Kao dijete siromašnogkorzikanskog plemića školovao se na francuskoj vojnoj akademiji ifrancusku revoluciju dočekao s činom topničkogsatnika. U francuskim je revolucionarnim ratovima brzo napredovao do činagenerala i godine1796. dobio zapovjedništvo nad francuskim snagama koje su jug zemlje trebale braniti odAustrijanaca izItalije. Zahvaljujući svom britkom umu u nizu je bitaka i vještih manevara porazio brojčano nadmoćnije austrijsko - talijanske snage, osvojio sjevernu Italiju i prisilio Austriju na sklapanjeMira u Campo Formiu1797.
Njegovi vojni uspjesi i naglo stečena popularnost učinili su ga favoritom političara i narodnih masa koji su željeli stabilnost nakon godina revolucionarneanarhije i nasilja. Godinu dana nakon pohoda uEgipat, Napoleon je godine1799. izveo državni udar poslije kojega se proglasio prvimkonzulom i zaveo osobnudiktaturu. Godine1804. proglasio se francuskimcarem.
U tom trenutku Napoleon je bio na vrhuncu moći, ali je samo godinu dana kasnije sebi dopustio da bude umiješan udinastijski sukob u savezničkojŠpanjolskoj. Francuska vojna intervencija i postavljanje Napoleonova brata zakralja dovela je do svenarodnog otpora, pojavešpanjolskegerile i prvih ozbiljnih francuskih poraza. Godine1809. ohrabrena je Austrija Francuskoj objavila rat što je dovelo do kratkog ali vrlo krvavog pohoda tokom kojeg je ubitci kod Asperna Napoleon prvi put potučen na bojnom polju. Iako je Napoleon taj rat na kraju dobio, nastojao se od sličnih problema u budućnosti osigurati ženidbom s austrijskom princezomMarijom Lujzom koja mu je rodila sina.
U međuvremenu jeCarska Rusija sve teže podnosila ekonomske posljedice napoleonove Kontinentalne blokade pa ju je počela kršiti i dozvoljavati britanskim brodovima da uplovljavaju u lukuSankt Peterburg, zbog tog ju je Napoleon1812. napao s najvećom vojnom silom dotada skupljenom. Pohod se krajem godine pretvorio u katastrofu tojekom koje je izgubljen veći dio Napoleonove Velike Armije. U proljeće1813. Napoleon se suočio sa svenarodnim ustankom uNjemačkoj i dotadašnjim saveznicima koji su se okrenuli protiv njega. U odlučnojbitci kod Leipziga Napoleon je poražen i prisiljen na povlačenje u Francusku gdje je moraoabdicirati i otići u progonstvo na otokElbu gdje je postavljen za formalnog vladara.
Novi režim kraljaLouisa XVIII. pokazao se tako nepopularnim da je Napoleon nakon samo godinu dana sa šačicom pristaša uspio preuzeti vlast i započeti vladavinu poznatu kaoSto dana. To je razdoblje završilo u junu1815. godine nakon poraza ubitci kod Waterlooa. Napoleona su zarobili Britanci i zatočili na otokuSveta Helena gdje je umro šest godina kasnije.
Godine1840. njegovi su posmrtni ostaci vraćeni u Francusku gdje je pokopan upariškomDomu invalida. Njegov se pogreb smatra jednim od najvećih i najveličanstvenijih u povijesti.
Zbog svoje kratke ali burne vladavine Napoleon je i danas predmetom velikih kontroverzi. Jedni ga smatraju beskrupuloznim tiraninom i militaristom čija je vanjska politika izazvala krvoproliće i pustošenje koje se uEuropi nije ponovilo sve do dobaAdolfa Hitlera. S druge se strane navode njegova manje spektakularna, ali za razvoj europske ekonomije i kulture daleko važnija dostignuća na polju unutrašnje politike, odnosno cijeli niz liberalnih reformi kojima je starofeudalno uređenje postupno zamjenjivano modernimkapitalizmom oličenim u Napoleonovu zakoniku poznatom kaoCode civil.
Napoleon se prvi put oženio1796. godine saJoséphine de Beauharnais. Joséphine, Rosa Tascher de la Pagerie, rodila se naMartiniqueu gdje je njena obitelj imala plantažušećera. Roditelji su je udali za Alexandra de Beauharnaisa. U braku su imali dvoje djece, no rastali su se zbog bračnih razmirica. Alexandar je u dobarevolucije bio pogubljen nagiljotini. Joséphine se udala za Napoleona uoči njegova prvog pohoda na Italiju.
