Sve veća potreba zaoružjem koje ima mogućnost brže uzastopne paljbe nekoliko metaka, dovelo je 1812. godine do pronalaženja danas poznatih metalnih metaka u Francuskoj.
Prethodnik modernog metalnog metka su bila eksplozivna punjenja umotanapapirom. Prva generacija ove vrste metka je služila za doziranje određene količinebaruta. Kako se do 17. vijeka koristilo uglavnom oružje punjeno od naprijed, strijelci su za punjenje uzimali ili punjače kojima su u cijev ubacivali nedoziranu količinu baruta, ili kasnije u papir umotan i doziran barut. Da bi se puška ili pištolj napunili, bilo je neophodnozubima (drugaruka je morala držati oružje) otvoriti papirni omot i njegov sadržaj sasuti u cijev. Nakon toga, sa šipkom u kalibru oružja, bi se barut nabio. Ovakvom naboju u cijevi slijediolovno zrno, koje se putem iste šipke nabija u cijev. Pri inicjalnom paljenju, na početku putemkremena a kasnije putem perkuzijskih kapsula, nabijeni barut putemoksidacione reakcije ienergije koja nastaje tjera zrno napolje. Ovaj princip vrijedi i za današnje vrste oružja koja energiju za pokretanje metka vuku iz oksidacionih reakcija punjenja.
Ovakav način punjenja je vremenski bio zahtjevan, tako da su i dobro obučeni strijelci mogli opaliti samo nekoliko zrna uminuti. Promjenom taktikeratovanja u 19. vijeku, pojavila se i potreba za većom brzinom paljbe te tako i za bržim načinom punjenja.
Papirni meci ukalibru .45 i .36 za perkuzioni revolver sa zrnom
Samim tim, krajem 18. i početkom 19. vijeka se sve više prelazi na oružje koje se puni sa zadnje strane, tako da strijelac prilikom punjenja ne mora mijenjati položaj te cijev ostaje usmjerena prema cilju.
Prvi metak u smislu današnjeg modernog metka je konstruisao švicarki oružar Samuel Pauli 1812. godine uParizu. Bio je sastavljen od kartonskog omota, punjenja, nasađenog zrna i inicijalnog punjenja koje se nalazilo na dnu metka u metalnoj kapsuli.[1]Kasnije, od 1870. godine, ovaj koncept je usavršen i metak dobija svoj današnji oblik.
