Moamer Abu Minijar el-Gadafi (eng. Muammar Abu Minyar al-Gaddafi,arap. معمر القذافي (rođ.1942 -20.10.2011.) je biolibijski vođa od1969 do2011. godine, poznat i kao jedan od osnivačaAfričke unije čiji je bio i kratkotrajni predsednik. Iako Gadafi od 1972. godine nije imao javnu dužnost ili titulu, koristio počasnu titulu "Vodiča Prvoseptembarske Velike Revolucije Socijalističke Narodne Libijske Arapske Džamahirije" ili "Bratski lider i vodič revolucije", dok su mu afričke plemenske vođe i kraljevi na okupljanju koje je on organizirao dali 2008 godine počasnu titulu afričkog kralja kraljeva[1].
Tokom 42 godine svoje vladavine Moamer Gadafi je uspio uz pomoć eksploatacije nafte uzdignuti zaostalu pustinjsku Libiju u državu s najbogatijim stanovništvom arapskog Bliskog istoka, odnosno Severne Afrike[2] koja je predstavlja svojevrsni Eldorado za tamošnje susjedne države tako da u njoj osim oko 6 miliona Libijaca živi više oko 2 miliona registriranih stranaca (od kojih 1,5 miliona Egipćana[3]).
Slično kao u Egiptu gdje su Naser i Mubarak izgradili Asuansku branu Gadafi je dovršio vlastiti i za svoju državu mnogo ekonomski važniji faraonski projekt nazvanu:Velika od čovjeka izgrađena rijeka kojom se voda otkrivena ispod Sahare cjevovodima šalje u sve krajeve Libije stvarajući tako potencijal da u budućnosti današnja pustinjska Libija postane zelena, plodna Libija.
Sredinom februara 2011. su, nedugo nakon masovnih protesta, te rušenja dotadašnje vlasti u susjednomTunisu iEgiptu, slični protesti izbili i u Libiji, te prerasli uustanak tokom koga je, prema izvještajima arapskih i zapadnih medija, za nekoliko dana Gadafijev režim izgubio kontrolu nad najvećim dijelom zemlje. Ubrzo nakon što je postalo očito da će pobune biti ugušena i u trenutku kada su libijske snage ulazile u Bengazi, glavni grad pobunjenika Francuska, Velika Britanija i SAD su počele njihovo bombardiranje. U borbama koje će trajati 7 meseci vojni savez NATOa i pobunjenika će "osloboditi" Libiju, a Moamer Gadafi će biti zarobljen i pogubljen po naređenju tih velesila[4]
Moamer Gadafi se rodio 1942. godine ubeduinskom šatoru na području pustinjske oblastiSurtu tadašnjoj Libiji koja se nalazila pod italijanskom okupacijom. Njegov djed je bio ubijen od strane Talijana još 1911. tokom njihove invazije uItalijansko-turskom ratu[5], dok su mu rođaci poginuli od eksplozije zaostale italijanske mine kada je on ima 6 godina.[6]. Gadafijev otac je uzgajao stoku zbog čega je obitelj bila u večitoj potrazi za plodnom zemljom u ovoj pustinjskoj državi što je dovelo do čestih seljenja u skladu s beduinskom tradicijom. Tokom djetinjstva je pao pod utjecajNaserove ideologije tako da 1956 s samo 14 godina učestvuje u demostracijama protivIzraelsko-francusko-britanske invazije Sinaja i Sueskog kanala. Tri godine kasnije Gadafi postaje član konspirativne grupe, a 5.10. 1961. godine on je vođa svoje vlastite grupe s kojom održava lokalne demonstracije protiv sirijskog izlaska iz unije s Egiptom zbog čega će biti izbačen iz škole.
Proklamirani cilj ove nove konspirativne grupe postaje ukidanje libijske monarhije i vršenje revolucije Naserovog tipa u Libiji, ali traženje puta od revolucionarne ideje do nalaska načina kako je izvršiti proći će dvije godine. Početni projekt nastaje 1963. kada Gadafi s svojim suučesnicima sličnih godina rođenja stvara zavjeru da zajedno krenu u vojnu školu, a svoj osnovni oblik koji se više neće mjenjati dobiva 1964. godine stvaranjem organizacije slobodnih oficira i njenog centralnog komiteta kada svi zaverenici dobivaju svoje pojedinačne, autonomne zadatke, dok jedini Gadafi kao vođa zavere zna cijeli plan državnog udara.[7]. Sljedećih 5 godina zaverenici će napredovati na vojnim pozicijama u Libijskoj vojsci i početi zauzimati unapred dogovorene pozicije na strateškim mestima u državi.
Napredak Gadafijevih mladih oficira u drugoj polovici1960-ih je išao uz korak s slabljenjem vlasti ostarjelogkralja Idrisa i njegove politike savezništva sVelikom Britanijom iSAD-om, a protiv volje naroda koji je pao pod potpuni utjecaj ideologijepanarabizma. Masovne protudržavne, protujevrejske nekontrolirane demonstracije 1967. za vrijeme i nakonšestodnevnog rata postaju simbol raspada kraljeve vlasti nakon čega [[[[Jevreji masovno beže iz Libije. Jedini odgovor na to postaje kralje čistke sirijskih, palestinskih i drugih arapskih ne-libijskih elemenata u zemlji što će na kraju izazvati još veći bijes.