Bez obzira na Napoleonovu neupitnu ljubav prema Josephine koja je potvrđena njihovom drugom rodbinskom vezom kada se njena kćer iz prvog braka ženi s carevim mlađim bratom, njena nemogućnost da ima djecu je presudila vezi je stvarala povremene svađe i optužbe. Do rastave formalno dolazi na njen zahtjev1809, a on se potom je1810. oženio devetnaestogodišnju austrijsku nadvojvotkinju Mariju Lujzu, kći austrijskog caraFranje I. Iako nije dobrovoljno ušla u ovaj brak, već sljedeće godineMarija Lujza rodila je Napoleonu sina, nasljednika prijestolja. Marija Lujza napustila je Napoleona1814. kad je prognan naElbu. Odlukom Bečkog kongresa dobila je vojvodineParmu iPiacenzu kojima je vladala od1816. godine. Marija Lujza sklopila je još dva braka i umrla1847. godine.
Sin Napoleona I. i Marije Lujze dobio je imeFrancois Charles Joseph Bonaparte. Kada je Napoleon abdicirao1815. kao četverogodišnji dječak proglašen je za francuskog cara pod imenomNapoleon II. Bio je boležljivo dijete i živio je na dvoru uSchönbrunnu. Također je bio kraljRima, vojvoda odReichstadta i princ od Parme. Nadimak mu je bio Orlić (L’aiglon). Umro je1832. godine u 21. godini života.
Jug Francuske i gradToulon bili su kraj u kom je izbila pobuna protivFrancuske Republike, koju su svesrdno pomagala britanske, talijanske i španjolske snage sa svojim brodovima, koje je pozvao novoproglašeni kralj toga kraja -Luja XVII. (sinLuja XVI). I Napoleon, tada samo mladi poručnik, sudjelovao je u opsadi Toulona (1793.) i istaknuo se borbama kao komandant artiljerije, koja je odigrala presudnu ulogu u zauzimanju Toulona i istjerivanju stranih brodova, - nakon te bitke dobio je čin brigadnog generala i postao zvijezda francuske revolucionarne vojske sa samo 24 godine.
Nakon tog je imenovan za komandanta francuske vojske u Italiji. U borbama protiv Austrijanaca porazio je čak četiri austrijska generala koji su u svakoj borbi bili brojčano nadmoćniji. Uz to su se Napoleonovi vojnici približili Beču na sto kilometara, što je prisililo Austrijance na potpisivanjeMirovnog ugovora u Campoformiju (1797.) Napoleon je ukinuoMletačku Republiku. Njen je teritorij predao Austriji u zamjenu za austrijski teritorij na područjuBelgije i vlast nadMilanom.
U Francuskoj je izbila politička kriza, a Austrija je ponovno zavladala sjevernom Italijom. Stoga je Napoleon potajno napustio Egipat i priključio se uroti protivDirektorija. Proveden jedržavni udar i urotnici su1799. uspostavili novu vlast koju su činila trojica konzula – Konzulat. Napoleon je imenovan Prvim konzulom i postao je neograničeni vladar.
U zemlji je uspostavljenavojna diktatura, vlast je centralizirana, a ulogaparlamenta bila je neznatna. Također su centralizirane financije i osnovana je državna banka (Banque de France). Građanima su osigurana prava i slobode stečene u doba revolucije. Svi su bili jednaki pred zakonom i imali su pravo na slobodu vjeroispovijesti. Zakonom o školstvu otvarane su gimnazije za koje su postojalestipendije. Cilj školovanja bio je obrazovanje sposobnih činovnika i vojnih dužnosnika. Ono što je mnogima bilo najvažnije bilo je uspostavljanje mira i reda u državi. Godine1802.Ustav je promijenjen te je Napoleon imenovan doživotnim konzulom.
Kao izabrani doživotni konzul Napoleon se1804. godine proglasio carem. U travnju1803. Britanija je, isprovocirana Napoleonovim agresivnim ponašanjem, nastavila rat s Francuskom na moru. Dvije godine kasnije Britancima su se pridružile Austrija, Rusija,Švedska iNapulj. Zbog poraza u pomorskojbitci kod Trafalgara, rta na jugu Španjolske, Napoleon je napustio planove o napadu na Britaniju. Svoju je vojsku usmjerio protiv austrijsko-ruskih snaga te ih1805. porazio u bitkama kodUlma iAusterlitza.
