Mitovi o stvaranju su simbolične pripovijesti o podrijetlusvemira ilikozmosa. Podrijetlo kozmosa jedna je od glavnih tema svihmitologija. Mitolozi često razlikuju prave mitove ostvaranju, ilikozmogonije, imitove o podrijetlu. Kozmogonije pripovijedaju kako je svemir postao ili je stvoren iz nekog prvobitnog stanja. Kozmogonijski mitovi općenito svoj vrhunac dosežu u stvaranjuljudskog roda, nakon čega mitski kozmos postaje sličan svijetu ljudskog iskustva. Mitovi o podrijetlu daju objašnjenje kako su nastala kasnija obilježja poznatoga svijeta, kao što su ljudska bića,životinje idruštveni poredak.[1] Ovi su mitovi obično nastavak kozmogonije i od nje preuzimaju temeljnu strukturu.[2]
Mitovi o stvaranju jedan su od najranijih pokušaja čovječanstva da dadne odgovor na neka od najdubljih pitanja o naravi i podrijetlu univerzuma. Na ta pitanja i danas pokušavamo dati odgovor.[3] Kozmogonija nudi etiologiju postojećeg svijeta ili poretka te također pridonosi njegovoj stabilnosti.[4] Međutim, kozmogonijski mit nikada nije jednostavno etiološki, jer se bavi krajnjim izvorom svih stvari. Mitovi o stvaranju su temelj za čovjekovu orijentaciju u svijetu. Oni definiraju čovjekovo mjesto u univerzumu i kakve odnose čovjek treba gajiti prema drugim ljudima, prirodi i cijelom svijetu; oni daju osnovni ton koji određuje sve druge geste, čine i strukture u nekojkulturi.[5]
Premda mit o stvaranju (ili kozmogonijski mit) ne vodi nužno k svom ritualnom izražaju,ritual je čestodramatski prikaz mita. Ta se dramatizacija izvodi da bi se naglasila trajnost i učinkovitost središnjih tema mita, kao izvora i temelja vrijednosti u kulturi. U većinireligioznih zajednica postoji predodžba o svetom i profanom vremenu. Na temelju kozmogonijskog mita ustanovljuje sesveto, ilistvarno, vrijeme. To je vrijeme ono najdjelotvornije za život zajednice, a dramatizacija (upriličenje) mita o stvaranju omogućuje zajednici da sudjeluje u vremenu koje je drukčije kvalitete od običnoga vremena.[5] Ne radi se ovdje o prisjećanju, nego o obnavljanju dalekih mitskih događaja.[6]
Kozmogonije imaju funkciju posadašnjenja ili ponavljanja izvornog stvaranja.Simbolično ponavljanje mita o stvaranju u mnogim kulturama smatralo se i smatra novim stvaranjem. Takvo se novo stvaranje, primjerice, "događa" kod rađanja djeteta, ozdravljenja od bolesti, pa i u samoj smrti kao nečemu novom, novoj situaciji. Osim za pojedinca, mitovi o stvaranju također su vrlo važni i djelotvorni za čitava društva: "Prilikom ponavljanja mitova, obnavlja se čitava zajednica; ona pronalazi svoje izvore, ona ponovno proživljava svojepočetke."[7] Tako se, primjerice, u nekim kulturama ustoličenje novogakralja poistovjećivalo s ponovnim stvaranjem ili obnavljanjem svijeta.[7] Slično tome, ceremonije i obredi vezani uz "Novu godinu" smatrani su ponavljanjem izvornog događaja nastanka svijeta. Tako je, primjerice, stvaranje svijeta uMezopotamiji, osobito kodBabilonaca, bilo obredno ponavljano prilikom svetkovanja Nove godine.[8] Vjerojatno je nešto od toga prisutno i u modernim proslavama Nove godine. I gradnja određenih građevina, osobitohramova, ali i čitavihgradova kao slikâ svijeta (imagines mundi), smatrana je ponavljanjem kozmogonije, ponekad čak "preslikavanjem" već postojećih nebeskih gradova.[9]
Iako razdvojene nebrojenim geografskim preprekama, mnoge su kulture razvile mitove o stvaranju s istim temeljnim elementima:
Odin i njegova braća stvaraju svijet od tijela božanstvaYmira.
