicht der NATO (= ReiheBernard & Graefe aktuell, Band 42). Bernard & Graefe Verlag, Koblenz 1986,ISBN3-7637-5345-1.
Klaus A. Maier, Norbert Wiggershaus (Hrsg.):Das Nordatlantische Bündnis 1949–1956 (=Beiträge zur Militärgeschichte. Band 37). Im Auftrag des Militärgeschichtlichen Forschungsamtes, Oldenbourg, München 1993,ISBN3-486-55967-2.
Inna Melnykovska und Rainer Schweickert:Die NATO und die Ukraine. In:Osteuropa. 9/2009, S. 49 ff.
Heiko Reiter:Die neue Sicherheitsarchitektur der NATO. Vom Verteidigungsbündnis zur Interessengemeinschaft. In: Kritische Justiz 2007, S. 124–143
Lothar Schröter:Die NATO im Kalten Krieg. Die Geschichte des Nordatlantikpaktes bis zur Auflösung des Warschauer Vertrages. Kai Homilius Verlag, Berlin 2009;
Sascha Thamm:Institutionelle Reaktionen der NATO auf die Krisen des Bündnisses. Von der Gründung bis zum NATO-Doppelbeschluss. Der Andere Verlag, Osnabrück 2002.
Johannes Varwick, Wichard Woyke (Hrsg.):Die Zukunft der NATO. Transatlantische Sicherheit im Wandel. 2. Auflage, Leske + Budrich, Opladen 2000,ISBN3-8100-2905-X.
Johannes Varwick (Hrsg.):Die Beziehungen zwischen NATO und EU. Partnerschaft, Konkurrenz, Rivalität? Barbara Budrich, Leverkusen 2005,ISBN3-938094-10-9.
Andreas Wenger, Christian Nuenlist, Anna Locher (Hrsg.):Transforming NATO in the Cold War – Challenges beyond deterrence in the 1960’s. Routledge, London 2007,ISBN978-0-415-39737-7
Norbert Wiggershaus, Winfried Heinemann (Hrsg.):Nationale Außen- und Bündnispolitik der NATO-Mitgliedstaaten (=Entstehung und Probleme des Atlantischen Bündnisses. Band 2). Oldenbourg, München 2000,ISBN3-486-56489-7.
.svg)