Naredni Napoleonov korak bio je nametanje kontinentalne blokade Velikoj Britaniji. Europskim državama pod njegovom kontrolom naredio jebojkot britanske robe. Zbog tih je događajaPruska sklopila savez s Rusijom i napala je Rajnsku konfederaciju. No, Napoleon je kodJene iAuerstädta porazio Pruse. Sljedeće je godine (1807.) uTilsitu sklopio mirovni sporazum s ruskim caromAleksandrom I. Svome je carstvu pridodao dvije nove države:Vestfaliju, u kojoj je za kralja postavio brataJérômea, iVaršavsko Vojvodstvo.
Godine1807. Napoleon je osvojioPortugal koji nije poštivao kontinentalnu blokadu, a1808.Španjolsku u kojoj je za kralja postavio brata Josepha (Josip I. Bonaparte). Josephov dolazak u Španjolsku potakao je ustanak protiv Francuza, poznat pod nazivom Poluotočki rat. Napoleon je došao u Španjolsku i ugušio pobunu, no nakon njegova odlaska borbe su se nastavile. Budući da su Britanci podupirali Španjolce u pobuni u Poluotočkom ratu, Francuzi su s vremenom izgubili 300 000 vojnika i velika novčana sredstva. To je utjecalo na slabljenje Napoleonova carstva.
Ipak, Francusko Carstvo ubrzo je doživjelo najveću ekspanziju. U novom ratu1809. Napoleon je prinudio Austriju na mir uSchönbrunnu [Šenbrun] i oduzeo joj je dio teritorija. Na prostoruhrvatskih islovenskih zemalja južno odSave osnovao jeIlirske pokrajine. Također je zavladao Nizozemskom i dijelom sjevernih njemačkih država.
Bitka kod Austerlitza poznata je i pod nazivom "trocarska bitka" jer su se u njoj sukobili francuski car Napoleon, austrijski carFranjo i ruski carAleksandar. Za manje od osam sati, otkako je Napoleon rukavicom dao znak za početak bitke, Austrijanci i Rusi bili su potučeni. Izgubili su 35 000 vojnika, 15 generala, 150 topova i 42 zastave. Napoleon je učvrstio svoju vlast u Europi.
Zaraćene vojske kretale su se premaBrnu uČeškoj. Napoleon je protivnicima postavio stupicu kodAusterlitza (današnjiSlavkov kod Brna). Odglumio je da se povlači prema zapadu i sačekao je neprijateljsku vojsku na terenu koji je sam odabrao. Da se njegova vojska ne bi obeshrabrila, Napoleon je vojnicima objasnio plan bitke što inače nije bilo uobičajeno."Dok neprijatelj bude marširao da opkoli moje desno krilo, izložit će mi svoju bočnu stranu". Bitka se odvijala prema Napoleonovu planu. Rusi i Austrijanci pokušali su mu presjeći put prema Beču i Napoleon je namjerno oslabio svoje desno krilo da ga tu napadnu.
Francuski se logor nalazio na sjevernoj strani uzvisineSanton, a južnije je uzvisinaZurlan s koje je prema jugu tekao potokGoldbach okružen zamrznutim baruštinama. Napoleon je Lannesov korpus razmjestio na lijevo krilo. Iza uzvisine Zurlan sakrio je Muratovu konjicu igrenadire. U podnožju Zurlana bio je 4. korpus. Kao pojačanje tek je trebao doći 1. korpus. Na Goldbachu se malo ljudi moralo oduprijeti nadmoćnom protivniku. Između Francuza s jedne strane, i Austrijanaca i Rusa s druge strane, bili su brežuljciPratzena, uzvisine koja se proteže oko pet kilometara, visoke do 300 metara s blagim padinama. Napoleon ih je ostavio slobodne, kao "mamac" protivniku.
Rusku vojsku vodio je već ostarjeli generalKutuzov. Rusi i Austrijanci odlučili su s glavninom vojske napasti francusko desno krilo, upravo kako je Napoleon želio. Pri tome su morali podijeliti svoju vojsku da bi napali i druge francuske jedinice. Upravo je to bila glavna greška. Rusi i Austrijanci radi glavnog udara na francusko desno krilo oslabili su svoj centar gdje je Napoleon imao glavninu vojske.