Druga slabost kraljevog režima postaje njegovo zdravlje i nepostojanje prestolonasljednika što izaziva mini zavjere različitih političkih skupina koje pokušavaju zauzeti najbolje pozicije za razdoblje nakon kraljeve smrti. Te skupine na kraju u svojim dvorskim borbama istovremeno stvaraju određenu političku ravnotežu, ali ne i stabilnost pošto jedna drugu blokiraju u stalnoj borbi za vlast.
Ta osjetljiva politička ravnoteža je narušena 4.8. 1969. kada kralj Idris potpisuje abdikaciju u korist svog nećaka princaHasana s time da će ona postati pravosnažna 2.9. 1969. Moamer Gadafi je tada shvatio kako je zadnji čas za državni udar prije no što na vlast dođe potencijalno jači državni vladar.
U skladu s takvim razvojem događaja1. septembra1969. Gadafijeva grupa mladih oficira izvodi beskrvni državni udar protivkralja Idrisa koji se tada nalazio na liječenju u Turskoj[8]. Novi režim je stvoren istog dana, a na njegovom čelu se našaoRevolucionarni komandni savet od 12 članova[8] pod Gadafijovom kontrolom koji ukida monarhiju i proglašava novu Libijsku Arapsku Republiku.
Narod je državni udar dočekao s oduševljenjem, a kao jedina opasnost se pojavila mogućnost britanske invazije koja ubrzo otpada dogovorom kralja Idrisa i Revolucionarnog komandnog saveta po kojemu on kralj priznaje rezultat državnog udara, a revolucionari garantiraju sigurnost njegove obitelji u Libiji.[9]
Istoga dana kada dolazi do preuzimanja vlasti Revolucionarni komandin savet da će uz Božju pomoć država krenuti putem "slobode, jedinstva, socijalne pravde, jednakosti stanovištva i otvaranjem vrata poštenim poslovima", a libijski narod je pozvan da krene zajendo kao slobodna braća u novo doba prosperiteta, jednakosti i poštenja[9]
Također Revolucionarni komandni savjet je na vanjskopolitičkom planu obavjestio sve strane vlade da državni udar nije usmeren protiv niti jedne države i da će svi međunarodni ugovori ostati na snazi, a imovina stranaca u Libiji će biti zaštićena. U sljedećih par dana novostvoreni režim je dobio međunarodno priznanje svih država, a 24 sata nakon onog američkog od 6. septembra 1969 dolazi do formiranje prve vlade koja dobiva zadatak da provodi program Revolucionarnog komandnog savjeta[9]
Tokom prvih meseci Revolucionarni komandni savjet će odbijati otkriti tko je njegov predsjednik tako; da je to duboko religiozni i astetski mlađašni oficir kapetan Moamer Gadafi će biti libijskoj i svjetskoj javnosti biti otkriveno tek u januaru 1970. godine[9]
Gadafijevo beskrvno i lagano preuzimanje vlasti je gotovo odmah postalo signal za ostale ambiciozne političare s dovoljno jakom političkom ili vojnom bazom da pokušaju nešto slično, a što je dovelo do dva pokušaja državnog udara u manje od godinu dana. Prvi od njih je bio decembarski zajednički pokušaj ministra obrane i ministra unutrašnjih poslova koje je u septembru Revolucionarni komandni savjet bio postavio u ministarske fotelje. Nakon gušenja puča Gadafi je uzeo poziciju premijera i ministra obrane, dok je Abdel Salam Jallud, njegov zamjenik u RKS, postao ministar unutrašnjih poslova.[10]
Dok novog pokušaja državnog udara je došlo mjesec dana nakon američkog napuštanja vojne baze u Libiji u julu 1970. godine. Ovaj pokušaj je bio pokrenuo Abdullah Abid Sanusi rođak kralja Idrisa,a nakon njegov gušenja Revolucionarni komandin savet skida masku civilne vlade i preuzimade facto ide jure potpunu vlast u državi[10].
Jedan od prvih koraka Gadafija nakon dolaska na vlast bila je reforma kalendara i to tako da je promijenio imena mjeseci u godini, a kao prva godina se računala ona od prorokaMuhameda, dok su ostale reforme službeno najavljene 15.4.1973, a nakon njegovog razočarenje s nedostatkom revolucionarnog entuzijazma kod stanovništva. Te reforme su bile podijeljene u nekoliko osnovnih točaka:
Otkazivanja svih postojećih zakona koji je donio prethodni monarhistički režim i njegove zamjena zakonima s osnovnom na muslimanskom zakoniku;
davanje oružja stanovnicima kako bi branili revoluciju;
reforma državne administracije i borba protiv korupcije;
promoviranje muslimanskih ideja i zabrana svega u suprotnosti s njom[11].
Gadafi kojemu za njegovu libijsku revolucije i reforme uzor bivaKineska kulturna revolucija, cilj postaje obnova starih arapskih i islamskih kulturnih vrijednosti[11]. Taj po Gadafiju poseban libijski razvojni put na kraju postaje mješavina ekstremnog etničkognacionalizma ili, preciznije,panarabizma, planirane socijalne ekonomije, islama i stanja socijalno osjetljivevojne diktature s njim na čelu. Uporište režima su vojska,državni aparat i seosko stanovništvo za koje te institucije su praktički jedini mehanizam društvenog napredovanje, odnosno stanovništvoTripolitanije u klanovski i regionalno podijeljenoj Libiji.