Mnogi mitovi tako počinju s temom rađanja. Ovo je vjerojatno stoga što rađanje simbolizira novi život, a početak života na zemlji može se usporediti s početkom djetetova života. Ovo je usko vezano s predodžbom o prvom ocu i majci svijeta, ili uz pripovijedanje o rodoslovlju bogova.
U gotovo svakom drevnom mitu javlja se neko vrhovno biće. Ono je ono koje pokreće niz događaja koji rezultiraju stvaranjemsvijeta. Ponekad imamo dva bića: pasivnog i aktivnog stvoritelja.
Tema nastanka života iznad ili pod zemljom također je česta. Drugi mitovi slični ovima govore o nastanku zemlje izranjanjem, a to su mitovi o roniocima.
Prema nekim predajama, ljudi i životinje su nekoć živjeli umiru. Međutim, posvadi ihgrijeh ljudi. Ovaj grijeh je često izazvan strahom od tame isimbolizira gavatra. U drugim predajama ljudsku nevinost narušava jedan od bogova, a ne ljudi sami.[10]
Stvaranje se često događa razdvajanjem ili diferencijacijom elemenata. Primjerice, razdvajanjem neba od zemlje, svjetla od tame, kopna od mora, nekoga androginog bića na muško i žensko, i slično.
Mitove o stvaranju možemoklasificirati prema evolucijskom stupnju njihova razvoja, počevši od najarhaičnijih (najjednostavnijih) do modernih (najsloženijih) mitova zapadnjačkih kultura. Tako bi, primjerice, najarhaičniji mitovi bili mitovi o stvaranju primitivnihafričkih iliindijanskih plemena, a najsloženiji mitovi koje nalazimo u predajamamonoteističkih religija. Ovaj su pristup razvili i upotrebljavali znanstvenici19. stoljeća. Međutim, kao prigovor ovoj klasifikaciji može se reći da početak svijeta istovremeno predstavlja početak ljudskog stanja te je nemoguće govoriti o ovom početku kao nečemu jednostavnom.[5]
Mitove o stvaranju možemo razvrstati i premageografskom kriteriju. Tako bismo imali: mitove sBliskog Istoka, mitove klasičnoga helenističkoga svijeta,indijske mitove, mitove sDalekog Istoka (Kina,Japan i dr.),sjeverno- ijužnoameričke mitove o stvaranju,afričke mitove i mitoveAustralije iOceanije, i tako unedogled. Problem je u tome što ovom klasifikacijom teško možemo išta saznati o sadržaju i naravi samih mitova, osim nekih elemenata u mitovima koji su geografski uvjetovani. Tako, recimo, neki mitovi o stvaranju odražavaju geografske prilike određene kulture. UMezopotamiji, primjerice, smještenoj izmeđurijekaEufrata iTigrisa, ovisnost o sustavima navodnjavanja i stalna prijetnja odpoplava imale su jak utjecaj na svakodnevni život, pa su, u skladu s tim, djelovanje vode i vlast nad vodama igrali veliku ulogu usumerskoj mitologiji.[1]
Stvaranje od strane vrhovnog bića: Pri ovakvom stvaranju, božanstvo-stvoritelj stvara svijet pomoću svoje stvaralačke riječi, ili pakemanacijom, pri čemu se kozmos često vrednuje kao degeneracija božanskoga. Predodžba ocreatio ex nihilo (lat. "stvaranje iz ničega") javlja se prvi put u kasnijoj antici. Stvaranje se često događa uređenjemkaosa (grč. "nered") koji mora biti nadvladan i sadrži nepodijeljenu pratvar. Svijet često nastaje od tijela nekoga od božanstava kojega ubija drugo božanstvo (primjerice, od tijela božanstvaTiamat kojeg ubijaMarduk uepuEnuma Elish; ili, uvedskoj predaji, od tijela primordijalnog čovjekaPurushe, koje biva raskomadano da bi dalo materijal za svijet i sve u njemu). Neka od obilježja ovog vrhovnog bića (božanstva) su: ono je oličenje mudrosti i moći, te postoji prije stvaranja svijeta; stvaranje je svjesno, namjerno i uređeno; stvaranje je istovremeno izraz slobode i nakane božanstva; u nekoliko mitova o stvaranju božanstvo-stvoritelj napušta svijet nakon što je stvoren (v.deizam) i javlja se jedino kada stvorenom redu zaprijeti kakva katastrofa; na kraju, vrhovno božanstvo-stvoritelj često je bog neba. Ovdje možemo ubrojiti ibiblijske pripovijesti o stvaranju.
