Spomen-ploča podignuta 1978. u znak podsjećanja na Milanski edikt
Milanski edikt je uredba koju su313. uMilanu zajednički proglasiliKonstantin I. Veliki, tadatetrarh Zapada iLicinije, tetrarh istoka, a njome je i službeno označen kraj vjerskih progona uRimskom Carstvu, dok je samo Carstvo zauzelo neutralan položaj u odnosu na religije.
Ovaj je Edikt imao svoju značajnu prethodnicu uediktu o toleranciji što ga je311. uNikomediji proglasio carGalerije. U njemu se daje oprostkršćanima koji su, »slijedeći svoje hirove, bili obuzeti ludošću, te se nisu pokoravali drevnim običajima.« U tom se dokumentu nadalje čita:
»U ime toga oprosta, neka mole svoga Boga za naše spasenje, za spas Republike i za svoj grad, kako bi Republika mogla i dalje posvuda postojati jedinstvena, a oni da bi mogli mirno živjeti u svojim domovima.«
Milanski edikt zahvatio je, međutim, još dublje, određujući izričito i da se sva mjesta na kojima se zajednica okupljala i svako drugo konfiscirano i oduzeto vlasništvo »ima vratiti kršćanima bez traženja naknade ili ikakvoga plaćanja, i bez pokušaja prijevare i obmane.«
Glavna značajka ovog edikta bila je u tome što jekršćanstvu, ali i svim drugim religijama, omogućio pravni položaj jednak položajupoganstva, a poganstvo više nije bila službena religija Carstva i njegove vojske.
Početkom 4. stoljeća, u Rimskom Carstvu kršćani su već bili izuzetno prošireni, kako teritorijalno, tako i u raznim slojevima društva. Mnogi su kršćani zauzimali ključne položaje u državnoj upravi i ostalim viđenijim mjestima u društvu, premda su se izlagali opasnosti progona. Edikt je stoga želio unijeti mir u Carstvo, a nakana mu je bilasinkretistička: obuhvatiti u rimskom društvu vjerska i filozofska učenja različita porijekla, kako bi se ojačala država.
Kao što je iz svega vidljivo, nije bila riječ o davanju slobode samokršćanstvu, kako se to često tumači, niti je bila riječ o proglašenju kršćanstva državnom religijom. Naprotiv, nakana je edikta bila sloboda vjerskog izražavanja u Rimskom Carstvu, kako bi se postigao nutarnji politički mir.
Tek380. godine, uredbom caraTeodozija I., kršćanstvo će postati državnom religijom u Rimskom Carstvu.