Iako za stanovnike Zapadne Evrope i SADa ovako postavljena ideologija zvuči neobično, Gadafijeve ideje o povratku na muslimanske vrijednosti, kritici državne administracije i konzumerizma, politikanesvrstanosti između velesila te protivljenje Izraelu su bili u liniji s razmišljanjem tipičnih stanovnika Libije prve polovice 1970-ih.[11].
Gadafi (lijevo) s svojim političkim uzorom Egipatskim predsednikomNaserom 1969. godine
Gadafi je zasnovao svoj novi režim na mešaviniarapskog nacionalizma[12][13], evropske socijalne države[14][15][16] i onogA što je Gadafi opisao kao "direktna, narodna demokratija"[17]. On je nazvao ovaj sistemislamski socijalizam i dok je dozvolio privatno vlasništvo nad malim poduzećima, vlada je kontrolirala velika poduzeća. Gadafijeva ideologija je kao svoje ciljeve navodila blagostanje, "oslobođenje" i obrazovanje su bili naglašeni. Takođe je nametnuo islamska moralna pravila, zabranivši točenje alkohola i kockanje. Da bi ojačao ideale ovakve socijalističko-islamske države, Gadafi je objavio svoju političku filozofiju uZelenoj knjizi, izdanoj1976. U praksi su nastojanja libijskog političkog sistema da ostvari svoje uzvišene ideale nailazila na sve veće probleme, uglavnom zbog unutrašnjeg otpora od strane klanova povezanih sa svrgnutim kraljem Idrisom; dok je puč 1969. izvršen bez prolivanja krvi, na svaki daljnji pokušaj državnog protuudara se odgovaralo sa sve većomrepresijom tako da se1980. došlo do odluke da se važniji i politički protivnici fizički likvidiraju, bez obzira živjeli oni u Libiji ili Evropi.
Gadafi je od djetinjstva bio oduševljen Naserove ideje opan-arabizmu i postao je vatren zagovornik ujedinjenja svih arpskih država u jednu. Takođe je podržavaopan-islamizam, sa idejom labave unije svih islamskih država i naroda. Nakon Naserove smrti28. septembra1970, Gadafi je pokušao da preuzme ulogu ideološkog vođe arapskog nacionalizma. Proglasio je "Federaciju Araspkih Republika" (Libija, Egipat iSirija)1972, nadajući se da će stvoriti pan-arapsku državu, ali se tri države nisu složile oko uslova spajanja.1974. potpisao je sporazum satuniskim vođomHabibom Burgibom o spajanju dve zemlje, ali se ni ovo nije ostvarilo a razmimoližanje dvije države su se pretvorile u veliko neprijateljstvo.
Gadafi je takođe postao vatreni pristalicaPalestinske oslobodilačke organizacije, što je na kraju pokvarilo libijske odnose sa Egiptom kada je Egipat1979. započeo mirovne pregovore saIzraelom. Kako su se libijski odnosi sa Egiptom pogoršavali, Gadafi je htio bliže odnose saSovjetskim Savezom. Libija je postala prva država izvanIstočnog bloka koja je dobila supersoničneMiG-25 lovce; usprkos toga odnosi Libije i SSSR-a nisu bili pretjerano bliski. Gadafi je također htio povećati uticaj Libije uAfrici, posebno u državama saislamskom populacijom, pozivajući na stvaranje Saharske islamske države i podržavajući pobunjeničke snage upod-Saharskoj Africi.
Značajna karakteristika njegova politike je bila podrška oslobodilačkim pokretima, u većini slučajeva muslimanskim grupama. 1970-ih i 1980-ih je ona toliko izdašno davana da su svesubverzivne organizacije širom svijeta, bez obzira na to koliko njihova ideologija bila različita od Gadafijeve, mogle računati na libijsku podršku, a što je uključivalo grupe odradikalne ljevice uZapadnoj Evropi, prekoirskih nacionalista doneonacističkih grupa. Međunarodna javnost je bila zbunjena ovom politikom, a američka, a prije svegaReaganova administracija je Gadafijev režim držala odgovornim zaterorističke aktivnosti i u arapskim i u nearapskim državama. Po navodima SAD je uprvao Gadafi bio jedan od glavnih finansijera različitih palestinskih pokreta, uključujući zloglasniCrni septembar, počiniteljemasakr nad izraelskim sportistima tokomOlimpijskih igara 1972. uMinhenu.
Tokom svog vojnog školovanja u1960-ih Gadafi je osim Velike Britanije posjetio i tadašnjuJugoslaviju gdje he upoznaje medicinsku sestru Sofiju Farkaš iz Mostara koja mu je postala druga žena 1970. godine. Njen uticaj na muževu politiku je vrlo upitan, ali nakon smrti svog prvog uzora Nasera 1970. godine jedan od najvećih Gadafijevih prijatelja postaje Titova Jugoslavija čija politika nesvrstanosti među blokovima postaje uzor njegovoj politici nesvrstanosti. Taj odnos je bio daleko od jednostranog poštoLibija s jedne strane dobiva tehnički pomoć i određen broj vojnih instruktora[18], aJugoslavija s druge strane dobiva naftu.