Stvaranje izranjanjem: U ovom tipu mita o stvaranju, stvorenje snagom vlastite nutarnje moći izranja izpodzemlja. Stvoreni red postupno izranja u susljednim stadijima. Ovo je slično rađanju ili metamorfozi (preobrazbi) svijeta odembrionalnog stanja do stanja zrelosti. Naglašena je simbolika zemlje ili dijela zemlje kao spremišta svih potencijalnih oblika. Kao što je vrhovno božanstvo-stvoritelj ekvivalent neba, tako i mit o izranjanju svoj ekvivalent nalazi u liku Zemlje,trudne žene, ili paksjemena.
Stvaranje od strane praroditelja svijeta: Srodan drugom tipu mita je mit koji govori da je svijet nastao kao potomstvo primordijalne majke i oca. Oni simboliziraju Zemlju (majka) inebo (otac). Praroditelji se ovdje uglavnom javljaju u kasnijoj fazi procesa stvaranja; prije postanka svjetskih praroditelja na neki način postoji nered (kaos). Roditelji se često prikazuju pasivnima i nezainteresiranima, što simbolizira stanje tišine i savršenosti. Njihovi potomci, naprotiv, često su aktivni, simbolizirajući tako aktualnost, fragmentaciju i određenost stvarnosti – oni su definicija konkretne stvarnosti. Razdvajanjem svjetskih praroditelja često se objašnjava nastanak svijeta koji egzistira između neba i zemlje. Ovdje možemo ubrojiti i mitove oMajci Zemlji, "sve-rodilji". Najpoznatija takva majka jegrčkaGeja.
Stvaranje iz kozmičkog jajeta:Jaje simbolizira sveukupnost iz koje proizlazi sve stvorenje. Ono je poputmaternice (utrobe) koja sadrži sjemenke stvaranja. U jajetu su sadržane mogućnosti za savršeno stvorenje. Jaje također simbolizira prokreaciju, ponovno rađanje i novi život. U skladu s tim, mnogi mitovi o stvaranju govore kako je svijet nastao iz jednogpraiskonskog (kozmičkog) jajeta u kojem su sve stvari sadržane u embrionalnom stanju. Ključni trenutak u kozmogonijama ovoga tipa najčešće je čin probijanja ljuske jajeta. Iz njega onda može izaći bilo cijela stvarnost, bilo jedan od bogova, bilo prvi čovjek, bilo neko drugo mitsko biće ili stvarnost.
Stvaranje pomoću "ronioca": Ovdje su važna dva elementa. Prvo, tu je tema o kozmogonijskoj (praiskonskoj) vodi koja simbolizira nediferencirane vode koje su postojale prije stvaranja zemlje. Drugo, tu je uvijek i neka životinja (običnokornjača,dabar ili neka druga slična životinja) koja zaranja u vodu da dobavi djeličak zemlje (blato) od kojega zatim nastaje poznati svijet. U nekim razrađenijim verzijama ovakvoga mita kao ronilac se javljađavao kojemu božanstvo zapovijeda da na površinu iznese nešto zemlje.