Večer uoči bitke Napoleon je bio siguran u svoju pobjedu. Veselo je objedovao sa svojim časnicima i jeo svoje, kako se pričalo, omiljeno jelo – pečene krumpire i crveni luk. Malo se odmorio, a onda je još jednom provjerio položaje. Francuska trublja za ustajanje oglasila se u 4 sata2. 12.1805., na prvu godišnjicu carske krunidbe. Bojno polje prekrivala je gusta magla. U 7 sati saveznici su napali Goldbach i polako napredovali. Vjerovali su da je bitka već odlučena. U međuvremenu se magla razrijedila, otkrivajući kolone ruske vojske koja se kretala prema jugu. Austrijsko-ruski centar je slabio. Oko 9 sati francuska se vojska poput klina zabila u protivnički centar i razdvojila im lijevo i desno krilo. U 9 sati i 30 minuta slabi je austrijsko-ruski centar bio u potpunom rasulu i Francuzi su im napali desno krilo. Rusi su bili potučeni. Izgubili su 500 grenadira i 200 članova plemičke viteške garde, osobne careve pratnje.
Istodobno je oko 8 sati pobjedu izvojevalo i francusko lijevo krilo. Oko 14 sati, kad su desno krilo i ruski centar bili slomljeni, Napoleon je naredio uništenje neprijateljskog lijevoga krila. Francuzi nisu htjeli imati zarobljenike i uslijedio je pokolj Rusa. Rusi su se pokušali spasiti bijegom prema jugu, prema zamrznutim baruštinama. Napoleon je naredio da velika baterija od dvadeset pet topova puca po ledu na baruštinama. Pod udarima topova led je pucao i oko 2 000 Rusa ugušilo se propavši u baruštinu. Nakon bitke iz baruština je izvučeno 38 topova i 130 konjskih trupala. U pet sati poslije podne trublje su označile završetak bitke. Dan kasnije austrijski je car osobno došao Napoleonu s molbom za primirje, a potom je zaključen mir uBratislavi (26. prosinca), bez prisustva Rusa. Austrija je izgubilaVeneciju,Dalmaciju iTirol.
Napoleon se vratio uPariz sa 120 austrijskih i ruskih zastava. Odbronce zarobljenih topova izlijevan je stup Velike armije koji i danas ukrašava pariški trgVendome. Najvišim časnicima Napoleon je podijelio dva milijuna zlatnih franaka, udovice su dobile trajnu mirovinu, a djeca poginulih mogla su svojim imenima dodati ime Napoleon.
Sumnjajući da Rusija planira savez s Engleskom Napoleon je napao Rusiju s 610 000 vojnika. U lipnju1812. Francuzi su ušli na ruski teritorij, no Rusi su se povlačili paleći sela. Mnogobrojna francuska vojska često je bila bez hrane, počele su se širiti bolesti, a često su ugibali i konji. Do prve, i jedne od najkrvavijih bitaka toga doba, došlo je kodBorodina. Napoleon je do te bitke već izgubio polovinu svoje vojske. Rusi su se odlučili povući i francuska je vojska ušla uMoskvu. No, ruski su vojnici zapalili grad i Napoleon se morao povući. Nakon povlačenja iz Moskve glad, ruska zima i povremeni gerilski napadi ruske vojske uništili su francusku vojsku od koje je ostalo samo 5000 ljudi. Napoleon je otišao u Pariz i s novom se vojskom vratio na područjeSaske.
Godine1813. porazio je protivničke vojske kodLützena,Bautzena iDresdena, ali je izgubio bitku kodLeipziga. Vratio se u Francusku, a budući da su se njegovi maršali odbili boriti, pobjednička ga je koalicija prisilila daabdicira. Protivnici su ga1814. prognali na otokElbu koji mu je dan na upravu. Na vlast u Francuskoj postavljen jeLuj XVIII. iz dinastijeBurbon (brat Luja XVI koji je za vrijeme Revolucije napustio Francusku). Napoleonova supruga Marija Lujza i sin Napoleon stavljeni su pod skrbništvo Marijina oca, austrijskoga caraFranje I. Napoleon nikada više nije vidio ni suprugu niti sina.
Napoleon je iskoristio nezadovoljstvo vladavinom Luja XVIII. te se u martu1815. vratio u Francusku. Trupe koje su poslane da ga zarobe pridružile su mu se i preuzeo je vlast20. 3.1815. (vladavina od 100 dana). Budući da su protivnici odbili sklapanje mira, odlučio ih je napasti. Do bitke je došlo kodWaterlooa uBelgiji18. 6.1815. Pobjedu su izvojevale engleska vojska generalaWellingtona i pruska vojska pod vodstvom generalaBlüchera. Nakon bitke Napoleon je pobjegao u Pariz. Budući da su mu političari uskratili podršku, Napoleon je abdicirao i po drugi put pokušao prenijeti vlast na četverogodišnjeg sinaNapoleona II. što je francuski parlament ovaj put i potvrdio. Potom je pobjegao uRochefort i tamo se predao kapetanu britanskog bojnog brodaBellerophon. Britanci su ga prognali naSvetu Helenu, otočić u južnom dijeluAtlantskog oceana.