U skladu s tom suradnjom Jugoslavija na zahtev Libije 1978. godine donosi odluku o gradnji tvornice za proizvodnju municije kao i remont sovjetskog oružja na raspolaganju Libije[19], a također je donesena odluka o prodaji patrolnih čamaca i vojnih aviona tipaGaleb.[20]
Internacionalno najosjetljiviji dio tih odnosa postaje remont libijskih Migova u Jugoslaviji pošto je do njega dolazilo njihovim direktnim preletom iz Libije u Jugoslaviju (i potom povratkom natrag)[21] protivno američkim sankcijama i nosačima aviona (od SADa i Francuske) u mediteranu od kojih je Italija te prelete pokušavala sakriti[22]. U takvoj situaciji se pretpostavlja da je došlo dorušenja italijanskog putničkog aviona DC9 27.6. 1980. Navodi se da je tipičan način preleta bio da se libijski avion sakrije pod radarsku siluetu putničkog aviona. Na mjestu pada putničkog aviona je kasnije nađen američki dopunski avionski rezervar goriva koji se odbacuje u slučaju borbe, i potom 20 dana kasnije nađen je srušeni libijski avionMiG-23. Po drugoj verziji ove nikada razjašnjene eksplozije aviona u zraku zbog američko-talijanskog uništenja to jest "gubitka" crne kutije i radarskih podataka putnički avion je oboren od straneFrancuske pošto se mislilo da je u njemu Gadafi.
Nakonraspada Jugoslavije Gadafi će nastaviti održavat prijateljske odnose s državama nasljednicima, iako će se ekonomsko-politička suradnja drastično smanjiti. Tijekom devedesetih godina on podržava opstanak Jugoslavije pa ostaje u dobrim odnosima s Miloševićem, a 2000-ih je Gadafi razvio blisko prijateljstvo s hrvatskim predsjednikomStjepanom Mesićem i bošnjačkim predstavnikom u predsjedništvu Bosne i HercegovineHarisom Silajdžićem dok je vrlo dobre odnose održavao i s predsjednikom SrbijeBorisom Tadićem zbog čega su svi bili kritizirani od desničarskim i prozapadnih medija. Takve bliske odnose su iz Hrvatske iskoristile pre svega građevinske iz Srbije vojničke kompanije, a iz Bosne i Hercegovine Energoinvest.[23] .
U drugoj polovici 1970-ih, nakon što su pregovori Egipta i Izraela o sklapanju mira postali javna tajna, a s njim i ulazak Egipta uproamerički blok država došlo je do pogoršanja odnosa između dvije do tada prijateljske države. Zbog toga je tadašnji egipatski potpredsjednikHosni Mubarak 25.1.1976. obavijestio SAD da planira neodređenu akciju protiv Libije s ciljem obaranja Gadafija .[24] a nakon čega dolazi do međusobnih optužba o terorističkim napadima i pokušaju državnog udara. Tokom 1976. godine je Egipat s američkim blagoslovom započeo mobilizaciju i koncentraciju trupa na libijskoj granici[25][26][27] Do kratkotrajnog rata je došlo u julu 1977. , nakon Gadafijevog poziva pristalicama da krenu na "marš na Kairo" protiv mirovnog sporazuma Egipta i Izraela. Egipatska granična policija je zaustavila demonstrante, nakon čega je došlo do oružanog sukoba na granici. Brojčano superiorne egipatske snage su brzo osvojile ključne libijske pogranične gradove, ali je Egipat pod pritiskom drugih arapskih država sklopio mir. Komentar egipatskog predsjednikaSadata o Gadafiju tijekom ovih događaja je bio: "On je maleno umišljeno dijete kojemu se mora pokazati njegovo mesto u svijetu"
Sukob Libije iČada svoje korijene ima u teritorijalnom spor oko uranom bogatogPojasa Aouzou, a oružanu komponentu je dobio još za vrijeme kralja Idrisa, čija je vlada 1968. nastojeći kontrolu nad tim područjem ugrađanskom ratu podupirala tamošnje muslimanske pobunjenike. Gadafi je nastavio sa tom politikom, te je podupro puč protiv kršćanskog predsjednikaFrançoisa Tombalbayea27.7.1971. godine. Puč nije uspio, i Tomalbabye je nakratko u znak odmazde počeo podupirati libijsku opoziciju i nastojao anektirati južnu libijsku oblastFezzan. Međutim, posredovanjemFrancuske su Libija i Čad vrlo brzo sklopili mir; u zamjenu za libijsko okretanje leđa pobunjenicima, Čad ne samo što je raskinuo diplomatske odnose sa Izraelom, nego je 1972. i neformalno priznao aneksija pojasa Aouzou.
Sporazum je, međutim, izazvao duboko nezadovoljstvo u Čadu te je bio razlogom za puč 1975. u kome je Tomalbaye ubijen i zamijenjen generalomFelixom Malloumom koji je vodio antilibijsku politiku. Gadafi je ponovno počeo podržavati raznorazne pobunjeničke frakcije, a što je esklairalo neposrednom vojnom intervencijom 1978. Vlada uN'Djameni se za pomoć obratila svom bivšem kolonijalnom gospodaruFrancuskoj koja je intervenirala saLegijom stranaca. Borbe su se sa prekidima i promjenjivim ishodom vodile do 1988. kada su Libija i Čad obnovili diplomatske odnose. Spor je diplomatski riješen odlukomMeđunarodnog suda pravde koji je Aouzou 1994. predao Čadu.
Prve ozbiljnije napetosti između Libije i SAD su se pjavile 1973. godine kada je Gadafi cjelokupniZaljev Sidra libijskim teritorijem, a geografsku liniju od 32 stupnja i 30 minuta sjeverno proglašava "linijom smrti", rekavši da će njen neovlašteni prelazak izazvati libijsku vojnu intervenciju. Kao odgovor na to jeamerička ratna mornarica započela sa "operacijama uspostavljanja slobode navigacije", izvodeći vojne vježbe u tom području. Prvi okršaji su zabilježeni21.3. 1973. kada su libijski lovci napali američki špijunski avion koji se po ameirčkim izvorima nalazio izvan libijskog teritorija. Novi incident se zbio 16.9. 1980. godine kada su libijski lovci ponovno napali američki špijunski avion.
Prvi sukob sa žrtvama se pak zbio nakon što je američki predsjednik u Zaljev Sidra 1981. poslao dva nosača aviona. 19.8. je došlo doincidenta u kome su dva libijska avionaSU-22 oborena od strane američkih lovacaF-14 Tomcat nakon što su na njih ispalili raketu. Taj je incident dodatno pogoršao libijsko-američke odnose već načete Gadafijevim svrstavanjem uz SSSR uhladnom ratu, neprijateljstvom prema proameričkom Egiptu, kao i podršci PLO-u teantiameričkomIranu uIračko-iranskom ratu. Zbog toga su u martu1982.SAD su objavile zabranu uvoza libijskenafte i izvoz Libiji američke tehnologije za industriju nafte; sa druge strane zapadnoevropske države se nisu priključile toj inicijativi.
U martu 1986. je došlo do novog, još ozbiljnijegincidenta u Zaljevu Sidra kada su SAD sa svojim pomorskim snagama prešle "Liniju smrti" i reakciju libijskih mornaričkih snaga iskoristile kako bi potopile dva libijska ratna broda. Gadafi je nakon toga pozvao Arape da "napadaju američke interese" u svijetu i Evropi;5. aprila 1986. je u tadašnjemZapadnom Berlinu eksplodiraladiskoteku koju su posjećivali američki vojnici. Američka administracija je za teroristički napad odgovornim proglasila Gadafija, te je 15. aprila pokrenut velikizračni napad na Libiju, tokom koga je bombardirana i Gadafijeva rezidencija, a sam Gadafi navodno ranjen. Napad je kasnije osuđen od strane najviše članova tadašnjih UN.[28]
Libijska podrška terorističkim organizacijama je potvrđena krajem1987. kada je presrtenut trgovački brodMV Eksund. NamenjenoIrskoj republikanskoj armiji, velika pošiljka oružja i eksploziva je oduzeta sa Eksunda. Britanska obaveštajna služba je verovala da to nije prvi put i da su prethodne libijske pošiljke oružja stizale do Irske republikanske armije.
Jedna od posljednjih epizoda američko-libijskog sukoba se vezuje uzbombaški napad kojim se srušen američki putnički avion iznadLockerbieja uŠkotskoj 21. decembra 1988. a za koga su se odgovornim držali agenti libijske obavještajne službe. Gadafijevo odbijanje da surađuje sa istragom i izruči osumnjičene agente je dovelo do toga da Libija1990-ih pretrpi dodatne međunarodne sankcije i zapadne u međunarodnu izolaciju. Sa druge strane je Gadafi iskoristioiračku invaziju Kuvajta 1990. kako bi stajanjem na stranu anti-sadamovske koalicije stvorio temelje za budućireapprochement sa SAD.
Izlazak iz izolacije je započeo posredovanjem predsjednikaJužne AfrikeNelsona Mandele koji je Libiju posjetio1997. - te generalnog sekretaraUNKofija Anana. Gadafi je1999. prihvatio njihov kompromisni prijedlog koji je uključivao predavanje optuženih agenataNizozemskoj. Time su suspendirane sankcije UN, ali su američke sankcije Libiji ostale na snazi.
Nakon završetka hladnog rata, Gadafi je nastojao odbaciti svoj nekadašnji radikalni imidž te sebe predstaviti kao "novog" i "reformiranog", odnosno umjerenog političara. Od polovice 1990-ih je uspio poboljšati odnose sa dotle neprijateljskimbliskoistočnim državama. Promijenio je i svoj nekadašnji beskompromisni stav uarapsko-izraelskom sukobu predloživši kao rješenje koncept dvonacionalne države Jevreja i Palestinaca nazvavši gaIzratina.