S Napoleonom je u progonstvo pošlo i dvadesetak njegovih najvjernijih ljudi (posluga i nekoliko generala). Vrijeme je provodio diktirajućimemoare i igrajućibilijar. Maštao je o bijegu s otočića površine tek nešto veće od 100 km2. Umro je5. 5.1821. odraka na želucu i pokopan je na imanjuLongwood House uSvetoj Heleni. Na zahtjev kraljaLuja-Filipa1840. njegovi su ostaci preneseni uPariz i pokopani uDomu Invalida, gdje se i danas nalaze.
Nekoliko ljudi iz pratnje sačuvalo je za uspomenu uvojke Napoleonove kose. Šezdesetih godina20. vijeka, naučnici su suvremenim metodama analizirali jedan od tih uvojaka. U kosi su otkrivene značajne količine otrovaarsena. Posumnjalo se da su Britanci sistematski trovali Napoleona. Daljnjim istraživanjem i analizama otkriveno je da je zelena boja kojom su u to vrijeme bojali zidove sadržavala arsen. Soba u kojoj je živio Napoleon bila je obojana takvom zelenom bojom.
Ludwig van Beethoven, njemački kompozitor i jedan od najvećih umjetnika u historiji čovječanstva, bio je oduševljeni pristaša Francuske revolucije. Godine1804. izvedena je njegova Treća simfonija u Es-duru. Prvotno ju je nazvao Bonaparte, no budući da se razočarao što se Napoleon proglasio carem, poderao je posvetu i simfoniju nazvaoEroica.
Napoleonovi preci živjeli su na područjuItalije. Jedan predak je u13. vijeku uzeo prezime Buonaparte. Time je želio pokazao da se u sukobu između njemačkog cara ipape svrstao na pravu stranu (buona parte) uzGibeline i cara, a protiv guelfa i pape.
Nakon bitke zaMarengo uItaliji Napoleon je ogladnio i tražio da mu spreme večeru. Budući da su kola s kuhinjom zaostala za vojskom, kuhar je na brzinu pronašao jednu kokoš, nekoliko potočnih rakova i dva jaja. Kokoš je ispekao namaslinovu ulju, dodao ostale sastojke i sve preliokonjakom iz Napoleonove čuturice. Jelo je nazvaoKokoš à la Marengo. Priča se da je Napoleon toliko uživao u jelu da je tražio da mu ga spremaju poslije svake bitke.
U vrijeme Napoleonovih ratova i najmanje ranjavanje bilo je opasno po život. Zbog velike nehigijene prijetila je opasnost od inficiranja rana. Mnogi su ranjenici umrli zboginfekcija.Anestetika nije bilo, pa su ranjenicima davalirum ilirakiju da im umanje bolove. Ozbiljnije rane "liječile" su seamputacijom.
Napoleon je naredio da se na rukavima vojničkih odora prišiju gumbi da bi odvikao vojnike da rukavom brišu nos.
„Bonaparte (Napoléon Ier)”. Insecula: L'encyclopedie des artes et de l'architecture. Arhivirano izoriginala na datum 2007-03-29. Pristupljeno 25 September.
„Napoleon”. Napoleon Series. Arhivirano iz originala na datum 2004-04-02. Pristupljeno 02 April 2004.
Smith, Digby (1998). The Greenhill Napoleonic Wars Data Book. Greenhill Books.
Zamoyski, Adam (2004). 1812: Napoleon's Fatal March on Moscow. HarperCollins. ISBN0-00-718489-1.
{{A. Gautier,Un drogman à Sainte-Hélène, le baron Barthélémi de Stürmer (1787—1863), Le Bulletin, Association des anciens élèves, Institut National des Langues et Civilisations Orientales (INALCO)(National Institute of Languages and Oriental Civilizations), October 2003. pp. 39–48.}}
Napomena: Vladari od428. do843. bili su vladariFranačke, dok su vladari od843. do987. godine bili vladariZapadne Franačke. Autohtoni francuski vladari vladaju tek od987. godine.