Istovremeno, Gadafi je stekao veliku popularnost u Africi. Samim time što je postao jedan od najdugovječnijih postkolonijalnih šefova države, Gadafi uživa uživa poštovanje među mnogim Afrikancima; to je uključilo i priznanje Nelsona Mendele i drugih; također je, pogotovo od početka 1990-ih bio aktivan u raznim pan-afričkim organizacijama, kao što jeOrganizacija afričkog jedinstva. Stekao je i reputaciju velikog dobrotvora, šaljući financijsku i drugu pomoć državama subsaharske Afrike, pogotovo onima pogođenima dugotrajnim i krvavim građanskim ratovima, kao što suUganda 1980-ih iRuanda 1990-ih. Pod Gadafijem je veliki broj Afrikanaca došao u Libiju radi posla, a mnogi ekonomski emigranti - posebno izSomalije iGane - su koristili Libiju kao odskočnu dasku doItalije i ostalihevropskih država.
Gadafi je također pokazao želju za popravljanje svoje slike uzapadnom svijetu. Godine 1999. je Libija pozvala međunarodnu zajednicu da se počne boriti protivAl-Kaide te je, kao znak dobre volje, ponudila svoj programoružja masovnog uništenja međunarodnoj inspekciji. Međutim, administracija tadašnjeg američkog predsjednikaClintona za to nije pokazivala interes. To, međutim, nije bio slučaj sa administracijom američkog predsjednikaGeorgea W. Busha, a pogotovo poslijenapada 11. septembra 2001. godine, kada su SAD tražile što veći broj saveznika uratu protiv terorizma. Gadafi je 2003. diplomatski iskoristio iameričku invaziju na Irak te objavio kako je Libija posjedovala aktivan programoružja za masovno uništenje, ali da ga je voljan uništiti pod međunarodnim nadzorom.
Bush i njegove pristaše, pogotovo nakon što se američka i svjetska javnost, počela sve više okretati protiv rata u Iraku, su ovu Gadafijevu ponudu nastojale iskoristiti kao veliku američku diplomatsku i propagandnu pobjedu, ustvrdivši kako je upravo svrgavanje Sadama Huseina potaklo dotada "problematičnog" libijskog vođu da "progleda"; njegov čin je shvaćen kao opravdanje američke invazije. Time su stvoreni dodatni uvjeti za američko-libijskireapprochement, a u kome je veliku ulogu odigralo posredovanje italijanskog premijeraBerlusconija, inače bliskog Gadafijevog prijatelja. U Libiji je otpočeo proces uništavanja oružja, a sa vremenom su poboljšani i odnosi sa Francuskom u toj mjeri da je ta država u martu2006.Francuska potpisala ugovor sa Libijom o razvijanju velikog programa za nuklearnu energiju.
Gadafi na sastanku G8 9.7.2009. godine u doba predsjedavanja s Afričkom unijom
Marta2004. godine britanski premijerToni Bler je postao prvi zapadni lider koje je posetio Libiju i javno se sreo sa Gadafijem, označivši time i britansko-libijski reapprochement, odnosno odmrzavanje odnosa opterećenih i ubistvom britanske policajkeYvonne Fletcher od strane libijskih agenata u Londonu 1984. Blair je tada pohvalio Gadafija i izrazio nadu da će Libija sada biti snažan saveznik u Ratu protiv terorizma.
15. maja2006, Stejt Dipartment je objavio da će ponovo uspostaviti pune diplomatske odnose sa Libijom. Ovo je došlo nakon objavljivanja libijskog programa za masovno uništenje tako da je Stejt Dipartment takođe izjavio da će Libija biti uklonjena sa liste nacija koje podržavaju terorizam.[1]
Tokom svoje 42 godine vladavine strani ili još preciznije državnici takozvanog zapadnog sveta su drastično menjali mišljenje o Moameru Gadafiju odlazeći iz jednog do drugog ekstrema počevši od rječi američkog predsednikaRonalda Reagana kazanih 9.4.1986:
"Mi znamo da je cilj ovog ludog psa bliskog istoka svetska revolucija, muslimanska fundamentalistička revolucija koja cilja na mnoge njegove arapske kolege"[29]
do drugog ekstrema prikazanog u liku francuskog predsednikaNicolasa Sarkozija koji u decembru 2007. godine izjavljuje:
"Gadafija se u Arapskom svetu ne smatra diktatorom" i "On je najdugovječniji državni vođa u regiji, a to se u arapskom svetu računa"[30]
Razliku u razmišljanjima o Gadafiju i njegov podršci revolucionarnim pokretima je na kraju najbolje objasnio na zapadu i uAfrici proslavljeniNelson Mandela kojeg su zapadne sile želile sprečiti u posjetu Libiji 1997. godine rječima:
"Kako se oni usude da imaju takvu aroganciju da nam diktiraju gdje mi trebamo ići i od kojih država mi smijemo biti prijatelji. Gadafi je moj prijatelj. Podržavao (crnačku borbu protiv aparthejda) nas je kada smo bili sami i kada su ovi koji danas žele sprečiti moj poset bili naši neprijatelji. Oni nemaju nikakav moral."
Kirinajika (zeleno) je regija koja postaje izvor većine zavera protiv Gadafija
Za opoziciju Gadafijevom režimu je karakteristično kako nije temeljena na ideološkim razlikama, koliko tradicionalnim klanovskim i drugim suparništvima, najčešće vezanim uz podjelu Libije na Tripolitaniju i Kirenajku - dvije kroz historiju uglavnom odvojene oblasti koje su tek pod uticajem evropskihkolonijalnim sila u 20. vijeku postale jedna politička cjelina. Od sticanja nezavisnosti pa sve do Gadafijevog udara, libijskim političkim establišmentom je dominirala Kirenajka i njeni klanovi vezani uz kraljevsku porodicu; Gadafi je to promijenio ojačavši uticaj tripolitanskijih klanova. Zbog svega toga se jezgro otpora Gadafijevom režimu nalazilo na istoku zemlje, odakle potiču glavnina učesnika raznih zavjera za njegovo ubistvo i svrgavanje. sada su poznate sljedeće zavjere ili pokušaji ubitva Moamera Gadafija:
decembar 1969 - pokušaj državnog udara od strane ministra obrane Adam Said Hawwaza i ministra policije Muse Ahmada[10]
jul 1970 - pokušaj državnog udara kraljevog rođaka Abdullah Abid Sanusija koji je ujedno pripadnik klanova Kirenajke iFezzana. Gadafijev odgovor na ovaj pokušaj državnog udara postaje represija usmjerena na klanove Kirenajke tako da dolazi do hapšenja i suđenja rođaka kralja Idrisa, bivših ministara i članova državne administracije.
1975-1976 - pokušaj državnog udara od strane dijela slobodnih oficira predvođenih s Omarom Mihajašijem je spriječen 1975. godine[31], a on sam dobiva azil u Egiptu. Odatle je organiziran novi puč, nakon čijeg neuspjeha je pogubljeno 22 oficira; godine 1984. su pogubljeni i glavni zavjerenici.
27.6. [[1980 - po rječima tadašnjeg talijanskog premijeraFrancesca Cossige talijanski putnički DC9 koji je kasnio 2 sata je oboren od francuskog aviona zbog sumnje da se u njemu nalazi Gadafi.[32]
1980. - neuspješna vojna pobuna u istočnom graduTobruku, nakon koje je Gadafi odobrio slanje atentatora koji će vršiti atentate na njegove političke protivnike u stranim džavama, uključujući Zapadnu Evripu.
1984. - neuspio državni udar, iza koga su stajale libijske opozicijske organizacije u izbjeglištvu
15.4.1986. - UOperaciji kanjon El Dorado SAD kao osvetu na teroristički napad u Berlinu bombardira zgradu u kojoj se nalazi Gadafi koji će zavisno od izvora biti u zadnji čas informiran od premijera Malte i Italije[33] da nepoznati ratni avioni idu prema gravnom gradu. U napadu gine Gadafijeva usvojena kćer, a ranjena su 2 sina.
1989 - Tokom posjeta Siriji na Moamera Gadafija je bio izvršen neuspio atentat[34]
1993. - Pokušaj državnog udara organiziran od oficira povezanih s Varfalah klanom iz gradaZintat; mjesta koje će postati jezgro ustanka 2011. godine[35]
februar 1996 - Dolazi do neuspjelog atentata u graduSirt iza kojeg navodno stoje muslimanski ekstremistički krugovi[36]
septembar 1996 - Atentat bombom u gradu Fazan. Kanadski izvori govore o atentatu organiziranom od zaverenika raznih klanova među kojima se i oni iz Gadafijevog[37]. Libija za atentat koordiniran s pobunom u Kirinajici je optužilabritanske agente[38][39]
31.7.1998. - Moamer Gadafi preživljava atentat u blizini egipatsko-libijske granice samo zahvaljujući žrtvi svog tjelohranitelja[34]. U ovom britanskom atentatu[40] Gadafi je ranjen.
2006. - Zavisno od interpretacija pobuna ili samo nemiri uBengaziju, glavnom gradu Kirenajke tokom kojih će biti ubijeno 30 osoba.
Gadafi ima osmoro dece, od toga prvi sin mu je iz prvog braka dok su sva ostala deca (6 sinova i kćer) iz drugog braka s Sofijom Farkaš. Njegov sin iz prvog brakaMuhamed Gadafi je u nemilosti, pa je kao utješnu nagradu dobio da vođenje Libijskog olimpijskog odbora. Sljedeći sin po stariniAl-Sadi Gadafi, upravljaFudbalskim savezom Libije, a poznat je i po tome što je kao fudbaler igrao u italijanskimprvoligaškim klubuUdinese i producirao filmove. Treći po redu jeSaif al-Islam Gadafi, po struci likovni umjetnik, koji vodi dobrotvorni fond koji je bio umešan u pregovore oko oslobađanja talaca koje su uzimali islamski militanti, posebno naFilipinima. Njegova jedina kćerka jeAješa Gadafi, advokat koji se pridružio timu za odbranu Sadama Huseina. Svi su oni viđeni kao mogući naslednici i tekom posljednjih godina izlaze na vidjelo borbe između Gadafijeve dece za nasledstvo
Januara2002, Gadafi je otkupio 7,5% deonicaJuventusa za 21 milionameričkih dolara prekoLafika (Libijska arapska kompanija za strana ulaganja). Iako je Gadafi veliki ljibitelj fudbala, još važnije je nastavljanje dugih veza saĐanijem Anjelijem, vlasnikomFijata. Gadafi je takođe postao uključen ušah: marta 2004,FIDE, je objavila da će on obezbediti novac za nagradu zaSvetsko prvenstvo u šahu, održanom u Tripoliju tokom juna i jula 2004.
Nakon narodnih pobunu u Tunisu i Egiptu tokom zime 2010-11 godine, a nakon svrgavanja tuniskog predsjednika Ben Alija i egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka, u Kirenajci 15.2. 2011. izbija treća velika pobuna u zadnjih 20 godina. Započela je demonstracijama protivkorupcije i drugih nepravilnosti vezanih uz gradnju socijalnih stanova[41][42], na što je Gadafijeva vlada reagirala povećavši budžet za gradnju socijalnih stanova, ali i hapšenjem organizatora protesta protiv korupcije. Hapšenje vođa pobune je, međutim, nju samo intenziviralo, pogotovo u Kirenajci. Kao datum njenog početka se obično vezuje 17.2. kada je na ustanak pozvala organizacijaNacionalna konferencija libijske opozicijesa sjedištem u Londonu.[43]
Dio komentatora vjeruje da je pobuna u Libiji, usprkos prividnih sličnosti, sasvim različita od pobuna u Tunisu i Egiptu, izazvanih prije svega rastućim siromaštvom; stanovnici Libije, uključujući i pobunjena područja, nasuprot tome uživaju za bliskoistočne prilike izuzetno visoki životni standard[2]. Dio komentatora vjeruje da je pobuni snažan poticaj dalo i prisustvo 1,5 milionaEgipćana[3] koji su kao ekonomski migranti živjeli u Libiji i činili oko 20 posto stanovništva.
Pobuna, odnosno pokušaji Gadafija da je uguši korištenjem oružane sile protiv demonstranata, dovela je zapadne vojne intervencije koju predvode pre svegaFrancuska,Velika Britanija iSAD. Po različitim stručnim komentorima počevši od bivšeg američkog ministra energije razlozi za zapadni vojni napad su bili stavljanje pod svoju kontrolu libijskih izvoranafte izemnog gasaa[44][45] ili "samo" blokiranje pretvaranjaAfričke unije umonetarnu uniju s vlastitom valutom čiji osnovu bi činilo 20 milijardi dolara libijske centralne banke u skladu s planom Moamera Gadafija[46].
Ovoj invaziji seLibija koja je uništila vlastito oružje za masovno uništenje na zahtjev onih istih sila koje sada vrše invaziju, nije bila u stanju odupreti što je postala svetska opomena drugim država po pitanju uništavanju tog oružja, dok je istovremeno na položaj glavnog vojnog zapovednika libijskih pobunjenika došao 28.7.2011Khalifa Hifter bivši libijski oficir koji je do izbijanja pobune 25 godina živio poredCIA sjedišta uSADu[47].
Nakon padaTripolija28.8.2011. Moamer Gadafi se zajedno s glavnim preostalim predstavnicima libijske vlade povukao u rodni gradSirt u kojem će do20.10.2011. odbiti 5 neprijateljskih napada bez obzira na gotovo neprekidnaNATO bombardiranja. Na kraju poslednjeg dana Moamer Gadafi će zajedno s svojim lojalistima krenuti u proboj s konvojem vozila ne obazirujući se na američku najavu svoje skore likvidacije dane u Tripoliju 18.10.2011.[48]. Taj proboj je na kraju završio isto kao i svi slični lojalistički napadi, proboji to jest bio je napadnut i uništen avio bombardiranjemNATO snaga u 9 časova i 30 minuta[49][50][51], a potom su preživjele napali pobunjenici. Moamer Gadafi je na kraju bio zarobljen oko 12:00 što dokazuje video snimak događaja, a potom pogubljen hicem u glavu, dok je njegov sinMutasim Gadafi zaklan (službeno:umro od vratne rane[52]) nakon očevog pogubljenja po podacima prve lečničke analize[49], tako da se iz Gadafijeve perspektive u kojoj je najvažniju ulogu igrao djedmučenik koji je poginuo u borbi skolonizatorima zatvorio njegov životni krug.
Moamer Gadafi je posthumno poveo uAmnesty International online glasovanju za heroja godine po pitanjuljudskih prava nakon čega je glasovanje poništeno[53][54]. Nakon iznenađujućeg rezultata u kojem su pravo glasa imali samo američki državljani glasovanje je skraćeno s prvobitnog razdoblja 8.12.2011. - 31.1.2012.[55] na razdoblje 8.12.2011. - 31.12.2011.[56] početkom januara 2012. godine. Bez obzira na to retroaktivno menjanje pravila pobednik nije proglašen pošto je i 31.12.2011. na prvom mestu bio Gadafi dok se na drugom mestu našaoNabeel Rajab koji se "bori" protiv rasističkog režima SADu bliskogBahreina[57].
↑Procedimento penale n. 527/84 a G. I.; titolo 2, pagg. 1431-1435.
↑Procedimento penale n. 527/84 a G. I. volume 6, capitolo XVII,La Libia, par. 8 e 9 (I sorvoli nelle nostre FIR eIl corridoio) - pagg. 1449-1462; capo 7 - capitolo III - pag. 4962.
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
.svg)
